ČITAJTE (MAKAR I IZMEĐU REDAKA):

* ĆIRIL CURAVIĆ a ka BLENTO:
«ETIKA ili U SE, NA SE I PODASE, A NE POSTATI PRASE…» (Izdavač: Palinurus d.o.o., Split)

Jebi ga, DOP djeco.
Da je humora u Hrvata ne bi Blento bio margina nego bi se etika po njegovom svjetonazoru i vjeroučenju bljeskala s top liste beletristike i popularne literature u «Pola ure kulture».
Ovako ostaje nama gerilcima biti jednim od otvarača teško zaklopljenih očiju i onih koji će vam u svoj svojoj fanologiji preporučiti neki manje pop sadržaj ne bi li ga nakon duge ili kraće potrage adoptirali u svoj sistem vrijednosti, te usmenom predajom pridonijeli čudu koje će stvoriti od neobaveznog kreativca tipa Blente obaveznu (ako već ne i školsku lektiru) literaturu za svakoga onoga kao što i sam autor kaže, tko se navukao na Malnara, Ripera, čisti zrak, Alan Forda, Bobana, Bitlse, Edberga, seks, Chopina, Torbarinu i ostale «podrijetlom» humoriste i neozbiljnjake svog područja, zbog kojih življenje i životarenje možemo prihvaćati s neke drugačije perspektive od onih kojima nas bombaju svi ti drugi i ispravni mecene.
Blento je spretan i sretan čovjek koji se neozbiljno odnosi sa svijetom i svijećama oko sebe. Njegova je vizura karikatura. Samoironična. Samim time i duplo učinkovita karikatura. I to ga jebački fura. A kada se dohvati dobrog toka misli i riječi onda je Blento zakon i rastura.
Nema tabua i sve je podložno izvrgavanju zajebanciji zdravoj i nezdravoj, ali uvijek dobrodošloj. Pogotovo dobrodošla meta su samozvani intelektualci (ovo je temeljem mailova autora knjige i moje malenkosti) koje detektira s odmakom.
Blento piše razgovijetno, sistematično, s punom pozornošću i obraćanju pažnje na detalje.
Tematizira se njegov život i svi paralelni mogući scenariji koji su se mogli desiti od njegova rođenja, svih maštanja i snoviđenja počeci i krajevi, njegov krug bližnjih i dalečnijih ljudi od obitelji do djevojčura, ljudi iz susjedstva, iz dovde znanog splitskog Geta, rive i ostalih znamenitih dijelova grada koji rađa sve i svašta osim vrhunskih sportaša.
Blento sigurno spada u gornju kategoriju vrijednu spomena jer kada vas nečija opuštena blesavljenja uspiju nasmijati višekratno od nedostatka novih epizoda South Parka onda znate na kom kolosijeku čekate vlakove i na kojoj strani Feral Tribunea tražite zabavu.
Filozofija po Blenti jest (nema cititranja Blento dragi) u slogovima odvojena i razložena po svim srednjoškolskim pravilima fisije, a definira se jednom riječju:
ZA – JE – BAN – CI – JA! (uuuu jebate, 5 slogova, jesan ga, aaaaa) ili sam kao čitatelj dobrano promašio sadržaj i namjeru pisca jeba me glupavog.
Ionako sam se uvijek sa Šabarićkom (učiteljica iz hrvatskog) svađao i sukobljavao, te skupljao komade iz vladanja kada je došlo do toga da treba razložno rastumačiti «što je dovraga autor htio metaforama reći i poručiti naraštajima».
Po cijeni dobivanja novog topa iz tumačenja i vladanja na satu zaključak je da me Blento nasmijava više od Rojsa na Saboru, onih idiota iz raznih političkih kratica koji će uskoro preplaviti ekran angažirani do srži za boljitak svakodnevice prostih građana, da me u nekim opisima jako podsjeća na sebe samoga i kao takvoga vjerujem u manje krvnu a više «braću po stavu».
I to je ogled, a ne recenzija, na knjigu koju tokom ljeta konzumirajte umjesto dnevnog tiska i HTV stiska.

J .A.

* KREŠIMIR BLAŽEVIĆ – «OSTAT` ĆU MLAD» (izdavač: Fraktura)

Hrvatski novi val koji nikada nije egalizirao svoje nositelje prema, možda poštenim, zaslugama svakako ne bi bio potpun bez spomena imena i djela grupe Animatori.
Lepršavih pop suboraca iz sjene, dostojnih partnera bilo koga od zapadnjačke garde profanih i pametnih autora čija je lakoća melodija ispisivala neke od istinski najljetnijih hitova domaće pop rock glazbe, čije su melodije duboko ukorijenjene u asfaltu svakog iole većeg gradića (bilo primorja, ili kontinenta) i izlaze napolje sredinom lipnja, kad ih već naprasno zaboravlja masovna svijest drugim godišnjim dobima, i od onda slijedeća tri do četiri mjeseca uz Haustorove lake komade «Moju prvu ljubav», «U la la la» negdje pritajeno vreba na radio valovima i podsjeća na ona romantična, nostalgična vremena sredine 80.-ih kada ni sami akteri nisu bili potpuno svjesni veličine traga i pečata koji će ostaviti na domaćem pop rock tkivu. I hmmmmm, okus boljih vremena za glazbu ne skidaju s usana nakon bilo kojeg od tih jednostavnih i svakidašnjih, a opet tako osobitih refrena.
«Anđeli nas zovu da im skinemo krila» gađaju «Male curice» i «Djevojke u ljetnim nošnjama» neki su od hitova Animatora kojima su animirali vrlo ciljanu studentariju koja inače ne bi samo tako škicala društvo nepravilnih zuba, povećih dioptrija, koje u nekom parku drži gitare i štucne koju uz karnister i sjenu velikog Đonija B Bad Štulića, dok njihov autor Krešimir Blažević «leži cijeli dan u sjeni» i poput, ne tako starog, ali prekaljenog gradskog mačora zna znanje i iz rukava sipa sve one divne pjesme koje su Vlada Divljan i Srđan Šaper znali pak u BG Idolima.
To je zaleđe njihovih dobrih vibracija.
Dešifriranih pomoću kodova koji se zovu: iskrenost, dobra ćud, ironija, i talent.
Krešimir Blažević bio je i ostao motor i klipovi banda Animatori. Čovjek je čiji se vijek trajanja uz Filozofski fax (etnologija i komparativna književnost) u Zagrebu namjerno ograničio i vezao lancima za glazbu. Bilo kao programer zbivanja u Kulušiću još kada je pokušavao održati kakav takav dignitet i duh prošlosti, bilo kao urednik izdanja u Croatia Recordsu prvih godina krštenog djelovanja, bilo kao glazbeni kritičar u nekoliko kulturnih časopisa, bilo kao producent, bilo kao autor, i napose, bilo kao književnik čija će autobiografija, 20 godina kasnije, biti prvom takve vrste u nas.
I odmah vrlo opuštenim i slatkim štivom o pravilnom srastanju tog vremena 80.-ih, o stardom sustavu, svim privilegijima i trikovima koji idu uz nj.
S dovoljnim odmakom da ne bude proglašenom egotripašenjem bez razloga i temelja.
O svojim luckastim godinama i doživljajima s Bregovićem i Dugmetom, o koncertima širom Krasne naše i one bivše Yu – Hu države, o raznim epizodama sa pozornica i iza scene protkano tečnim štivom i blagom autoironijom, Blažević otkriva upravo onoliko koliko smo slutili da bi trebali znati. Naravno da se nije razgolitio do kraja.
Bilo bi naivno očekivati full monty, no kako je u Animatorima perolako prilagodio duh 60.-ih u pitki pop izričaj, tako je još jednom fotokopirao vrijeme trajanja novog vala dvije dekade poslije i dao nama svima tada musavim mulcima priliku iz gotovo prve produžene ruke provjeriti priče starije braće i sestara koji se danas kunu kako nema onog zajedništva i one super vibre koja je tada povezivala rock and rollere, ma tko god to bio. (J. A.)

* ZORAN LAZIĆ – «MISS KRAMPUS» (AGM)

Bila jednom jedna priča. Najsmješnija priča na svijetu.
I bilo je gomilu Mlađanih Autora koji su se hvatali za slamke spasa i prolijevali krv ne bi li uhvatili kapi papirusa dok im visi nad glavama, ne bi li odjurili s istrgnutim listom papira na kojem je tintom bilo nešto zbrčkano i udaljeni od svjetine sličnih Tragača stavili svoj potpis ispod teksta Najsmješnije priče na svijetu.
Zoran Lazić je sjedio sa strane i posmatrao te čudnovato častohlepljive i halapljive klince kako muku muče i gube štošta od svojih tjelesnih fluida ne bi li se zadužili za povijest kratke priče na ovim teritorijima.
On, naime, nije imao nikakve fizičke pretenzije. Nije fantazirao o Prvom mjestu i nadmetanju s ostalima.
Nije želio skočiti pola metra više od svih ostalih kandidata i uzeti im ispred noseva tu priču. Jer je imao brojem i slovima 20ak ili dvadesetak zamalo Najsmješnijih priča na svijetu.
U datom trenu godine 2003. kada je Miss Krampus objedinila njegove Pilote, Padobrance i Kamikaze u jednu strukturu i kad im je pokazao put kako biti Jako, Jako, Jako Smiješnima.

Zoran Lazić je mladić koji ima široki dijapazon riječi i otvara ga po potrebi formuliranja u zahtijevanu formu.
Miss Krampus je stvorena zato jer je ujedno i maštovito dijete koje voli pisati i zato piše iz nekih benignijih perspektiva o svojim nadrealnim zapažanjima nekih životnih epizoda kojima je bio glavnim akterom.
Po Nomadu biti će jebeno oštar, anarhično ciničan, Čovjek Dijareja ako zatreba obračuna s neistomišljenicima.
Po filmofeeliji biti će respektabilan sugovornik i pratitelj pop kulture.
Po ovom djelu biti će i Miss i Krampus po potrebi.
I dirljiv i suosjećajan i bolan i susretljiv i ljubopitljiv i lik iz Monty Pythona i porno i ugrožen i smiješan. Zamalo najsmješniji na svijetu. (J. A.)

* VELIMIR GRGIĆ + TONĆI KOŽUL – «AMERIČKI NINJA» (AGM)

Prava stvar. U pravo vrijeme. O pravom liku.
Iz skribomanijačkih rukopisa «pravih» ljudi.
O tome govori i druga tiraža u roku manjem od pola godine od objavljivanja.
A to je neka nova brojka od 1000 primjeraka i to je u vrijeme knjiške kuge koja hara potencijalnom publikom zvanoj «mlada urbana Rvacka» itekako vrijedan rezultat.
S druge i treće strane pak, je li bilo koji drugi rezultat osim rekorda realan ako je Eminem u pitanju.
S obzirom na trenutno hrvatsko novinarsko nebo, zemlju, stratosferu i podzemlje, s obzirom na moguće ponuđene alternative, s obzirom na njihovo Nomad zaleđe koje je držalo sličan FAK JU stav prema predmetu svog krajnjeg interesa (a to je publika i čitatelji, nemojmo se zavaravati) kao i junak ove, nužno ne romansirane, ali posrednim putovima pročačkane biografije – oni su savršeni izbor.
Svakako se nije očekivalo da bi veleštovani Darko Glavan mogao glavinjati koju mudro sročenu objektivnost. Ili pak koji od generacijski mu bliskih kolega i pera prvih naraštaja domaće kritike koja bi bez imalo fanološkog pristupa i strasti nešto brljala o pop fenomenologiji Eminema i njegovom mjestu u cjelokupnoj pop kulturi te zaključila kako će tek povijest kroz 20 i više godina pravilno valorizirati pečat i trag koji je taj bijeli drečavac ostavio na terenu izvan samo glazbene domene.

Grgić + Kožul u tandemu su kao dvojac bez kormilara (baš kao i u Nomadu) sasvim prigodno u tri sfere razložili priču o Dreovom pulenu i najvećoj zvijezdi današnjice kroz prizmu stalno naglašavanog subjektivnog pristupa novinarstvu kao jedinom pravom kutu gledanja.
Do 2002.godine sve je tu na hrpi.
I faktografija i diskografija i proizvoljna tumačenja s kojima se možete ili ne morate slagati i preuzimanje make upa glavnog junaka. I prst srednjak u zraku.

Šteta što se 8 Milja trijumf desio nakon objavljivanja knjige jer Oscar bi dobro došao kao bonus kategorija tvrdnjama pisaca o Eminemu kao novom glazbenom Mesiji i Bogu jednog imperija u malom. Trebalo mu je jedva 5, 6 godina da pokori Globus i opstane, te da mu krivulja uspjeha konstantno pravocrtno raste.
Predviđanja su nezahvalna, no sudeći po nastavku štorije i preuzimanju guru funkcije svog osobnog tutora Drea prema novim generacijama i hip hop izmišljotinama kakvi su njegovi D-12, 50 Cent, ili pak treća generacija G – Unit, za nekih 5, 6 godina mogao bi nastavak imat svoj posthumni epitaf ili samo zdravi nastavak priče o slavi na američki ulickan način.
Baš kao što Hollywood voli i čitateljstvo masovno guta.
Hoće li ga Grgić i Kožul i tada vjerno pratiti i nije tako dugo dok ne saznamo. (J. A.)

* TOMISLAV GOTOVAC – «Monografija»

Duboki naklon i štovanje gospon Autor i gospon Izazivač normi i rušitelj predrasuda. Bilo je časno živjeti s vama pri kraju novinskih stupaca Večernjaka pod «zanimljivosti», «bizarnosti» i lakši detalji «crne kronike». To nije umjetnost , to je život! ( J. A.)

A Sanjin Đukić je kao autor i pjesnik upravo takav. Pozadinski kadar. Ali prva liga.
Propitivač riječi, negacije, logike, naracije, humora i apsurda.
Dobri duh ili tihi susjed, čije unutrašnje vatre znaju biti prilično opake lomače koje bi uz potporu jačeg daška vjetra mogle sekundom prerasti u strašne buktinje.
Osjetiti ćete dah tog opipljivog, a opet apstraktnog i fluidnog izraza nakon čitanja uvodnog poglavlja naslovljenog «Pozdravi sve koje vidiš», i njegova road trip nastavka «Makadam». Sigurno vam neće promaći zastanete li nad njegovim mjestom lomova i uočavanja svih nijansi ljubavnog spektra u odlomcima ispod «Moja je ljubav slomila kičmu».

Rođen je godine 1977. kada je punk eksplodirao u svijetu (bar ga muzikolozi i povjesničari pop glazbe proteklog stoljeća tada datiraju) i mora da je malčice od tog svjetskog propuha prohujalo po zagrebačkim bolnicama gdje je dominirao plač novorođenčadi.
Zaposlen je u diskografskoj kući Dallas Records gdje radi kao promo menadžer zadužen za pokoravanje javnosti i medija vijestima iz stožera skupina LET 3, El Bahatteeja i još ponekih predstavnika ljuće i uslovno rečeno rockerskije, struje odnosnog izdavača.
Formalno, studira novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a danak istom plaćen je višegodišnjim učestvovanjem u skribomaniji grupice vrlih novinarskih pop revolucionara, uredništva Nomada – čija je revolucija osvjedočeno pojela vlastitu djecu.
Danas ponekad surađuje s IQ-om jednim od tri postojeća domaća glazbena «nazovi» magazina.
Tragove svoje pisane riječi ostavljao je unutar Vijenca i Quoruma, časopisa koji pokazuju sluha i rezerviraju mjesto za tu amorfnu i arhaičnu formu izražavanja nekoć cijenu kao – poezija.
Također, njegove riječi kao sukladni dio pop kulture koju je tako svesrdno obuhvatio i aktivno je živi citirali su članovi grupe Svadbas na odličnom i nezasluženo medijski potisnutom drugom albumu «Jug», a niti vrli generacijski guru Dubravko Ivaniš iz Pips Chips & Videoclips mašinerije nije ostao gluh i nijem na Sanjinove riječi, uvrstivši ih među odabrane mlade autore koji imaju čast ukazati se na službenom siteu spomenute grupe kao potentni kadar na koji valja obratiti pozornost.

Nakon prve objavljene zbirke, na čiji su izlazak i kritika i čitateljstvo reagirali mahom superlativima, još ga samo inercija šireg čitateljskog tkiva i onog njegovog formalnijeg dijela koji teže usvaja novitete i medije na kojima se javlja, dijeli od ulaska na listu najtraženijih mladih autora i čarobnjaka riječi.
Kojih je u pravom smislu, u nas prilično malo.

* Javnost je na zbirku reagirala vrlo pozitivno. Godi li ti spoznaja da si već debitantskim radom lansiran zapravo u gornji dom domaćih spisateljskih nada? Kako se odnosiš prema tome?

S. Đ.: Uf, teške riječi... Šalim se. Pa mislim da je prošlo premalo vremena za takvu ocjenu, mada je duboko u sebi priželjkujem. Gornji dom domaćih spisateljskih nada zvuči jako lijepo i imponira mi, kome ne bi. Ako to znači i da je puno ljudi pročitalo moje pjesme i našlo se u njima sretan sam kao malo dijete.

* Vjerojatno tvoje privatne datoteke sadrže još veliki broj zgotovljenih ili tek planiranih novih radova. Daje li ti to dovoljnu sigurnost za nastavak ili se propituješ u vezi zadržavanja kvalitete, stila i prepoznatljivosti tvog leksika i načina pjesničkog promišljanja?

S. Đ. : Kao što je svaki bend, u trenutku kad objavljuje album, a pogotovo prvi album, mislima već debelo na drugom, tako sam i ja već gotovo završio drugu zbirku. «Zadnji je prvi» je, logično, best of dotadašnjeg rada u kojem su pjesme stare i po pet, šest godina. Listajući ih u mojoj žutoj bilježnici gdje ih pišem primjećuje se pomak u stilu, razmišljanjima, idejama, asocijacijama, slikama. O kvaliteti ne bi govorio. Što se sigurnosti tiče, imam je na pretek. Ponekad se dogodi da mjesec, dva ne napišem ništa, a onda u kratkom roku gomila toga izađe van.

* Činjenica da se radi o Internetu kao još uvijek, relativno novom, mediju koji je poslužio kao zamjena za tisućljetni arak papira, mogla bi u određenim formalnim krugovima biti preprekom prilikom adoptiranja Sanjina Đukića u hrvatski pjesnički organizam. Određuješ li se prema tome? Da li ti je važna forma jednako kao i sadržaj tvog djela?

S. Đ. : Pa, s obzirom da se poezija, tako kažu izdavači, kod nas ne prodaje što nam drugo preostaje nego okrenuti se prema Internetu. S druge strane, smatram da je to što Krešo Pintarić i DPKM ekipa rade izuzetno vrijedno i korisno. U našim medijima i izdavaštvu ima tako malo mogućnosti za afirmaciju mladih pisaca da je to što oni rade od neprocjenjive vrijednosti. Mislim da mi je sada puno lakše predstaviti se izdavačima nego kad sam im prilazio s rukopisom kao no-name autor. Iskreno sumnjam da će Net ikad moći zamijeniti tiskanu knjigu, ali je jak argument za nastavak.

* Svaki dio zbirke izgleda mi kao namjerno propuštanje jasno definiranih i maštovitih dijelova tebe u javnost, ali opet zadržana je nekakva ironična distanca prema subjektu i onome koji sve opisano doživljava: Koliko su pjesme precizan odraz autora a koliki je udio fikcije i tvojih lutanja u njima?

S. Đ.: Pa, pjesme su sto-postotan odraz mene u trenutku u kojem pišem. Princip rada je takav da pišem isključivo kad dobijem inspiraciju, kad sam sam, kad nađem jak početak i dobru sliku i maksimalno iskoristim tren u kojem me drži. A drži jako kratko i izgleda kao borba sa štopericom. Ono što tad izađe je to što dobijete. Nikad se ne vraćam na pjesme, nikad ih ne popravljam, dopunjavam, nastavljam. Udio fikcije je velik jer su slike koje opisujem uglavnom produkt stvarnih događaja iskrivljenih efektom mašte. Kao da u Photo Shopu uzmete fotku i provučete je kroz gomilu efekata i filtera, pa nešto ubacite, nešto prefarbate i to je to. Više nije žuta kuća nego je rendgenski snimak slomljenog zgloba.

* Oprosti na neinformiranosti, ali stoji li iza tebe gomila pjesničkih nagrada i stimulansa za mlade nade ili je sve u domeni osjećaja i potrebe za pisanjem i samoinicijativom? Što bi rekli, ostavljanjem tragova.

S. Đ.: Nikad nisam ništa osvojio ili barem ne znam da jesam. Čak do prije neki dan nisam, recimo, niti znao da sam išta objavio u Quorumu. Krešo mi je dopunjavao biografiju s podacima koje nisam niti znao. Nagrade i stimulansi su jako lijepa stvar i ako itko ikad dođe u napast dati mi ih neka se ne ustručava, ali ne pišem zbog zarade i nagrada. Neusporedivo mi je važnije da me objave, čitaju i shvate. Čak i ako mi sad dođe netko tko pouzdano zna da nikad u životu neću dobiti niti kunu za svoj rad ne bi mi palo na pamet prestati pisati. Pisanje je moj svijet u kojem mogu biti sam i to volim. Stanje u kojem se nikom ne moram niti opravdavati, niti pokušati svidjeti. Ne znam što bi se morali dogoditi da prestanem. Valjda bi mi morale otpasti ruke ili bi mi morali izvaditi mozak.

* Jesi li ikada poželio čuti kako bi zvučalo kada bi neki svoj stih pretvorio u otpjevanu riječ?
Obzirom da si jedan od upućenih i aktivnih pratitelja svega dobra i zla na domaćoj glazbenoj sceni, jesi li se ikada poželio osjetiti aktivnijim dijelom te zajednice?

S. Đ. : Pa, moj stih se pretvorio u otpjevanu riječ. Svadbasi su u pjesmi «Crveno» iskoristili stih «Projurimo kroz crveno, projurimo kroz crveno». Ako se dobro sjećam, Jura (Miholjević, op.a.) mi je rekao da su imali glazbu za stvar, ali ne i tekst i da je pročitao pjesmu «Mala smrt», vidio stih i složio cijeli tekst po tome. Mislim da je tako išla priča. Nisam nikad dolazio u napast uglazbiti stihove, mada sam jako često razmišljao o tome. Zbog posla kojeg radim uvijek mi je bilo malo neugodno ljudima trpati svoje tekstove jer mislim da to ne bi bilo fer, a i njih bi mogao dovesti u glupu situaciju. Recimo, ako im se ne svidi.
Ipak, neću ti lagati i reći da ne bi jako jako volio da neke od pjesama profunkcioniraju uglazbljene i to pogotovo kod autora koje iznimno cijenim – Svadbas, Let3, Urban. Kruno Lokotar je u Vijencu dobro primijetio da mi pjesme imaju određeni unutrašnji ritam i da ih može zamisliti kao tekstove rock pjesama. Nažalost, dva reda kasnije pogriješio je kad je spomenuo Štulića kao mog velikog utjecaja. Ni Štulića, ni Azru nikad nisam podnosio.

* I sam radiš dosta s domaćim pop zvijezdama, pa znaš da je jedno od neizbježnih pitanja tema: planovi za budućnost.

S. Đ.: S obzirom da je nova zbirka praktički već gotova cilj mi je baciti se u potragu za izdavačem koji će je otisnuti. Stvarno je odlična. Mislim da je gušći koncentrat ludila, veselja, katatonije, moždanih udara, smijeha, trauma, grčeva, ljubavi i efektnih završetaka nego ova. Zvat će se «Radost».
No, prije toga, još ćemo puno raditi na «Zadnji je prvi». Moje prvorođeno zaslužuje lijep tretman i ako se ostvare planovi koje imam mislim da bi uskoro moglo zapaliti ovu zemlju.

Anđelo Jurkas