dop FILM I KAKO GA STEĆI

JACKASS – filmski fenomen s pokrićem na vlastitoj koži
članak o novoj filmskoj premijeri i senzaciji u našim kinima

Najnovija premijerna filmska atrakcija u domaćim kinima poludokumentarni je uradak Jackass: Film, rađen prema ideji poznatog kutlnog redatelja Spike Jonzea (Biti John Malkovich, Adaptacija), Johnny Knoxville i Jeff Tremainea kao tvoraca istoimenog serijala koji je nekoliko godina unatrag, od prvotnog lansiranja na MTV-u poharao globalno satelitsko selo i postao kultnim fenomenom ne samo generacije X, već i njihovih liberalnije nastrojenih predaka.
Radi se o dokumentiranju realizacije koncepta bez koncepta i ideje bez ideje, ali servirane u vrlo ekstremnim formama i situacijama provociranim na poligonu svakodnevnog života, što autori i akteri (jer nazvati obavljeni posao glumom bilo bi smjelo) primjenjuju na samima sebi dovodeći se u situaciju biti namjerno ismijani, povrijeđeni, hospitalizirani i zahvalnim terenom za redanje još ponekih degradirajućih opisnih pridjeva koji bi približili o kako se efektnom sadržaju poklon paketa radi.
Redanje bizarnih, opasnih, samopovrijeđujućih i gotovo sadomazohističkih propitivanja granica ljudske gluposti, otkačenosti, izdržljivosti i boli postalo je scenarijom svake nove epizode dotičnog showa, a reklama o novom ludilu i čudu najjače je oružje bila i širila se usmenom predajom među publikom spomenutog satelitskog konglomerata i opinion makera mlađih naraštaja, te godišnjeg izvoznika trendova i globalnog osjećaja coola.
Uostalom, nije senzacionalno otkriće kako je znanstveno dokazano da je jedan od najčešćih izvora humora upravo ljudska glupost, nesreća, nespretnosti i slično, s naglaskom na «drugih ljudi». Još od davnih karikaturalno benignih skečeva s posklizivanjem na koru od banane, preko skrivenih kamera od Drage Bahuna do američkih verzija, evolucija televizijskog propitivanja do kojih su ekstrema mladi spremni ići ne bi li zabavili sebe i publiku, dovela je do Jackassa. Na zadovoljstvo gledatelja.

Na velikom platnu radi se samo o prilagođenom the best of-u serijala.
Naravno da nisu kopirane ili reprizirane najbolje fore, provokacije i povrede, pa prenesene na 35milimetarski kino format, već grupa slobodoumnih i otkačenih (čitaj: glupih ili hrabrih, već prema vlastitom nahođenju i odnosu prema moralu) prijatelja iz stvarnog života niže namjerno izazvane nezamislive situacije bazirane na nedostatku filmskog trika ili specijalnih efekata pri realizaciji, a naglašavanju dokumentarnog elementa svake režirane i nerežirane situacije, tako da se okus reality showa osjeća u svakom kadru, a sve izbezumljene face i grimase od bola zbog neugodnih i nevjerojatnih padova, udaraca, akrobacija, apsurdnih situacija, bliskih susreta s divljim životinjama, ili isprobavanja potencijalno bolnih točaka na vlastitim tijelima, nisu odglumljene, već proživljene.
Taj moment autentičnosti zasigurno je, uz duhovitost i istraživanje limita do kojeg je krcato spremište ideja autora showa, glavni razlog svjetskog box office uspjeha ove 87-minutne kompilacije skečeva, ali i vjerne horde obožavatelja, simpatizera, te nešto malobrojnijih oponašatelja njihovih pokušaja.
Zbog mogućeg, ali naknadno u pojedinim slučajevima i ostvarenog utjecaja na povodljivu američku mladež već su tvorci showa kao glavno upozorenje i jedinu poruku pretvorenu u odličnu reklamu isticali velikim slovima s naglaskom na nekoliko uskličnika poslije rečenice: NE POKUŠAVAJTE TO ČINITI KOD KUĆE. OPASNO PO ŽIVOT!!!
Američka bilanca onih koji su se oglušili na upozorenja s odjavne i najavne špice serijala bila je: jedan je klinac izgorio, deseci su završili u bolnicama kao posljedice imitiranja novih im TV idola i njihovih nepodopština.
Unatoč svoj medijskoj buci napravljenoj oko showa i filma samog, mehanizmi cenzure su bili oštri prema autorima (Restricted oznaka je gornji stupanj preporuke za izbjegavanje filma), jer nije tajna da se nasilje i krv u Americi, a poglavito filmskoj industriji tretiraju puno tolerantnije od golišavih scena obnaženih tjelesa ili otvoreno prikazanog seksualnog čina.
Tako da su lomovi kostiju, obnažene stražnjice i ostali elementi Jackassa dobro uklopljeni u opis svih zabranjenih točaka kojima cenzorske komisije određuju filmski moral potencijalne publike. Ili se bar trude u tome ustrajati.
Koliko je to pak etički, moralno i ispravno, pitanje je krajnje individualno, ali i retoričko.

Johnny Knoxville, kao glavna zvijezda i rekonvalescent serije i filma, sam ističe kako im nikada nije bila namjera propitivati moral ili izazivati druge ljude, već ih jednostavno nasmijati igrajući na najiskreniji način i umjesto režiranih scena tjelesne geg komedije, predstaviti sebe kao objekta potencijalno opasnih situacija.
Trik je upalio. «Hajdemo u kino gledati one mulce da vidimo kako se lome» bio je vjerojatno dovoljno dobar razlog za sat i pol neobaveznog uživanja ili zgražanja nad avanturama Jackass ekipe, a sigurno nije štetila ni spoznaja da je jedino pravilo i granica upravo u nepostojanju pravila, tabua i granica. Ništa nije sveto i sve je podložno propitivanju kao predmet sprdnje.
Ovo anarhično načelo u predstavljenoj formi savršeno funkcionira upravo na predlošku antifilma tipa Jackass.
Režiser Jeff Tramine kaže da je najteži dio snimanja filma bio obuzdati tu hrpicu glavnih aktera na jednom mjestu prije smirenja kamera za povik: «Snimaj!» jer se radilo o prirodnim ovisnicima o adrenalinu koji jednostavno žude za uzbuđenjima i ne prežu ni pred čime ne bi li svoje naume proveli u djelo. A ideje su prštale, tako da je snimljeno materijala i nerealiziranih situacija ostalo za solidna dva dijela.
Od lokalnih američkih skatera i zgubidana koji su vrijeme provodili u smišljanju blesavih situacija za neke manje gledane privatne satelitske postaje, Steve O, Preston Lacy, Ryan Dunn, Dave England, Bam Mangera postali su trendseteri i nova vrsta komičara za 21.stoljeće.
Razlike između «zvijezda» filma i običnih gledatelja su poništene i ne postoje, najlakše se bilo i ostalo identificirati s nekim tko prolazi kroz razne nesreće jer svi smo ponekad tijekom života bar nekoliko puta zapadali u Jackass tip situacija i bili glavni glumci dotičnog showa, s tom razlikom da kamere nisu bile uključene.
S malim zakašnjenjem nakon američke i evropske publike, sistemom domina će vjerojatno pasti i dio hrvatske kino publike u distribuciji Kinematografa Zagreb.

M. M.

CANNES – filmske ezoterije 56.puta

Ove je nedjelje u mondenom središtu francuskog turizma Cannesu, 56. puta završena najveća evropska smotra filmova i festival koji uz Venecijski igra najvažniju ulogu na mapi prvoligaških festivala.
Od 14. – 25. 05. oči filmskog svijeta pojačano su pratile događanja ispred i iza kino platna i kino dvorana gdje se održavao festivalski i retrospektivni dio programa ovogodišnjeg Cannesa, te osobito zainteresirano pratile promotivne zabave u sklopu premijere nastavka velikog akcijskog hita Matrixa, i najave trećeg povratka glasovitog Arnolda Schwarzenneggera u ulozi koja ga je etiketirala kao glumca, Terminatora.
Strah i zaštitne mjere zbog terorizma, SARS-a, te mas paranoja tek su blago bile osjetljive pri koračanju zvijezda crvenim tepisima i fingiranju osmijeha pri susretu sa sedmom silom željnom ekskluzivnih i što vatrenijih priča.
Otkad je dodjela porno Oscara «Hot D` Or» isključena kao popratni, ali off dodatak Canneskom filmskom festivalu, smanjio se broj razgolićenih starleta i lovaca na ozbiljnu karijeru i bliceve fotografa, te se pažnja pokušava što više posvetiti aktualnim i medijski agresivnim propagandnim kampanjama za određene filmove.
Domaći film, kao što tradicija nalaže, opet je bio nezastupljen u službenim konkurencijama, međutim – neslužbena selekcija kratkog filma, uvrstila je u program informativnog karaktera, film Dalibora Matanića «Suša» za koji je dobio pozitivne reakcije gledatelja i struke.
U službenoj konkurenciji, ma koliko se predsjednik ocjenjivačkog suda Patrice Chereau trudio prikriti, ove je godine bilo najmanje zahvalnih naslova za senzacionalne i bombastične tiskovne naslove, tim više što je najavljeni Tarantinov novi film «Kill Bill» odgođen za jesen.
Kao jedan od neslužbenih favorita do samog kraja je slovio novi film miljenika Cannesa, artistički i filmskom dogmom oplahnutog Danca Larsa Von Triera «Dogville», no Zlatnu je Palmu za najbolji film i režiju na kraju odnio još jedan od kultnih redatelja čiji su filmovi poslovično dobro prolazili na dotičnom festu, Gus Van Sant, s filmom «Slon» o nasilju u američkim školama.
Veliku nagradu stručnog žirija dobio je turski film 'Uzak' Nuri Bilge Ceylana
Kao najbolje glumica proglašena je Marie Josée Croze za naslovnu u logu u filmu «Barbarian Invasions», a isti je film dobitnik nagrade za najbolji scenarij
Glavni glumci Muzaffer Ozdemir i Mehmet Emin Toprak iz turskog filma «Uzak» podijelili su nagradu za najbolju mušku ulogu.
Zlatnu kameru odnio je danski film «Reconstruction» Christoffera Boea.

Prigodni program festivala, onaj nenatjecateljskog karaktera, bio je posvećen retrospektivnom podsjećanju na genij filmova velikog talijanskog režisera Frederica Fellinija, a od ostalih prigodnih posveta velikim glumcima izdvojili su još imena režisera Mauricea Pialata, producenta Daniela Toscana i legendarne francuske dive Jeanne Morreau koja je dobila Zlatnu palmu za životno djelo.
Osim već navedenih i nagrađivanih djela, s puno simpatija su dočekani i novi filmovi Clinta Eastwooda «Mistična rijeka» kojeg su pratile najduže ovacije gledališta, te pozadinski favorit «Mala Lili» Claudea Millera.
Najveće razočarenje i neslužbeno proglašeni «najgorim filmom posljednje dekade festivala u Cannesu» redateljski je izlet s druge strane kamere glumca Vincenta Galla s kraljicom američkog nezavisnog filma Chloe Sevigny u glavnoj ulozi.

M. M.