Postoji u nas na hip hop sceni trajna navika magle prodavača
Da se laćaju mača plus okidača i kad im šaržer prazan i kad im je dobra plaća
I kad ih vrtić publika bezrezervno puši i nikada ne trača
S obzirom da im spika koju u rimama hitaju nije strana osobito jača
Ali kad se već svatko u svašta ovdje bez kriterija pača
Zašto ne bih promijenio svoju ulogu pasivnog promatrača ulogom razarača
U nekoliko redaka iznio teoriju glazbeno mekanog i verbalno šlampavog toucha
Kojega maskirani maramama preko glava ispod pokrivača njeguju likovi tipa Bolesna Braća

Pa onda spomenuo Baby Dooksa koji je grozan rapper i odličan producent
U studiju radi komercijalna čuda s ritmom i basom za tren
Dobro vuče crne veze sa zapadne strane dokova NY obale
Kako bi pravovjerne nigge pomogle oko albuma naklade da bi se na HR terenu dobro prodale
Uz stalnu i svesrdnu podršku cijele Blackout obitelji vele
Plus Aquarius kluba i Menart izdavača kao šećera na kraju pri povlačenju štele
I uvlačenju u začarani Bolesnobratski krug ljudi slične fele
Koji bi silno htjeli biti najbolji dio kreme, ali puste su želje to što pimpani žele

Zato Bolesni Buraz Bizo Brigante
Na zgrbljenim leđima nosi talenta i humora kante
Pa s vremena na vrijeme dok jako jezikom ne šuška
Kad s njegove verbalne strane proradi jezičina muška
Onda zna biti i smiješnih trenutaka u hip hopanju za musavu djecu
Koju su zabavu prepoznale u Čiča Mičama o teti liji i lopovu zecu
No šalu na prvo mjesto i nikada u stranu
Ovo nisu napadi na momke već argumenti za njihovu najbolju obranu
S kojom će lakše napuniti male škole, vrtiće, klubove a isprazniti dvoranu
U njihovoj najboljoj noći i najgorem danu kad im novi album zazove preranu sahranu

Ne radi se ovdje ni o kakvim osobnim obračunima ni mirovnim sporazumima
Samo nešto u sistemu vrijednosti i bodovanja dobrog opasno ne štima
Kad se kao najveće domaće hip hop face uz najavu fanfara pojave Dooks i Bizzo na vratima
Pa još uslijede Jedanaest moćnih Tramovaca solo i kao dodatak mladim Hrvatima na saznanje tko je ovdje Bog i batina iza koje se prolijeva nektar, kavijar, lova, žlatina
A zapravo je zvuk ritam mašina samo suhoparna matrica spremna da su na nju ulovi patina
I jedina istina koja me zanima na kraju je ružna, tužna, golišava i naga
Da od zabave ovdje nema ni traga
I premda mi je svaka namjera poštena bila, umjerena i blaga
Nema puno novih stihova Braće, ni pjesme za koju bi mogao reći da mi je draga
Pa ostaje ona tužna spoznaja koju potpisujem s pečatom i urlam kao iz topa
Da bez Ede, Bahatog, Nereda, i TBF-a još uvijek nema spomena vrijednog domaćeg hip hopa
Ako ćete slušati one koji potpisuju textove novog broja DOPa
I zanemariti pravila i zabrane koje govore da treba uvijek stati pred znakom Stopa

Pa ne pričam gluposti i pucam u prazno nakon jointa viška i tri litre ruma
Kada govorim da mi za snimanje albuma ne treba velika suma
Niti burzovni mešetari, ispiranje love i dobre veze nekog televizijskog Kuma
Dovoljno je još malo mira producentu i meni do nove glazbene explozije i na sceni Booooma
Nemam nečistu savjest ni bolove u duši
Kada otvoreno zborim da Bolesnu Braću MC DJ DR MR IUR Anhell ni DOP ne puši
Da im se kula od karata i pijeska pred naletom njegovih ritmova i rima kao od šale ruši
A to što sam još uvijek stranac nepoznanac i fetivi Balkanac
Samo je najava za batlle kod Knock Out korala u Gornjoj Mrduši…

Nastupa Baby Dooks duboka glasa presenting Bolesna Braća kao pčele bez saća
Kao krojači bez alata za krpanje poderanih košulja, džepova i hlača
Kao specijalci na Maksimiru bez štitova pred hordom divljih navijača
Koji ostaju pokošeni verbalnim tajfunom novog liričkog razarača kao
britanske kuje prošlog stoljeća nakon naleta Jacka Rasparača

I Baby ga podcjenjuje pa ne štuje i po njemu pljuje, narušava chill
Jer njegovom kvartovskom fakeu pretpostavlja real big Balkan feel
Dooks sumnja da s druge strane stoji možda anonimni debil
Ali prije će biti netko tko kiti da je sinonim za jebeno lepršavi slobodni stil
Koji ne odstupa od stavova i Pumpa Velikog Ritma niti promil
Dok pogledom sije Russ Meyer reference «Faster Pussycat! Kill Kill Kill»
Za tren potpisuje novi Menartov petogodišnji deal iako iza njega ne stoji ni Frx ni Phat Phil
Još uvijek je enigma njegov potpuni profil
Ali jeka i buka odzvanja kao nakon tretmana motorkom Stihl

A papir izgara usijan i vrel kada rimama nahrupi m.f. Anhell…
Lak na sumnjama, još lakši na prvom potezu, briše Bolesnu Braću u svom crnom notesu…

· LEGENDA: oh da, strašno je zahtjevno biti prosječni recitator i orator u ritmovima gdje je jedina briga ne ispadanje iz ritma, držanje mica u razini namrštenih obrva, ne ponavljanje matrice na način Zg kvartovskih hip hop kanona od Renmana nadalje do tone novih poltrona i dizanje tempa protokom riječi od kojih u ušima ili pišti i li zveči, ili niti jedno, ali onda je dovoljno dići dva prsta u zrak i reći: «Idemo, molim slijedeći.»

Dovoljno bi bilo ostaviti prazno mjesto na papiru predviđenom za ispunjavanja donje granice 3 kartice teksta o dugonogoj ljepotici manekenskog profila čiji se 30-ci milijuna prodanih albuma sami po sebi nameću kao nekakav lažni fakt u prilog kredibilitetu temeljem kojeg njeno ime i pjesma koja ostaje mora imati neku pozamašnu izvođačku pozadinu, kad već autorstva ni u natruhama nema.
Jer točkice suhoparne faktografije koje će priložiti koju u korist krasotice osrednjeg glasa i dobre marketinške mašinerije, te neizostavno najpitkije i kenjkavije razblažene varijante američke nr. 4 glazbe, mutiranog pop šlageraškog countryja, ako uzmemo da su blues, jazz i rap, te sve njihove varijante mogle imati izvorište i oslonac negdje van Texasa i pripadajućih jukejointove diljem prerije i autocesta od 66 nadalje.
Perverzija, podilaženje i dodvoravanje masovnoj publici na koju je bila spremna ići Shania u slučaju posljednjeg studijskog albuma «Up!» zapravo je jezičac na vagi zbog kojeg se prešućivanje njenog imena u negativnom kontekstu nalaže samo od sebe svakom kome glazba ne predstavlja nuždu veću od korištenja toilet papira koji nam dnevno olakšava post festum čarolije u slučaju redukcije vode.
I zaista, potpisniku ovih redaka trenutno se sukobljavaju dva suprotna pristupa objektu DOP NE PUŠENJA i razini argumentiranja izrazito negativističkog stava prema načinu kojim Shania legitimno kroči tržištem i prilagođava se srednjem toku poštovanog publikuma koji će joj omogućiti što više samopouzdanja u stvaranju tona još ovakvog saharinskog popa, countryja i od kojeg je latino trendovskog sastojka sklopljena treća verzija albuma.
Dakle, ili detaljno raspištoljiti po ljepotici i njenom kroničnom glazbenom izostanku osjećaja za mjeru i kompas (premda je i to vrlo varijabilna i debati podložna konstrukcija) te prostituciji bez mikrona identiteta, pa je secirati po svim slojevima krivnje.
Ili je tek usputno hračnuti i svrstati među Beavis & Butthead mete i žrtve zbog kojih je dovoljno reći: «Sucks! But We Should Fuck Her All Over The Bathroom», baš zbog iste ignorancije kojom ona studiozno pristupa svom bankovnom računu i matematički poentira po slojevima glazbe i stanovništva, te ciljane publike na koju se njen interes i težnja za tiražom odnosi.
Već prema tržištu na koje cilja temeljem statistike i prirodnog nasljeđa na koje se zemljopisno referira i locira najveći postotak stanovništva, Shania i njen suputnik u real lifeu, ujedno i suprug, te koautor materijala, prilagodili su i aranžirali materijale novog albuma, trostruko. Evropsku verziju prozvali POPOM, južnoameričku – Latinom, a američku – COUNTRYJEM.
To bi se moglo proglasiti zanimljivim konceptom kada bi se u slučaju dotičnog albuma radilo o inovativnom crossoveru kroz navedene stilove, a ne ulagivanju tržištu i ciljanom predenju rasne sijamske mačke oko toplog kamina gdje je najugodnije povraćati nakon preslušavanja ovakve perverzije.
O pjesmama ni riječi jer iskreno vjerujem da će vremeplov znati sazdati doličnu ropotarnicu prošlosti, dovoljno široku za pohranjivanje i trajno gašenje mutacija ovog tipa i travestije čija se nositeljica može križati s Bjork, Madonnom, PJ Harvey, Lyann Anderson, Tammy Wynette, Dolly Parton, ali ovakvu niskost ni plastificiranje i kirurgiju ne bi otrpjele možda niti domaće estradne franšize tipa – Šuput, Minea, Karmaleonke, Indire, Severine i sve ostale zaboravljene i progutane dance inkarnacije.
Shania 666 Twain. To su njene istinske mjere od struka, dupeta, sisa, silikona, nadalje. Away.

Bez obzira koliko se pokazale (ne)točnim insinuacije i tvrdnje dijela «poznavatelja» scene i stručnjaka za autobiografije slavnih, o načinu nastanka svojevrsnog glazbenog fenomena i mamca za «žestoku publiku», prepoznatog kao Linkin Park, nekoliko teško razjašnjivih upitnika uvijek ostaje blago iskrivljeno kritičnih 20ak centimetara iznad tjemena, nakon što mnogostruko opetovano mjerkam razloge pro et contra glazbe i pojave dotičnih pod svjetlima pozornice.
Dakle, svejedno je bili momci pomicani koncima i inicijativom A&R ljudi Warnerovog konglomerata, te funkcionirali u prvoj fazi djelovanja kao N Sync crossover + nu metal scene, ili klasična skupina srednjoškolaca koja se prije 7 godina prepoznala zbog zajedničkih afiniteta prema glazbi iz tonske tvornice neprežaljenih Rage Against The Machine i svih njihovih pozadinjaka tetoviranih po ramenima i prsima, sklonih bučati gitarama i srdito revati nešto u rap stilu na odgovarajuću headbang muzičku podlogu, ili pak ne ostati ravnodušni prema elektronskom odjeljku glazbe…jer biti moderan music lover ovih dana (pa tako i 7 godina unatrag) svakako ne isključuje sluh za elektroniku pozicioniranu kao remen za nošnju gitara.
Rezultat je isti, ali dometi zbunjuju i čudi reakcija medija i publike. Na prvu, drugu, treću, tko zna koju provalu synthova, scratcheva i marketinški poliranog, te filtriranog bijesa lick lick lick Chesterove šestorke.
Prvi album još je i mogao proći na foru iznenađenja i marketinške agresije spretnih managera i promotera. Pauzu su između drugog studijskog albuma punili dugim nizom koncerata, te remixiranim albumom «Reanimation» kao očitim pristajanjem na prisvajanje drugog glazbenog teritorija kojim će se u slučaju potrošenosti nastupne forme uvijek moći okrenuti. Ali, zašto pobogu nakon «Meteore» (Warner Records/Dancing Bear) u našem tisku i medijima, baš kao i kod vanjskih im uzora, postaje moderno okretati se afirmativnom prihvaćanju odnosnog djela i fol otkrivati neke nove dimenzije i «ozbiljnosti», te promjene u odrastanju i zvuku grupe koja je još jučer bila pod povećalom i podozrivo gledana kada se zvuk i produkcija promijenila nezantno, tek da im se ne može prigovoriti 100%-ni copy and paste megasellera. Ništa novoga ne donosi «Something…» niti bilo koji drugi odvojeni komadić meteora koji dostatno promašuje svaku iole važniju površinu globusa. Osim komercijalne, naravno.
PRVI UPITNIK. Zašto baš oni?
Postojao je Biohazard prije njih, Dog Eat Dog i slični, s manjim udjelom melodija između provala «strrrrrašnih» riffova. Postojalo je rafinirano umotanih poklon paketića za simpa postere koji će prekriti zidove soba novih generacija MTV + Viva buntovnika i prije Linkin parka. Nedugo prije Deftonesi su hvaljeni i slavljeni kao skupina hibridnih metalaca s dignitetom. Korn i Limp Bizkit sa svim svojim Jonathanima i Fredovima kao savršenim frontmanima za manekenske usluge magazinima i top of the pops showovima su svoje vrhnje pobrali. Maskara se s fakea počela otapati. Slipknot su isto prodali žestoko maskiranu foru. A onda se u pravo vrijeme tijekom milenijske 2000.-te s prime timeova navedenih satelitskih video postaja počelo oriti: «cause in the end…nothing really matters…» i slijedećih 14 mjeseci kasnije 14 milijuna prodanih primjeraka «Hybrid Theory» bilo je zvučni odjek pečata na ime Linkin Parka kao NAJnečega trendy i popularne glasne glazbe.
DRUGI UPITNIK. Zašto baš sada?
Jer ta pomirljiva koegzistencija vokalnih inverzija rapa i opakih gitarističkih kanonada postoji u puno originalnijim oblicima rano, ranije nego što su otkriveni Linkin Park kao nosioci tekuće petoljetke.
TREĆI UPITNIK. Uspjeh?
Komercijalni je već dobro znana činjenica. Ali, treba li ikome od ostalih sudionika glazbeno – potrošačkog lanca osim članova samih značiti bilo što, osim omogućavanja pojedinim članovima grupe eventualno lakšeg okretanja nekim zanimljivijim i zahvalnijim projektima u budućnosti, te kopkanju za glazbom koja će uzbuditi na manje prost način od ove prozirnosti i monotonije koju serviraju.
ČETVRTI UPITNIK? Granice, omege i definicije teen pop rocka?
Trebaju li uopće? Sve je to divota cijelo vrijeme dok cvate na duplerici Teenova, Brava, Top Of The Popsova i inih verzija popularnog štiva kojeg gutaju konzumenti čija glazbena povijest počinje baš s onim što im dotični časopisi serviraju, a nemaju starije braće i sestara koji bi im ustupili kolekcije korijena glazbe temeljem koje svi ti Linkin Parkovi kradu, posuđuju, imitiraju i fingiraju glasanje. No, onda to ne bi bio trend i ne bi bilo industrije onakve kakvu danas poznajemo i kakvoj dozvoljavamo da od nas zajedno čini vrlo podatne kravice muzare.
PETI UPITNIK? Intenzitet i rok trajanja Linkin Parka?
Ovisno o duelu s glavnim antipodima i novom Limp Bizkit albumu, mediji će žariti još koju godinu, ali znatno i progresivno smanjivati intenzitet interesa za današnjim stadion i open air festivalskim mamcima.

JA(UK)

Klik. Ostanite uključeni na frekvenciji i pratite niz.
Niggers With Attitude skupina je Original Gangstera ponikla izravno iz zloglasnog Comptona (South Central L. A.) odakle se javlja kao reakcionarna snaga sirenama i sirovim zvučnim i ritmičkim udarima Public Enemy kao neupitnih prvaka hard core rap scene kasnih 80.-ih prošlog stoljeća. Liniju kojom se kreću Run DMC i Beastie Boysi u temi za 50 Centa nema puno dodirnih točaka. Osim što je iznikla kremu rappera (Eazy E., Ice Cube, Dr. Dre) iz njihovih redova regrutirao se Andre Young, poznatiji kao Dr. Dre (isti onaj iz prethodne zagrade) čiji je trajni pečat, danas itekako lukrativni segment pop glazbe i vidljivi utjecaj na sve verzije i nemogućnost razlikovanja r`n`b i hip hop izvođača. Mekani i popistični pristup rap glazbi mutranoj od G Funka nadalje temeljem minimalističkih i jednostavnih bas dionica kao izvora melodije na koju će kasnije gangsteri i crni tough guys krenuti sa rimotvorinama da bi ostavili dojam «onih s kojima se nije zajebavati, ali je dobro imati mira znak na ogrlici i lančini, te nekoliko pin up mulatkinja, i brdo rastepenih novčanica koje padaju po lijevoj stisnutoj šaketini, a desnoj dok stišće AK, ili uzija», izmišljotina je pimplanja po studijima i ovisnosti o radu dotičnog Drea.
Aftermath Records logični je nastavak i produžetak solo rap karijere nakon raspada spomenutih Crnčuga Sa Stavom. U okrilju svog malog ali hiperproduktivnog i probitačnog diskografskog carstva stvarala se gomilica soft izvođača od samog Drea, Snoop Doggy Doga do sličnih lookalikeova čije će kretanje u dijapazonu lova, mitraljezi, kuje, obračuni, porno, trava, koka, još bogaćenja, počast ubijenim prijateljima, samostalni teški život biti alfa i omega shema i šablona u okrilju kojih će se mijenjati nekoliko durova na basu. Onih koji apsolutno pomirljivi s radio frekvencijama, ne iritiraju, niti podižu adrenalin, već samo tjeraju sve te okolne zanosne dame i fufe da mrdaju bokovim i kukovima. A to je put do uspjeha.
Formula je nađena i dokazana. Reciklaža je na redu. Praksa čeka određenja roka trajanja. Na Dreu je samo dobro slušati, predviđati, mijenjati nijanse i ostati živ kloneći se drive by shootinga i lutanja L.A.-om bez blindiranih Mečki. Nije čovjek glup, niti presiguran u sebe unatoč drskom i samohvalnom jezičini kao sastavnom elementu hip hop kulture i glazbenog ogranka pripadajuće ikonografije. Dosta je BIGGIEJA i 2PACA gore. Dreu se još uživa.
Slijedeća nijansa zvala se - Bijelac. Znate o kome pišem. Uz sve poznate pobrojane sastojke differentia specifica Drečavca i njegov punk element u industriji je samosprdanja, zajebancija i nepoznavanje pojma autoritet. Od obitelji, prijatelja, sistema glazbene industrije, bilo koga čega s kim čim. Konstantni i nezaustavljivi rast lika i djela dotičnog ovih je mjeseci najbliže kulminiranju i propitivanju dokle seže limit do nove erupcije. Ako je i to samo marketinška finta u lansiranju novog lutka, neka je. Odličan posao.
Featuring slijedi. Žarišna točka i matica oko koje se vrti posao prvo se zove Shady Records. Onda ide picking pulena i friendova od D-12, Obie Tricea, tu negdje će M piknuti redom logike i strpljenjem čekanje na svojih 5 minuta i na 50 Centa. 8 milja se uz pomoć dvojice preproducenata danas itekako lako briše i prelazi bez zastajkivanja. NY underground hip hop legenda o čijoj gangsta wanksta biografiji i famoznim propucavanjima ionako sve znate iz populističkih magazina nije drugo doli Priča. Dosadna i 100tinama puta ponavljana tako da ni onaj vječni element individualnosti zbog njegove unikatne osobe više ne djeluje dovoljno potentno i magnetizirajuće, ako samo malo krenete pročitati između svih tih silno bombastičnih rečenica koje bi trebale svjedočiti u prilog beskompromisnosti i atraktivnosti lika čiji je domet talentom doista vrlo sukladan imenu. Bar je s te strane, vjerujem igrom slučaja, igra poštena.
Odatle hype, razumljiva agresija i milijunski medijski odgovor kupaca na prosječni debi «Get Rich Or Die Trying» (Interscope/ Shady/ Aquarius), kako instrumentalistički, tako i lirički. Da, da, da, naravno…život mu je bio težak, prošao je sve i svašta, ne boji se nikoga i sve zove na batlleove, ima sjajnog producenta (bar marketinški), nikad bolji trenutak za invaziju na plesne podije, ima i pretpovijest kao ikone NY underground scene, ima podnošljivo dosadan protok riječi i rime za 3 na kraju mature. Ima i zidanu karizmu, samo je materijal od kojeg je stvarana upitan. Ono što također nema je etiketa – Original.
Jer nasilni «hitovi» su sa svim ranije pobrojenim motivima i mekanim pristupom Dre + M producentske škole ritmova. «In Tha Club», «Wanksta», blah, blah, blah, gangsta i ljubavne spike nisu ništa više doli odraz trenutka, a jedini moment vrijedan češćeg ponavljanja predvidljivo je intervencija samog Mesije u «Patiently Waiting» gdje je međusobno hvale i obrušavaju na moguće protivnike.
Nastavak slijedi…50 Cent podiže svoju diskografsku kuću i featura pulene pod nazivom G Unit…klik.
Ovog trena slobodno prestanite biti dijelom niza i isključite svoje frekvencije. Ništa se zanimljivoga ne događa. Samo se krug širi. Preskočite ga i sačuvajte vrijeme za nove povratke i suradnje O.G.-a Ice Cubea + Dr. Dre, Eminem ov novi album za koju godinu, kad završi sve druge najavljene projekte.

JA

Ne želim stavljati nikakav uvod ni razne opaske, već samo činjenice o formiranju i biografiji ovog benda, stoga.....once upon a time......

Rose and Alex Pilibos ime je male privatne škole namijenjene isključivo djeci Armenskog porijekla smještene u istočnom Hollywoodu. Roditelji koji šalji svoju djecu u spomenutu školu žele im omogućiti obrazovanje upotpunjeno znanjem o njihovoj povijesti, kulturi i jeziku. Serj Tankian, Shavo Odadijan i Daron Malakian pohađali su tu školu u 80-ima , no ne u isto vrijeme.
Tankian, roden u Lebanonu, stariji je nekoliko godina od u Armeniji rođenog Odadijana i Malakiana, rođenog u Los Angelesu. Tankian i Odadijan, upoznati od strane zajedničkog prijatelja, počeli su glazbeno surađivati krajem prve polovice devedesetih u Burbanku, nedaleko sjevernog Hollywooda. Na njihove probe dolazili su mnogi ljudi i izmjenjivali se na instrumentima. Jedan od njih bio je i mladi Daron Malakian, heavy metal fan s majicama u rasponu Metallica- Motley Crue- Slayer. Malakian i Tankian svirali su kratko vrijeme zajedno u bendu Soil (koji nema veze s današnjim Soil-om), koji se uskoro raspao. Shavo Odadijan, inače gitarist, uzima bass u ruke te osniva novi bend s Malakinom i Tankianom.
Na mjesto bubnjara dolazi prilično agresivni i temperamenti mladić Andy Khachaturian, koji će kako će vrijeme pokazati, kasnije završiti u bendu Apex Theory.
Daron za ime benda predlaže Victims Of a Down, no čini se da ostatak ima problema s rijeci Victims. Gitarist se idućeg dana vraća s idejom System Of a Down, što će ostati ime benda.

Novo probuđena metal scena sredinom 90-ih glavni je trendy big thing u Los Angelesu. Posljednji je put metal u tom gradu bio in krajem 80-ih s grozomornim glam/ sweet heavy metal bendovima, da bi onda Seattle i grunge preuzeli kormilo na glazbenoj karti Amerike. Korn su vec u prvoj polovici 90-ih najjace underground ime lokalne scene L.A.-a. Flyeri za koncerte koji datiraju iz tog vremena cesto na sebi imaju i imena poput Snot, Human Waste Project, ManHole (kasnije Tura Satana), Coal Chamber, Incubus i (hed)p.e.
Nije rijetkost ni da se na nekom od demo gigova pojavi i bend Deftones, sastavljen tada od četiri mlada i golobrada momka iz Sacramenta.
Glavni su klubovi Roxy, Troubadour i Whiskey a Go Go. System Of a Down upravo su svoj prvi koncert ikada odsvirali u Roxyu, i to 28. 5. 1995. Menadžer benda u to je vrijeme bio basist Shavo, koji je zajedno s Tankianom provodio noci na parkiralištima spomenutih klubova dijeleći flyere ekipi koja je odlazila s koncerata. Također su održavali javne probe u skladištu gdje su vježbali, tako da su bez previše muke u tim najranijih danima skupili priličan broj fanova. Spomenuti prvi koncert Systema u Roxyu jedan je od kultnijih u povijesti tog kluba.
S obzirom na jak hype koji su proizveli, na Systeme je te večeri došao ogroman broj ljudi, medu kojima su bili i članovi skupina Snot i Human Waste Project, kao i mladi, entuzijazmom nabijeni glazbeni fan David «Beno» Benveniste. Njegov dolazak na taj koncert prijelomni je trenutak u karijeri System Of a Down. Po završetku svirke, vidno impresioniran i oduševljen, pristupa im i nudi im se za menadžera. Zanimljivo je da Beno nije imao ama baš nikakvog menadžerskog iskustava, no obećava im da će od njih napraviti «najveći rock band u zemlji, pa makar umro pokušavajući.
»U sljedećih godinu dana Beno je napravio posao koji bi mogao ući u anale menadžerstva. Provodio je noći i dane po Deftones i Korn chatovima, ostavljao svoj broj ljudima i nagovarao ih da ga nazovu ako ih zanima promoviranje sjajnog novog benda. Kada bi ga nazvali, Beno bi im preko telefona puštao SOAD demo snimke i ako bi se ljudima svidjelo, ostavljali bi svoju adresu te bi im bili poslani demo paketi s promo materijalima. Tako je Beno stvorio ogromnu vojsku fanova, od kojih je s nekima i sam vokal Serj ostao u bliskom odnosu, bilo telefonom ili e-mailom. Uskoro Beno osniva i malu promotorsku kucu Streetwise, smješta ju u podrum očeve kuće, od kuda se radi na promociji Systema.
Prvi njihov službeni demo zapis zapravo je jako loša snimka probe iz garaže, i na njoj se nalaze «Sugar», «P. L. U. C. K.», «Suite Pee» i «Damn». Uskoro je uslijedio i prvi ozbiljniji demo, koji im je producirao Alex Newport iz Fudge Tunnel. Na njemu su bile «Soil», «Honey» i «Temper». No najznačajniji njihov demo je onaj treći, i posljednji. Po nekim neslužbenih podacima to je i do dan danas demo otisnut u najviše primjeraka ikada (legenda kaže 30 000), a isti taj donio im je i ugovor s American /Columbiom. Na njemu su opet bile 3 stvari, ovoga puta «Know», «War?» i «Peephole».

Do potpisivanja ugovora došlo je kada je fama o Systemima dostigla nevjerojatan vrhunac, te su na njihove demo gigove počeli dolaziti sve veći i utjecajniji ljudi iz glazbene industrije. Jedan od njih bio je i Rick Rubin, stara bradata legenda, vlasnik American Recordings kompanije, i čovjek zaslužan da uzdizanje i održavanje karijera Slayera i Beastie Boysa, medu ostalima. Nakon što je odgledao System Of a Down, Rick Rubin prvo se pola sata nije prestajao smijati, da bi im na kraju prišao i ležerno ih pozvao na razgovor slijedeće jutro. Sam Rubin izjavio je da se nikada nije tako dobro zabavio i nasmijao na nekom rock koncertu, te da su Systemi nešto za čim je tragao već godinama. Uoči snimanja prvijenca SOAD su zamijenili bubnjara, stvari s Andyem nisu više funkcionirale kao treba, te je uskočio John Dolmayan, cime je i kompletirana današnja postava benda. Debut album, nazvan jednostavno po imenu grupe, pojavljuje se na tržištu u lipnju 1998. Tiraže su sjajne s obzirom da se radi o novom bendu koji tek treba probiti okvire lokalne scene. Toga ljeta bend svira i svoj prvi Ozzfest, i to rano poslijepodne na drugom stageu. Ozzfest te godine zapamćen je kao jedan od boljih u povijesti tog putujućeg cirkusa, a line up bendova je između ostalih uključivao i Tool, Soulfly, Incubus, Limp Bizkit i Snot. Sa spomenutim Bizkitima bend će uskoro ući u zamršene odnose, što će i rezultirati kasnijim potpunim rivalstvom i nepodnošenjem. Beno je naime popisao ugovor sa mladom nadolazećom skupinom Taproot, na koje je oko pak bacio i Fred Durst. Tako da su menadžmenti Bizkita i Systema ušli u pravi mali rat, a činjenica je da ta dva benda do dana današnjeg nisu zajedno odsvirali niti jednu turneju ili ikakav veci koncert. Krajem te godine SOAD dolaze po prvi puta u Europu i to kao predgrupa label kolegama Slayeru.
Svratili su cak i do Zagreba, i to u studenom 1998. kada su sa Slayerima svirali u maloj dvorani Doma Sportova. Iduće su godine odsvirali ogroman broj turneja po USA, uključujući i veliki Sno Core putujući festival, kao i mini turneju s Metallicom i Korn. Prvijenac se do sredine 2000., kada su započeli s radom na novom albumu, samo u Americi prodao u i više nego pristojnih 850 000 primjeraka. Pripreme za snimanje drugog albuma počele su u ljeto 2000. Rick Rubin opet je sjeo u producentsku fotelju, a band je napravio više od 30 stvari od kojih je trebalo izabrati one najbolje. Tako su četvorica članova, Rick Rubin i Beno glasali za svoje favorite, te je odabrano 14 pjesama koje će biti snimljene. Već sredinom samoga procesa, i bend i izdavačka kuca bili su svjesni da se radi o sjajnom, groundbreaking albumu koji zahtjeva izvrsnu promociju i svu moguću marketinšku potporu. Datum izlaska album, naslovljenog «Toxicity», bio je 4. 9. 2001. Dan prije toga, SOAD su odlučili odsvirati besplatan koncert za svoje najvjernije fanove na velikom parkiralištu u West Hollywoodu. Spomenuti koncert ostat će zapamćen kao najcrniji datum u karijeri Systema. Očekivanja su bila da će na koncert doći par tisuća ljudi, no kada se tamo pojavilo njih gotovo 15 000, policija i gradske vlasti tražili su otkazivanje. Usprkos protivljenju samog benda i menadžmenta, do toga je moralo doći zbog sigurnosnih razloga, što je rezultiralo «riot day-om», događajem o kojem je prenosio i CNN. Naime, fanovi su eksplodirali; trgale su se ograde i sav mogući inventar, da bi u jednom trenutku ljudi doslovnu srušili i stage, trgajući svu opremu benda. Iako posljedice nisu bile pozitivne, taj događaj oznacio je dolazak Systema na sam vrh rock scene današnjice. Album «Toxicity» ušao je direktno na broj 1 američkog album charta, a rezultati su objavljeni rano ujutro 11. rujna. Imati kao najprodavaniji album u državi bend koji se zove System Of a Down, i to na dan najveće sveameričke tragedije unazad tko zna koliko godina, očito je nekome smetalo. Tako da je u prvih nekoliko dana album ignoriran, na prvo mjesto stavljena je Alicia Keys, no nepravda je ubrzo ispravljena.
Ogromne turneje slijede; prva od njih bila je «Pledge Of Alligance tour» sa Slipknot, Rammstein i Mudvayne. Nakon nje ide jedna samostalna po USA, po jedan odlazak u Japan i Australiju, te dva posjeta Europi. S albuma su skinuta tri ogromna singla «Chop Suey!», naslovna stvar i «Aerials», od kojih je ova posljednja uvjerljivo najveći hit. No vrhunac u karijeri System Of a Down definitivno je Ozzfest.
Skupina je direktan support Ozzyu, no zbog bolesti Ozzyeve žene Sharon, spomenuti se vječni vrag metala morao udaljiti s festivala na nekoliko tjedana. Zbog toga SOAD preuzimaju headline mjesto na Ozzfestu te vode po Americi taj putujući metalni cirkus, što se nikada dotada u povijesti nije dogodilo (pravilo Ozzfesta je naime da samo Ozzy ili Black Sabbath smiju biti headlineri). Ozzfest im ponovno podiže tiraže, tako da se «Toxicity» približio brojci od gotovo 3 milijuna prodanih primjeraka samo u USA. Izdan je novi album pod imenom "Steal this album" na kojem se mogu naći i neobjavljene pjesme sa prošlog albuma "toxicity" za koje mi ,naravno ne znamo.
Ovdje možete naći šesnaest pjesama. Pjesme sada imaju mastering koji ih odjednom učini popičnim za razliku od pankerskih iz rupe, kako su prije zvučale. Na svakoj su dodatno snimani prateći vokali i ima ih hrpa, sve je jako uljepšano. Po mom mišljenju ,to je odličan spoj prvog i drugog albuma. Nema tu nikakvih Slayer, pop vokal ubija, od punk gitare napravljena je razarajuća, ali sve na najkomercijalniji način. System ce sad Americi, uključujući ovaj i 'Toxicity', prodati trideset pop-metal-punk pjesmica. Ovo je zbilje super potez, jer sad kad ovdje imamo ovako uljepšane pjesme može se zaključiti da je 'Steal This Album!' samo malo manje kompaktan od 'Toxicity'.

U svijetu gdje su borci za slobodu donedavno bili Sonyjevi Rage Against The Machine, System Of A Down su se dobro uklopili, no pošten je to bend koji nam ovdje ponovno donosi dobru mjuzu bez obzira kako je ona nastala. U svakom slučaju, System Of a Down velik su bend, i jedan od rijetkih koji će gotovo sigurno preživjet ovo more bezidejnih i jadnih bendova koji bombardiraju rock svijet unazad nekoliko godina. U preživljavanju će im se pridružiti Korn, Deftones i još poneki div koji se originalnošću i idejom uzdigne iznad želje za lako zarađenim dolarom. Na ostale ćemo ubrzo zaboraviti.

MARIO GRDOŠIĆ

*** ZBOG SVEGA NAVEDENOG NEUREDNIČKA OPASKA: USPOREDITI SYSTEM OF A DOWN SA SVETOGRĐEM I NASLJEĐEM TE OKUSOM REVOLUCIJE KOJU SU NA INDIVIDUALNOM TERENU ZA SOBOM OSTAVILI RAGE AGAINST THE MACHINE – POMALO JE NEKRITIČKI ČIN I JEDAN OD NERIJETKIH PREDMETA ZABUNE I BRKANJA POLUPANIH LONČIĆA KOD DANAŠNJE FANOVSKE BAZE JEDNIH I DRUGIH.
SVAKA ČAST SOAD NA DJELU I STAVU, ALI TREBA JOŠ PUNO CRISPYJA POZOBATI I PREDRASUDA SLOMITI, CRKAVA OBNOVITI I SRUŠITI KRIVIH PERSPEKTIVA, A NE GRAFITIMA PROŠARATI ZIDOVE GRADA DA BI STAVILI ZNAK JEDNAKOSTI IZMEĐU MIRISA BARUTA ZAPATINIH MLADIĆA I ARMENIJSKIH IZBJEGLICA. PREMDA, NA DOBROM SU PUTU. HVALA NA PAŽNJI.

Zanimljiva je pojava da, publika masovno sklona gutanju trendova u bilo kojem obliku umjetnosti, pa tako i glazbi, s vremena na vrijeme pokazuje znakove velike zrelosti, reagirajući sukladno trezvenom načinu razmišljanja da izostave urnebesni zanos za nova izdanja grupe tipa dotičnog kreveljenog stvora na granici od glam rock infuzije do sick heavy metal konfuzije.
Interes novih naraštaja je upitan. Mjesto u glazbi dekadu unatrag preuzeti pokušavaju Marilyn Manson i Papa Roach. Intervencijom MTV i Vive kao vodećih evropskih satelitskih postaja, te specijaliziranih časopisa, posljednjih su godina «žestoki i neprilagođeni» klinci bombardirani pojavom novih nu-metal (što bi trebalo oslikati križanac teškometalnog tretmana gitara, spojenih u ritmičnost rap glazbe, zaslađeno s bolesno upamtljivim refrenima) nezadovoljnika u krvi – Limp Bizkit, Deftones, Linkin Park, Incubus, te Papa Roach – o čijim bi se pobudama i porivima glede stvaranja glazbe mogla progovoriti koja kritički intonirana riječ viška.
No, predmet čuđenja i zadovoljnog smješkanja zbog ovakvog razvoja događaja, napravljen kao najveća vizualno-scenska šok atrakcija unutar današnjih zbivanja u svijetu mutiranog rock´n´roll showa, Marilyn Manson (već prvoloptaškim izborom imena kombinirajući glumačku ikonu i masovnog ubojicu) zasigurno nije ni zaslužio drugačiji tretman od ignoriranja njegove kričave kič pojave. Od samih početaka i relativne anonimnosti do prerastanja u status persone non grate u nekoliko američkih država poznatijih po konzervativnijim zakonima glede tumačenja slobode artizma i predstavljanja svog rada u javnosti , Marilyn Manson je naglasak stavljao na šokantne scenske nastupe, provokativni image, sablažnjive tekstove pjesama u kojima veliča bizarnu seksualnost i zabranjene sklonosti osobama obaju spola, ne ustupa pred otvorenim progovaranjem o interesu za droge, pokušava intrigirati osobenjačkim interpretacijama kršćanskog nauka priklanjajući se podzemnoj, luciferskoj varijanti, spominjući Isusa, J.F.K-a i Lenonna kao trojac iz čijeg rada i života crpi svoj antiprotivni pogled na svijet. Recept je, nažalost, upalio. Postao je noćnom morom za roditelje puritance, zabranjeno voće, otpadnik i samozvani buntovnik, najprivlačniji dezorijentiranoj mladeži koja se mogla poistovjetiti s njegovim oportunizmom , agresijom, destrukcijom i provokacijom na kojima inzistira do krajnosti, priznajući tek ekstremne navade valjanima. Pažljivo razrađenim napadom na sva osjetila privukao je pažnju na svoju figuru, izvrgnuo ruglu sve postojeće postulate ćudoređa i morala prihvaćenog kao vladajućeg u zapadnjačkom svijetu, strogo kontroliranim nanošenjem bola samome sebi i bližoj mu okolini želio se predstaviti kao moderni Antikrist koji najbolje funkcionira u kaotičnom razdoblju post apokalipse, a legitimni je proizvod i posljedica bolesnog i otuđenog stanja pred sumrak zapadne civilizacije.
Začudo, glazbena podloga svemu pobrojanom spoj je industrijskog metala (izobličeni, efektizirani vokali, konstantna gitarska agresija, naglašavanje brzine i brutalnosti ritmova, te glasnoće sviranja posuđivanjem od prvaka žanra, grupa Ministy i Nine Inch Nails) i glam rocka (ponajviše zbog načina sviranja gitarskih riffova i ritam sekcije u pjesmama sporijeg tempa, te inzistiranja na blještavilu kao sastavnom dijelu vizualnog imagea natopljenog tonama šminke i make up-a, uz neizostavno koketiranje sa spolnom neodlučnošću u kurtizana modu, što je očito izvlačenje maksimuma iz kameleonske faze David Bowiea nazvane Ziggy Stardust periodom) očitovanog kroz glasovitu trilogiju albuma «Antichrist superstar»,»Mechanical animals» i «Holy wood (in the shadow of…)» koji sadrži dostatnu količinu solidnih pjesama čiji prolazak u uho prosječnog slušatelja ne bi trebao ovisiti o popratnim elementima Mansonove ikonografije i bilo bi nepravedno tvrditi da se radi o lošim djelima, no ovdje svaka intriga prestaje. Zanimljivo je tek pratiti puls njegove publike i njihovu izdržljivost u trpljenju manipulacija pronalazeći s kojeg su aspekta najpodložniji mamac za prikrivene i lijepo zapakirane tričarije novodobnih rock zvijezda. Trenutno se Marilyn Manson okrenuo smjerom Hollywooda, gdje su gnijezda ispraznih ideja praznoglavih producenata uvijek spremna u svoje leglo prihvatiti tako svježe prostrte obmane, i kreditirati ih pozamašnim novčanim svotama za prava na uprizorenja života budućeg filmskog outlawa.
Ostatak najavljene ekipe tek treba početi uvjeravati publiku u svoju posebnost probijanjem slojevitih barijera na putu koji ih dijeli od statusa spomenutog enfant teriblea . Okolnost koja im odgovara je to što se ljubitelji teškometalnog zvuka odavno smatraju jednom od najvjernijih i najpostojanijih publika.
Priča o junacima ovog teksta započela je onog trena kada je Johnny Rotten (pjevač prve velike rock´n´roll prevare, tada zvane punkom) zarežao u smjeru publike:»Gadovi, jeste li se ikada osjećali prevarenim?» misleći pritom na pobude koje su njega i punk prvoborce Sex Pistolse, uz veliku i galantnu intervenciju modnog bandita i producenta Malcoma McLarena, nagnale na dodatnu zaradu i naplatu ikonografije anarhičnog buntovništva s kraja 70-tih godina prošlog stoljeća, kada su ne tako davno, jednokratno obišli svjetske pozornice nazivajući turneju «Prljava zarada uživo».
Nekoć drugi puta, na ljubljanskom ili zagrebačkom hipodromu ljubitelji glasnog zvuka i lascivnih, quasibuntovničkih poruka, nasreću nisu nasjeli na podvalu, razotkrivajući lažnjake među navedenima i odnoseći se prema njima odgovarajuće – ignorancijom.
Koji je to ubod za stvora tipa Marilyn Mansona. Ljudi ga ne vide i ne čuju. Užas.
Je li doista moguć takav obrat u bliskoj nam budućnosti kada izlazi novi Mansonov shock roman?

J. A.

1. JUSTIN TIMBERLAKE – muuuuuuuuu, broj 1.
Tvrdnja = Važno je biti u boy bandu kao lansirnoj pisti i katapultu za solo karijeru.
Znači: imati producenta tatu koji odlučuje umjesto lutka Justina i njegove audicijom izabrane jučerašnje bratije o svakom koraku pod svjetlima pozornice, o svakoj riječi otpjevanoj u užasno predvidljivim, mlakim i blijedim višeglasnim harmama, o svakom izvještačenom plesnom pokretu, o svakom cijukavom, piskutavom falsetu kojim pjeva svoje dirljive i emotivne životne ispovijesti o pojedenim bombonjerama i kusanim straletama tipa njegove bivše i buduće drage.
Tvrdnja = Važno je potisnuti svaku osobnost i eventualne moguće zametke originalnosti. Znači: dati se i svjesno, sporazumno sa samim sobom, prodati u potpunosti timu Gepetta koji će na marketinški podoban način uobličiti sve detalje vezane za građenje i dozidavanje karijere novog superstara i chart vladara, po potrebama žmirkati i grčiti facu u naoko bolne grimase zbog suživljavanja s potresnim stihovima koji ilustriraju «osvetnička raspoloženja» kada dragoj poručuje o plakanju rijeke zbog prekida ili joj fol cinično sipa u facu da je kao voli. A ponekad mora na dodjelama raznih nagrada biti pravi mali gad pa se šeretski smješkati svakoj pročitanoj fori s blesimetra koju izgovara jer sada ga gledaju, time i puše milijuni.
Tvrdnja = Važno je biti bjelji Maichel Jackson.
Znači: znači li išta?
Tvrdnja = Važno se okružiti genijalnim ili bar dovoljno trendsetterski postavljenim i hypeiziranim skladateljima i producentima glazbe kao dovoljnim zalogom da ga i ozbiljnija pop publika uzme u obzir prilikom vaganja i mjerkanja mogućih zametaka kvalitete u celofanski kričavo omotanom proizvodu.
Znači: Neptunes. Farell bros.
Tvrdnja = Važno je okružiti se podivljalim foto blicevima nakon dodjele MTV ili Grammy divota i kliknuti u pravoj sekundi da desni profil lica bude izraženiji jer otkriva više osobnosti.
Znači = razumijete što znači, zar ne?
Tvrdnja = Justin Timberlake je bezopasno, blijedo, prijezira vrijedno i promašeno čeljade koje hvata ritam plesnim koracima i «zanosno drmesa bokovima», te bezlični robot čija se igra dokida prvim otpjevanim taktom i svakom novom forsiranom tetovažom sa zanemarivo izgrađenih bicepsa
Znači = navali narode, pokupujte u milijunima.
Tvrdnja = Važno je prodati tijelo ime, tijelo, lik i naličje pop industrogradnji da bi postao i opstao kao lik s covera teen magazina, cvjetnih sobičaka djeveruša i mjesečnih rubrika o zvijezdama godine kojemu će jednog divnog dana možda sinuti da sve eventualne showbizz talente usmjeri u poštenijem i originalnijem smjeru koji će pretpostaviti autorstvo slugaovanju.
Znači: prodao bi on dušu i osjećaj vragovima, samo kada bi je imao u potrebnim količinama.
Ali, klik, lampice se gase trenom zatvaranja hotelske sobe. Šampanjac, kavijar,
Chardonnay i ostala divota teče u potocima.

U slijedećim nastavcima nudimo kraće obreckivanje prema slijedećim divotama svijeta pop industrije:
T.A.T.U.
CRAIG DAVID
SYSTEM OF A DOWN
MARILYN MANSON
AVRIL LAVIGNE
SHANIA TWAIN
….i tako dalje….