* Kome i zašto stišćete «Šamar»? Zanimljive su promotivne fotografije grupe za novi album kada ste osvanuli u modricama. Rezultat je to borbe protiv koga ili čega?

Zok: Šamar je stisnut svima, pa i nama samima, jer ne treba zaboraviti samokritiku. Tu se radi o neprestanoj borbi za sretniji život ravnopravnih. Kroz ovih šesnaest godina dobivali smo razne modrice i bubotke, ali eto održali smo se. Posrtali mnogo puta ali nismo nikada pali.

* Nekoliko tehničkih detalja i produkcijskih crtica o albumu. Vjerojatno ne nedostaje trik pjesama kakvih ste nam znali proteklih niz godina servirati, počevši od «Buba Švaba», «Marijuane», «Roštilja», «Nema više», Politike», «Bačkizagre stuhpa šeja», «Himne». Možeš li nam ga predstaviti u par najvažnijih podataka za koje misliš da treba obratiti pažnju prilikom slušanja albuma?

Zok: Producent je Denyken, čovjek koji je do sada najdulje radio sa nama kad se radi o snimanju i pripremi albuma. Dobro nas poznaje jer nam je producirao i prvi album. Posegli smo i za gudačima, što možda govori o retro soundu jer su tu instrumenti koji su postojali prije el. gitare. Tu su opet i razni gosti i prijatelji n. pr. Edo Maajka, Stanko iz Stampeda i Šo!Mazgoona, Bruno iz Nepušenja, Bleka iz Nepušenja, Bruce i Niko iz PureStemsPack-a, Milko iz Gajnica koji je svirao i na «Pobjedi»....

* Očekivanja od novog albuma? Ipak su tri i po godine od posljednjeg studijskog izdanja protekla. Je li se išta promijenilo u okviru grupe?

Zok: Pa ...svaki album je novi izazov, nova priča, uvijek očekujemo više. Mi smo sa svakim albumom išli prema gore, mislim da se pad HP-a teško može dogoditi jer vjerojatno ćemo se raspasti prije nego da snimimo loš album. Standard rada je ostao prilično sličan...i dalje smo neka vrsta radničkog savjeta..ha, ha ...svi imaju pravo glasa. Mile uglavnom piše pjesme. Na ovom albumu je Suba napisao par pjesama i Šoki isto, ja sam nekako više radio neke ulete sa strane i tak. Promijenili smo instrumente i malo modernizirali zvuk. Za svaki album potegne netko drugi pa se pokrivamo prilično dobro. U stvari, ovo je prekretnica, jer sad uglavnom se svi bavimo samo glazbom.

* Je li Goran Kulenović i dalje kućni redatelj videospotova Hladnog Piva? Nakon uspjeha «Politike» vjerojatno više ništa nije moglo biti isto što se tiče pristupa video prezentaciji grupe. U ranijim si interviewima znao reći kako vam je prilično bitno imati priču koje će pratiti tekstove, makar i na vama svojstven, zafrkantski i često ironični način. Koje je nova priča najavljenog ljetnog hit singla?

Zok: Kula je za nas prije svega dobar frend. Kad se kaže da pare i prijateljstvo ne idu zajedno mi smo izuzeci. «Politika" je bila idealan spoj svega tim više što uglavnom u spotovima sami glumimo, trčimo za rekvizitu pa čak i vadimo pare iz svojeg džepa ponekad. Kula ima prilično dobar osjećaj za radnju, tekstovi su slikoviti i teško je ne pratiti njihovu poruku. Najnoviji spot se zove "Zimmer frei" i totalno je lud, jer objedinjuje satiru, ironiju, humor.
Kad jednom zacrtaš put kojim kročiš ne mijenjaš ga lako.

* U međuvremenu, između dva albuma Hladnog piva desio se i tvoj solo izlet albumom «U dva oka». Jesi li zadovoljio potrebu za rješavanjem višaka koji se nisu baš Hladnom pivu uklapali i imali možda nježniji tretman u akustičnijoj varijanti?

Mile: Apsolutno sam se zadovoljio, premda moram priznati da bi sad neke stvari drugačije napravio ali to je uvijek tako. Možda bi još malo stišao bend, možda bi više naglasio akustičnu gitaru, a manje bend. Ali sve u svemu mislim da se na mom solo albunu našlo nekoliko najboljih pjesama koje sam ikad napisao...»Maslina», «Ptica», i definitivno «Gastarbajterska». Glupo mi je srati nešto u stilu to je intimni album koji sam napravio za sebe i bla bla bla jer bi to značilo da pjesme za HP radim za ne znam koga. Sve su to moje pjesme i sve sam to ja.

* Pilot singl i najava albuma bila je istoimena pjesma. Za nju se veže zanimljiva suradnja grupe sa organizacijom za zaštitu ženskih prava B.a.b.e. Sve je zapravo samo logični nastavak dokazivanja angažiranih tekstova pjesama i aktivizma grupe kojom ste poduprijeli akciju «Stop nasilju nad ženama». Kako je išla suradnja i vrbovanja spolova u tom slučaju? Jeste li vi, momčine iz grupe, feministi u dubini srca?

Zok: Da , «Šamar» je poprilično odjeknuo, neki idiot iz jednog dnevnog lista kojem ne želim raditi reklamu je napisao da je upitno kako takav mačistički bend može agitirati za nenasilje nad ženama. To pokazuje kol`ko su ljudi površni pa to je i bila bit akcije da mi pokažemo kako stojimo na strani ugroženih i obespravljenih. Mi smo sa Babama izvrsno surađivali. One su svjesne da smo mi bend koji je intelektualno prejak za društvenu svijest kod nas. Bilo je logično da će biti i negativnih reakcija, ali svrha je bila da se ukaže na taj problem koji nije bezazlen. Tu se radi o patološkim tipovima koji ne bi smjeli biti na slobodi, bar na neko vrijeme bi ih trebalo skloniti u hladovinu. Onaj tko ugrožava slobodu drugog za njega slobode nema. Nismo feministi samo se trudimo se biti korisni.

* Nakon epohalnog debija «Džinovski» na kojem su generacije odrastale i kovale ostatke buntovničkog i šeretskog svjetonazora, koncertnog albuma kao svojevrsnog best of-a uživo «Istočno od Gajnica», te nakon «Pobjede», serije uspješnih koncerata tijekom svih ovih godina, Porina, Crnih mačaka, statusa nositelja rock scene, uz dobro istrošene LET 3, te modelirane Pipse, Bambi Molesterse u novom međunarodnom zaletu, gdje je i u čemu motor i pokretač rada Hladnog Piva?

Zok: Motor je u međusobnoj ljubavi članova grupe i u ljubavi prema glazbi. Imamo kemiju, to je to...teško pitanje…

* Gledajući unatrag s današnje pozicije, s kojim ste periodom u radu grupe i albumom, najzadovoljniji?

Zok: Mislim da je "Šamar" najuspjeliji. Moglo se dogoditi da ga i ne bude. Egzistencija i promjene u životu su nas bile dovele do ruba litice i do odluke glazba ili posao...lako je pogoditi što smo izabrali.

* Osjećate li kako se godinama mijenjao izraz grupe od žešćeg i agresivnijeg, zabavne varijante punk rocka zbog koje ste često uspoređivani s Toy Dollsima, do današnje gotovo srednjestrujaške inkarnacije? Je li promjena zvuka samo prilagođavanje boljim produkcijskim uvjetima ili i svjesno mijenjanje grupe prema lakšem zvuku i pjesmama za «srednje slušateljsko uho»?

Zok: Naravno, čim malo bolje naučiš svirati odmah kompliciraš, trudiš se biti dobar i tako se zaboravi na bit, a bit je biti opušten i voljeti to, i igrati se riječima tonovima. Pri tome je možda i manje bitno što sviraš bitan je duh i poruka, a najbitnije nam je naše uho. Jedino što želimo pratiti koliko toliko jesu produkcijski trendovi.

* Je li status Hladnog piva kao «prijateljskog» i «narodskog» banda među fanovima ponekad teret samim članovima?

Zok: Pa i ne, ljudi priđu popričaš i tak. .Jedino je Miletu gadnije pošto je on u prvom planu, pogotovo nakon "Pobjede". No, nosi se on s time dobro a mi smo ostali i malo povučeniji.

* Stimulira li vas kronični nedostatak albuma novih bandova na domaćoj sceni (jer kvalitetnih grupa ima, ali je interes izdavača upitan) koji bi vam mogli biti zdravom konkurencijom? Kakvi su vam potencijalni nasljednici Kawasaki 3P i Babies kao kolege s etikete? Ima li neko novo ime koje bi sami prokazali i izvukli pred svjetla pozornice?

Zok: Kawasaki 3P i Babies su mi jako dragi bendovi samo taj nedostatak koji spominješ i nije baš inspiracija. Mora doći bend koji će reći: «Vi ste stari konji, sad ćemo vas sve razvaliti», no fali mi bendova koji imaju stila, koji imaju dublju podlogu, nije sve samo u energiji, mada su mi takvi najdraži. Volim i Deafnesse, De La grande..itd..

* U vrijeme kada će pomama za novim albumom Hladnog piva biti očekivano najveća najavljeni su i novi izbori. S obzirom na angažman banda kroz tvoje tekstove i spomenute suradnje je li za očekivati da vas i jedna opcija može zainteresirati za drukanje njihove ideje? Može li itko u nas platiti dovoljno za vaš stav i javnu podršku?

Zok: Nikad desno. U principu nismo niti za jednu stranku baš nastrojeni, ali svirali smo za «ljevije stranke» i to može ako ljudi dođu džaba, vide koncert, bude im dobro. Najbolje bi bilo svirati da se ljudi potaknu da izađu na birališta bez obzira na glasačku opredijeljenost. Nešto kao GONG ili tako nešto. Ipak bismo prije svirali za stranku koja je bliža našem svjetonazoru bez obzira na pare.

* Biste li danas snimili «Himnu 2» kao (upitnu, s obzirom na rezultate) podršku našim nogometnim reprezentativcima za slučaj da u idućem periodu pokažu kako nisu samo za bljeskove sposobni? Pitam stoga jer ste se u više navrata očitovali kao nogometno - navijački band, što je s obzirom na potencijalnu populaciju ekonomičan potez?

Zok: Ne znam za «Himnu 2», dosta je bila ova. Mi fakat navijamo za našu repku. To je OK da se ovim ljudima da malo svjetlosti bez lažnih nada naravno, to je ipak samo igra, bar tako kažu. «Himna» je naravno bila i komercijalan potez pošto nam je Žuja sve financirala.

* Jeste li zadovoljni s izdavačem s obzirom na personalna preklapanja u Dancing Bearu i Hladnom Pivu, imate li nekakve privilegije onkraj glazbe i statusa koji ste izgradili dugih ili kratkih 15 godina rovarenja, preživljavanja i izdržavanja na sceni?

Zok: Naš trubač Stipe je špijun ubačen u diskografske redove, rovari u našu korist. Imamo prilično dobar odnos sa izdavačem i on nas voli, misli da će ovaj album biti revolucija. Pa valjda smo i zaslužili malo lagodniji život ipak smo mi već obiteljski ljudi, hehehehe…

* Imate li kakvih planova za proboj na susjedna tržišta i izlazak iz začaranog kruga na domaćem terenu koji ste već višekratno upoznali, detektirali i obišli? Ono, podrazumijeva se, novi album Hladnog piva, hvalospjevi publike i kritike, hrpa koncerata, ponešto nagrada, pa dvije godine hlađenja.

Zok: Mi uvijek imamo planove. Slovenija, Srbija, BIH, Makedonija, Njemačka, Austrija...svi nas znaju, svirali smo tamo, ali treba raditi na osvajanju tržišta, doduše pirati su velik problem....dobivamo i mailove iz Norveške, Švice, Argentine, sa Aljaske iz Kanade...tko zna..

* Prije samog kraja – spomenuo bih nekoliko imena i prezimena iz domaćeg javnog života koji su na ovaj ili onaj način mogli biti na meti interesa tebe kao tekstopisca i pratitelja domaćih društvenih zbivanja, a ti molim te reci koju o njima i njihovim ne tako davnim djelima i riječima, te svoj stav o :

- El Bahattee: punker, beduin, ne voli američke bijele doseljenike

- Edo Maajka: storyteller, naajbolji i naajiskreniji, pogodak sa početka stoljeća

- Siniša Cmrk: hiperenergetičar, udarač, malen i živčan, opasan bez luđačke košulje

- Tarik Filipović: Milijunaš i kratkovid, ljubi Bojanu na javnom mjestu- fuj

- Marin Tironi: Story Supernova, iluzija iz najgorih snova

- Mirko Filipović: K1 i ostalo, volio bih mu biti najbolji frend , dobar dečko, postao otac nedavno, čestitam mu..

- Dubravko Ivaniš: nekoć Ripper, danas oženjen i bogat

- Ingrid Antičević Marinović: naj ministrica, dobra grana, krivosuđe

- Doris Košta: odvjetnica, Hajduk i ostalo, šta Košta da Košta

* Hvala najljepša na razgovoru.

Anđelo Jurkas

* S obzirom na mnoštvo djelatnosti koje paralelno stižeš obavljati koje je tvoje osnovno ili tebi najdraže sredstvo izražavanja? Gdje si od svih tih aktivnosti najsigurniji, na svom terenu?
Koje je najbliža preslika tvoje osobnosti?

M .K.: Da ti budem iskren, najviše sam “doma” kad je kazalište u pitanju. Ono je skoro pa prva ljubav i neprikosnoveno ima prvo mjesto u mom srcu. Većina ostalih stvari kojima se bavim (pisanje, glazba, slam poezija...) su mi, naravno, također bitni kao poligoni na kojima “ispucavam” jednu drugu vrstu energije no upravo kazalište je broj 1. Mislim da to izvire iz prirode kazališta kao umjetnosti sinteze odnosno spajanja različitih formi. Tip sam osobe koja voli prčkati po svemu, znatiželjno istraživati, dovoditi dogme u pitanje, a kazalište (kao spoj svih umjetnosti) je upravo idealna kombinacija za to.

* Koliko ti je stalna prisutnost u medijima, socijalni angažman, ranija novinarska iskustva ili cjelodnevni studijski rad i posvećenost zvanju pomogla pri prekoračivanju statusa mlade kazališne redateljske nade do etabliranog i cijenjenog kazališnog imena, vjerojatno prvog pretendenta za titulu nasljednika jednog Viteza, Magellija, Juvančića, i drugih redateljskih kazališnih «klasika»? Ova imena nabrojena su samo uslovno jer jasno je da nemate ni stilski ni generacijski puno zajedničkog, osim težine prezimena.

M. K. : Hvala ti na ovoj zadnjoj rečenici.
Volim gledati na to sa druge strane. Nije medijska prisutnost povukla za sobom količinu rada već upravo obrnuto. Mediji doista nešto intenzivnije prate moj rad posljednjih par godina no gdje su bili dok smo mi sa Schmrtzom “rudarili” na underground sceni od početka devedesetih naovamo. Te godine “anonimnosti” su ipak mnogo više kreairale moj sadašnji stvaralački izričaj nego ovaj zadnji period mog rada.
Doduše, nema tu baš ni previše moje zasluge. Kod nas su novinari većinom ljenčine kojima se ne da kopati i tražiti nova lica već se zadovoljavaju odrađivanjem šihte pa stalno pišu o istim likovima među koje sam, slučajno, upao i ja. Znam se zezati sa ekipom da ću ja još barem desetak godina biti “kontroverzni mladi redatelj” makar ništa ni ne radio.
Iskreno, veći dio te medijske pompe pokušavam izbjeći. Odbio sam na desetke intervjua koji nisu trebali biti vezani uz moj rad već uz moj privatan život (Mile, Glorije i slične tiskovine), no nekad naprosto ne možeš pobjeći od toga. Tada se osjetim glupo jer je većina mog posla vezana uz suradnike i drage prijatelje koji na taj način nezasluženo ostaju na margini.

* Je li djelovanje u sklopu kontrakulturne, provokativne i alternativne kazališno - glazbene družine Schmrtz Teatar, vođenje raznih dramskih radionica, bila odskočna daska pri stasanju i redateljskom koračanju i sigurnosti pri probijanju barijera jedne, u svojoj biti, konzervativne i stare umjetnosti? Jer čini se da tvom izrazu više odgovara propitivanje normi i granica koje se može dosegnuti i prijeći bez posljedica.

M. K.: Upravo u radu sa Schmrtzom oblikovao sam najbitnije odrednice svog sadašnjeg rada – angažiranost, protivljenje kompromisima, sklonost istraživanju... Kasnije sam zapravo samo prenio taj način rada na profesionalne daske, negdje sa više, negdje sa manje uspjeha. U nekim kazalištima su ansambli bili otvoreni za takav način rada, negdje su pružali otpor.
Iskreno, u nekim predstavama sam naprosto odustao od istraživanja i napravio zanatski korektne, “obične” predstave. Naprosto, osjetio sam da ekipa nije zainteresirana i nisam htio forsirati – napravio bih klasičnu predstavu koja bi samo kozmetički bila ukrašena nečim “alternativnim”, “drugačijim”. Na žalost, takve predstave bi obično bile prodavanije i posjećenije od onih u kojima sam istinski uživao (zajedno sa ansamblom i ostatkom autorskog tima) istražujući i propitkujući sadržaj i formu.

* Osobito je zanimljiva glazbena skupina Zvonko i gradski ured za kulturu koje se razlikuje od većine domaćih glazbenih skupina po originalnom pristupu sceni s vidljivim utjecajima teatra, zabavnim tekstovima i «feelgood» osjećaju koji izvire iz svake odsvirane note, premda i sami naglašavate kako niste famozni muzičari, ali prijatelji i kolege po uvjerenjima i razmišljanjima svakako jeste. Ovih dana najavljujete izlazak debi albuma za diskografsku kuću Zvuk močvare. Nekoliko uvodnih i opisnih riječi o čemu se radi. Predstavi nam materijal ukratko.

M. K. : Bend je zapravo samo nastavak druženja naše nezavisne kazališne družine. Neki kao hobi imaju pecanje, lov, gledanje televizije, skupljanje značaka – a mi imamo bend. Za razliku od većine bendova sa nezavisne “demo” scene (a estradu da ne spominjemo), ne nabrijavamo se na karijeru, svjesni smo svojih mana i ne opterećujemo se perfekcionizmom. Kako svi unutar benda slušamo totalno različitu glazbu, tako je i naš repertoar čušpajz svega i svačega. No, najčešće nam vele da ličimo na Velvete, Zapu, Fugse i slične “životopisne” bendove. A kad želimo opravdati klimavu svirku, naprosto kažemo da sviramo “free jazz”. :)
Naš prvi album “Rapa a sastama” će uskoro izaći za Zvuk Močvare. Sav materijal je snimljen za dva dana u Cosmo studiju, a sadrži 11+1 stvari u rasponu od charlstona iz tridesetih do noise eksperimenata. Može se tu čuti i francuske šansone i uvrnutog popa i klasičnog rocka. Sve kolažno zvuči kao soundtrack nekog uvrnutog filma ili predstave.
Na samim koncertima volimo ponekad napraviti nešto više od svirke. Kostimi, konceptualni ulasci i izlasci, komadići predstava ili performansa, video i slajd projekcije... naprosto, taj "multimedijalni" pristup nam je u krvi pa makar zlobnici govorili da time samo želimo zakrpati lošu svitku. OK, ponekad to nije daleko od istine.

* I ovo ćeš ljeto provoditi radno. Radionice na Visu i Otokultivator čekaju nastavak. Kako napreduju večeri i festivali slam poezije čiji si još uvijek neprikosnoveni vladar, bar što se tiče ovih prostora?

M. K.: Osim tih radionica ovo ljeto me očekuju i radionice u Kutini i Kninu kao i bezbrojna gostovanja po domovini i okolici. Ponekad mi se čini da putne kofere uopće ne raspakiravam već samo mijenjam donji veš (a i to ne baš najčešće). Eto, tek smo se vratili iz Kanade sa studentskog kazališnog festivala, a za 5 dana pičimo u Novi Sad na festival suvremene glazbe Interzone.
Što se tiče slam poezije, scena se sve više širi i za ovo ljeto pripremamo turneju za oko desetak gradova po HR u sklopu kojih će sigurno biti i Koprivnica. A samim povećanjem broja slemera i dani mojeg “nepikosnovenog vladanja” postaju prošlost. Već sada stalno nastupa nekolicina slemera koji pariraju potpuno ravnopravno: Janko Mesić, MC Dino (za čiji hip hop projekt Tremens ćete tek čuti), Dean Indjić... No, taj takmičarski dio slema je nama ionako nebitan jer smo dobra ekipa koja naprosto uživa u izgovaranju poezije tamo gdje joj je mjesto: na pozornici i ulici. Majakovski’s not dead!

* Tvoje mjesto u domaćem teatru. Možeš li se objektivno svrstati gdje trenutno spadaš? Zauzeti poziciju pasivnog promatrača i reći: «Mario Kovač je…»

M. K.: Sori, ne mogu biti objektivan. Predobro se poznajem.

* Jesi li zadovoljan stanjem kazališta u nas i dotaknu li te se relativno česte «prepirke» između pojedinih kazališnih kuća? Jesi li slobodnjak ili vezan za koje matično kazalište?

M. K. : Uživam status slobodnjaka kao, uostalom, i većina kazališnih redatelja kod nas. Ako bude razuma, uskoro bi takav status trebao zahvatiti i glumce i ostale kazališne djelatnike pa da prestane više biti “zaštićenih krava” koji mogu moralizirati i pametovati naokolo zaštićeni statusom ansambla unutar nekog nacionalnog ili gradskog kazališta. Nakon toga će se i mnogo više vagati svaka izgovorena riječ tj. preuzimat će se i osobna odgovornost za izrečeno pa će valjda biti i manje tih izmišljenih afera.
Do sada sam se samo dvaput odazvao na razna prozivanja po medijima, a i tada je to bilo izazvano reakcijom na nešto iz osobnog, a ne profesionalnog aspekta života.
Stanjem kazališta u nas nisam zadovoljan (kao i nitko zdravog razuma, uostalom) no o tome sam već toliko drobio da mi se ne da ponavljati. Od sada više radim, manje pričam!
Što se tiče takve vrste angažmana, trenutno sam najaktivniji u pokušajima da izborimo Studiju slijepih i slabovidnih “Novi Život” status profesionalnog kazališta, a ne dobrotvorne ustanove kakav trenutno imaju. Za one koji ne znaju, ta kazališna družina je najstarija takve vrste u Europi i u pedesetak godina postojanja ostvarili su stotinjak premijera te osvojili čitav niz nagrada i gostovanja širom svijeta. Sve to nije natjeralo naše “mudre glave” da dođu i pogledaju bar jednu njihovu predstavu. Nas nekolicina smo pokrenuli akciju koja planiramo promijeniti tu nepravdu. Za sada imamo ogromnu podršku od HDDU-a (Hrvatsko Društvo Dramskih Umjetnika) i ako sve bude u redu, Hrvatska bi konačno mogla postati prva u Europi u nečem pozitivnom.

* Danas se nova postava tvog kazališnog aktivizma zove Nova grupa i njeno je djelovanje isprepleteno s tvojim glazbenim angažmanom u sjajnom novom bandu Zvonko i gradski ured za kulturu. Koliko se tematski nadopunjuju ta dva audio vizualna područja djelovanja?

M. K. : Nova Grupa i Zvonko & GUZK žive u ugodnoj simbiozi.
Grupe se sastoje od apsolutno istih članova i izrazito često naprosto gostujemo zajedno (da uštedimo troškove). Tematski, to znači da nas brinu iste brige, nasmijavaju isti vicevi i zaokupljaju iste teme. Mislim da isprepleteniji od toga ne možemo biti.

* U proteklih nekoliko kazališnih sezona tvoje se ime i prezime vezalo uz podosta «pomaknute» i «drugačije» kazalište projekte od kojih spominjem samo neke, «Kralj Ubu», «Akvarij», «Slučaj Hamlet», «Krovna udruga». Koju od dosadašnjih predstava smatraš krunom svog rada i kojom si najzadovoljniji?

M. K. : Niti jednu od predstava ne smatram “krunom” svog rada. Teško je biti objektivan kad govoriš o svojim radovima na koje je utrošeno toliko vremena, živaca, rada. No, među onima koji su najbliže mom idealu su “Sudnji dan”, “Akvarij”, “Smrtni grijesi” i “Norveška.danas”. Znači, predstave koje strpljivo istražuju neka tamna predjela ljudske duše te pokušavaju kritično secirati negativne društvene fenomene.
Naravno, to ne znači da se odričem predstava koje su manje zahtjevne u tom pogledu, a pogotovo komedija koje pokušavaju napraviti isto takvo seciranje samo blaže i uz osmijeh na licu. Na žalost, predstave koje su bile medijski najpopraćenije i najprodavanije (“Slučaj Hamlet” i “Krovna udruga”) su upravo one sa kojima sam najnezadovoljniji. Nije profesionalno da o tome govorim dok je jedna od njih još na repertoaru pa neću o tome. Samo želim naglasiti da je moje nezadovoljstvo koncentrirano isključivo na moje, redateljske pogreške, a nikako ne na ansambl, upravu, kritičare ili bilo koga drugog.

* Internacionalni odjeci i dometi tvog dosadašnjeg rada i perspektiva. Planovi, festivali, turneje…

M. K. : Ovdje bi mogao napisati cijelo poglavlje o festivalima i turnejama koje smo ostvarili sa Schmrtzom, Novom Grupom, Zvonkom i nekim drugim off projektima. Nastupali smo na četiri kontinenta i to na jakim festivalima studentskog ili eksperimentalnog kazališta (veći dio Europe, Kanada, Iran, Tunis...). Na žalost, domaći mediji praktički ignoriraju tu činjenicu. I ne dešava se to samo nama. Kad bi ljudi ovdje znali na kakvim sve festivalima su nagrade i priznanja pobirale neke naše grupe (Daska, Montažstroj/Performing Unit, Bad CO...), ne bi vjerovali. No, našim neukim medijima je bitnije turneja Prljavog Kazališta ili Histriona po domovima hrvatskih iseljenika (što stvarno ima jaku kulturnu vrijednost) nego gostovanja poput gorespomenutih. Tako nam i treba kad urednici novina najneukije, najnetalentiranije i najneobrazovanije novinare šalje da pišu u kulturnoj rubrici jer “to može svatko”.
Od planova vezanih uz inozemstvo za ovu godinu izdvojiti ću samo bitnije. Ovaj mjesec gostujemo na festivalima u Novom Sadu te Tuzli, a do kraja godine smo dobili pozive na interdisciplinarne, multimedijalne festivale u Dresdenu, Ateni i Caracasu. Kad bi dobili financijsku pomoć kakvu od županije ili grada dobije prosječni trećeligaški nogometni klub, sve ovo bi mogli ostvariti bez ikakvih problema.
Većina ovih poziva je vezano uz Novu Grupu no moram se pohvaliti da i sa bendom planiramo turneju po Sloveniji, Italiji i Francuskoj za listopad.

* Imaš li neke od osobito dragih i stalnih suradnika bez čijeg udjela bi ti bilo teže postavljati i završavati kazališne projekte? Primjerice, kao dramaturginja tvojih redateljskih djela gotovo se konstantno pojavljuje Ana Prolić.

M. K. : Tako je. Ana i ja smo stari uigrani tandem i zajedno smo radili većinu mojih profesionalnih predstava. Kod nas se često zapostavlja uloga dramaturga u radu na predstavi (eto, neka čitatelji iskreno sami sebi odgovore jel znaju čemu dramaturg uopće služi), a upravo Anin zdrav razum ponekad “ukroti” moju podivljalu maštu. Da svaki naš političar ima takav jedan korektiv, brzo bi dosegli zavidan status.
Osim Ane, trebao bih spomenuti skoro sve članove Nove Grupe i Zvonka jer dosta često rade poslove vezane uz moj profesionalni rad (izrada kostima, video sekvence, glazba...). Osim njih, česti suradnici u profesionalnom radu su mi Hrvoje Nikšić (ex – Kukuriku Street) koji je radio fantastičnu glazbu za 4 moje predstave te sestra Maja Kovač koja je često zadužena za scenski pokret.

* Imaš li svoje glumačke favorite s kojima preferiraš ili ti je osobito zadovoljstvo raditi zato jer najbliže korespondiraju s tvojim osobnim redateljskim stilom?

M. K. : Razlog da netko postane moj “glumački favorit” je isključivo količina rada koju je netko spreman uložiti u predstavu kao i otvorenost ka igranju sa formom i sadržajem. Od mlađe generacije glumaca to su svakako Bojan Navojec, Tvrtko Jurić, Nina Violić i Olga Pakalović koji odreda imaju svoj čudan film u glavi no taj film im baš daje pomak koji je potreban za kvalitetan kazališni rad. A uz to su i genijalni ljudi van dasaka.
Od “srednje naviše” generacije glumaca, htio bih spomenuti glumačke dragulje sa kojima mi je bila izrazita čast raditi: Slavko Brankov (jedina osoba kojoj priznajem da je veći kazališni junkie od mene!), Zdenko Botić (nepravedno zapostavljeni genij) te Dara Vukić (dobri duh kazališta). Naravno, lista svih onih sa kojima volim raditi bi bila dosta duga i uključivala bi barem 60-tak % glumaca i glumica sa kojima sam radio.

* Na čemu trenutno radiš vezano uz «daske koje nekima život znače»?

M. K..: Sva sreća, na ničemu!
Kazališna sezona je praktički gotova. Ove sezone sam imao pet (5) profesionalnih premijera i još brdo gostovanja, festivala i performansa sa alternativnim grupama tako da sada samo uživam u plodovima rada i gostujem naokolo. Sada slijedi ljetno razdoblje radionica i gostovanja koje najviše volim jer mi puni akumulator za sljedeću sezonu u kojoj me očekuju nove premijere.

* Ostatak angažmana po kojem si stjecao prepoznatljivost u široj javnosti tvoja je društvena uloga pučkog tribuna mladih i buntovnih ljudi sa stavom i argumentima koja je konkretno izražena u Millenium Marijuana Marchu, maršu podrške homoseksualcima, antiratnim protestima i demonstracijama, te radu u klubu i nevladinoj organizaciji Attack. Dokida li se time tvoj interes ili te ambicije tjeraju na neke sljedeće korake?

M. K. : Kao klinac (tijekom osnovne škole) slušao sam dosta psihodelične glazbe i žalio što nisam rođen u SAD-u šezdesetih pa da se mogu boriti za ljudska i životinjska prava te protiv rasizma, nacionalizma i svih ostalih negativnih –izama. Na žalost, rat je pretvorio ljude iz ovih naših prostora upravo u čopor takvih isfrustriranih agresivaca ispranih mozgova te mi time ispunio mladenački san. Većina ljudi je prihvatila kao ideal upravo patološku mržnju prema “različitom”, kapitalističku gramzljivost, netrepeljivost za “drugačije” promišljanje, ovisničko konzumerstvo...
Svjestan sam toga da je u našem društvu (pogotovo u javnim kulturnim krugovima) mnogo prihvaćenije biti dio upravo takve priče. Imao bih mnogo manje neprijatelja kad bih naprosto visio po “pravim” mjestima odjeven u odjeću “pravog” dizajnera sa čašom “pravog” pića u ruci te “izrazito pravom” svotom na bankovnom računu. No, kad vidim kako bih time izgubio prijatelje koje sam godinama stjecao na demonstracijama, skupljanjima peticija, dobrotvornim događanjima, direktnim akcijama, policijskim stanicama i racijama te kad vidim kako bih time kompromitirao sve povjerenje, ljubav i energiju koje međusobno godinama razmjenjujemo, tada izbora praktički nema.
Uvijek ću radije slušati Clash ili Crass u Močvari i Kuglani sa hladnom pivom u ruci, nego đuskati uz “štojedanasinnbendom” u bilo kojem od lounge barova i klubova gdje ona ista piva košta 30-tak kuna.

Anđelo Jurkas

Zar treba povod jači i bolji od novog albuma Pips Chips & Videoclips, koji je, usput budi spomenuto, bajkovit i blješteći odraz autorove intime, osjećaja i navade da se kreće (ne)ograničenim prostranstvom pop pjesmarice i da takvu formu laganim koracima proširuje onako kako u danom trenutku smatra primjerenim.
Sretna je okolnost Dubravka Ivaniša da je, osim medijski intrigantne persone i rječit čovjek, te da povremene kontradiktornosti u radu, kaosu i redu koji vlada njegovim autorskim muzama, objašnjava i racionalizira na vrlo jezgrovit i sugestibilan način ne brinući puno za posljedice.
Ipak je sve to samo odraz vremena, trenutka i osjećaja koji prevladava u toj životnoj fazi. Stoga je lakše prihvatiti, nego tumačiti i shvatiti.
Netom nakon lansiranja albuma «Drveće i rijeke» koji smo imali privilegij prvi recenzirati u zemlji (bez obzira na kuštrav i mići odjek u mas medijima), te u vrijeme uvježbavanja grupe za predstojeće koncertne promocije albuma u zemlji i inozemstvu, Dubravko (inzistira na odbacivanju glasovitog samonadjenutog nadimka) expresno odgovara na dopunska pitanja za koje smatramo da ga mediji još uvijek nisu dovoljno secirali.

* Objavljivanjem posljednjeg albuma konačno se nazire zatvaranje još jednog kruga u djelovanju grupe PCVC i tebe samog, začetog još nakon albuma «Bog» koji je počeo otkrivati veće mijene u radu i glazbi grupe. Recepciju i odbijanje «Drveće i rijeka» smo s više ili manje odstupanja mogli predvidjeti ovisno od pojedinačnih slučaja. O vlastitom zadovoljstvu djelom si već rekao sve. Je li Autor sada mirniji nego tijekom tog dugog vremena porađanja pjesama?

** Nije valjda ispalo da se davim u nekom prevelikom samozadovoljstvu nakon završetka ploče?! Zapravo, zadovoljan sam samo onda kad shvatim da mogu, odnosno možemo i bolje. Mada sam svjestan da je termin «dobro» i «bolje» u muzici relativan i uvijek je pitanje nečijeg ukusa. Znam i to da se nisam odmarao ni sekunde, evo već mjesec i pol pripremam band za sviranje i ta će faza trajati još najmanje mjesec dana. Od jeseni sve kreće ispočetka, nadam se samo da ćemo se u međuvremenu Yaya i ja barem dva tjedna negdje skrasiti na moru.

* Kako s današnje perspektive gledaš na sva ta prijelazna i mučno – radosna razdoblja u radu i osipanju grupe koja ti obilježava glazbenog sazrijevanje i nadopunjavanje? Ipak si ponovno protrčao ciljnu liniju s dobro oznojenim čelom i rukama u zraku.

** Paaaa....onako, zaboravio sam ih već. Stvarno, svakodnevnica sobom donosi toliko novih i svinjarija i afirmativnih stvari da se nemam vremena okretati unatrag. Stalno sam pod pritiskom, sam sebe stiskam, kad već nema nikog drugog, ha ha...Interesantno je, uvijek idealiziram taj j..... DAN. DAN kad će pjesme biti gotove, pa DAN kad smo trebali u Ameriku, DAN kad smo s gotovim pjesmama došli natrag, pa onda dođe DAN kad u zg-u skužiš da su ti vokali generalno pretihi pa odeš na mastering i želiš drljati, a Suad ti kaže – «momci ja ovo neću dirati, ovo je sveto pismo, ako želite idite nekom drugom!». Sve su to DANI, jedan luđi od drugoga, stvarno ni ne stigneš dignuti ruke i nemaš pobjedonosni osjećaj. Nakon svega, došao sam u BP na promociju, dobio svoj primjerak i dao mu pusu, onako, da nitko ne vidi.

* U kontekstu stalnih borbi i izazivanja vlastitih mogućnosti, mašte, granica i sposobnosti, te postavljanja sebe kontra okoline u kojoj djeluješ, jedna je bitka dobivena. Hrvatsko je tržište bez obzira na finalne rezultate prodaje bogatije za još jedan vanvremenski i osobeni album. Koliko si spreman koraknuti prema vani sada kada su i dodatni preduvjeti zadovoljeni?

** Spreman sam, spremni smo. I što? Vani je strašna recesija u diskografiji, generalni pad od 7% (to je OZBILJAN postotak), ljudi dobivaju otkaze. Mogwai za novu ploču nisu dobili lovu za Daveovu produkciju, diskograf veli da im zadnji album nije dobro prodan?! Moj kum je u Americi razgovarao sa Peterom Shershinom, menagerom Fridmanna, Doogana, banda Grand Mal itd. Pita ga tko će biti predgrupa Mercury Rev na turneji. Ovaj veli - «a valjda netko kome je stric glavešina u V2!» Tako ti je to, prijatelju. Nema zajebancije, kao što ni ime Davea Fridmanna ne može otvarati vrata kako si ja to u svojim snovima mogu sanjati. Ništa zato, idemo dan po dan.

* Kojom se inercijom to stupanje prema internacionalnom proboju i djelovanju Pipsa može očekivati? Jer već smo se ranije složili oko toga da unutar granica RH više nema toliko izazova za tebe kao Autora. Sve su nagrade na broju. Turneje su obavljene. Neki mali potresi i osobne revolucije su za tobom. Svi su vrhovi i ponori dotaknuti. A ponavljanje materije nikada nije bio istinski izazov kreativcima.

** Ma nisam ja nikakav elitista i ne nalazim smisao u tome da se dokazujem hrvatima ili bilo kome drugome. Ovdje su, infrastrukturalno, jako loši uvjeti za ozbiljan i kvalitetan rad. Neki dan su Darkwood dub bili u Močvari – jebiga, oni su ponijeli čak i svoje mikrofone. Bili su dečki iz mog banda na koncertu – kažu - savršeno, jebeno su zvučali. Imaju fenomenalnu opremu, fenomenalnog tonca, svjetski su band. Naravno, imaju pjesme, to je najvažnije. Hoću reći, da bi Pipsi zvučali, heh, pa stvarno bi morao dići kredit kod MMF-a, jer bi tada sve sami postavili, samo bi nam trebali pokazati gdje su štekeri za struju. A tada si spreman za gig bilo gdje na zemaljskoj kugli, pa čak i u Hrvatskoj, ha ha. Svaka čast, nemam pojma kako su Darkwoodi sve to stekli. Ne znam, ne želim se previše zamarati, negdje nešto mora procuriti, bilo bi već i vrijeme. U suprotnom..mrak, mrak, mrak...kako je to dosadno!

* Kao vrlo maštoviti čovjek, bi li se mogao na trenutak, sat, dan, mjesec dići iznad vlastite prilike i pokušati očima subjektivnog i neutralnog promatrača, te ljubitelja glazbe, reći koju o albumu «Drveće i rijeke»? Iskren je. Je li umjetnost? Slojevit je. Je li pseudo? Osoban je. Je li bio bolan? Veseo ili komoran? Ispričaj nešto o svom otisku jer mi se čini da daje punu slobodu i ostavlja mjesta za višestruke interpretacije. Volio bih saznati tvoj post festum kao maleni bonus onome što čujemo na albumu.

** Ne mogu to učiniti. Ja sam «Drveću» tata. Uostalom, cijenim samo subjektivnost i svakom dobronamjernom dopuštam da na naše djelo gleda i tumači ga kako osjeća. Vrijednost nečijeg rada je i u dijapazonu njegovih različitih «čitanja» i interpretacije. Sve je to uvjetni i kauzalni asocijativni proces; ja sam bio «asociran» i pošteno je da tu asocijaciju šaljem dalje. A kako će je netko drugi sebi približiti, e, tu ne želim imati upliva. Ipak, alergičan sam na termin «umjetnost», nadam se da će jednog dana naći nešto prikladnije jer ako mi se ikad dogodi da me i normalan svijet proglasi umjetnikom, to će značiti da sam sve u životu sjebo.

* Nikada nisi bježao od priznanja velikog skladateljskog i glazbenog utjecaja na tvoj rad ljudi poput Thom Yorkea i Darka Rundeka. Ta dva se imena najčešće spominju i u kontekstu «Drveća i rijeka». Bi li pridodao ili ipak oduzeo koga od navedenih?

** Volim Rundeka, volim Radiohead. I tu je i početak i kraj. Ja nemam sličan rukopis Rundekovom, a nekmoli Thomovom. Mi smo potpuno različiti karakteri. Što ljude buni?! Meni su deset godina spočitavali na probama da «pjevam ko Rundek», i branili mi da tako pjevam na pločama. Znaš, tzv. Ripper je onaj koji pjeva kroz nos i po mogućnosti distorzira. A ja sam «pjevao ko Rundek» od svoje 14 godine! Hah, da sam barem umobolnik fasciniran likom i djelom Darka Rundeka do granice samoponištenja i kopije....e, ništa od toga. S druge strane, imalo ezoterije u songovima + blagonaklon stav prema T.Y.-u i njegovom bandu stavlja me u medijski kontekst Radiohead klona. Kakva jebena površnost. Nitko nikoga ne sluša, ne pokušava shvatiti, ne otvara čula...Samo melju, melju i melju. Seru bezveze. A ja sam onda «prepotentni Ripper». Ljudi, da nije žalosno bilo bi urnebesno smiješno!

* Tekstovi kao jedno od jačih aduta grupe uvijek su ostali u domeni «nešto drugačije» i «nešto više», ali svakako «nešto vrlo osobno». Sjajno su uklopljeni i odražavaju stanovitu međuigru s dramaturgijom glazbe, te korespondiraju s tempom, pauzama i ostalim skladateljskim trikovima kompozitora. A hrvatski je jezik još uvijek savršeno teško pjevan i ne osobito melodičan. Kako nastaju tekstovi i kako ih uklapaš u jedinstvo s glazbom? Imaš li bar natruhe k otkrivanju tajne koje bi mogao podijeliti sa znatiželjnicima?

** Muzika sve diktira. Ona prva asocira. Muzika zadaje, ona gradi, ona oduzima. Riječi su često suvišne. Zapravo, put vodi u instrumentale, to je savršenstvo. Nema objašnjavanja, nema potrebe, nema šuma u kanalu. Kad pišem tekst, ja sam samo sluga muzici. U nekim fazama «Ne igraj se Isusa» imali smo promjene mjera; petosmina, šestosmina, četiričetvrtine. Nemaš se za što uhvatiti, kreneš u čistu onomatopeju. Od toga potječu svi «pauci» i «pasijansi» i «prdeži». Poslije sam si muziku morao pojednostaviti jer sam imao osjećaj da ću poludjeti. Ta je pjesma, na koncu, možda i neuspjela, ali je najjači pokušaj. Ona je tristo posto zahtjevnija od «Vjetra». Jedanput će mi uspjeti, a nešto drugo tada neće. Takva je igra.

* O dolasku do kućnog praga i kucanju na vrata Dave Fridmannovog Tarbox tonskog studija mediji su već predobro obaviješteni. Znamo kako je i zašto ušao u priču Pips Chips & Videoclipsa. Odnedavno znamo i rezultat njegova rada i dodira na albumu. No, molim te osvrni se na čovjeka kroz nekoliko karakterističnih momenata kojima bi opisao vaš odnos tijekom snimanja i približio nam konkretno neki od njegovih zahvata na pjesmama. Po vlastitom izboru.

** Njegova je veličina u tome što pjesme ne tlači, ne mijenja ih, već ih maksimalno poštuje. Da, on gotovo uvijek distorzira barem bubanj, a često i više od toga. Snimak je uvijek lagano distorziran, pa makar se radilo i o «Baki Luciji». Na «Susjedima» je napravio u samoj kadenci nešto što definitivno ulazi u najjebenije momente ikada na hrvatskim pločama. To je njegov rukopis, zapišavanje terena. Ali promatrati Fridmanna samo kroz to, totalno je banaliziranje. Na «Dobro» je samo isplivalo ono što sam i očekivao još dok smo pjesmu komponirali, mada...on je od pjesme napravio čitavu muzičku priču. Evo, ti imaš demo; na demu, ista struktura pjesme, ali kao da ima samo dva dijela. Po njegovom viđenju, ta pjesma ima barem tri, a zapravo i četiri zasebne cjeline pod jednim krovom. To je vrlina vizionara. Ono što ne možeš kopirati niti objasniti, već moraš učiti je njegovo znanje – o frekvencijama, o tehnici koju posjeduje i koju sam prema potrebi (a ne nekoj modi) bira. Tarbox je hram, Dave je enciklopedija. Znate, on predaje ono što radi, doslovce, on je profesor. Svakog utorka slobodni je dan u studiju, a on drži klasu u obližnjoj Fredonii.

* Novost je i trenutna postava grupe pod tvojim dirigiranjem. Ako je povijest grupe dobra učiteljica tada sadašnja zasigurno nije konačna, ali je odraz trenutka i ambicije da se jedna ideja održi pod svaku cijenu. No, dvoje mi se članova čini za nijansu konstantnijim elementima. Koja je uloga Emila Tedeschija i tvoje supruge Jadranke Bastajić za vrijeme nastanka albuma i danas kada planirate predstavljanje uživo istog?

** Hej, dobro znaš da u velikoj većini slučajeva nisam ja mijenjao postavu, nego se ona, bit ću pristojan, «mijenjala». Zaista bi volio da je ova postava dugotrajna, a to znači da snimi barem tri albuma zajedno. Samo u kontinuitetu možeš dobiti rezultat. Današnji postav pokazuje neke dobre odlike – riječ je o prilično zrelim, a nedovoljno ostvarenim ljudima ili pak o vrlo ambicioznom klincu. Yaya je raspolovljena između slikarstva i intenzivne izrade nakita. No, pecka je i znam da bi jednom voljela raditi solo ploču. Čak ne vjerujem da bi ja bio većinski autor, ali bi bio najveća potpora. Dok se ne stvori ozbiljna platforma za to, ona će gostovati na nekim našim većim koncertima. Doma se puno družimo, debatiramo i često kopamo nekakve melodijice, tako da je njen upliv i na buduće Pipse sasvim izvjestan. Moja žena je rijetko talentiran sisavac! Emil je, uz mene, spiritus movens svega što se s bandom događa, i u idejnom smislu i u poticaju i u fazi opredmećenja. Još je jasnije ako velim da je on uz Borščaka i mene s najdužim stažem u bandu.

* Cijela vanglazbena priča vezana uz rad grupe i tebe samog realizirana je na vrlo profesionalnoj razini i po tom pitanju daleko odskačete od otužnog hrvatskog prosjeka. Menadžment, Internet stranice, cijeli back up daje ti dovoljno čvrsto zaleđe da se možeš kompletno posvetiti glazbi i dozvoliti joj da se ona tobom bavi. Ipak inzistiraš ostati u dodiru sa svakim segmentom rada mašinerije i ulažeš se osobno u svakom malenom detalju. Troši li te to više no je potrebno?

** Koji ja usrani menadžment imam?! Nemamo mi ništa, ljude možda zbunjuje Emil, ali on fakat ne stigne menadžerirati naše sviranje po pripizdinama. Problem i jest u tome da sve što napravimo, na terenu prospemo u bunar. Jer ploča se radi na zavidnom nivou, a za koncerte te varaju i dilberi koji lijepe plakate. Pa radio stanice ko u doba Staljina, pa prijevoz, ha ha....dugo se nismo vozili, nisam ni znao da je vrijednost nepostojeće marke sad čitavih 5 kuna. Pa to nema nigdje, kombi je sve skuplji, a mi sve jeftiniji. Bravissimo!!! Ej, jel ima neki dan kad će cijela ova komedija doći svome kraju, ima li neki potres da sve ovo sjebe do kocena da sve ode u p.m.?! Pa udri grome, ne daj se smesti! Svaki menadžerčić čim ga sretneš veli - «dečko, nemoj da brigaš, sve će to tata srediti, ti si umjetnik, ti si faca, samo ti komponiraj, nije ovo tvoj posao!» I svaki od njih ima neku fiks ideju, seljačku do bola, a valjda kompatibilnu s ovom sredinom. Uvijek se kurče «mogu ti sredit ove novine, one novine, ovu i onu emisiju...» Ja ih gledam i ne vjerujem – pa koji mi ti kurac imaš srediti! Pa sve si to sam mogu srediti! Nego, maestro, vidi: taj i taj razglas, takav stage, takav kombi, taj i taj novinar, ta i ta radio stanica, ta i ta lova. I nemoj da ti crtam! Na kraju, svi pobjegnu jer vide da nit me mogu zajebavat nit bez šljake (a to im je jedini cilj) mogu lovu napravit!

* Nekoliko riječi o koncertnim planovima i daljnjim promotivnim aktivnostima vezanim uz PCVC i novi album. Opet kazališta ili neki specijalizirani prostori ili…
Obzirom da je spominjana brojka u rasponu od 8 do 11 angažiranim sudionika predstave «Drveće i rijeke» uživo.

** Generalno, do jeseni bi voljeli sudjelovati na festivalima (Slovenija, Srbija, Makedonija), a od rujna solo. Naš se raider tek formira, nemamo puno toga konkretnog i dogovorenog. Ma, to je uvijek gnjavaža i prava noćna mora. Mrzim 95% svirki iz dna duše, fuj. Kad bi band mogao preživjeti bez svirke, pogotovo svirke u Hrvatskoj, bio bi najsretniji čovjek na svijetu. Sve su to, volim tako reći, «rane». Svaki koncert je mentalna ozljeda.
Band ima tri gitarista, bubanj, bas, klavijaturistu i mene.....koliko je to.....7! Ne zezam se, toliko nas je da, kako nisam navikao, svaki puta prije probe brojim jednog po jednog! Ako se bude dobro razvijalo ponegdje će nastupati i Yaya. Bdw, kupit ćemo laptop i furati dosta kanala preko njega, tako da ćemo jako vjerno svirati nove pjesme.

* Videospotovi su bili i ostali značajan trademark grupe i to upravo stoga što, da se poslužim izjavom Michaela Stipea koji je jednom prilikom primanja nagrade R.E.M.-a za doprinos video umjetnosti rekao: «Drago mi je da mogu reći kako smo snimili dosta spotova i da među njima nema puno onih kojih bi se trebali sramiti.». Prilagođeno našim uvjetima djelovanja i zemlji u kojoj radite vrijedi slično. «Porculan» ima svoju priču i Radiohead utjecaj. Nastavak?

** Mauricio Ferlin je genij i samo s njegovim «tumačenjem» ja neku svoju pjesmu mogu nazvati «djelom». Nažalost, nema izgleda da nas Mauro uskoro radi, zato sam tužan i bojim se kako će nam spotovi izgledati. U poziciji sam da otkrivam toplu vodu, morao bih pronaći nekog dečka koji videom može zaokružiti cjelinu, dati joj vizualni smisao. Mislim, danas svi rade «lijepe kadrove», pušite ga frajeri, MTV je za kretene. Znaš, moraš se suočiti sam sa sobom, s pjesmom, s njenom biti. Pritom, nikad nikome ništa ne sugeriram niti nešto zahtijevam. Dapače, već godinama nema ni banda u spotovima, dakle skinuta je svaka hipoteka. Kažem, izvolite, tko vas još plaća da radite 5 minutne filmove kako vam srce zaželi?! Nema isprike, svi osim Maura su katastrofa.

* Perspektiva Pips Chips & Videoclipa. Budućnost će neizbježno donijeti suočavanje se s gomilom nagrada slijedeće godine na Porinima, Crnim Mačkovima, Zlatnim Kooglama i ostalim kritičarsko, glazbeničko, populističkim kategorijama i nagradama ustrojenim u RH.
S obzirom da si sve to već višekratno kusao razumijem da u tvom sustavu vrijednosti sve pobrojeno ne igra značajnu ulogu. No, imaš li kakve vizije nastavljanja rada ili bar obrise i smjerove kojima bi se rad grupe mogao razvijati?

** Da, mi nećemo ići ni na Mačak, ni na Porin. Nadam se da nećemo biti ni nominirani. Moj je band tamo višestruko nagrađivan, tako da nismo «nezadovoljnici», dapače, za ovakve ko mi se veli da ih stalno nagrađuju «a samo ih komšiluk sluša». Ja se jako loše osjećam u tom okružju, strašno. Ne jebem ja tu ekipu, mada i tamo ima dobrih ljudi. Ali kako da ih prepoznam, svi se nešto cere, sve je «cool», svi smo «prijatelji». Ma, odjebite. Super je ostat doma i valjat se od smijeha pred telkom. Ah, da, pitaš u kojem smjeru ćemo ići? Puf, pant, sto mu jelenjih koža.....nemam pojma! Čekaj malo odgovor, jer ja prvo trebam malo pričekati sebe samog.

* Hvala.

Anđelo Jurkas

Već godinu i pol dana nakon objavljivanja prijelomnog albuma «Sonic Bullets – 13 From The Hip» sisačka surf rock grupa Bambi Molesters nesmanjenim intenzitetom niže uspjehe i dobiva potvrde kvalitete autorskog rada. Prvenstveno je njihova iznimnost bila prepoznata u inozemstvu (prvi koncert kao predgrupa skupini R.E.M. za njihova gostovanja u Kopru) da bi potom, po inerciji, domaći mediji «prepoznali» i priznali originalnost i privlačnost glazbe Bambi Molestersa u nacionalnim okvirima. Njihova relevantnost i originalnost nikada nije bila upitna. Čak i stanoviti komercijalni potencijal zbog činjenice da im je glazba instrumentalna i kao takva zahvalna za tržišnu prođu u inozemnim okvirima.
Nakon potpisivanja ugovora s Ace Records, te pohvalnih recenzija u vodećim svjetskim specijaliziranim glazbenim magazinima Uncut i Mojo nedavno je iz njihove diskografske kuće Dancing Bear obznanjena vijest o još jednom velikom internacionalnom uspjehu grupe kojim se Bambi Molestersi nakon sramežljivih naznaka skupine Overflow prije nekoliko godina promiču u pionire stvarnog inozemnog proboja domaće glazbene pop rock kulture.
O detaljima progovaraju basistica i gitarist skupine Lada Furlan Zaborac i Dalibor Pavičić.

* Čini se da razdoblje podgrijavanja interesa za Bambi Molesterse ne jenjava ni godinu i pol dana nakon objavljivanja posljednjeg albuma «Sonic Bullets – 13 From The Hip». Stalnoj prisutnosti u medijima, pozitivnim reakcijama i dokazivanju kvalitete grupe, ovih dana pridružuje se još jedna laskajuća vijest direktno iz menadžmenta grupe R.E.M. O čemu se točno radi, kada i gdje će se «događaji» odvijati?

L: Radi se o tome da nastupamo kao predgrupa R.E.M.-u na četiri koncerta u sklopu njihove europske turneje. To će biti 07.07. u Locarnu, 08.07. u Beču, 10.07. u Varšavi, i 19.07. u Wiesbadenu. Vijest je zaista laskajuća, pogotovo ako uzmemo u obzir od kuda dolazi, a zatim i to da smo već nastupili kao predgrupa R.E.M-u, 1999. godine u Kopru, pa možemo reći da je, između ostalog, za naše ponovno angažiranje zaslužan i taj naš dobar nastup.

* U prijevodu budi rečeno dijeljenje ogromne pozornice s R.E.M. znači potencijalnih 100 000 gledatelja, ali i velika moralna zadovoljština jer ovo je presedan na domaćoj glazbenoj sceni za koji nisu bile dovoljne samo spretne ruke vaše izdavačke kuće Dancing Beara kao prilikom prvog zajedničkog nastupa u Kopru prije 4 godine, već ste zaista zapeli za oko najvećoj rock grupi današnjice. Kako se na vas reflektiraju te simpatije?

L: Može se reći da je ovo nastavak naše suradnje s Peterom Buckom i Scottom McCaugheyem koja je započela 1999. godine te se nastavila njihovim gostovanjem na našem posljednjem albumu. Budući da smo angažirani i za ova četiri nastupa očito je da oni imaju pozitivno mišljenje o onome što radimo. Moram priznati da je to ugodno znati, ne zato što su oni, kako ti kažeš, najveća rock grupa današnjice, već stoga što su i u samom vrhu glazbenih kvalitativnih mjerila. Osim toga, mislim da smo im mi vrlo kompatibilni u jednom takvom aranžmanu. Presedan, kako ti kažeš, se desio već u Kopru, jer smo i tada u ovoj istoj funkciji nastupili van granica naše države, no ovo sada je stvarno velika stvar. Velika stvar u smislu da smo mi prvi u Hrvatskoj ( a nadam se ne i posljednji) kojima je to uspjelo, a isto tako i velika za nas osobno. Mislim da to svi doživljavamo kao potvrdu osmogodišnjeg truda i rada. Nastupati pred tim brojem ljudi na koncertima na koje će biti usmjerena poprilična medijska pažnja u svakom slučaju otvara neke nove mogućnosti, kako za nas, tako i za našeg izdavača. Drago nam je što iza nas stoji Dancing Bear, naša izdavačka kuća koji sve ovo vrijeme naporno i dobro radi.

* Postoje li naznake da bi takav tretman od ljudi čija imena znače u glazbenoj industriji više od samog članstva u R. E. M. -u mogao djelovati dodatno ohrabrujuće i stimulirajuće za ionako dobar odjek albuma i imena grupe na inozemnom tržištu? Konkretno, kakva cjelovita turneja s R.E.M.- om po Americi i svijetu?

D: Moraš znati da su već 4 koncerta na europskoj turneji vrlo velika stvar. Tko god pogleda imena bendova koji su svirali REM-u kao predgrupa može se u to uvjeriti. Bilo što više od toga nije realno očekivati.

* Sve vam se više vrata otvara protekom vremena djelovanja i reakcijom na kvalitetu onoga što radite i nudite. Uz nedavne reakcije glasovitog producenta Dave Fridmanna na nove materijale Pips Chips & Videoclips, vi ste već dugo miljenici stranog pressa. Jeste li spremni preuzeti pionirsku poziciju onih koji će povući dio domaće glazbene kvalitete na inozemno tržište ili misliš da će ovo ostati ipak samo savršen timing isključivo u domeni spomenutih grupa?

D: Recimo da smo mi od svojih početaka imali jasnu viziju o tome što zapravo želimo. Isto tako smo i svoj rad uspoređivali isključivo sa relevantnim svjetskim izdanjima. Dakle, težili smo tome da jednog dana možemo izdati CD koji neće izgledati i zvučati kao da je snimljen u Hrvatskoj i koji može konkurirati stranim izdanjima. Već od prve ploče smo ostvarili nekakav kontakt sa glazbenom scenom van Hrvatske i odsvirali dosta koncerata. Previše bi bilo nabrajati što smo sve «prvi» napravili. Možemo se pohvaliti recenzijama u Mojo-u i Uncutu, Pitchforku. Dali smo intervju «Independentu». Prikaz albuma izašao je u dnevnim američkim novinama «Creative Loafing» čija je tiraža 250000 primjeraka. Sva 3 albuma licencno su objavljena vani i vani redovno održavamo koncerte, a da to nisu klubovi hrvatskih iseljenika. Prvi bend iz Hrvatske (i malo šire regije) koji nastupio na New Zealand Festivalu. Mislim da je još dosta potrebno da budemo «miljenici» stranog pressa, ali recimo da u okviru žanra u kojem jesmo imamo veliki ugled. U tom smislu svakako se može reći da imamo «pionirsku» poziciju, ali to traje već duže vrijeme. Nama bi osobno bilo draže kad bi Hrvatska scena već imala nekakav rejting u svijetu, pa onda jednostavno kažeš da si iz Hrvatske i svi se upišaju u gaće i kupe tvoj CD. Siguran sam da će se jednog dana pojaviti bend koji će imati koristi od našeg internacionalnog angažmana, ali u ovom trenutku je o tome teško govoriti.

* U jednim je domaćim novinama nedavno spomenuta činjenica da u današnjoj poziciji figurirate kao dobrodošli hrvatski pop - kulturni izvozni proizvod, ali čini se da korištenje stanovitog potencijala za plasman imena ostaje u domeni grupe i njihove izdavačke kuće. Je li vam se itko od domaćih pozicioniranih «kulturnjaka» javio s interesom za bilo kakvo učešće i realizaciju ideje plasmana u svijet?

D: Interesantno pitanje. Dijelom se nadovezuje na ovo prethodno. Jasno je da potencijal postoji, a jasno je i da ostaje isključivo u domeni grupe i izdavačke kuće. Da bi došli do svirke sa REM-om morali smo napraviti cca. 50000 km i odsvirati preko 200 koncerata. Ne smijemo zaboraviti i na podršku naše izdavačke kuće Dancing Bear. To sve ne dolazi preko noći. Nismo se najprije slikali po novinama, pa onda napravili jednu stvar za koju smo snimili spot. Iza našeg uspjeha (a nekako mislim da se ovdje radi o tome) stoji nekoliko godina napornog rada. Nakon toliko vremena, ne sjećam se da nam se netko obratio za savjet ili slično. Nemoj zaboraviti da postoji i nešto što se zove hrvatski jal. To je u ovim krajevima, nažalost, najčešća potvrda da si nešto kvalitetno napravio. Druga stvar je da mi sebe ne doživljavamo, koliko god to prepotentno zvuči, kao hrvatski pop – kulturni proizvod. Mi smo od početka pod utjecajem američke glazbe. Ja ne znam ni za jedan bend s ovih prostora koji je na bilo koji način utjecao na mene. Ne želim time reći da se u Hrvatskoj glazbi nisu događale dobre stvari. Postoji dosta toga što poštujem i slušam, ali ne mogu reći da je na mene utjecalo.

* Nevezano za predstojeće koncerte Bambi Molestersi su jedna od rijetkih domaćih grupa, ako ne i jedina, čiji albumi imaju redovitu distribuciju u svijetu. Kakvi su rezultati prodaje albuma obzirom da su svojedobno svi vodeći specijalizirani glazbeni magazini birali riječi pri recenzijama posljednjeg albuma?

D: Za rezultate prodaje morat ćeš pitati nekoga iz Dancing Bear-a. Ono što mi znamo je da prodaja ne zaostaje znatno za puno komercijalnijim domaćim izdanjima. U usporedbi sa sličnim inozemnim instrumentalnim bendovima naše tiraže su čisti science fiction. Ace records tek treba dostaviti izvještaje o prodaji tako da mi je teško reći koliko je stvarno prodano, ali mislim da se njihova najtiražnija izdanja prodaju u cca. 5000 primjeraka.

* Vaši autorski planovi nakon odsviranih koncerata? Spominjano je snimanje albuma s Chris Eckmannom iz Walkaboutsa, također jednim od prijatelja grupe. Radi li se o tzv. split albumu, session svirci ili je gostovanje u pitanju? Možeš li nekoliko riječi o tom projektu?

D: Radi se zapravo o zajedničkoj suradnji. Dakle, nitko nikome ne gostuje već to radimo zajedno. Nismo se dogovarali o nazivu «projekta», ali to u ovom trenutku i nije bitno. Bitno je da su neke zajedničke stvari već napravljene. Imamo probe, a bend će se u proširenom izdanju predstaviti zagrebačkoj publici 30. svibnja u dvorani Pauk.

* A kada će povratak domaćim terenima? Indirektno jeste prisutni kao pratnja Daliboru Pavičiću (gitaristi grupe) za njegov mali filmski skor uz film «Prezimiti u Riju» Davora Žmegača, ali čini se da ste sukladno instrumentalnoj glazbi koju njegujete i razvijate u novim smjerovima gotovo potpuno «preselili» u inozemstvo.

D: Nakon što smo protekle godine više pažnje posvećivali koncertima u Hrvatskoj red je da se konačno na neko vrijeme okrenemo vanjskom tržištu. Tu i tamo još je moguće da zasviramo i u Hrvatskoj, ali ove godine je uglavnom sve podređeno koncertnim nastupima u Europi.

L: Ove godine odrađujemo promociju vani, i evo iskoristit ću ovu priliku da najavim one svirke koje za sada imamo dogovorene. Osim spomenuta četiri nastupa ispred R.E.M.-a slijede nam:
06.05. Ljubljana- Orto Bar
10.05 Wipe Out Festival Calella, Spain ( http://www.wipeoutfestival.com )
30.05. Zagreb-Pauk ( + Chris Eckman)
03.06. München - Atomic Cafe
04.06. Frankfurt - Dreikönigskeller
05.06. Hamburg - Molotow
06.06. Ibbenburen – t.b.a.
07.06. Berlin - Mad & Crazy
08.06. Beverungen - Orange Blossom Festival.
( http://www.orange-blossom-special.de )
12.07. Podersdorf, Austria
26.07 Summer Festival, Marina di Massa, Italy
http://www.surferjoe.it/summerfestival.
Nadam se da će i ostatak godine biti dobro popunjen nastupima, za sada smo u pregovorima sa još nekoliko booking agencija, tako da u ostalim evropskim zemljama planiramo nastupati u jesen.

* Da vam je netko na samim počecima rada spomenuo ovakav razvoj karijere grupe kakva bi bila reakcija? Biste li potpisali scenarij i imate li viziju happy enda?

D: Na mnoge stvari nismo računali, ali to je i normalno. Jasno da bi potpisali i upola lošiji scenarij.

L: Što se tiče kraja nadam se da ga još neko vrijeme neće biti niti na vidiku, a kada dođe, očekujem da će biti dobro uhranjen, veseo, zadovoljan i s osmjehom od uha do uha na licu.

* Možda, Bambi Molesters World Surf Tour 2005 s Hives, Man Or Astroman i Walkabouts kao gostima i predgrupama nositelja turneje.

D: Ima još vremena do 2005.

* Najljepša hvala na razgovoru i sretno na predstojećoj turneji.

Anđelo Jurkas