dop - GLAZBA


	YEAH YEAH YEAHS
	Fever To Tell (Aquarius)
Moda, hype, mediji i fakti su na njihovoj strani. Stvari ovako stoje. - Zaleđe: Istoimeni ili «Master» ep za Touch And Go iz Chicaga. Dvije godine unatrag. - Live: prema piskaranju i traženju senzacija od strane tiska – turbo energični i neobuzdani, na trenutke mazni i zavodljivi, na trenutke divlji. U omjeru savršenom da ih progutaju svi odmetnuti alternativci svijeta. - Zvuk: lo – fi. - Oružje: gitara, bubanj i glas. - Snimak: uživo odsvirano negdje u Brooklynu, NYC. Tamo gdje počinje art, a prestaje dominacija street rapa. - Otisak: seks, energija, moguće krvavi i znojni trag na stageu nakon tretmana Briana, Nicka, i Karen - Glazbena Škola: Jon Spencer Blues X-plosion iz «Crypt Style», te «Extra Width», i «Now I Gotta Worry» perioda, ako se tiče glazbe. Zatim neizbježni dodir manje eksperimentalnih, a više melankolično raspoloženih izumitelja strategije arta u glazbi Velvet Undergrounda, preko nastavljača tradicije i nezavisnih gurua New Yorka pogotovo, Sonic Youtha. P. J. Harvey iz «Dry» perioda ako se pita za Karen O. i njene sexualne opsesije, te način pjevanja zbog kojega je prozivaju novom heroinom rocka i sline za njom prekomjerno navučeni na imidž i trenutak, a premalo na njihovu glazbu. - Album trikovi: «Date With The Night» - ludo zabavni pop komadić. Ritam je bitan i bitan je ritam. «Black Tongue» kaotični udari gromova i demolirane «Mannish Boy» live verzije. «Man» - priznanje tko kome, zašto, koliko i kada… «Rich», «Pin», «Cold Night» - rastureni do temelja blues. Bijeli blues. Experimentalni blues. Savršeni blues za iskaljivanje svih fantazmagoričnih sranja na instrumentima i glasu. «No, No, No» - kompletna, savršena, 200%-tna autoironija. «Maps», «Y Control», «Modern Romance» - završni obračun i trilogija kada blues postaje preveliki zalogaj i lagano se odaju avetima i duhovima Sonic Youth prošlosti koji su morali preletjeti njihovim glavicama za vrijeme obitavanja u studijima. - Rezultat: Hype! Pop. Rock. Blues. Art. Fart. Novo kucanje na stardom vrata. - Zamjerka: prerazvikani su, na temelju samo dva odlična traga i puno odličnih koncerata. Da su se isti pojavili i grupirali prije 5 godina trenutak im ne bi bio ovoliko naklonjen i sretan te bi potonuli kao kultni band čiji utjecaj ne prelazi ionako glomazni NYC. Još toliko tragova iza sebe i možda će se slijedeća najveća svjetska trojka na turneji zaista sastojati od line upa: JSBX, White Stripes i YY Yeahs. REALNA CIJENA: 120 kuna
J. A.

	MISTREATERS
	PLAYA HATED TO THE FULLEST (ESTRUS RECORDS)
FILE UNDER: KONAČNO OBRATITE PAŽNJU NA SLIJEDEĆE REČENICE PREMDA NISU GRAŠKOM CAPS LOCKED VEĆ DA VAM NAMJERNO PRIVUKU PAŽNJU NA NEŠTO ŠTO ODVAŽNO VEĆ MJESEC DANA UNATRAG PEČEMO NA DOP RAŽNJU. EVO IH. OVOGODIŠNJI ROCK END (nije greška jer s njima rock završava) ROLL DAREŽLJIVCI IZ PODRUMSKE I GARAŽNE STRUJE AMERIČKIH, TOČNIJE MILWAUKEEA, NASTAVLJAJU ROLLATI TAMO GDJE SU OBLIVIANSI STALI I ZAKAČILI SE NA SOUL. NARAVNO, MASAKRIRANI I IZOBLIČENI, ALI JOŠ UVIJEK IŠTEKANI SOUL. E, TU MISTREATERS POSTAJU NAŠE (DOP MUSIC MAGAZIN) EXKLUZIVNO OTKRIĆE ZA SVE ČITATELJE JER ODGOVORNO TVRDIMO DA IMAMO GARAŽERSKI I ROCKING FUCKING ALBUM GODINE. SVE U ČAST TVRDOG RITMA, PRLJAVE PRODUKCIJE, TREŠTEĆIH GITARA I ISTOG VOKALA. Od otvorenja «The Other Man», preko «Stranded» krahiranja, do utišavanja i potencijalnog hit singla «She`s My Witch» pa uvrštavanjem preostalih 10-ak naslova imamo posla s harmonično disharmoničnom ritam beštijom koja se draži onog trenutka kada ugleda pozornicu. A takvih ludih đaka kronično nedostaje svijetu ove marketinški poslagane glazbice. OVO JE GLASNO ZA POPIZDITI. OD UGODE. I ZABORAVITE DOVRAGA LJEPUŠKASTE STROKESE. MISTREATERS ZVUK NIJE PUT PO MANEKENSKOJ PISTI NITI POLIGON ZA BARENJE HOLLYWOODA. OVO DOISTA POKREĆE. PROČITAJTE DOP INTERVJU S KEVINOM MISTREATEROM I BITI ĆE VAM PUNO VIŠE JASNIJE.
J. A.

	TOM MC RAE
	Just Like Blood (BMG)
Utihnulo je pomalo nakon naleta nove engleske, irske, otočne i protočne melankolije u rasponu od Davida Graya, Badly Drawn Boya, prvih Coldplaya, Starsailora, Travisa i ostalih nositelja melodija koje se pjevaju lagano u dvoje, pred samo jednim očima i kao takve funkcioniraju prvo i osnovno kao djelići nečije sobne, intimne atmosfere, tek zahtjevima stadionske publike pripušteni na iste i koncertne dvorane gdje se masovna čišćenja dešavaju uz gomilu tih raubanih upaljača i mobitela u zraku. Pih! No, privremena tišina pred buru ne znači da ne postoji onih koji rade i objavljuju albume onkraj top lista samo zbog neagresivnog menadžmenta ili čega trećeg, ali pjesme su svakako vrlo podložne biti miljenicama i puno masivnijeg slušateljskog bića negoli je trenutna situacija. Tom Mc Rae je kantautor iste profilakse i crpljenja muza kao i David Gray. Ili Ed Harcourt ograničen tek na nježne i lagane trenutke. On će porinuti duboko i pustiti glasić stojeći do gležnja u oceanu kao vječnoj inspiraciji za metafore i ljubavnički ogorčene opservacije. On će biti sudbonosan i izazivački nastrojen samo dotle dok se ne odvaja od tihog piana kao najbližeg frienda i partnera koji razumije njegova poniranja i hrvanja s melankolijom. Ovo je spori album. Pun nježnih pjesama. Savršena pozadina mu je svijeća. Možda jedno prislonjeno rame. I ruka na tjemenu. REALNA CIJENA: 90 kuna
G. A.

	BURNING BRIDES
	Fall Of The Plastic Empire (V2)
Glazbena Amerika iz perspektive bandova tipa Burning Bridges mjesto je gdje se račvaju Delta 72 (ako ikome još znači štogod ovaj sjajan funky bluesy band) utjecaji, ritam delte bilo koje podzemne rijeke koja je tekla ispod prostorija gdje su BB vježbali stvari za novi album ali nakon punk tretmana iz Skandinavije, recimo – Hellacoptersa na prvom i posljednjem mjestu. Pa znaju zagristi do bola i oprati po gitarama tako da feedback i riffovi zaprijete žestinom kakvom ne puca gro današnjih rock poletaraca. «See You Empty» kao bonus track jedna je od takvih bombčki. A ona se intenzitetom ponavlja bar 7 puta tokom track listinga. I inače, apsolutno dugujući postulatima nezavisnog duha i zvuka koji fuzijom bluesa i hard rocka daju strašno ritmički naglašenu i opako energičnu glazbu, u preostalih 10 komada, M/Ž duo (Coats/Campbell) potroduplan bubnjarem Jasonom Kourkounisom (jedan od onih koji su lupali u najdivljoj whiskey zvijeri otkad je bijelog bluesa – MULE) agitiran je ne bi li svojom furioznom svirkom učinili malo komešanje među svim tim novacima na sceni. Ovo je jedna od sigurnih oklada da neće dostići status jednih White Stripesa ili YYY, ali su im kvalitetom tik za petama. REALNA CIJENA: 100 kuna
G. A.

	DATSUNS
	The Datsuns (V2)
Australska tasmanijska neman revitalizirana interesom za žestokim rock bandovima i jedna od sezonskih senzacija zovu se Datsuns. Funkcioniraju na principu punk AC/DC. Uglavnom, sve ono što hype miljenici i ušminkane zvijezdice koje kradu iz Nirvana + Beatles kataloga nisu, to nastavljači AC/DC i hard rock tradicije jesu. Društvo se opako zakačilo na pojam snažne i energične glazbe bez puno filozofiranja, ali s puno osjećaja za adrenaliziranje slušatelja i ispaljivanje udaraca maljem prilikom uživanja u čarima istoimenog albuma. I odlomaka kakvim se doimaju «Lady», «MF from Hell», «Harmonic Generator», «You Build Me Up (To Bring Me Down». Kao što bi Bon Scott rekao:»Vrišti, viči, deri žice i imaš band.» Kratko i jasno. Daljnje informacije ionako spadaju pod MTV areu. Vama je važno zapamtiti ime, cijenu, i ne pitati se o smislu suviše. REALNA CIJENA: 110 kuna
G. A.

	MARILYN MANSON
	Golden Age Of Grotesque (Nothing/Interscope)
Kad je njemu stalo do šokiranja i stalnom stiliziranju priče o zlom i neprobavljivom Antikristu današnje glazbe, make up naglašavanju cijele te kostimirane i pretjerane priče za djecu koja nikada nisu smjela bez roditeljske paske gledati horor filmove evo mu udarac natrag u tu ružnu, pretjeranu i zapravo, benignu manipulatorsku facu (koji nikada neće sletjeti na pravo mjesto, a da se i desi ne bi ga pretjerano pogodio jer je gospođa Marilyn Manson sjajan psiholog i svjesna tvrdnje koja slijedi) – Marilyn Manson je mutirani Alice Cooper (uz pripadajuću izrugivajuću grimasu koju osnovnoškolaši rabe kada viču dežurnim jopcima nešto poput «Reci Coca Cola» - a onda sve sretni spuste naivcu i tupanu «mama ti je gola»). Marilyn Manson = Alice Cooper. Marilyn Manson = Alice Cooper. Marilyn Manson = Alice Cooper. «Ta na na na na na. Ta na na na na na. Manson, Manson, lovi me, lovi me kupiću ti novine/novine su skupe/kupiću ti duuuupe» Pa, tko se naljuti, tko pristane, a tko preživi tretman svejedno je. A koliko je osvrt karikiran, toliko sasvim odgovarajuće kazuje o onome što nalazimo kao najvažniju sastavnicu tog fol horor showa. Teatralnost glavnog glumca i naglasci na kvazi morbidarije čine ga podložnim za raskrinkavanje po svim sastavnicama njegova samozvanog showa. Sve je to sastavni dio Zlatnog Doba Groteske od kojeg je sazidan čitav taj provokatorski svijet Marilyn Mansona i njegovih kompadrea + istomišljenika. Ali perverzija u koju se kune nije ništa strašnija od vladavine Shanie Twain, 50 Centa, Britney Spears, Limp Bizkita, Linkin Parka svijetom prodaje glazbe danas. Najgore u cijeloj priči je fakt da se radi ponovljeno o sasvim OK albumu. Prosječno bezidejnom i produkcijski dotjeranom, te lakiranom baš onoliko koliko odgovara vizualnoj pojavi MM-a. Albumu čiji prvi singl «Mobscene» krade pripjev i ženske back vokale od «Be Agressive» ingenioznih Faith No More, a smjene riffanja i kričanja odvijaju se u rasponu od doba Clawfingera do retrospekcije svih glam rock shema predstavljenih na «Mechanical Animals», «Holy Wood» samog Mansona. On je pak naučio puno te karikirane kameleonštine od Bowiea i njegovih androgenih faza i pokazao se kao solidan učenik. Tako da početak teatrologije po Mansonu završava upravo na prvoj pjesmi simboličnog naslova «This Is A New Shit» jer nam itekako otvara spoznaju da se ne radi ni o kakvom novom sranju, već jednom te istom, koje je promijenilo kostime, i pakovanje, ali sadržaj apsolutno nije. Niti će, sudeći po svemu do sada viđenom. Tako da niti naslovima razigrane «Doll – Dagga Buzz – Buzz Ziggety Zag», «Ka – boom Ka – boom» ne odražavaju više od visoke produkcije, čistih gitara i njegova gotičkog zatezanje straaaaašnih i mučeničkih vokala. Naslovna stvar trebala je odigrati ulogu «I Don`t Like Drugs , drugi dio» međutim…ali je «(S)aint» i igre riječima pri deformiranju rječice «evil» neuvjerljivo prestižu u namjeri biti što snažnije pumpajućom igračkom za headbanging. Nekim čudnim spletom okolnosti to ipak neće ići. REALNA CIJENA: 70 kuna (za fanove)
J. A.

	DEFTONES
	Deftones (Maverick Records)
Naramak boli se vraća u grad. Čemera, jada, uzdaha, vriskova, a pogotovo glazbe sve više ustajale i sve manje uzbudljive zbog inzistiranja na kompetitivnosti među bandovima tko će više i duže izdržati taj visoki i metalizirani štim gitara, taj paradni ritam i produkciju Terry Datea koji je već potpisao svoje produkcijsko znanje na umanjenju praska i ritmičkih bombi jedne Pantere od vremena one bušilice probijene kroz lubanju u HTV exploatacije «I`m Broken». Nitko od tih nu metal grabežljivaca još uvijek ne nosi tako simpa bradice i nitko tako lijepo ne miješa pjevanje i vrisku kao Chino Moreno. Kada bi Faith No More bili valorizirani prema stvarnoj kvaliteti i kada bi s njihovih studijskih albuma pročistili smet, a ostavili tragove besmrtnosti, tada bi i Chinu spominjali tek nakon nedodirljivog Mike Pattona koji je na tom terenu bio nedodirljivi i neosporivi autoritet. Ovako, unutar odgovarajućeg hibrida heavy metal glazbe, Deftones bez poteškoća odnose titulu najvećih baš zbog činjenice da ne prezaju pred žanrovskim koktelima, te da se njihova buka u sprezi s pjevanjem i melodijama čini najviše potkrijepljena lucidnim kompozitorskim rješenjima i tekstovima. Neka opća mjesta nisu htjeli izbjeći pa u «Hexagramu» kada Moreno predviđa «da masa podivlja», ona to vjerojatno i čini u trenucima kada njegovo krkljanje pričinja David Yowa iz omiljene podrumske zvijeri The Jesus Lizard sasvim sigurnim utjecajem. «Minerva» je osim prvog singla, fantastičan komadić pomirenja zaraznog refrena «so … God Bless You All…For The Song You Sang» kao traga nježnosti i melodije, te brutalnosti koje se ne mogu odreći ni kada bi snimili akustični album. Ako su se svi kleli u «White Pony» kao vrhunac žanra i ako je doista trebalo samo malo do niti pomirenja između Smashing Pumpkins tuge, i Deftones rezignacije, možda će naramak novih buđenja prekrasnim temama biti dostatnim za nove panegirike i svršavanja fanova na odnos tiho – bučno – tiho – najbučnije. I Chino je opak tip kada grize u «When Girls Telephone Boys», uzbudljivo je kako klizi i kako pršti od bijesa, a glazba je tako groznjikavo producirana ispod zahtjeva njegovanja ogromnog ritma koji bi itekako pristajao ovakvim vokalnim egzibicijama, pa nisam siguran tko više pati. On, kada siluje te telefonske slušalice, ili slušatelj koji naslućuje u kakve se bombe moglo ovo pretvoriti drugačijom produkcijom. Onako kako je nekada povremeno udarala Sepultura u «Teritory», «Roots Bloody Roots», ili Machine Gun u «10 Ton Hammer». Nema revolucije. Usprkos sjajne primjese `lektronike u laganoj «Lucky You». Ili sentišologije «Anniversary Of An Uninteresting Event». Usprkos iskoristivog riffa s «Bloody Cape». Parada je bez balada završila s kreštavom «Moanom» za koju je naljepnica Tool sigurna. Izostala su glazbena kaotična prizivanja tog privatnog Armageddona koji se provlači kroz svaku metaforu korištenu pri seciranju svijeta u kom se ne osjeća baš tako udobno. Sve gitare i svi ritmovi nakon laganih uvoda pretvaraju se u mehaničke zvijeri o kakvima je već dramio i Marilyn Manson i prduckali preko milog i dragog oni nepodojeni megaselleri Linkin Park. Ali zvijeri koje smo odavno apsorbirali i naučili da mogu opako djelovati na prvi pogled, a razdoblje prilagodbe i adaptiranja na njihov učinak (i izostanak istog) traje kraće nego prije, moment nakon upoznavanja. REALNA CIJENA: 100 kuna
J. A.

	BLUR
	THINK TANK (EMI Records/Dallas)
No da, hmmmm. Koga se vraga svi susprežu reći glasno da je ovo u stvari novi album Gorillaza u menopauzi i da Blur kao band u promjeni ima veze s «Think Tank» postocima mjereno, oko 80%, upravo onoliko koliko je autorski ostatak Damona Nomada Albarna kao najistaknutijeg od grupice, pogotovo po odlasku gitarističke struje i vage u bandu, Grahama Coxona. Ali zbog čega bi to trebalo biti loše? Zar je blasfemično ili sramotno treba biti onaj čiji dodir sve pozlati, pa makar se radilo samo o jednom periodu karijere, što ovo razdoblje napuštanja starog, preokrenutog Blura i traganja za novim sigurno predstavlja. Dovraga i brit pop bez Jarvisa, Gallaghera, Yorkea i Albarna. Novi ili prijelazni, pa nužno experimentalni Blur danas su više Gorille s Malija, nego ostaci onoga što je nekoć cupkalo o «dječacima koji žele biti djevojke» i obratno. I bolje za njih. Dugoročno gledano. Jer svi zbunjeni i oponenti još će neko vrijeme nakostriješeni režati na odstupanja od akustike «13», ili odvajanja od popa u onom prije «13», i sigurno će tugaljivo i čeznutljivo prizivati Grahamove autorske ostatke kroz lijepo sviranje gitare. Naravno da su zaboravili gitare i da su ritmovi bezgrješna, sugestivna i zvukovima raskošna, downtempo elektronika («Good Song», «On The Way To The Club», «Caravan», «Sweet Song»). Bili usmjereni na neka tiha uvađanja u novi svijet («Ambulance»), ili spajali tradiciju brit popa sa studijskim igračkama («Gene By Gene», «Out Of Time») i to poglavito ona porijeklom s otočja Mali («Morrocan Peoples Revolutionary Bowles», «Jets»), baš kao što je bio posljednji glazbeni angažman Damona neizbježnog, Blur ne brljaju. Zapravo, Damon ne brlja. Ne srlja. I ne siluje. A to je primjetno u svakoj stvari. Također je nemoguće ne primijetiti pokušaj trapanja «Song 2» ovog albuma u «Crazy Beat». Jasno je da se prošlosti treba otrgnuti postepeno, bez senzacionalnih i naprasnih prekida jer bi svaki drugačiji postupak bio osuđen, kako od trome kritike, tako i od konzervativne fanovske baze. Stoga Blur namjerno daju «nešto između» svjesno riskirajući što bezbolniji prijelaz i moguće predrasude u povodu «Think Tanka». Nije zgorega naglasiti niti da je glazura i produkcijski minimalizam te samozatajnost novih Blura rezultat neprimjetnog unajmljivanja Williama Orbita, Normana Cooka a ka Debelog Momčine Slima, te Bena Hillera kao mastermindova za sve te trackinge i porađanje Novog Blura. A onaj, uvijek sporedni, osobni odnos slušatelja i Blura je tako visoko na amplitudi mržnje i ljubavi, jer od nepodnošljivih i anemičnih pulena lansiranih intervencijom tog velebnog brit tiska, Blur su od svemirskih tema kakvom je bila «Universal» počeli bivati svakim novim djelom, sve respektabilniji i maženja vrijedni pop dragulj. I imaju uvijek kredita za posebno mjesto u trendy fonoteci pasioniranog slušatelja i sudionika u glazbi. REALNA CIJENA: 120 kuna
J. A.

	MACY GRAY (Sony/DOTC)
	TROUBLE WITH BEING MYSELF
Zbog naših veza diljem planeta glazbe i tajnovite snalažljivosti, mjesec dana prije objavljivanja u posjedu smo materijala novog albuma vlasnice jednog od najoriginalnijih glasove nove ritam i blues i nu soul scene, VELIČANSTVENE, NEPONOVLJIVE I OBOŽAVANJA VRIJEDNE DIVE, vampirozne MACY GRAY. Nakon dozvole da samo jednom budete tretirani njenim ustima i načinom kako ta lady pjeva i ponaša se prema konkurenciji, samo je pitanje vremena kada prestajete biti tako dosljedno odani poklonik Alicie Keys, Ashanti, ili koje treće od gurkanih mladih tamnoputih divasica. O naslovima na žalost ne mogu govoriti jer je preduvjet dobivanja materijala bio da pjesme ostanu obilježene brojevima, te da prema refrenima ili tekstu pokušam napipati demone s kojima se trenutno Macy bori., ma kako to moglo apsurdno zvučati, jer kraljica bi trebala zauvijek biti lišena bilo kakvih sumnji i propitivanja svog statusa i vrijednosti. Ako vam nakon prva dva neodoljiva albuma, kao kolopleta emocija prepletenih između soula, ritma i bluesa, funka na Motown «Otis Redding dani» način, još nije jasno gdje leži emocija i uzbudljivost u glazbi i glasu dotične vještice, nakon ovoga sve stvari sjedaju na svoje mjesto. REALNA CIJENA: 150 kuna
J. A.

	TEGAN AND SARA
	If It Was You (Sanctuary Records)
Htjeli su im vrli kritičari podvaliti Alanis i hvatanje za njene repove, te kakvu takvu nadogradnju feminističkog pisanja stasalog za vrijeme izlaska iz prve faze puberteta imajući na umu da sestre blizanke Tegan i Sara Quin imaju 21 godinu. Htjeli su ih nakalemiti i na tračnice kojima su sezonu unatrag zalud urlale i srdile se korporacijske «buntovnice» Pink i Avril. Međutim, drugi studijski album složnih sestara (s obzirom da prvi nisam imala prilike preslušati) sasvim je zrelo ostvarenje i puno više od spomenutih predstavnica «snažnih i opakih žena sa stavom i gitarama». Pravim čudom i srećom biva kako tako kvalitetni uradak ispliva iz nekih zasjenjenih kutaka diskografske ponude gdje čame i leže gomile sličnih bez šanse da uhvate svoj trenutak svjetla i sreće kako bi ih šira javnost mogla kusati. Djevojke šaraju kroz pop glazbu vrlo ležerno pa nije daleko istine ako opener albuma «Time Running» lociramo blizu najboljih trenutaka one iste buntovne Alanis, pa «You Went Away» pretvore od tihog uvoda u oporu gitarističku i ritmičnu dvominutnu prkosnicu, a na «Monday, Monday, Monday» već nastave biti melodičniji ogranak brit pop melankolije, dok ih «City Girl» približava No Doubt u sentiš ska trenucima, dok sa «Not Tonight» uspavljuju svoje momke na zadnjim sjedištima nježnije ih odbijajući. I tako redom do «Underwater» i «Hear Noises» koji su tipično šarmantni američki college rock i top1 studentskih radio postaja. Country i folka zvuka banja u «Living Room» ne treba dugo da bi sestrice zasjenile kompletni Dixie Chicks katalog. «Terrible Storm» još je jedan Alanis not cover, a «And Darling» slatkiš bez premca na albumu. Pred sam kraj ni Throwing Muses ne bi ostale nedorečene da su potpisale «I Want To Be Bad». I nikada ne priznajte na kraju da je «Don`t Confess» da je slanje ljubavi koja vam se ne vraća opako gorka pilulica. Šaljem im svoju. REALNA CIJENA: 120 kuna
M. M.

	LUCINDA WILLIAMS
	World Without Tears (Lost Highway)
Da su glazbenici samo mali odlomci nezavisnih komadića otrgnuti od tkiva glazbenog stila u kome obitavaju, Lucinda Williams opet bi strčala kao krivo nasađena i nepravilno centrirana, nezavisna i samosvojna nota od srednje struje te nepresušne americane i alternativnog countryja i glazbe za mjesečarenje i sanjarenje noćnih mora, te kako li sve nisu nazivali ovaj slow motion ugođaj i divotu glasa Lucinde Williams. Činjenica da je za 25 godina aktivnog glazbenog stvaralaštva ovo njen tek sedmi dugosvirajući uradak ne govori o lijenosti, već sistematičnosti autorice i pristupu radu koji je tjera na akciju tek kada odluči da ima što za reći, otpjevati, šaptati i podijeliti sa masom štovatelja. «World Without Tears» karakterističan je izvadak iz pjesmarice najboljeg što se podrazumijeva pod glazbom koja je izvor svih aureola iznad Lucindine glave. «Plodovi njena rada» otvoriti će oči i najzaslijepljenijima i smanjiti dioptrije ako su za ovog razdoblja propuštali Lucindu da im prođe ispred nosova. Ta stara koka ne koristi se trikovima mlađih kolegica tipa Shanie Twain koja ne preže prostituirati svoju glazbu do trostrukog kloniranja i aranžiranja nastojeći ugoditi što širem auditoriju, a indirektno im poljubiti dupeta ne bi li joj vratili kupnjom njenog albuma. Lucinda će svetogrđem smatrati plivati tako plitko ako je za pjesmu još uvijek dovoljan glas, gitara, prave i iskrene riječi, i tri funkcionalna, ali vjerna suradnika. Ona ima ogromni kapital u tom slučaju. Sve te pozlaćeno sakralne nijanse poput «Righteously» i tragove bluesa u «Minneapolis», «American Dream», ili «Atonement», te naslanjanje na Neil Younga s žešćom dozom Crazy Horsea za leđima u «Real Live Bleeding Fingers And Broken Guitar Strings» možda ne čine njen novi album najboljom zbirkom pjesama koje je mogla ponuditi u štovanja vrijednoj karijeri, ali ga čine još uvijek neponovljivim i jedinstvenim odrazom pjevačice i skladateljice, te pjesnikinje mirnoće ljudskog duha. REALNA CIJENA: 120 kuna
J. A.

	50 CENT (Shady/Aftermath/Interscope)
	Get Rich Or Die Trying
* oh da, veliki bijeli rap mesija ima zlatan dodir i oštro oko. Ako ne provocira, onda producira. Ali tek nakon što je najvećom svjetskom lupom prepržio i detektirao pogodnu zvijer i NY uličara za kojeg se ne bi trebali čuditi ako zapne tijekom mogućeg drive by shootinga pri east west coast debilanama i razračunavanjima crnog gangsteraja u slijedećih nekoliko obrtaja bliskih diskografskih razdoblja. Tako je 50 Cent jedan od solidnih pulena. Nakon što je relativno uspješno gurnuo D 12, te nakon što će ispaliti Obie Tricea pa copypasteati tehniku velikog Dre gurua na još nekoliko brandova izniklih iz Shady Recordsa, MNM se zakačio na stereotipnog mišićavka opaka pogleda prepunog hip hop klišeja (od recitiranja do outlooka) koji je dobro marketinški izguran i služi kao potentna mužnje vrijedna zvijer. Milje zveckaju, životopis bio stiliziran ili ne zvuči dovoljno uličarski. Međutim, lišeno pogleda u objekt i dalje je to premekani flow za tipa koji izgleda kao potencijalni Tysonov izazivač pri 77.-om povratku na staze stare animalne slave, a zvuči kao hip hoper kojega bi Nered i Edo Maajka itekako imali čemu naučiti pri osebujnom nabrajanju rima. Simbolika vrijednosti imena i protuvrijednosti albuma spomenutih 50 Centa nije zlonamjerno vrlo vjerni odraz uzbuđenja koja album u globalu (ne) donosi. A zašto je većina ovog teksta orijentirana prema producentima albuma nego prema samom recitatoru, nije teško pogađate li i s povezom na očima. REANO CIJENA: 60 kuna
J. A.

	MASSIVE ATTACK (Virgin/Dallas)
	100th WINDOW
* postoji realna opasnost i teškoća kod recepcije novih djela nekog izvođača čije ste ranije radove smatrali vrhom vrhova unutar stila kojim se kreću, inovativno plutajući od krajnosti do krajnosti istog, da im po inerciji starih zasluga blagonaklono gledate nego neko novo ime oboružano materijalom sličnog naboja ili izostankom istog. Takvi su na epovima «Blue Lines», «Protection» a pogotovo «Mezaninne» bili Massive Attack trip hopu. Danas je ekipa uškopljena. Potencija se od tri ravnopravna elementa i dijela svela samo na Robbyja 3D Del Naju. Ono što je ostalo isto kao i kod spomenutih prethodnika je potmula, mračna, sumorna atmosfera na temelju koje su i skovali složenac trip hopa čije se jedine čestice optimizma mogu nazirati imate li pri rukama škare za rezanje napete atmosfere. Odmak od mraka mezanina ovdje je ostvaren stavljanjem naglaska na glazbu i zanemarivanjem vokalnih dionica i svjesnim potiskivanjem istih u drugi ili treći plan. Stilski i dalje masivno, napadi su pozadinski i neočekivani jer se služe nepopularnom taktikom stihijskih ugriza čula slušatelja. Gostovanje Sinead O Connor na mjestu vokalne dive koja bi trebala pridonijeti nježnosti i ratobornoj krhkosti zvuka albuma mjestimično je rezervirano u negativnom smislu, sramežljivo zbog nesigurnosti, a ne ljepote biće koje prikriva svoje osebujnosti i ne djeluje osobito upečatljivo kao što je bio slučaj sa dionicama Sare Nelson na debiju. U svakom slučaju, da nije monotonije muških rapinga i recitala album bi lagano mogao proći kao još jedan u nizu odličnih djela trip hop legendi. Ovako ostaje solidan fakt fanovima kao dokaz da još uvijek ima nade za trip hop nomade. REALNA CIJENA: 110 kuna
M. I. G.

	THE HIVES (Burning Heart Records)
	Your New Favourite Band
* konačno savršen album. Toliko buke i pompe oko američko britanskih wanna be «spasitelja rock and rolla» zvukom jednog riffa od strane skandinavaca The Hives odlazi u duboku sjenu i tamo ostaje sve vrijeme trajanja savršenog i utemeljenog nastupa hypea nad hypeovima jer se na jedva pola sata ove kompilacije skrpane od pjesama s ranijih dva i pol izdanja («Veni Vidi Vicious», «Barely Legal», «a.k.a. i-d-i-o-t») dešava karneval veselja, razuzdanosti, popa, punka, rock and rolla, žestine, veselja, skakanja, ritma, povlačenja najboljih detalja koje su Hivesi mogli preuzeti iz osnovne škole sazdane od detaljnog proučavanja Sonicsa i New Bomb Turksa. Jednostavno, zaboravite sve Vinese, Strokese i slične ISE, jer The Hives imaju Howlin Pelle Almquista ispred još trojice gorućih Šveđana, a oni zajedno imaju ONO NEŠTO. Osjetite «Main Offender» kao najbolji rock and roll singl posljednjih godina, te povucite paralelu s ostalih 11 naslova i imate repeat kao jedinu razumnu opciju. REALNA CIJENA: 130 kuna
G.A.

	FINE ARTS MILITIA (Koch Records)
	Fine Arts Militia
* još jedan nastup Velikog Propovjednika inkarnacija je upriličena pod nazivom Fine Arts Militia. Nakon što se djelovanje originalne i najubojitije kombinacije u kojoj se do sada pojavljivao Carlton Ridenhour a ka Chuck D. do sada svelo na održavanje žara prije gašenja nekoć opake buktinje Državnog Neprijatelja Broj 1. nastavak je nudio samo mijenjanje forme stalnog angažmana subjekta cijele priče. Zatim mu se solo albumi i autobiografije Mistachucka, ni projekti pod krinkom zvanom Concentration Camp nisu usadili u masovnoj konzumentskoj svijesti slušatelja kao nešto važnije od fakta da Chuck D. ne miruje već je u stalnom kreativnom pogonu, ali mu nedostaje dovoljno snažan glazbeni back up kakav je imao u Public Enemy. I dok se Flavor Flav kokainski trza bez namjere i kada to najmanje želi, dok Terminator X scratcha na radio stanicama NY-a, dok ostaci P.E.-a odumiru ili čekaju Chuckove muze da ponove neki veći prasak, Fine Arts Militia vizualno je stilizirana pojava 5 momaka u crnom, od kojih 4 njih sviraju distorzirani, žestoki funk na tragu Living Colour, mjestimično ispresijecan samplovima i manje agresivnim numerama. Glavna uloga je Chuckova. Njegove se tematske odrednice i predmeti interesa iscrpljuju u sukobljavanju oprečnih glazbenih i društvenih pojmova i pojava («Rebel vs Thug», «Hip Hop vs Rap», «Community vs Plantation», «Intelligence vs Nonsense») ili se dotiče omiljenih mu tema u povlaci od propitivanja boga, korištenju droga, te sukoba po boji kože i rase («A Twisted Sense of God», «Rap Race Reality Now Technology», «Drug Game»), dok svirači prelaze sve funky idiome u potezu od James Browna do spominjanih Living Colour. S vremena na vrijeme propovjedi se ispričane ovoliko sugestivnim glasom ne čine pričama za one kojima treba ovčar, a ne osjećaju se nužno kao njegovo stado. REALNA CIJENA: 110 kuna
J.A.

	WHITE STRIPES (V2/DALLAS)
	ELEPHANT
* nakon sumanutog i vrtoglavog prelaska sa marginalne etikete Sympathy For The Record Industry na major label, te nakon zamjene albuma «De Stijl» milijunskom garage blues školskom bombicom «White Blood Cells» duo Jack (gitara + glas) i Meg (bubnjevi i back glas) White postali su underground zvijezde broj 1. Sa neupitnim zaleđem i reputacijom nepotkupljivih pravovjernika i robova idealizmom prožetih nezavisnih načela. Dakle, iskreni su i rezultat pukog slučaja prepoznavanja talenta i catchy zvukova koje njihova duo manufaktura proizvodi samo na dva instrumenta. Kako molim? Come again? Da, nije zabuna. Gitara i bubanj, te glasovi. Uz razumljive studijske intervencije i dodatke na novom, četvrtom, dugoočekivanom studijskom izdanju «Elephant» (V2/Dallas Records). S obzirom na protok regularnih albuma po netu i po nekoliko mjeseci prije oficijelnog datuma izdanja radi se o situaciji gdje je jedini izbor biti indolentan. Tako se i ova M+Ž nekorumpirana srca valjaju već poduže vrijeme i imena im se spominju po raznim Forumeskama i poligonima za anonimne kretene koji bez tri čiste i bez imalo samokritičnosti prema vlastitoj nebitnosti u sistemu u kojem bivaju, već kukaju nad razočarenjem i promašajem godine, ili ih pak jako buni što im novi White Stripesi ne sjedaju u uho nakon drugog slušanja jer nisu ispunili njihova očekivanja. A očekivali su repetitio repetitorum «Hotela Yorbe», «Fell In Love With A Girl» i ostalih popičnih naslova s proslavljenog hype albuma. Jack im vrlo sofisticirano jebe matere i poručuje obračun u stihovima «I`m Gonna Fight Them All!» na samom zamahu novog albuma s dozom odlučnosti svojstvenijoj nabrijanim punkerima nego okoštalim garažnim blueserima. Ali nećemo o porijeklu. Činjenice im govore u korist. White Stripesi su stilski svjesno ograničeni na instrumentalni minimalizam i ekspresivni maksimum jer izvući svježeg daha od zadanog stila glazbe na četvrtom albumu, a da se durovi, sedmice i molovi te melodije, vrte u savršenom krugu od prepoznavanja Beatlesa, Neil Younga, Jonathana Richmana i zatvaranja kruga sa prvospomenutom bluesy asocijacijom Velečasnog Jona Spencera i njegovim kričavim inkarnacijama kroz explozije, Pusssy Galore ili Boss Hog, nije dovoljno samo planetarno isfuravanje, guranje novina i medijskog hypea. Mora postojati i miligramče talenta. U njihovom slučaju ta mjerna jedinica svakako raste. I jasno je da nisu genijalci, daleko od tituliranja. Ali su sasvim pristojan band prema čijim se načelima i načinu rada zdravije orijentirati u prostranstvima srednje struje kojoj nakon milijunske tiraže povratno pripadaju. Što će potvrditi na turnejama. Unatoč činjenici da i oni imaju zahvalno složuckanu biografsku pričicu za marketinške svrhe lanisranja u komercijalnu orbitu. I unatoč činjenici da im garažna produkcija glazbe sve do predstavljanog albuma svakako nije naodmet, već sasvim sveže zvuči u direktnom clashu s pijevnim i razgovijetnim tužbalicama u presjeku od ljubavi do bola, života kroz perspektivu dojučerašnjih marginalaca, a današnjih ironičnih cinika (po vlastitoj volji i nahođenju). No, stvari se mijenjaju, a Veliki Duo odrasta i shvaća pravila. «Samo mijena vječna jest» krilatica je po kojoj će se neprimjetno pokušati izvlačiti izvan uzusa blueserije i garažijade kojom su bili i ostali prijestolonasljednici nakon mogućeg posustajanja Najvećeg Jona. Intenzitet i prasak ne popušta od prve lansirne točke. Relativno je samo na koji način doživljavate adrenalinske šokove i udare. Ljubav i kako je samostalno pronaći, steći, pa naivno prokockati, šeprtljati, romantičarski bolovati, te dvosmislenim stihovima potencirati njen opstanak u svim sferama White Stripesa i dalje je glavnina tema koje srećemo na leđima i češkanjem iza ušiju ovog ogromnog Slona. Njegova zvučna i stilski fingirana trash odrednica i dalje je pretpostavka za punjenje festivalskih stageova, ali i malih klubova, te White Stripesima komercijalnost nikako ne može štetiti. Slušateljima još manje. REALNA CIJENA: 130 kuna
J. A.

	CARDIGANS (Stockholm)
	Long Gone Before Daylight
* nešto je vrlo plodno pop područje u tim sjevernoevropskim državama, a Švedskoj poglavito. Bez namjere traženja nove ABBE i njima dostojnih pandana novog milenija dobili smo Cardiganse. No takav se status itekako mogao predvidjeti još nakon globalnog katapultiranja temom «Lovefool», prigodno iskorištenoj u MTV Romeu i Juliji, od kada nas svakim novim nastupom na tržištu albuma uspješno razmaze i zarobe u tvornicu najslađih i očaravajućih pop rock slatkiša. Tako su činili i sa elektronskim dodirom tretiranim prethodnikom koji im donosi multimilijunske tiraže i nekoliko «hladnih» megahitova. Slijedilo je razdoblje odmora od grupe i solo pokušaja ne bi li izbjegli moguća prezasićenja zajedničkim prisustvom. Odlučni u namjeri ne ponavljanja recepta uspješnosti, a ostajanja u samozadanim žanrovskim vodama Cardigansi na novom albumu ne prelaze tempom teritorij laganih stvari. Sve je mirno, staloženo i savršeno. Upravo je nevjerojatna lakoća kojom su baratali vokalnim melodijama (Nina Persson) i klasičnim aranžmanima pop pjesama (Peter Svensson) od prvog singla «For What It`s Worth», uvodne «Communication», do svakog nasumce izabranog naslova s novog albuma. Bez uplitanja tehnologije i korištenja produkcijskih trikova zvuk je kristaliziran i pročišćen do maksimuma ne bi li se u prvi red istaknula upravo ta predivna navika grupe biti retro jednostavnima i suverenima na terenu vladanja postulatima pisanja lijepih pop kompozicija, tamo gdje gro današnjih zvijezda toliko naprasno želi biti «modernim». Ovo je najklasičniji primjerak savršenog pop albuma uz kojeg se današnja pop industrija ne bi trebala činiti toliko strašno plastičnom i studijski kloniranom. REALNA CIJENA: 130 kuna
M. I. G.

	MADONNA (Warner Bros)
	American Life
Na njenom se slučaju najjasnije vidi sve perverznost pop industrije i hirovitost sluga njenih. Naime, postotak onih koji su prije 20 godina vjerovali da će šareno skrpano djevojče koje je cijukalo i cupkalo uz «Holiday» dvije dekade kasnije biti obožavana i priznavana kao vrhovno dostignuće pop glazbe, te brand i ikona čiji doseg odavna prelazi samo diskografski teren, mogli su se brojiti ispod prelaska osnovnog broja svake numerologije. Danas je situacije obrnuta i skepticima nema puno slobodnog prostora ostavljenog za sumnje kako će nova, bogato aranžirana, producirana i opremljena slikovnica i pjesmarica biti išta manje ispod odličnog i «poslovično» inovatorskog pop albuma godine. Baš kao što joj status, je li, nalaže. Međutim, radi se o samo o dobro brušenom materijalu. Sjajno našminkanoj divi. Odlično pripremljenom marketingu. Prepadu na psihu konzumenata. I poslu prema standardima zadanim unutar Tvornice Madonna. Glazbene želje dive ovaj puta je poštivao i samostalno oblikovao francuski producent Mirwais, čiji je trag već bio ostavljen na prethodnom albumu «Music» i prema čijim tragovima trebate uskladiti očekivanja s isporučenim. Dakle, imate disco glazbu. Imate i pop glazbu skladanu tako da omjer akustike i elektronike bude polovičan kako ne bi bio prigovora o gubitku humane note i dosluhu s tradicionalnim počelima i načinima skladanja savršenog popa, uz gitaru i piano, ogoljeno do srži, pa da vidimo tko je majstor, a tko posilni u prekrajanju melodija. Jer najmanji je problem u ovakvoj situaciji biti multimilijunska Madonna koja pljune milijunče dotičnom producentu kako bi iz svih tih modernih softwera kojima raspolaže u svom privatnom tehnološkom raju, izvukao što toplije ritmove i harme na neki pripjev koji je diva zabilježila u svoj notes, a nema dovoljno vremena niti talenta kako bi išta konkretno učinila s tim. Savršeni timing oduvijek je bio onaj element koji je Madonni išao na ruku. Ponekad namjerno jer ga je izazvala sama, a ponekad samo s(p)retnim spletom okolnosti. Dakle, pjevati o američkom životu u vrijeme kada postoji realna šanse da za koju dekadu svi postanemo prljavi, debeli i zli Amerikanci kontra ili uz našu volju, ne može biti doli punim pogotkom. Ako ćete oponirati, na volju vam. Ako ćete pristati, opet kako vam drago. Jedini element koji u obje varijante vuče korist naša je mila Kraljica Popa. Koliko je ironije skriveno ili otvoreno iza nježnih stihova u kojima Madonna «živi američki san i kako je Amerika najbolje što je vidjela u životu, te kako sve to ipak nije san već njen privilegij i stvarnost» nakon završnog simpa rappanja i nije nešto osobito oštro usađeno u svijest konzumenta. Koliko je poleta ostalo u toliko osporavanoj i bezrazložno napadanoj James Bond temi «Die Another Day»,a koliko iskrenih emocija leži u akustičnim komadima albuma, na kraju krajeva uopće nije bitno. Cjelina ne može podbaciti toliko dugo dok se u nju ulažu milijuni i sve ispod povrata istog bilo bi tržišno i poslovično samoubojstvo, a Madonna se već toliko puta dočekala na noge da joj tek realni metak ili kakva kobna prometna nesreća mogu oduzeti titulu. Redovni splet okolnosti nikako. Stoga svi fanovi i osvjedočeni štovatelji lika dotične, slobodno i bez strahova mogu sa švedskog stola gricnuti koji zalogaj viška nove Madonne jer će dobiti dozu baš prema očekivanjima, dok ovim mrzovoljnijima još uvijek ostaje utjeha u naletu svih novih pretendentica na titulu u rasponu od X-tine do Britney i natrag kako bi ostvarili svoja predviđanja o novom, boljem klonu Madonne same. REALNA CIJENA: 100 kuna
J.A.

	PLACEBO (Hut Rec)
	Sleeping With Ghosts
* uvod novom naletu brit rock feminizma u muškom obliku kroz glasanje androgenog Briana Molka sasvim je slučajni oslonac na istoimeni naslov pjesme indie mačora Girls Against Boys s čijom glazbom Placebo efekti nemaju mnoštvo zajedničkih točaka, ali način do kojega dolaze do hipnotičkog efekta je približno skladan. Dakle, «Bulletproof Cupid»,. Nešto nedostaje? Bez brige. «English Summer Rain» počinje iznova i ništa se nikada na mijenja, kako nam to prepoznatljivo mazno lamentira Brian. Pozorno slušamo. Počinjemo iznova još jednom. Ta slika koja nas proganja nije ugodna. Ali nekako prešutno pristajemo još jednom na vizualizaciju cijele scene. «Sleeping With Ghosts» znači izvaditi dušu ranih Radiohead radova kada se «Creepom» mjerilo vrijeme trajanja britanske scene i možda poskrivečki osušiti zjenice očiju. Izdvojiti sebe iz NAS i ostati samim u prvom licu, pa zagrliti samoga sebe i zaželjeti manje gorkast kraj. Nešto trulo svakako, za kraj na sredini albuma. Neka izjeda srž i strukturu. Prema specijalnim potrebama trenutka i vječnosti na koju aludiraju Placebo, sažeti to spavanje sa duhovima samo tijekom trajanja ovog iznimno oporavljajućeg albuma koji ne revolucionarizira niti band niti scenu, ali traje u uhu kao bolji detalj diskografije grupe. Kako je savršeno ponekad naći trendovsku glazbu uz koju slavimo privatne lomove kao socijalno poželjan osjećaj trenutka u kojemu se nalazimo. I jedina stvar na koju se možete pouzdati sigurno je samo da se ne možete pouzdati u ništa. Jer Brian će utihnuti upravo kada vam razgali maštu da se negdje tijekom albuma krije «Nancy Boy». Do sljedećeg susreta… REALNA CIJENA: 120 kuna
J.A.

	BEYONCE KNOWLES (Sony/DOTC)
	DANGEROUSLY IN LOVE
* sve izrečeno za Macy vrijedilo bi i u slučaju privremeno odmetnutog Djeteta Sudbine, sjajne pjevačice i najmlađe kandidatkinje za nasljednicu ikone Tinu Turner 21.stoljeća. Osim što je glas manje čaroban, a više modernom Timbalandu i Neptunesima podložan. Za razliku od Kelly Rowland koja je prešećerasta u svojim zaljubljivanjima za pozera Nellyja, izgleda da je rap rakun Jay Z itekako potentno djelovao na Beyonce da prigrli dinamičniju sferu i područje modernog r`n`b- ja u kojem je trenutno nedositžna kraljica. Work It Out, baby… Napomena: i ovo je release date: 1. travnja 2003. tako da o imenima pojednih pjesama možemo samo temeljem «love you, baby..» REALNA CIJENA: 140 kuna
J.A.

	ASIAN DUB FOUNDATION (EMI/Dallas)
	ENEMY OF THE ENEMY
* otkad su The Clash prvi puta u glazbu unijeli bunt, socijalni komentar, žestinu, strast, energiju, plesne elemente, kritički utemeljen STAV prema društvu koje ih je okruživalo, uz uključene električne gitare, miljama daleko od tihog bunta pjevača protestnih folk akustičara, tradicija pojave intrigantnih i glasnih pojava s relevantnim otiskom u pop kulturi se nastavlja svakih nekoliko godina mijenjajući i varirajući glazbene stilove, ali se otisak Clasha indirektno nepobitno prepoznaje u svakom od slijednika. Od Public Enemyja kao Crnih Pantera rapa s glazbeno otupljenom oštricom posljednjih godina, preko apsolutno neopisivih crossover hip hop, punk, hard rock, funk i dance inovatora, formacije Rage Against The Machine, o kojima ionako već svaki od obožavatelja ima vlastitu verziju priče zašto se radilo o najvažnijem bandu pop kulturnog univerzuma posljednje dekade prošlog stoljeća, pa sve do junaka ovog osvrta, povodom novog albuma zbog kojeg još jednom prerastaju isključivo glazbene dimenzije i postaju neizbježan društveni čimbenik, Asian Dub Foundation. Osim što i Hrvati znaju kako uživo izgleda dva sata ultimativnog ritma unutar kojeg prolazi mixtura nekoliko glazbenih pravaca i stilova, osim što su posljednja dva albuma bili i ostali odlični, eklatantni primjeri kako raditi uzbudljivu i inovativnu glazbu sabiranjem poznatih i spojivih glazbenih žanrova (hip hop, reggae – vokalno, etno, reggae, dub, funk – ritmički, funk rock gitartističke dionice, samplovi i elektronika garnirana azijatskim etno podrijetlom), osim što je novi album nastao nakon promjene članstva (dva nova MCja umjesto Deedara, te bubnjar), i kada postaju Neprijatelji koji dobro detektiraju Neprijatelje – novi album Asian Dub Foundation itekako je odličan razlog za uživanje što postoje glazbeno uzbudljive iznimke onkraj vladajućih plesnih trendova i produkcije koja se dokida u kilavom hedonizmu i plastičnim verziranjem ljubavi. Od tutnjave napadačkog uvodnog singla «Fortress Europe» koji cilja i precizno dere tvrđavu Evropu a opet je stilski pomirio sve odlike dosadašnjih udarnih prozivki od «Free Satpal Rama» do «Real Great Britain», preko sjajno oblikovane suradnje s još jednom svojeglavkom i vlasnicom jednog od najdirljivijih i osobenijih ženskih vokala scene, Sinead O`Connor u «1000 Mirrors», ili huškači oblikovane u plus smjeru «Power To The Small Massive», ADF ne padaju u banalnost često jeftinih proklamatskih poruka današnjih naoko buntovno orijentiranih bandova, već ostaju vrlo opipljivi zagovornici humano liberarne struje i borci za stavljanje pod lupu svih nagomilanih problema (anti) globalizacijskih procesa i trendova stavljajući se uvijek na stranu malih, obespravljenih, podčinjenih, omalovaženih, zaostalih ne vlastitom krivnjom, bez obzira na pripadajući habitus, naciju ili predio Globusa s kojeg dolaze. ADF ostaju trenutno jedini, uz Fun Da Mental, band na planetu, uz čiju glazbu možete istovremeno zaplesati, a nakon skakutanja ne osjećati se praznim i sretnim samo zbog gubitka kalorija i znojenja, već misliti kako su ljudi koji kreiraju tako poletnu glazbu rekli nešto prilično važno i ispravno o životima oko vas, nas, njih. Klimanje glavom bio je i vaš čin slaganja s borbom, premda u trenutcima banganja možda niste ni postali svjesni tog prešutnog pristanka na sve verbalne fightove na koje ADF zovu. Nešto mi govori da bi na slijedećem albumu mogli zboriti ponešto o spaljenim iračkim selima i tisućama djece zamotane u prašne pregače, objesiti na stup srama i osude karikaturalnu ikonu «McDonalds doma hrabrih i zemlje odvažnih», Georgea «Glup Sam K`o Kurac i Primitivni Seljačina Ali Jebga Moj Narod Lažirao Izbore Pa Eto Me Mama Na VrhuSvijeta» Busha koji se oštri satrti sa zemljom sve te teroristički nastrojene Musliće koji nose oveće crne brkove i nazivaju se čudnim imenima, a u stvari predstavljaju samo suprotni pol istog jebenog kretenskog načina razmišljanja i djelovanja. ADF- u kao vječne muze na stol. REALNA CIJENA: 150 kuna
J. A.