*** ESTRUS RECORDS ***
P. O. BOX 2125
BELLINGHAM, WA.
98227 - 2125 U.S.A.
www.estrus.com
Ispod naslova dotične etikete uvršteno je djelo alfe i omege
istih, čudesnog garažera Dave Criedera, čiji će entuzijazam
i angažman posljednje desetljeće, uz još nekolicinu slično
profiliranih etiketa, postati simbolima otpora komercijalno
orijentiranoj industriji i utočišta za masu fenomenalnih i
prljavih bandova nepotkupljive Amerike – da, začudo i to postoji.
Rovareći i kopkajući ispod površine uspio je sakupiti katalog
impresivnih izdanja u rasponu od garage rock`n` rolla , trash
poetike, surf bandova, retro bluesa, punka, zataškavanog i
izobličenog popa šezdesetih,…toliko o stilovima. Listu od
preko tisuću izdanja CD-a i LP-a čini pak stotinjak imena
izvođača, većina kojih kvalitetom prednjači pred medijski
poznatim nositeljima žanrova jer njihov je izraz daleko izravniji
i svježiji, poglavito zbog naročite sklonosti prema lo – fi
producentskoj poetici i snimanju zvučnih zapisa na albume
na način obrnuto proporcionalan od studijskih peglanja karakterističnih
za profitabilne i komercijalne bandove. O tim će tisućama
sati snimanja posvjedočiti naročito kućni im producent i garažni
guru Tim Kerr čiji se dodir prepoznaje na velikom dijelu objavljenih
albuma. Toliko u natuknicama. Na vama je red, čitatelji. Zagrizite
oversea sales.
* THE CHERRY VALLENCE – Riffin
Pogodba je da nema pogodbe. Ekipa iz Sjeverne Caroline gine
za revitalizacijom hard`n`heavy riff postulata utemeljenih
tijekom vladavine Zeppelin i Sabbath parobroda po koritima
kolijevke delta bluesa. To im u dobroj mjeri i uspijeva spajajući
spomenuti idiom s klasičnim garažnim pristupom iščitavanja
osnova ritma i bluesa na način kako to čine zanesenjaci poput
Tim Kerra, Tim Greena, i još nekih od kućnih producenata iskričenja
nastalog pod baražnim grmljavinama riffaže izašle iz Estrusovih
tonskih studija. Makar ekipi Cherry Vallence ostane rock trajanja
i imaginacije upitan, za sobom će ostaviti ponosan dokument
u prilog sretnom odrastanju, miljama udaljenom od Black Crowesa
i Lenny Kravitza. I velike love, naravno. Underground verzija
Urge Overkilla fino pristaje. Očekujemo ih u Koprivnici ove
godine.
* SUGARSHACK – Spinning Wheels
Ovo je već sasvim sigurna oklada. Uložite 10$ na omjer od
peterostruko više uživancije u jednostavnom i bazičnom, visokoenergetskom
rock and raoul pristupu i dobijete sezone treskanja glavom,
bokovima, trbuškom i klapanja rukama u frontalnom party hard
udaru na vaša čuvstva i osjetilna područja broj 1 do broj
176 (ako pretpostavimo da vam je to prosječna centrimetraža).
Nema pravila kod napada velikih bijelih morskih pasa iz Texasa
kada vas za početak isprže s genijalnim «Form A Straight Line»
koji se bez sekunde stanke pretoči u povik s ulice «You`re
Annoying», potom se obruši na Monomen klasični pristup 70.-
ih iz ZZ TOP premisa za rock and roll komad godine «Three
Long Years», bubnjevi lupetaju u visokom ritmovi, basovi nagruvani
na manje hip hop način, gitare pršte u mutnom štimu i feedback
carstvu «Story of My Life», štopaju «Can`t Get Past It»…i
tako redom do trenutka kada ulovite optimističku vibru stare
škole britanskog ritmičkog udara najdivnijih Beatles neobjavljenih
tributea svojim crnačkim korijenima, ali otpjevanih na Kinks
+ Stones način da su im posađena i nepriznata djeca diljem
svijeta sazdana u grupicu produkcionista zvanih Sugarshack.
«Drink A Hole» ili «You`ve Been Done» opipljivi su dokaz.
A onda razbijenom bocom piva u ekstazi počnite rezbariti po
predugoj znojnoj kosi. Ajde već jednom, ljeto će.
* THUNDERCRACK - Crack
PunxBluesDeLuxe se s izvanrednog debi albuma pretvorio u neko
mutirano garažno zlo na nasljedniku čija namjerno siromašna
ispodproduciranost ne gazi po tabanima djece pale na pod nakon
poga, već suprotno tome, gradi zidove kuli bezidejnosti i
trenutku kada sav taj divni i oprašeni gitaristički feedback
postaje naporom više nego užitkom za slušatelja. Sirovost
kao glavna odlika dviju gitara i bubnja, te namjerni minimalizam
ovaj puta je doista odveo u krajnost kada se krilatica «manje
je više» pretvorila u svoju suprotnost.
* THE IMMORTAL LEE COUNTY KILLERS – Love Is A Charm Of Powerful
Trouble
Okoštavanje do srži retrogradni je proces sažimanja utjecaja
ovim redom: Robert Johnson (da, ona blues legenda), John Lee
Hooker, Hound Dog Taylor, Jerry Lee Lewis, što se tiče slideova
i brzine sviranja, zatim se desio punk i garažni rock pa se
utjeravanje demona nastavlja putem Blue Cheer i MC 5, do Gun
Cluba. Ako svemu pridodate manjak produkcije i garaža baraža
sistem, onda su Besmrtni Ubojice vaša šanse. Nekako sumnjam
da ima puno opskurnjaka koji će gristi ovim putem.
* FATAL FLYING GUILLOTINES – Get Knifed
Konspiracija mladih lavova izrodila je novo leglo Tim Kerrovih
pionira koje svaka blues garage i punk nota dira u sred prstiju
dok klize šeprtljavim tehniciranjem po poljima skoro pa raštimanih
gitara. Ali ima šarma i potencijala za ukrasti moment kada
vam buka u bluesy maniri treba za srediti dojmove nakon Hit
Depo navale raznih Marilyn Mansona , Systema ili sličnih odabranih
wrawk and wroul pogačica.
* MIDNIGHT EVILS – Straight Til Morning
To je to! Vladavina Tim Kerra tonskim studijima opora i sirova
podrumsko – garažnog zvuka i inzistiranje na istim uvjetima
snimanja, nakon svih tih mnogobrojnih godišnjih produkcija
mora po zakonu brojki rezultirati jednim vanserijskim djelom.
Tako je u domeni riff + yell statuta album Midnight Evilsa
najsjebaniji dokaz da rock and roll možda može odumirati na
velikoj pozornici, ali dok je mladeži inficirane Detriotskim
virusom Iggy Popa, pa oprašenih pesticidima post grunge Seatlle
Makers faze, onda svaki riff sjeda u pravi organ. Ovo ide
direktno u noge i glavu. Babies, ne čekajte trena, ako vam
se mili biti nečiji support. Midnight Evils su Street Chargers
Gang trenutka. Grizite. Isplatiti će se.
J. A.
***GET HIP RECORDINGS***
COLUMBUS & PREBLE AVES.
PITTSBURGH, PA. 15233 U.S.A.
www.gethip.com
Gregg Kostelich i družica mu Barbara zaljubljenici su u sirovi
garažni rock zvuk, prljavi podrumski punk rock, miljama daleko
od «divota» koje se pod tim stilovima glazbe prodaju na MTV-u
i ostalim satelitskim postajama i pod vlastitom etiketom objavljuju
gomilu stilski slično profiliranih bandova, rukovođeni jedino
prijateljstvom s ljudima čije albume objavljuju i činjenicom
da su i sami ljubitelji takve glazbe. Komercijalni element
je sekundaran. Desetgodišnje rovarenje ispod površine i kopkanje
za autentičnim rawk` n`roll pojavama rezultiralo je opsežnim
i respektabilnim katalogom čija izdanja zajedno uz sličnu
programsku orijentaciju diskografskih entuzijasta Dave Criedera
iz Estrusa, i ekipe iz Man`s Ruina kao najpostojanijih i stalnijih,
čine malu oazu nepoliranih bandova čija djela uglavnom pršte
energijom i odlikuju se apsolutnom ljubavlju prema glazbi
i zanemarivanju zarade na račun sjajne glazbe. Naravno da
među desecima bandova nađe se i sasvim osrednjih, pa i slabih
igrača, ali užitak kada naiđete na PRAVU STVAR nije mjerljiv
ni s čim. Tada je to prasak i osvaja vas na prvu loptu i zauvijek.
Umjesto pobrajanja cijelog kataloga informirajte se o istom
posjetivši njihove siteove. Ovdje , za prvu ruku(ha!) imate
komplet od tri nova izdanja koja su pravi dokaz troslojne
razine i kvalitete bandova.
* THE CYNICS – Living Is The Best Revenge
Cinizma nema u predjelima garažnog rock and rolla kojima se
valjaju veterani poput profesora iz Sjeverne Karoline koji
su jedni od stupova nastavka zvuka građenog po The Sonics
receptu s nešto manjim udjelom agresije Stoogesa i MC5 kao
nezaobilaznih preteča svega što se odaziva na ime gitara,
distorzija, riff, usna harmonika, školski bas lineovi, urlik,
ritam. A preživljavanje o kojem oni govore odnosi se samo
na okruženje vladavine hip hopa koje oni smatraju neprirodnim
za mentalnu higijenu naraštaja odraslih u drugom glazbenom
habitusu. I njihov odgovor je sasvim solidan materijal čiji
je domet na žalost ograničen i rezerviran isključivo za pripadnike
štovatelja kulta garažnih komuna širom svijeta. Ali to znate
sada i vi koji čitate tekstić. Na vama je postupak kontaktiranja
izdavača direktno ako vam se mili čuti ono što ste uvijek
željeli a nikada niste dobili niti od jednog domaćeg samozvanog
rock banda u presjeku od Majki nakon «Razuma i bezumlja» preko
svih onih silnih Kojota, Marodera, Malehookersa i tako dalje,
a ne mili vam se 2000 puta za redom vraćati na «Kick Out The
Jams» ili «Raw Power».
* THE RESONARS – Lunar Kit + THE KAISERS – Shake me!
Jedino logično objašnjenje zašto oba banda stoje pod istom
recenzijom jest to što nakon nekoliko preslušavanja, osim
malih odmaka u zvuku Resonarsa i Kaisersa oba neodoljivo izvlače
pjesme iz ostavštine najranije Beatles faze. Što će nam toga,
pitate. Pa nije se još našlo čovjeka na planeti koji je mogao
opovrgnuti ime tih liverpoolskih mladića i krucijalni utjecaj
u povijesti glazbe, ali i pop kulture. E, sad, unutar polja
subjektivizma postoji određeni broj cinika kojima slatkoća
melodija i pirlitanje zlatnog doba kad rock bijaše mlad nije
svetinja.
Takvi će hračnuti na odnosna Get Hip izdanja i reći da su
nepotrebno kopkanje po tisuću i 178 puta već prerađenoj temi.
* THE PAYBACKS – Knock Loud
Uvodni riffovi «Just You Wait» naslućuju da će ova banda žestoko
otplatiti nedostatak rockijanja ostale im klupske braće. Grupa
je sastavljena od ostatka ostataka detroitske garažne rock
scene kompilirajući u sebi članove bandova poput Rocket 455,
Ten High, The Hentchmen i zvuk im se bazira na odrješitom
i strastvenom, bazičnom, soničnom gitarijanju. No album kao
cjelina ne razvaljuje i ne očarava. Solidno je napumpana smjesa
za prosječan rock manifest. Dobra je vibra, postoji ritam,
udarci odzvanjaju. Hollywood i Las Vegas su među prozvanima,
ali nisu im pod nogama.
* GORE GORE GIRLS – Up All Night
Skidanje po sistemu – šećer na kraju, nudi nam duo seksualitetnih
ženkica (Amy Suru + Monica Breen) u retrospektivnoj vožnji
kroz dobro odmjerenu dozu obrada (I Don`t Think So, Keep Your
Hands Off My Baby, Standing On the Corner, Your Last Chance)
i autorskih stvari (Astral Man, Automatic Love, …) koje opet
zvuče kao obrade djevojčica koje su sredinom 60-ih činile
okosnicu poimanja pop rock zvuka. Šećer je štetan u prevelikim
količinama, ako razumijete što vam želim reći, čak i ako ste
zadrti ljubitelj žena i svih njihovih razmaženih i sebičnih
mijena.
J. A.
*** EPITAPH EUROPE RECORDS
***
P. O. BOX 10574
1001 EN Amsterdam
The Netherlands
Podružnica u Evropi nekoć najslavnije etikete specijalizirane
za izdavanje davno lukrativnog odreska MTV industrije zvane
pop punk, posljednjih je godina bila prisiljena osim izdavačke
uloge, početi obavljati i distribuciju, te vršiti značajno
prestruktuiranje stilske šarolikosti koju nude na katalogu,
tako da će uz vlastita izdanja predstavljati i neke srodne
etikete poput Hellcat, Burning Heart, ali i bluesersku Fat
Possum, ili atmosferi nagnutu Anti s pulenom Tricxyijem ili
Tom Waitsom kao žanrovski netipičnim, ali sjajnim glazbenicima.
Pregled njihovih novih izdanja korespondira s rečenim.
* 20 MILES – Keep It Coming (Fat Possum Records)
Radnja priče je smještena u sirotište za bogatu bjelačku djecu
negdje u provinciji Louissiane. Tamo je podignuto ime i lik
Judaha Bauera, genijalnog konfrontatora u gitarističkim slide
duelima jebozovnoj pompoznosti znanoj kao ekselencija Mr.
Jon Spencer. Bauerov projekt band 20 Miles gura već dobar
niz godina paralelku s JSBX-om oslanjajući se na čistunački
pristup bluesu na crnački način, ali bijelim ručetinama odsvirano.
Ostatak sviračke ekipe je mnogobrojan i ne postoji nešto što
bi mogli zvati ustaljenim članstvom ili stalnom postavom bande,
no takvo što se ne osjeti na materijalu osvjedočenog blues
purista i lovera. Glasovno ne konkurira za autentičnog pjevača
dotičnog stila, ali ugodno se naslanja na Stonesy lounge trenutke
i tamo funkcionira baš prilično. Uz čašu hladnog napitka za
vruće dane, a potom i duže…20 Miles su dobar izbor.
* THE PROMISE RING – Wood/ Water (Anti)
Art direkcija albuma daje naznake da bi zvukovno trebalo to
biti nešto kao new age era odsvirana na brit pop, studentska
americana melankolični način, s prevladavajućom tematikom
naslonjenom na ekološki pozitivizam i ispravan način razmišljanja
po pitanju komuniciranja s drvećem, šumama, šumskim vilenjacima
i vilama, tuzi maloj, malčice većoj i sjetno pregolemoj. A
onda je prevrat očekivan jer sarkazmu nema mjesta. Radi se
doista o idealističkoj furki, no odsviranoj i otpjevanoj na
toliko pažljivi način i prepuno brige prema «prekrasnoj mlađahnoj
gđici» melodiji da sva početna umjerenost i nedostatak klorofila
unutar krvožilnog sustava postave banda, biva nezamjetna.
Priroda je raskošna. Talent mladića korespondira. Ovo je klasika
prevladavajućeg osjećaja ugode. Savršena podloga za rečenice
poput: «Malena, ring ring ring, ha ha hey…»
Simpa(te)tika, nije li? Netipično za epitapf jednom naoko
lošem periodu.
U stvari, vraški dobar osjećaj. I onda se tresem. Prvo pumpa,
pa ruke, onda usne, cijeli.
Kad će već jednom taj presudni telefonski poziv, do vraga?
048 280 133, remember.
* THE DISTILLERS – Sing Sing Death House (Hellcat)
Danak otkrivačkom talentu Rancid i Bad Religion ekipe, te
još više rodbinskim vezama s članovima grupe Distillers, rezultirati
će plaćanjem za album uobičajeno našpanane ekipe koja će punkom
razvaliti sve i ostaviti potopljeno ništa iza sebe. Nije njihov
nihilizam i opakost loša. Dapače, u moru sličnih još se doimaju
prilično korektnim odvaljivačima forme i zadovoljavanja troakordnog
postulata, no kako im je muka od svih i svega, što sugeriraju
po naslovima pjesama i kako je njihova Californija manje idealistična,
a puno antipatična domovina, čini se da je budućnost Distillersa
vezana za satelitski bljesak, nekoliko kruženja po raznoraznim
američkim countyjima, a onda raspad sistema. Manufakutra ostaje
nedirnuta nakon njihovih pikanja.
* MILLENCOLIN – Home from Home ( Burning Hearts Records)
Osim kurioziteta da je pop punker Nikola Saracevic voditelj
basa i glasa u bandu i da Milenijski izdanak Melankolije unutar
punk idioma zvuči stereotipno i dosadno za popizdit, a njihov
novi album ima tu sreću da je objavljen na istoj švedskoj
etiketi koju u posljednje vrijeme povećavaju lupom zbog materinske
uloge jednom od boljih izdanaka cool punk rockerije u zadnje
vrijeme – The Hivesa. Ništa više.
* 98 MUTE – After The Fall (epitaph)
E, ovo je baš direktno čedo evropskog Epitapha i po njemu
se vidi koliko je zapravo objavljivačka politika istih zaostala
i nacionalistički orijentirana na isprazne silovatelje dosadnih
shema koje se sviraju brzo i produciraju šupljikavo. A momci
su angažirani na način da pjevaju baljezganja o ljubavi, industriji,
zraku, zagađenjima, disanju, smrti, …svim tim vitalnim temama
koje nakon njihova pogleda zvuče toliko bliže mortalnom da
previše od jednog slušanja CD-a drži realnu opasnost za slušatelja
da se pridruži klubu potencijalno rezigniranih samoubojica.
A sve zbog jednog šugavog CD-a. Ironično, ne događa se često.
J. A.
*********** TOUCH AND GO SECTIONERS ***********
Ako poželite biti u žiži američkih indie zbivanja ove će vam
adrese sigurno koristiti, a dotle vam DOP skreće pažnju na
njihova nova/stara imena za koje smatramo da bi vam mogli
postati dobri prijatelji. Čitajte slovkajući.
TOUCH AND GO
P. O. BOX 25520
CHICAGO, ILLINOIS 60625
U. S. A
scott@tgrec.com
miranda@tgrec.com
DARE IT – TRY IT – BUY IT – ENJOY IT !!!
$$$ ENON $$$
ENON unatraške su Nijedan. Enon jest i rodno mjesto J.S.-ja
u Ohiju, Brainiac – John Schmersala koji nakon frontmanove
smrti odlučuje nastaviti šibanje po elektrificiranoj elektronici,
uz Toko – ostavštinu Blonde Redhead, te Matt S.-a još anonimnog,
i sustavno razlagati da su Brainiac sve osim još jednog prosječnog
rock banda. Bar to su im iskrene želje, jer zvukom debija
«Believo» i nasljednika «High Society» liježu negdje između
žensko-muške Boss Hog + White Stripes klasike, uz silnu potporu
Brainiac elektrifikacije zvuka. Ništa revolucionarno. No dovoljno
popično. I dovoljno standardno da ih uz malko veći medijski
angažman porinu širokom slušateljskom tkivu u njedra i uške.
Njihove pop frekvencije i melodioznost grabi i mami za top
ljestvicama. Riffovi su na pravim mjestima. Nisu naporni i
rasterećeni su do te mjere da ih je lako prihvatiti kao sezonskog
favorita s predstavljene etikete. Za dulje useljavanje u slušateljsko
pamćenje trebati će poraditi na stilu. I pridodati još koji
opipljiviji hitoidni zgoditak. Uz logističku potporu Girls
Against Boys i Flaming Lipsa s kojim odrađuju turneje i neki
će putovi biti prohodniji.
$$$ SILKWORM $$$
Povratak u 87.-u povratak je zametku Silkworma. 8 albuma (3
za T&G), bezbroj singlica, turneja, i more divljih fluktuiranja
s ciljem zadovoljavanja apetita njihove publike, vječno gladne
snažnih gitarskih riffova, koncentriranosti na alternativno-kulturalna
samozadovoljenja, snaga izraza, čvrstoća zvuka (pobogu, tu
je i naš kompadre – the sound engineer- Steve Albini). Četvorka
je rezervirana za ljubitelje jačeg gitarističkog oslanjanja
na rizične riffove, na ritmove izvučene iz dubine organizma,
za ljubitelje lucidnih, a ne snobovski orijentiranih karaktera.
Na vama je red ako ste klasični matematički tipovi.
«Italian Platinum» je u modi. Still, Cohen, Dahlquist i Midgett
pak su s najnovijim albumom otišli korak naprijed i unazad
istovremeno. Naprijed zbog siline zvuka koji trenutno ima
obećavajuću prođu s obje strane Atlantika zahvaljujući Strokes-Stripes
– BMRC – JSBX – itd… ekipi, premda s njima ne dijeli blues
i ritam sličnosti, već ponire u T&G ostavštinu, prekapajući
po Taru, Bitch Magnetu, po melodičnijim Gang O Four,…Era post
ovoga, post onoga dogurala je i do post punka. Jedni od prvih
kandidata su i Silkworm. Imaju li dovoljno strpljenja?
$$$ YEAH YEAH YEAHS $$$
U poplavi spasitelja i očuvanja misije prenašanja svetog rock`n`rolla
u posljednje vrijeme su nam vrli brit i američki muzički magazini
pokušali servirati svega i svačega, s opravdanjem ili bez.
Posljednja velika stvar, ali doista posljednja velika stvar
trio je podrumom ožbukanih newyorčana koji kriju iskru. Sve
se svodi na to imaš li je ili nemaš. Jon Spencer je još uvijek
ima samo je finije zamata u razne čiste forme i produkcijske
nivoe (provjerite čovjeka uživo i ostanite ukočeni stajati),
ma što gro kritičara mislili o tome. White Stripesi imaju
iskru. Strokesi iskre samo šiparicama i novinarskim perima
kojima je glavna referenca za adult orientated korporacijski
rock bio Billy Corgan. Black Rebel Motorcycle Club su frendy
trendy. Mars Volta iskre elektronički efektno. I na koncu
YEAH YEAH YEAHS jebeno iskre lo-fi podrumski i garažni rock
na najpopičniji mogući način. Oko njihovih se svirki uživo
diže najviše buke u posljednje vrijeme. JSBX i Girls Vs Boys
ih vode kao goste na turneje, a to je više nego dobra preporuka.
A kada ekipa još prizna da im je jedini stil i rukovođenje
pri skladanju – krasti koliko je to moguće i zapakirati u
YYY ruho, onda im se prašta sve na temelju iskrenosti i staje
se apsolutno na njihovu stranu. Novi album, početkom slijedeće
godine, a do tada ep «Master» i moguće gostovanje u KC (HR)
tokom jeseni. – nije lažna propaganda, pregovori u tijeku.
$$$ BRICK LAYER CAKE $$$
… jest one man band, one man propaganda, one man all instruments
projekt, one man težina.
A taj jedan čovjek jest bubnjarski lešinar zvan Todd Trainer
- originalno porijeklom iz Shellaca. Onog s Westonom i Albinijem.
Nekako najsličniji solo projektu u kojem bi naš dragi Ico
a ka Razorblade Jr. smirio svoje autorske demone i postavio
na noge mračnu, ali umjereniju vožnju usporenim carstvom u
kojem je soundtrack sazdan od zavlačenja. Zavlačenja gitara,
bubnja, glasa. «Whatchamacallit» nije neodlučan album kako
mu naziv glasi, no ostavlja mnogo prostora otvorenog za primjedbe
tipa – «a zašto ovdje nisi nasnimio još malo basa i popunio
melodiju i imao bi savršenu heavy psycho stvarčicu». Todd
vjerojatno ne mari. Baš kao što nije ni u začetku ideje projekta
, 1988.-g, kada je prvi puta objavio neki materijal pod Brick
Layer Cake. Albini bi rekao: «Zamislite Nick Drakea kako konfrontira
samo dobre dijelove pjesama Black Sabbatha – to je Todd u
BLC-u». Proizvoljnost tumačenja i prosudbu ostavljamo vam
nakon mogućnosti suočenja sa studijskim materijalom Mr. Trainera,
ili pak nastupa uživo. Smrknutost zagarantirana.
$$$ NINA NASTASIA $$$
Čudno djevojče. Komorno. Autistično. Ipak komunikativno i
druželjubivo. Žudi za interakcijom i pjevom. Snima albume
solo, u intimi akustičnih instrumenata i savršenom melodijskom
skladu. Baš kao mlađa i nepoznatija sestra Kirstin Hersch.
Romantična je također. Ali samo onoliko koliko joj to rodni
New York dozvoljava biti. Osobito posljednjih mjeseci. Onda
zove u pomoć Stevena «Sveprisutnog» Albinija da joj pomogne
kanalizirati strategiju snimke. Da ne izgubi silno potrebnu
i osjetljivu akustiku. Prvo je snimila «Pse» i bila zamijećena
i obdarena hvalospjevima i komplimentima od strane Imena i
Prezimena autorstva i kantautorstva s dignitetom. Primjerice,
Johnathan Edwards. «Pocrnjeni zrak» album je karaktera. Album
silne unutrašnje raznovrsnosti. Kanaliziran na bazi međurazmjene
intimnosti između skladanih pjesama i Nininih očekivanja pri
ponovnom susretu s njima.
Dobili ste nježan i pitom glas, tihe i pozadinske melodije
uz podložak viole, cella, mandoline, akustičnih nad električnim
gitarama. Dobili ste plaho obraćanje vama iz generacije X
da doživljaj Nine Nastasie bude prihvaćen kao vaš. Bez prinude.
To je nešto što dolazi samo od sebe. Pokušajte.
$$$ STANDARD $$$
Dramatika sheme tiho – glasno koju koriste Standard apsolutno
nije standardna i očekivana, niti zlorabljena u svijetu mnogobrojnih
stereotipnih bandova koji kašljucaju oko zamišljenog glazbenog
osvježavanja sličnim struktuiranjem kompozicija. Nakon uvodnih
taktova teme «A year of a second» i pješačenja po iglama i
pribadačama od trena kad je netko od junaka ostao bez ljubavi
svog života, pa adekvatnog maženja malteškog križa obješenog
na vratu prekrasne donne, do samog kraja putovanja usmjeravanog
duelima klavijatura i gitara, svijet ove petorke na novom
albumu «August» apsolutno je posvećen djevojkama i ženama
njihove životne okoline. Bilo da pjevali o praznim pozornicama,
110 razloga za ljubav i ne odustajanja od tog jedinog vrijednog
osjećaja potpunosti u društvu stvorenja koje protresa sav
svijet, strukture, atome. Introspektivna i raspoloženja bliža
plavim nijansama kupaju emocije banda i nedvojbeno privlače
pažnju slušatelja. Ripperova teorija o rezanju jetre dobiva
novu dimenziju. Cijeli album ima sasvim konkretnu svrhu za
letargične i melankolične ljude. Znam da ću ga prestati slušati
toliko učestalo nakon samo jednog, drugog najvažnijeg na svijetu
telefonskog poziva. Upozorenje: lomljiva roba. Oprezno rukovati.
Nježno.
$$$ MEKONS $$$
U ovom slučaju doista govorimo o klasici žanra. 25-godišnja
povijest grupe nije nešto što imamo svaki dan niti kod medijski
puno poznatijih imena. Pogotovo ako se radi o nesalomljivom
nizu klasičnih albuma za njima. «OOOH» stoji za Out Of Our
Heads. No, bez brige, svi članovi Mekons lo fi all star art
družine itekako imaju glave na ramenima i služe se njima na
apsolutno anti rock način, prkoseći ustaljenim pravilima žanra.
I to uspješno.
82.-e su prćnuli «Mekons Story» i zarolali čaroliju. «Fear
And Whiskey» reizdali u znak glazbene podudarnosti s pupanjem
alternativnog countryja u svijetu. Nastavak biografije služi
za smišljanje epiteta kojima bi dolično približili tri djevojke
i petoro muškaraca, četiri kontributora i njihove zvučne eskapade
sačinjene od flauta, harmonika, gitara, bubnjeva, usnih harmonika,
anti lirika, priča o nespecifičnim temama pjesama, uglavljivanju
artizma povrh jednoličnosti i stereotipova rock zvuka. «The
Mekons Rock`n Roll» i «The Curse of The Mekons» revolucionariziraju
povijest glazbe, kune se poznati Lester Bangs, jedan od mnogobrojnih
štovatelja i poznavatelja zvuka Mekonsa. Posljednja dva izdanja
«Journey To The End Of the Night» i recentni «OOOH» povod
su hvaljenim turnejama i nastupima dugotrajnog sisanja vakuuma
iz jednoličnosti glazbenih okruženja. Da, ovo je narodna rock
glazba, ali kakva.
J. A.
|
