piše el bahattee (onaj koji namjerno ne koristi velika slova…O. K.)

Spustim ja slušalicu i mislim...jebo te ovaj je lud. Svi da žderu a ja da mislim na Wu Tang. Eto prve razlike! Ja moram mislit na njih a oni na mene ne. No dobro, da se malo prisjetim. Sjever kvarta, nova ekipa, neki čudni znakovi po zgradama.
To je slovo W? kakvo je to slovo W? Pa jebo te, nisam nepismen, to je šišmiš! `Ajde dobro, prihvatim ja novi pravopis. Sjedim ja među ekipom, ono frca nešto kao đza, rza, metodmem, olddrtibastard, šaolin...bahati, mislim si, stvarno si nepismen. Oči velike k'o bundeve. I uputi mene frend u cijelu bajku. To ti je ekipa sa stejten ajlanda...s čega? To ti je kvart u N .Y. Šta ti ja znam. Do sad sam čuo samo za Bronx, Brooklyn, Queens, i tu i tamo pokoju uličicu u prikrajku. To ti je nova ekipa. Izdali su sad jebeni album. Nešto sasvim novo. Ludnica. Briju na Shaolin. Šta šaolin? znaš... ono...borilačke vještine, 36 komora za obuku ratnika, duhovnost...šta su to neke ninđe? Daj da ja to čujem. Do sad sam znao samo za gangstere, državne neprijatelje i hip hop socijalne radnike. Zamisli samo, Afroamerikanci u centru svijeta jedu rižu s klicama i među pištoljima oni mašu nogama. I sjedim ja tako pred stereom, a ono krenu neki mačevi letit`. Nešto, nitko se ne zajebava s nama...mislim si, jebeš mi mater ako ovi imaju dvije čiste. Genijalno!
I tako, danas sam i dalje nepismen, nimalo pametan, još uvijek ne znam dobro sve kvartove N. Y.-a, ali ne znam ni da li uživam u radu ove bande kako sam znao uživati.
...i 'bem ti usporedbu. Blackout bih eventualno mogao usporediti sa Bootcampom. Osjećam se glupo uspoređujući neku ekipicu sa Wu Tangom. Ne želim umanjiti važnost Bootcampa, čak se i s njima glupo uspoređivat, ali je lakše ako nemaš usporedbu sa nekim tko upravo izdaje svoj šesti grupni album, dok o solo albumima pojedinih članova ne treba ni govoriti. Opet, o uspjehu još manje.
Šta bi trebalo reći o njima? Da su dečki iz kvarta? S ulice? Kao da to nije dobro poznato. Hip hop je ulica i većina ekipe dolazi sa ulice (sličnost). To ti je nešto kao klošari. Poneki se put osjećam kao da smo mi hip hoperi ljudsko smeće, al` koga briga. važno je gdje si, a ne od kuda si. Ili u glazbenom smislu...zaboli me, daj da čujem diskove , u njihovom je slučaju to posebna priča. Hrpa plastike promjera dvanaest cm s manje više natprosječnim hip hopom (razlika). Nisam uspio izbrojati točno komada diskova, vjerojatno to ne mogu ni njihovi diskografi zauzeti brojanjem njihovog prihoda. Nema šta, dečki su zaslužili. Ako ne baš posljednjim albumima onda onim ranima. Zašto ne i ovim posljednjima? Ima tu i pozitivnoga, ali globalno gledajući njihov rad posljednjih godina, moramo priznat, malo se razvodnio (sličnost).
Uspjeh je dvosjekli mač. Kako u svakom poslu tako i glazbenom, a tako i u slučaju Wu Tanga. Nikome se ne može zamjerit što je zaradio novac i osigurao mirnu budućnost (razlika), samo što proizvod u većini slučajeva više nikad neće biti isti. Krivim njihov proizvod. Njegov učinak, a i on sam sve je gori i sve manje se želim prisjećat onih šišmiša i prvog slušanja.
Većina je mlađeg hrvatskog pučanstva danas upoznato sa Wu Tangom. Što sa MTV-a, što sa placa po plagijat majicama. No, teško je povjerovat da i njihovi fanovi znaju cijelu priču o njima. Puno je nerazjašnjenih misterija i djeluje kao bajka.
Da vam ispričam u kratko.
Bila tri rodbinski vezana dječaka (GZA, RZA i Ol'Dirty Bastard popularno zvani klošari). Sanjali su o novom glazbenom izričaju hip hopa i kako će oni biti njegovi začetnici. Onda im se pridružio još jedan dječak (Methodman, također popularno zvan klošar). Onda se više se nisu mogli postavit kao rodbina pa su se nazvali "All In Together Now". I onda je jedan (RZA) izdao ploču pod imenom Prince Rakim. Ploča nije bila tako uspješna pa se vratio u podrum kod svoje ekipe gdje je okupio nekolicinu frendova i producirao ploču gdje su se svi zajedno nazvali Wu Tang a ploču "Enter the Wu Tang: 36 Chambers". Podrumska ploča ostvarila je velik uspjeh, a oni su ostvarili svoj veliki naum o novom hip hop izričaju ( američki san). Zaradili su puno novaca i... sve nadalje je još veća bajka. No, mi smo nadasve pametan narod i sve ostalo znamo. Da, baš kao i prodavačica u jednom sarajevskom dućanu gdje su prodavali plagijate Wu Tangovih majica. Grad u kojem poslije nove možda neće biti grijanja ima pregršt dućana sa onim šišmišom. Zainteresiran za sarajevski fenomen Wu Tanga pitam prodavačicu za te majice, a ona me uvjerava u englesku dugogodišnju kvalitetu sa tradicijom izrade ženske odjeće, dok su mušku počeli raditi tek nedavno i pravi je hit u svijetu. E jebi ga, da nisam malčice u fotografiji možda bi me i zeznula. Vragolanka prava. Valjda se zbunila jer sam je prekinuo u žderanju bureka sa svojom kolegicom nasred butika (pričale su o nekim crvima na tanjuru. nadam se da nema veze sa čevapima). Bila mi je jako simpatična i kupio sam jednu majicu za 35 DEM (još je nisam oprao pa ne znam kakva je kvaliteta). OOM, šta da ja više pričam o njima poslije toga. Jeb'o onog `ko je napisao da smo slični. Da sam znao kupio bih i tebi majicu. Posle takvog iskustva nema se viša šta pričat o Wu Tangu.
Dobro, novi album. Nisam čuo novi album onako kako bi ga trebalo poslušati, al neke info pjesme jesam. Pomalo komercijalan prizvuk kakav se troši u Americi, mada je RZA to lijepo upakirao. Isti takav zvuk koriste zadnjih godina. Nije problem, još uvijek unose nešto novo u njega zbog čega dospijevaju dalje od drugih. Od devetorice članova (GZA, RZA, Methodman, Ol' Dirty Bastard, U-God, Masta Killa, Raekwon, Ghostface Killa, Inspectah Deck) i pridruženog člana (Cappadonna) , postojanost priče starog podrumskog Wu Tanga stoji samo kod dvojice, a i to je ako. Nikad se nezna. GZA i RZA, priča, režija spotova i produkcija. Sve što je ostalo od onoga što je trebalo ostati Wu Tangu. Sama ideja o Shaolinu proizašla je iz dugogodišnjeg proučavanja istočnjačke filozofije ovog dvojca. Ostatak priče je otišao pogrbljen pod zlatnim lancima, zajedno sa vlasništvom tvornice kičaste obuče i odjeće. Brate, rade sebađice kakve su se kod nas nosile krajem osamdesetih. Da se možda više posvete podrumu i kvartu, a ne trnutku koji treba iskoristiti, i glazba bi vjerojatno zazvučala bolje. Mislim, bili bi onaj Wu Tang.
Popis njihovog vlasništva i zarade duži je od tunaških tajkuna privilegiranih početkom devedesetih. Mnogi će reći "ali oni nisu u zatvoru". Ima takvih i kod njih. Što je najžalosnije, ne zbog manipulacija, utaja na porezu i lobiranja, već zbog poroka kojima se nisu mogli oduprijeti. Istina, to je njihova osobnost i da nisu takvi mnogi ih ne bi ni zamijetili koliko su zamijećeni ovako. Žalosno je što se ta njihova temeljna osobnost promijenila. Zamisli da proputuješ kilometre i kilometre kako bi vidio njihov koncert, a oni ga odgode jer se valjaju pijani i drogirani po hotelu dok organizator čupa kosu vraćajući pare od karata punoj dvorani. Hvala bogu da ovo nije moj osobni primjer. Sve bi ovo zazvučalo još ljepše.
Na početku su bili buntovnici i kvartovska ekipa bolesna od svega. Imali su svoj film, a sada, nakon ovoliko uspjeha, režija tog njihovog filma sve je lošija i on se pretvara u sapunicu. Uživat ću i dalje u vašoj muzici samo ako zaboravim tužnu istinu bliže povijesti. Kako da vjerujem ljudima koji iza sebe imaju popis suradnje sa izvođačima od kojih pola nije vrijedno spominjat iz raznoraznih objektivnih razloga koji se kose sa filozofijom Wu Tanga. Barem onom koju su u svoje zlatno doba propagirali. ima tu dobrih pjesama i ljudi, ali ne vjerujem više u ono što oni pričaju. Danas ih zbog toga doživljavam samo kao sendvič. U meni je dok ga ne provarim a poslije ga prepustim zaboravu. Među tim popisom suradnji se nalazi nekih šezdesetak imena, među kojima su Babyface, Mariah Carey, Blackstreet, Swv. To vam je kao da ja radim stvari sa Doris Dragović i Josipom Katalenićem, a poslije pjevam "Noć pečenih volova '91". Nemam ništa osobno protiv njih, ali ako vam ja pričam o nekom svom idealnom svijetu i mržnji prema svemu što narušava njegov sklad, te poslije radim s njima, kao da sam peder koji ne želi reći da želi kurac dok upropaštava seks i život svojoj djevojci. Kako da vjerujem u duhovni i ratnički svijet Shaolina koji se podređuje kapitalizmu i novcima?
Sad ti radi usporedbu. ako kažem da smo slični, jebat će mi mater "moji". Ako kažem da nismo slični, bježim od istine i pokopat ću sam sebe. Da li da mi jebu mater "moji" ili da nazovem Joleta i predložim suradnju. Da barem imamo igricu kao Wu Tang pa me i jedni i drugi mogu tući, bar u nekom virtualnom svijetu pošto su u ovom kalkulanti pa nitko nema muda reći nešto u lice. A i ta igrica je neko pranje love. Brzo bi izgubili volju da se tamo mlatimo. Toče iz šupljeg u prazno. Neki su malo jači, neki su malo slabiji. Baš kao i u stvarnosti. Neki su eksponirani do samog vrha, a igrice se rade vjerojatno da bi i ovi slabiji uzeli kakav cent. Možda su oni dizajneri obleke i sebađica.
Malo sam zabrijao u moral, što se zapravo kosi za glazbenim časopisom.
Ne želim nikome tvrditi da su dečki loši, dapače, od hip hopa kakav danas možeš čuti definitivno su jedni od najboljih, samo da se vrate starom zvuku bili bi mi više draži. Lijepo nam ostaje čekati ovaj novi album pa da vidimo gdje su sada. Na ulici ili novogodišnjem partyu P. Diddya.
Text 10075 znakova. Valjda će gazda biti zadovoljan.

EL BAHATTEE

LEGENDA: *upravni govor ostavljen je u nedirnutom obliku, onako kako bi zvučao fonetski, izgovoren čitateljima u ušesa
*OOM je kratica kojom Bahati oslovljava Osrednje Originalnog Morona – to je novi bijeli rapper domaće scene i prijetnja istoj…realna osoba – nije plod Bahatijeve razgranate mašte – već anđeosko naranđasto vražja pojava

POST FESTUM : GAZDA OBRAĐUJE BAHATOG….I PRERAČUNAVA ISPLATU EURA ZA HONORAR…MMM 10075 ZNAKOVA….4567 PRODANIH KOPIJA…TO JE….

EL BAHATTEE piše reminiscencije na davne nagrade i atmosferu koja se samo copy pastea iz godine u godinu pa dobijete zapravo uz promjenu mjesta odvijanja i nagrađenih prilično precizan opis sa nagrađivanja 2003…(op.ne- ur)

Kako bi draga kolegica Trbović-Vlajki rekla - ova nagrada ima svoju težinu. Dobijem ti ja tako Porina, pa mi uvale onda još jednog za producenta koji uživa kod seke u američanskoj zemlji, a brate ovaj četiri kile u ružno oblikovanom kristalu. Krvavu mu majku jebem. Bolje da su od njega napravili set čaša za viski. Bolje bi mi koristio! Tko kaže da muzičari nisu fizički radnici? Pa sad da dobijem još kojeg... dobij ti ako možeš toliko nosat. Mogli su ga ubacit u neku bolju kutiju, a ne u ovaj ružan posrebreni nimalo svečani karton koji se raspadne čim staviš jednu kutiju na drugu. Jadan Gibonni.
No, kako je sve to krenulo s tim nagradama...

CRNI MAČAK 2002, Bjelovar

Imam ti ja neke dvije nominacije za Crnog Mačka...i nazove mene Petrović, kao neka dobra ideja. ˝Ma ja bi bahati da ti meni budeš voditelj na ovom Crnom Mačku˝. Jebem ti ja takvu ideju. Pristanem ja, mislim, `ko ga jebe...treba sve u životu probat. Šta će bit ove godine? Narodna zabava u maniri petoljetke. Šta ću ja radit? Ništa. Zajebavam se ja i razbijam glavu, kao to je neka bitna nagrada i bitan posao. Idemo mi na neke sastanke da pričamo o scenariju, a ono...vidjeli se jedva dva puta. Ovaj drugi put je bio dan prije crnog mačka. Kao, ˝ajd' dođi u Buzin da se vidimo pa će ˝bože sačuvaj˝ Bino doć' po tebe i onda idete za Bjelovar˝. Dogovorili smo se samo da navečer idemo kod Titinog kuhara na večeru pa na neku brucošijadu ˝više se ne sjećam kojeg˝ fakulteta. I pita Bino jesmo li se šta dogovorili u vezi tog scenarija...jesmo... kaže Pezo da treba bit dobro. ˝ma dobro, smislit ćeš već nešto u Bjelovaru˝.
Bjelovar...neka ženskica od frajera na recepciji hotela ne zna gdje da smjesti nas trojcu spremnih na bilo kakve oblike zabave koja nema veze sa poslom. Zaboravio sam reč' da je ˝bože sačuvaj˝ Boro išao s nama. Uletimo mi u sobe nakon dvadesetak minuta druženja na recepciji i dogovorimo se za sastanak u predvorju kata za dva'est minuta. Kao... sve će onda po onom dogovorenom planu... Ajme brate sobe! Katastrofa! Kupatilo sa oronulim pločicama i slavinom pola metra višom od lavaboa. Najbolje je ruke prati gol, kako ljudi ne bi pomislili da si se popišao ili tuširao obučen. A utičnice! Ograđena s nekim drvetom! Nisam mogao uključit punjač za mobitel. Sve je preusko. Uska vrata, uzak krevet... kao ćelija. Aaaaa! To je to! Nisam imao rezervaciju, a neki je nisu potvrdili pa mi je recepcionar rekao da će me smjestit u sobu koju je rezervirao za nekog od bivših direktora jedne od propalih banaka jer nije sigurno dal' će on doći. Bojim se reci imena da ne pogriješim pa da na sudu završim zbog klevete. Bolje u ćeliju nego u Đurđevac gdje su smjestili sve bendove i dio ljudi iz organizacije. Bolje da su ostali u Zagrebu bilo bi im bliže. I Partibrejkerse dovedu iz zadnje jugoslovenske pripizdine, pa ih pošalju da nakon cijelog dana puta još 38 km traže Đurđevac i hotel gdje će spavat. Sva sreća da je Samir išao s njima pa nisu trebali pitat za smjer slučajne prolaznike.
Smjestio se ja... Dodjem ja... Boro sjedi i dimi... Bino gađa bravu na vratima i krvavu majku dere frajeru na recepciji. Šta je bilo? Nije mogao otključat vrata pa je jeb'o mater recepcionaru koji mu je onda došao otvorit vrata i rekao da će sada sve biti u redu pa se nakon spremanja uputio na sastanak pa nije mogao zaključat vrata i onda sam došao ja a on je psovao tada već nekih deset minuta kako Boro kaže. Vrišti psuje jebe majku koruta... pitam ja njega da mu slučajno ne treba moj pištolj koji smo ponijeli za otvorenje mačka. ˝Donesi!˝. Zatakne on utoku pa na recepciju. Detalji nisu bitni. Glavno da kažem kako je dobio apartman sa odvojenim kupatilom od wc-a, televizor u predsoblju i kožnu sjedeću garnituru + ružni stolić. Da, i spavaču sobu sa ogromnim bračnim krevetom i ugrađenim ormarom smještenim u spavaćoj sobi. Balkanska posla.
Još uvijek nisam pomislio na scenarij a već sam se našao u paklu ušminkanih punk brucošica s Gopcem i ostatkom Psihomodo Popa na pozornici. Sigurna deseta piva od četiri popodne dovoljna je za podizanje morala i ubijanje straha što je potrebno za cipelarenje i poganje sa bjelovarsko-bilogorskim djevojkama. Kao jadne...nejake...sve mi ih žao... a kad se ove počnu šamarat, stari moj... proletila mi je samo slika kroz glavu... ˝socijalno, nemaš socijalno...˝. Mrtav, ubijen, osakačen. Vračamo se u hotel i na recepciji nas čeka sada neka više lijepa recepcionerka, scenografi Sven i Antas, kojekakva ekipa koju ne poznajem, dva policajca i boce poredane na pultu recepcije. Smrt. Mislio sam da je već netko najebo. Policajci su nas došli čuvat da možemo na miru razbijat inventar.
Oko pet sam se ujutro vrtio po sobi razmišljajući o smještanju tijela u položaj za ubojstvo oka. Krevet ili pod. Ista stvar, samo što na podu imaš prostora za roštiljanje tijela. Nisam oka sklopio, a u šest mi već zvoni u glavi. Nemoguće. Crkveni toranj u centru grada udaljen je punih pedeset metara od moga prozora. Pa tako na svaki puni i na petnaest do.
Od jedanaest pa nadalje proživljavao sam povraćanje zraka. Izvukli su me iz kreveta oko pola tri. Kao proba je... naručim taksi, taksija nema (recepcionar je zvao kolegu) ...žmičem ja kavu ispred dvorane kad odjednom...nema moje probe. Idem ja sa tv i organizacijskom ekipom na ručak pa ću probu obavit u šest. Jebo te, jel crni mačak danas ili sutra? Koja jebena proba? Šta da probam? Sjedimo mi tako u nekom restorančiću... konobar zbunjen nagomilavanjem sumnjivih tjelesa za dva stola... četrnaest ljudi pojavljivalo se u intervalima pa sam tako hranu dobio u 17:40. Punih sat vremena čekanja, a još sam trebao očistit svoje tjelešce u bombardiranom tušu, spakirat stvari i po mogućnosti smislit scenarij do 18:00. Pojeo nisam ništa, al` sva sreća da sam sjedio sa dobrim ljudima koji su mi dijelili savjete. ˝Reci da ćemo im jebat Đurđu˝. ˝Boli te kurac, napi se i nemoj ni radit˝. ˝Siluj Helenu na sceni. To je rock'n'rol˝. ˝Napravi neku pizdariju. Ti to znaš˝. Kurac, pa da i one sitne pare ne dobijem od Petrovića.
Proba otpočinje... ˝let's get this party started˝... vičem na mikrofon ˝bam! bam! bam!˝ i mlataram pištoljem po zraku... organizatori zadovoljni početkom... slijedi dogovor za drugu najavu. U to ulijeće interventni vod policije i vrišti da spustim pištolj na pod. Kaže čiko ˝Gledamo tamo na ekranu u reportažnim kolima, a ono bježe ljudi van iz dvorane˝. ˝Koji je vama kurac?˝. ˝Gdje vam je dozvola i tko je odgovoran za ovo?˝. Gledam ja petoro ljudi iz organizacije... Iste one kojima već danima govorim da obavijeste policiju da me netko ne skine sa krova. Ja sam odgovoran. Dajem osobnu i molim boga da me privedu. Na kraju se ispostavilo da je neka glavešina osiguranja dvorane zaboravila obavijestit policiju. Nikad nije organizator kriv, to zapamtite.
Treba li išta više reći o samoj manifestaciji? Da, nisam dobio ništa od onih svojih nominacija. Jednu mi je odnio TBF, a drugu za debitanta, bend koji se raspao i već
je drugu godinu za redom u toj kategoriji bez izdanog albuma.
Nisam dobio čak ni pivo koje su nakon odlaska visokih političkih dužnosnika počeli naplaćivat. Sva sreča da je Let 3 dobio onog mačka i onu gajbu pa su nešto sačuvali da nazdravimo toj nagradi i mom rođendanu koji je započeo još za vrijeme manifestacije. Nikad se nisam osjećao groznije. Svi pijani, a ja tek došao na tulum. I još mi je rođendan. Nisam imao snage ni za odlazak u hotel po stvari već sam se uputio prema Zagrebu sa Sandrom i njezinim bivšim kolegicama iz Nacionala. Ključ sam da menađeru, a obleku i stvari iz sobe dobio sam za jedno desetak dana. Jedino pozitivno što se tamo desilo je prijateljstvo sa gradonačelnicom kojoj nije nimalo zasmetalo da njezinim kolegama zapjevam narodnjak na stolu. Čak ni osiguranju. Gdje su ona dobra stara vremena... kad bi dobio pendrekom i lisičine na ruke. Treba nam to da malo živnemo i počnemo razmišljat.

VIKTORJI 2002, Ljubljana

Uz pripreme za Crnog Mačka, paralelno sam radio i remiks za jednu mladu Slovenku. Zašto? Mlada je, lijepa, izvrsno pjeva, piše tekstove, radi glazbu, sama miksa i ima jako dobar album. Volio bi da se tako netko pojavi i kod nas. Za razliku od naših nazovi potencijalnih mladih pjevačica, nema menađera i veliku diskografsku kuću, a glavni problem joj nije slava i novac. Ona se zove Maya.
Pristao sam na suradnju zbog poziva i prijedloga režisera slovenske diskografske nagrade Viktorji. Remiks sam radio samo za tu svrhu. Suradnja i nastup sa istim na još jednoj nagradi ove godine u koju se uopće ne uklapam.
Nakon što sam muku izmučio sa jednim kanalom vokala s kojim sam raspolagao i vremenskim rokovima, došlo je vrijeme za put u Ljubljanu. Sjeli ja i međo u auto pa za Sloveniju. Kulturološki šok 100 metara od granice. Vrata na wc-u se otvaraju sama, sve na senzore, dobro opskrbljen dućan sa hranom i možeš platit kojom god valutom hoćeš. Nakon putovanja i prvih dogovora sa režiserom uputio sam se u hotel. Predvorje hotela veliko kao naš aerodrom, nasmijani recepcioneri i recepcionerke. ˝Soba za pušače ili ne?˝ Klima, ventilacija, besplatni pornografski kanali na tv-u, struja na karticu... Sa ovim zadnjim se baš nisam snašao civilizacijski. Hotel se zvao ˝Lev - intercontinental˝ Večer sam proveo pred televizorom i zaspao sam već u 21. Zajeb'o dogovor i prijatelje. Šta ćeš, da se i ja jednu večer osjećam kao čovjek.
Buđenje u šest i gledanje nekog tipa kako slaže auto na Discovery chanelu. Kava, bauljanje po Ljubljani i generalna proba u četiri. Vlastita svlačionica i nikakvo kašnjenje generalne probe. Opet sam se osjećao kao čovjek, ali ne i muzičar. Playback. Možda je ta solucija u mom slučaju bila i bolja jer nisam uspio baš naučit tekst u tako kratkom roku. A i bolje je da ne sramotim našu zemlju punu uspješnih i ambicioznih muzičara koji pune dvorane diljem bliskog istoka. Za razliku od naših playback poskočica na festivalima, ovdje je čovjek mogao pogledat lijepu scenu dobru rasvjetu i zanimljivu ideju s gomilom plesačica. Zgodnih. Scena je bila zamišljena kao neki klub sa dj-em, ogromnim šankom, onom famoznom štangom za vratolomije ljepšeg spola i stolovima postavljenima na nivoe. Glazbenici su tu bili u prolazu i ispričali su svoju priču. Čak su i voditelji sjedili za stolom obučeni u traperice i ponašali se kao na nekom svom običnom prijateljskom druženju. I tako, kad bi netko od izvođača počeo svirat, svi bi na sceni nešto počeli plesat. Tako su one plesačice i plesači bili smješteni na sceni kao u nekom bircu. Neki pijani, neki trijezni.
Nakon druženja u Cankarjevom domu i završetka televizijskog prijenosa, uputili smo se u željezničarski dom gdje je bio tulum. Hodaš po betonu, nalaziš se između lokomotiva, cugaš po želji, nenadjebiva klopa i bend iz Hrvatske. Sve u svemu, dobro iskustvo i minus u džepu. Zapravo, ništa posebno. Zaželio sam se i veselio samo hotelu i podnom grijanju kupaonice u sobi.
Stvari su mi ostale kod Maye u autu. Trebam li reći da sam ih dobio za desetak dana?

Porin 2002, Dubrovnik

Vrijeme je...za ono što liječi frustracije hrvatskih glazbenika. Dobrodošli! Još jedno okupljanje mafije i nadobudnih sanjara. Još jednom par dana besplatnog hotela i zajebancije sa kolegama na moru. Još jedna manifestacija koju plaćaju porezni obveznici.
Na aerodromu su pali prvi komentari o tome koji se avion treba srušit. Rasturena scena u nekoliko aviona. Baš kao i priča sa hotelima. Apsolutna neorganizacija, tradicionalno kašnjenje muzičara i preveliki koferi sa gitarama. Pa onda, skidanje cipela na prolazu za osiguranje i maltretiranje stjuardesa. Pravi maturalac. Avioni su bili podijeljeni kao i hoteli manje više zadnjih godina. U one malo lošije idu bendovi i oni koji sviraju sa bendovima. Zapravo, neuračunjljivi i sumnjivi. U one malo bolje idu pristojni mamini sinčići koji su tu da uspiju i očekuju nagrade. U one najbolje ide organizacija. Organizatori moraju biti u najboljim hotelima smještenim u centru jer oni jako puno rade. Neki koji rade sa muzičarima dobiju i apartman sa pogledom na more. To je kompenzacija.
Ove godine smo bili u pet različitih hotela. Ja sam bio sa Barom (kako bi gospari rekli) i Plačenicima, manjim djelom porinovog orkestra, Šo!mazgoonom, nekoliko manje bitnih ljudi iz diskografije...
U onom, nazovi luksuznijem hotelu, bili su smješteni svi malo više bitniji. No, desio se organizacijski zajeb. Njihov je hotel bio u jeku preuređenja za novu sezonu. Spavali su na gradilištu, a ne u hotelu. Zvuk bušilica, mješalica i flekserica u sedam ujutro.
Naš je hotel bio baš baš super. Recepcija u koju se prijaviš udaljena je od zgrade u kojoj spavaš pedesetak metara. Restoran u kojem jedeš udaljen je nekih stotinjak metara. Sva sreća da je bilo ružno vrijeme pa nas nije opeklo sunce dok šećemo uz more do restorana. Serem. Nikad bolji hotel nije bio namijenjen za muzičare. Klopa u restoranu nije ograničena i služiš se sam. Šank u hotelu radi cijelu noć, a postoji i sala sa biljarom, fliperima i stolnim nogometom. Biljar 30 kn sat vremena. Za one malo zdravije postoji i fitness dvorana koja je otvorena od 00-24 i besplatna je za goste hotela. Zaboravio sam reći da i cigare imaš na šanku. Vjerujte da mi nije baš pretjerano falio gradski centar koji je bio udaljen nekih dvadesetak minuta vožnje gradskim prijevozom s kojim smo se uglavnom i služili u privatne svrhe. Sobe – novouređene.
Da odmah opišem večernji provod. Piva, travarica, biljar, doručak, ubijanje oka ako imaš sreću da nisi među prvima na probi. Pošto sam zahtijevao nastup sa Porinovim orkestrom, uglavnom sam probe imao poslijepodne, dok su kolege po biljarskoj kugli imali buđenje u deset. Čista romantika i ljubav prema muzici.
Probe su prolazile u konfuziji. Čekanje i kašnjenje do sat vremena, pa samostalna organizacija i briga oko organiziranog prijevoza koji je bio sve samo ne organiziran.
Prolazili su tako dani...
Sveukupan zbroj proba sa orkestrom koji nikad dosada nisam vidio, a ni oni mene, iznosi famoznu brojku od jedne probe. Sva sreća da sam i nju odradio, za razliku od Plačenika koji su jednu probu morali preskočiti zbog jako bitne preduge probe, jako bitnog benda i još bitnije pjesme stare dvadeset godina. Zvuk je Plačenika u finalnoj večeri išao na račun organizacije. Samo...to ljudi ne znaju jer nitko o tome ne piše. Zato ljudi znaju o onom najavljenom otkazivanju i spletkama oko izvođača zadnje pjesme. Seve mi te volimo! Žalosno je što je to primjer kako bi trebao buntovni rock zvučati kroz mikrofon. Na tu sam posljednju večer došao kao zadnji anonimus. Nitko me od medija nije pitao ništa, a svirao sam što sam htio i s kim sam htio, samo zato što u novom statutu Porina piše da svi debitanti moraju svirati u glavnom programu. Poslje sam se osjećao moćno. Čak i puno bitniji kolege željeli su se slikat sa mnom. Ha ha, lijek. Dobi osam ponude za jedno desetak suradnji. No, punkerica Severina bila je opet puno zanimljivija za medije. Hvala bogu. Zaslužila je i mikrofon joj je bio lijepo pojačan kako bi ljudi širom nacije čuli o čemu priča. Da li su shvatili ostaje pitanje. Pred glavni prijenos dodjele, gospodin Mario Sedmak mi je uručio Porina za najbolji album urbane klupske glazbe uz riječi ˝hoćeš li moći ti to?˝. Sada ide ona priča sa početka. Stvarno teška nagrada. Lakše ju je osvojit nego odnijet kući. To sam prepustio diskografu. Treba li napomenuti da sam je dobio za desetak dana?
Kako svaka dodjela završava nekim prijemom i after partyem, i ovaj je Porin tako završio. Svi smo se zaputili u Gradsku kavanu gdje su nas zabavljali Hotline sa prepjevima tuđih pjesama. Nema šta. Bend koji je definitivno trebao osvojiti nagradu za debitanta godine. Pobjegli smo na privatnu zabavu u Lazarete među pedesetak ljudi na ˝Madonna night˝. Jebanje majke i crna misa. Na povratku smo naručili taksi u Excelsioru i naravno da smo ga čekali dvadeset minuta. Odbili smo prijevoz i krenuli pješice na glavni ulaz starog grada gdje taksisti iz smjene čekaju mušterije koje im odvlače neodgovorni recepcioneri sa svojim kolegama koji spavaju i ne bi smjeli raditi. Zaboravio sam reči da je padala kiša.
Spavali nismo. Bilo je pola pet a u pola šest smo morali krenuti za aerodrom jer je nama manje bitnima avion kretao u deset do sedam. Toliko o zabavi i spremanju stvari prije same dodjele. Nisi ni obavio posao a već te tjeraju.

ZAKLJUČAK

Manje više, ostalo se dalo pročitati u medijima. Sada sve to zbrojite i zaključak donesite sami. Trebaju li nama uopće te nagrade, s obzirom da ne postoji kategorija elektronske glazbe, hip hop glazbe i alternativne glazbe. Zapravo, trebaju li nam nagrade s obzirom na to da ne postoji scena koja je pristojno prezentirana u medijima?

El Bahattee

NEUREDNIČKI POST POST FESTUM: 2003 BILA JE PREMA IZJAVAMA SVJEDOKA JOŠ JADNIJA TAKO DA JE «JEDITE KURAC» NA AMERIČANSKOJ ZASTAVI BIO INCIDENTIĆ GODINE, A CRNI MAČAK JE POSIJEDIO.

NETKO JE PUTEM ZABORAVIO SPOMENTUI PRVU GODINU ODVIJANJA KLUPSKE GODIŠNJE NAGRADE «ZLATNE KOOGLE»…ZATO….NEMOJTE VI
(op. Ne – ur)

made by ALEKSANDAR SALE DRAGAŠ
Uz malu pisanu noticu objašnjenja zašto je tim redoslijedom tekla

1. THE CRAMPS - SONGS THE LORD TAUGHT US
2. DEAD MOON - DEFIANCE
3. THE GUN CLUB - FIRE OF LOVE
4. HUSKER DU - ZEN ARCADE
5. JAYHAWKS - HOLLYWOOD TOWN HALL
6. JOY DIVISION - UNKNOWN PLEASURES ili CLOSER (svejedno)
7. JON SPENCER BLUES EXPLOSION - EXTRA WIDTH
8. MEAT PUPPETS - II
9. MINUTEMEN - DOUBLE NICKELS ON THE DIME
10. MONO MEN - BACK TO MONO
11. MUDHONEY - SUPERFUZZBIGMUFF
12. MULE - MULE
13. NEW BOMB TURKS - DESTROY-OH-BOY
14. R.E.M - DOCUMENT
15. VIOLENT FEMMES - VIOLENT FEMMES
16. AC/DC - HIGHWAY TO HELL
17. THE CLASH - LONDON CALLING
18. MERLE HAGGARD - DOWN EVERY ROAD (4CD BOX SET)
19. MOTORHEAD - NO SLEEP ‘TIL HAMMERSMITH
20. RAMONES - IT’S ALIVE
21. THE STRANGLERS - RATTUS NORVEGICUS
22. THE STOOGES - FUNHOUSE
23. WILLIE NELSON - A CLASSIC & UNRELEASED COLLECTION (3CD BOX SET - ATLANTIC YEARS)
24. TEXAS TORNADOS - THE BEST OF
25. CHRIS WALL - HONKY TONK HEART
26. WILCO - A.M.
27. NEIL YOUNG - HARVEST
28. GRAM PARSONS - GP/GRIEVOUS ANGEL (NA JEDNOM CD-u)
29. GUY CLARK - THE ESSENTIAL GUY CLARK
30. THE WALKABOUTS - NEW WEST MOTEL
31. STEVE EARLE - I FEEL ALRIGHT
32. BILLY JOE SHAVER - HIGHWAY OF LIFE
33. LOS SUPER SEVEN - LOS SUPER SEVEN

Ovo su ploče koje su mi u određenom razdoblju mog života značile ponajviše, pa su zato i ostale najdraže. Primijetit ćeš da je malo ploča iz 90-ih što znači da što sam stariji, sve teže muzika prodire do mog srca. Možda će za 10 godina ova lista izgledati nešto drugačija, to jest možda ću u nju uključiti više ploča iz 90-ih kada postanem svjestan nekih stvari iz mog (u 90-ima) burnog života i kada vrijeme potvrdi vrijednost određenih ploča. U svakom slučaju dobre muzike sam se u 90-ima naslušao jako puno, ali pitao si za najdraže ploče, a to su ploče na ovom popisu i molim te da popis objaviš u cijelosti, jer zaista niti jednu ne mogu izbaciti. Tražio si 15, ali proradili su osjećaji, pa ih ima duplo više i malo preko - 33. Ako ni zbog čega, a onda u spomen na LP ploču i njena 33 okretaja na koliko se u ove 33 godine vrti i cijeli moj život. Poredak nije bitan, jer ovisno o raspoloženju, svaka bi mi od ovih ploča dobro legla, a većina ih je na vinilu. Nekako se teško sentimentalno vežem za CD. Možda sam danas (nakon emocionalno jebeno teškog dana i cijelog jednog razdoblja u mom životu) jednostavno sentimentalno raspoložen. Možda bih za par dana složio listu koja bi ili uključivala puno više garažnih ploča ili puno više country ploča, ali imam dojam da sam ove ploče najviše slušao u životu, što je i logično, jer većinu sam ploča s ovog popisa nabavio prilično rano kada kao diskofil nisam imao prilike nabavljati puno ploča, pa sam svaku novu, tada kupljenu ploču puno puta više čuo no što unatrag desetak godina preslušam ploče koje sam nabavljao u posljednjih desetak godina (nagomilalo se toga, brate, možda i previše, ali strast je slast). Zato sam možda najbolje koncerte odgledao u 90-ima, tek da ne pomisliš da sam sentimentalna i nostalgična budala. uz to, ovaj popis posvećujem mojim najdražim prijateljima u životu (oni znaju tko su), jer najdraže ploče uvijek su mi bile vezane za najdraže prijatelje i oni ako vide ovaj popis prepoznat će sebe u njemu.

Sale