dop GLAZBA

• AQUARIUS RECORDS
• MENART RECORDS
• DALLAS RECORDS
• DANCING BEAR
• DOTC
• NIKA distribution predstavlja slovensku elektronsku techno scenu
• EGOBOO.bits RECORDS

AQUARIUS RECORDS

NINA SIMONE + BILLIE HOLIDAY - Diva Series (Verve), zasebni CD

Ako postoji mjesto u svijetu glazbe koje se može bez sustezanja i mjerkanja izrečenog nazvati Rajem – onda je to ona površina koja okružuje slušatelja unutar čijih slušnih granica dopire melodija i kolorit glasa Nine Simone i Billie Holiday.
Nine jazz + soul pjevačice iz Sjeverne Caroline. Od 1933.g. kriva za nastavak Raja.
Billie gospel + jazz pjevačice iz Philadelphie. Od 1915.g. kriva za vokalni Raj.
Nine Dive i Billie Dive – kao što ispravno govori serijal izdanja glasovitog labela Verve koji ima sluha za njegu tradicije, a posvećen je upravo ženskim vokalima jedinstvene Nine Simone preko Dinah Washington, Elle Fitzgerald do prve među jednakima Billie Holiday.
Nine «I Put a Spell On You» Simone.
Billie «Lady Sings The Blues» Holiday.
Nedavno tjelesno odsutne Nine i odavno tjelesno odsutne Billie.
Svaka daljnja upuštanja u predstavljanje materijala i zbirke predstavljenog izbora bila bi štura jer izbor riječi presiromašan je da bi svjedočio raskoši njihovih glasova i izvedbi standarda dotične glazbe od Angela Badalamentija, Georgea Gerswina do pjevačica samih.
Stoga, pretpostavite divoti Angie Stone, Alicie Keys, Norah Jones, Beyonce Knowles i Macy Gray njihove bake po stilu i prethodnice po divoti performansa.
Nikada nije kasno proći kroz to glazbeno čistilište da bi nesmetano i nesputano lahorili onim Rajem s početka odlomka.
REALNA CIJENA: 150 kuna (svaki CD)

J. A.

LUCINDA WILLIAMS – World Without Tears (Lost Highway)

Da su glazbenici samo mali odlomci nezavisnih komadića otrgnuti od tkiva glazbenog stila u kome obitavaju, Lucinda Williams opet bi strčala kao krivo nasađena i nepravilno centrirana, nezavisna i samosvojna nota od srednje struje te nepresušne americane i alternativnog countryja i glazbe za mjesečarenje i sanjarenje noćnih mora, te kako li sve nisu nazivali ovaj slow motion ugođaj i divotu glasa Lucinde Williams.
Činjenica da je za 25 godina aktivnog glazbenog stvaralaštva ovo njen tek sedmi dugosvirajući uradak ne govori o lijenosti, već sistematičnosti autorice i pristupu radu koji je tjera na akciju tek kada odluči da ima što za reći, otpjevati, šaptati i podijeliti sa masom štovatelja.
«World Without Tears» karakterističan je izvadak iz pjesmarice najboljeg što se podrazumijeva pod glazbom koja je izvor svih aureola iznad Lucindine glave.
«Plodovi njena rada» otvoriti će oči i najzaslijepljenijima i smanjiti dioptrije ako su za ovog razdoblja propuštali Lucindu da im prođe ispred nosova. Ta stara koka ne koristi se trikovima mlađih kolegica tipa Shanie Twain koja ne preže prostituirati svoju glazbu do trostrukog kloniranja i aranžiranja nastojeći ugoditi što širem auditoriju, a indirektno im poljubiti dupeta ne bi li joj vratili kupnjom njenog albuma. Lucinda će svetogrđem smatrati plivati tako plitko ako je za pjesmu još uvijek dovoljan glas, gitara, prave i iskrene riječi, i tri funkcionalna, ali vjerna suradnika. Ona ima ogromni kapital u tom slučaju.
Sve te pozlaćeno sakralne nijanse poput «Righteously» i tragove bluesa u «Minneapolis», «American Dream», ili «Atonement», te naslanjanje na Neil Younga s žešćom dozom Crazy Horsea za leđima u «Real Live Bleeding Fingers And Broken Guitar Strings» možda ne čine njen novi album najboljom zbirkom pjesama koje je mogla ponuditi u štovanja vrijednoj karijeri, ali ga čine još uvijek neponovljivim i jedinstvenim odrazom pjevačice i skladateljice, te pjesnikinje mirnoće ljudskog duha.
REALNA CIJENA: 120 kuna

J. A.

YEAH YEAH YEAHS – Fever To Tell (Dress Up/Polydor)

Moda, hype, mediji i fakti su na njihovoj strani. Stvari ovako stoje.
- Zaleđe: Istoimeni ili «Master» ep za Touch And Go iz Chicaga. Dvije godine unatrag.
- Live: prema piskaranju i traženju senzacija od strane tiska – turbo energični i neobuzdani, na trenutke mazni i zavodljivi, na trenutke divlji. U omjeru savršenom da ih progutaju svi odmetnuti alternativci svijeta.
- Zvuk: lo – fi.
- Oružje: gitara, bubanj i glas.
- Snimak: uživo odsvirano negdje u Brooklynu, NYC. Tamo gdje počinje art, a prestaje dominacija street rapa.
- Otisak: seks, energija, moguće krvavi i znojni trag na stageu nakon tretmana Briana, Nicka, i Karen
- Glazbena Škola:
Jon Spencer Blues X-plosion iz «Crypt Style», te «Extra Width», i «Now I Gotta Worry» perioda, ako se tiče glazbe.
Zatim neizbježni dodir manje eksperimentalnih, a više melankolično raspoloženih izumitelja strategije arta u glazbi Velvet Undergrounda, preko nastavljača tradicije i nezavisnih gurua New Yorka pogotovo, Sonic Youtha.
P. J. Harvey iz «Dry» perioda ako se pita za Karen O. i njene sexualne opsesije, te način pjevanja zbog kojega je prozivaju novom heroinom rocka i sline za njom prekomjerno navučeni na imidž i trenutak, a premalo na njihovu glazbu.
- Album trikovi:
«Date With The Night» - ludo zabavni pop komadić. Ritam je bitan i bitan je ritam.
«Black Tongue» kaotični udari gromova i demolirane «Mannish Boy» live verzije.
«Man» - priznanje tko kome, zašto, koliko i kada…
«Rich», «Pin», «Cold Night» - rastureni do temelja blues. Bijeli blues. Experimentalni blues. Savršeni blues za iskaljivanje svih fantazmagoričnih sranja na instrumentima i glasu.
«No, No, No» - kompletna, savršena, 200%-tna autoironija.
«Maps», «Y Control», «Modern Romance» - završni obračun i trilogija kada blues postaje preveliki zalogaj i lagano se odaju avetima i duhovima Sonic Youth prošlosti koji su morali preletjeti njihovim glavicama za vrijeme obitavanja u studijima.
- Rezultat: Hype! Pop. Rock. Blues. Art. Fart. Novo kucanje na stardom vrata.
- Zamjerka: prerazvikani su, na temelju samo dva odlična traga i puno odličnih koncerata. Da su se isti pojavili i grupirali prije 5 godina trenutak im ne bi bio ovoliko naklonjen i sretan te bi potonuli kao kultni band čiji utjecaj ne prelazi ionako glomazni NYC. Još toliko tragova iza sebe i možda će se slijedeća najveća svjetska trojka na turneji zaista sastojati od line upa: JSBX, White Stripes i YY Yeahs.
REALNA CIJENA: 120 kuna

J. A.

MARILYN MANSON – Golden Age Of Grotesque (Nothing/Interscope)

Kad je njemu stalo do šokiranja i stalnom stiliziranju priče o zlom i neprobavljivom Antikristu današnje glazbe, make up naglašavanju cijele te kostimirane i pretjerane priče za djecu koja nikada nisu smjela bez roditeljske paske gledati horor filmove evo mu udarac natrag u tu ružnu, pretjeranu i zapravo, benignu manipulatorsku facu (koji nikada neće sletjeti na pravo mjesto, a da se i desi ne bi ga pretjerano pogodio jer je gospođa Marilyn Manson sjajan psiholog i svjesna tvrdnje koja slijedi) – Marilyn Manson je mutirani Alice Cooper (uz pripadajuću izrugivajuću grimasu koju osnovnoškolaši rabe kada viču dežurnim jopcima nešto poput «Reci Coca Cola» - a onda sve sretni spuste naivcu i tupanu «mama ti je gola»).
Marilyn Manson = Alice Cooper. Marilyn Manson = Alice Cooper. Marilyn Manson = Alice Cooper.
«Ta na na na na na. Ta na na na na na. Manson, Manson, lovi me, lovi me kupiću ti novine/novine su skupe/kupiću ti duuuupe»
Pa, tko se naljuti, tko pristane, a tko preživi tretman svejedno je.
A koliko je osvrt karikiran, toliko sasvim odgovarajuće kazuje o onome što nalazimo kao najvažniju sastavnicu tog fol horor showa.
Teatralnost glavnog glumca i naglasci na kvazi morbidarije čine ga podložnim za raskrinkavanje po svim sastavnicama njegova samozvanog showa.
Sve je to sastavni dio Zlatnog Doba Groteske od kojeg je sazidan čitav taj provokatorski svijet Marilyn Mansona i njegovih kompadrea + istomišljenika. Ali perverzija u koju se kune nije ništa strašnija od vladavine Shanie Twain, 50 Centa, Britney Spears, Limp Bizkita, Linkin Parka svijetom prodaje glazbe danas.
Najgore u cijeloj priči je fakt da se radi ponovljeno o sasvim OK albumu. Prosječno bezidejnom i produkcijski dotjeranom, te lakiranom baš onoliko koliko odgovara vizualnoj pojavi MM-a. Albumu čiji prvi singl «Mobscene» krade pripjev i ženske back vokale od «Be Agressive» ingenioznih Faith No More, a smjene riffanja i kričanja odvijaju se u rasponu od doba Clawfingera do retrospekcije svih glam rock shema predstavljenih na «Mechanical Animals», «Holy Wood» samog Mansona.
On je pak naučio puno te karikirane kameleonštine od Bowiea i njegovih androgenih faza i pokazao se kao solidan učenik.
Tako da početak teatrologije po Mansonu završava upravo na prvoj pjesmi simboličnog naslova «This Is A New Shit» jer nam itekako otvara spoznaju da se ne radi ni o kakvom novom sranju, već jednom te istom, koje je promijenilo kostime, i pakovanje, ali sadržaj apsolutno nije. Niti će, sudeći po svemu do sada viđenom.
Tako da niti naslovima razigrane «Doll – Dagga Buzz – Buzz Ziggety Zag», «Ka – boom Ka – boom» ne odražavaju više od visoke produkcije, čistih gitara i njegova gotičkog zatezanje straaaaašnih i mučeničkih vokala. Naslovna stvar trebala je odigrati ulogu «I Don`t Like Drugs , drugi dio» međutim…ali je «(S)aint» i igre riječima pri deformiranju rječice «evil» neuvjerljivo prestižu u namjeri biti što snažnije pumpajućom igračkom za headbanging.
Nekim čudnim spletom okolnosti to ipak neće ići.
REALNA CIJENA: 70 kuna (za fanove)

J. A.

MENART RECORDS

TEGAN AND SARA – If It Was You (Sanctuary Records)

Htjeli su im vrli kritičari podvaliti Alanis i hvatanje za njene repove, te kakvu takvu nadogradnju feminističkog pisanja stasalog za vrijeme izlaska iz prve faze puberteta imajući na umu da sestre blizanke Tegan i Sara Quin imaju 21 godinu.
Htjeli su ih nakalemiti i na tračnice kojima su sezonu unatrag zalud urlale i srdile se korporacijske «buntovnice» Pink i Avril.
Međutim, drugi studijski album složnih sestara (s obzirom da prvi nisam imala prilike preslušati) sasvim je zrelo ostvarenje i puno više od spomenutih predstavnica «snažnih i opakih žena sa stavom i gitarama».
Pravim čudom i srećom biva kako tako kvalitetni uradak ispliva iz nekih zasjenjenih kutaka diskografske ponude gdje čame i leže gomile sličnih bez šanse da uhvate svoj trenutak svjetla i sreće kako bi ih šira javnost mogla kusati.
Djevojke šaraju kroz pop glazbu vrlo ležerno pa nije daleko istine ako opener albuma «Time Running» lociramo blizu najboljih trenutaka one iste buntovne Alanis, pa «You Went Away» pretvore od tihog uvoda u oporu gitarističku i ritmičnu dvominutnu prkosnicu, a na «Monday, Monday, Monday» već nastave biti melodičniji ogranak brit pop melankolije, dok ih «City Girl» približava No Doubt u sentiš ska trenucima, dok sa «Not Tonight» uspavljuju svoje momke na zadnjim sjedištima nježnije ih odbijajući. I tako redom do «Underwater» i «Hear Noises» koji su tipično šarmantni američki college rock i top1 studentskih radio postaja.
Country i folka zvuka banja u «Living Room» ne treba dugo da bi sestrice zasjenile kompletni Dixie Chicks katalog. «Terrible Storm» još je jedan Alanis not cover, a «And Darling» slatkiš bez premca na albumu. Pred sam kraj ni Throwing Muses ne bi ostale nedorečene da su potpisale «I Want To Be Bad». I nikada ne priznajte na kraju da je «Don`t Confess» da je slanje ljubavi koja vam se ne vraća opako gorka pilulica. Šaljem im svoju.
REALNA CIJENA: 120 kuna

M. M.

LLOYD COLE – Music In Foreign Language (Sanctuary Records)

Ovo je ugodna glazba za neugodno odrastanje.
Lloyd Cole i njegovi negdašnji Commotionsi bili su sinonimi za glazbu sa stavom i za ljude u skupim odijelima čiji se poslovni uredi moraju pohvaliti i nečim toplijim od temperature zidova koji im čine radni interijer. Yuppies. Američki psihotici. Sve je to zahvalna klijentela za Lloyda Colea i njegove downtempo skladbe o otuđenju i nekoliko slojeva razvodnjavanja iste.
Nije nikada uspio u naumu biti Nickom Caveom ili Van Morrisonom za ljude velike kupovne moći, a niskih estetskih prohtjeva, no zato je uspio približiti se Caveu obradom frustrirajuće i ne tako davne «People Ain`t No Good» s «Boatman`s Calla», kada uz klavirsku pratnju ima sve što treba, ali ne dovoljno za kompletno uvjerljivu re-interpretaciju jedne sasvim naročite i sporedne pjesme u repertoaru jednog Cavea.
Na tom detalju treba inzistirati jer se svi naslovi s novog Coleovog albuma doimaju nedovoljno razrađenim da bi ih mogli prepoznavati kao prvu skladateljsku ligu ako govorimo o rezigniranosti i sporim izvedbama balada kao stilu.
On je neupitno kvalitetan autor, međutim niti jedna od novih pjesama neće vratiti 80.-te premda mu je to velika želja bila.
REALNA CIJENA: 80 kuna

M. M.

WIDESPREAD PANIC – Ball (Sancturay Records)

Nema panike, bez brige.
Ovo su mogli snimiti i Eaglesi da kojim slučajem nisu imali onoliko dosadne ustrajnosti i vjere u svoje reciklatorske sposobnosti, ako se radi o vlastitim dometima i onkraj «Hotela Californije».
Ovo su mogli snimiti i The Band da su kojim slučajem odustali pratiti Dylanov trag i da su bili beznadežno suhoprani u svim tim svojim njegovanjima tradicije i uklapanja u sheme pisanja pjesama na način kako to sjevernoamerički kanoni i starosjedioci rocka nalažu.
Ovo su mogli snimiti i Telefon Blues Band. Zapravo, možda i jesu samo što pod krinkama i kodiranim imenima negdje tamo u Oregonu ili Wherever, Whatever.
Najdosadnija varijanta nježnog i suhoparnog AOR gitarističkog rocka s previše popa, a bez imalo rolla.
REALNA CIJENA:10 kuna

J. A.

TOM MC RAE – Just Like Blood (BMG)

Utihnulo je pomalo nakon naleta nove engleske, irske, otočne i protočne melankolije u rasponu od Davida Graya, Badly Drawn Boya, prvih Coldplaya, Starsailora, Travisa i ostalih nositelja melodija koje se pjevaju lagano u dvoje, pred samo jednim očima i kao takve funkcioniraju prvo i osnovno kao djelići nečije sobne, intimne atmosfere, tek zahtjevima stadionske publike pripušteni na iste i koncertne dvorane gdje se masovna čišćenja dešavaju uz gomilu tih raubanih upaljača i mobitela u zraku. Pih!
No, privremena tišina pred buru ne znači da ne postoji onih koji rade i objavljuju albume onkraj top lista samo zbog neagresivnog menadžmenta ili čega trećeg, ali pjesme su svakako vrlo podložne biti miljenicama i puno masivnijeg slušateljskog bića negoli je trenutna situacija.
Tom Mc Rae je kantautor iste profilakse i crpljenja muza kao i David Gray. Ili Ed Harcourt ograničen tek na nježne i lagane trenutke.
On će porinuti duboko i pustiti glasić stojeći do gležnja u oceanu kao vječnoj inspiraciji za metafore i ljubavnički ogorčene opservacije. On će biti sudbonosan i izazivački nastrojen samo dotle dok se ne odvaja od tihog piana kao najbližeg frienda i partnera koji razumije njegova poniranja i hrvanja s melankolijom.
Ovo je spori album. Pun nježnih pjesama. Savršena pozadina mu je svijeća. Možda jedno prislonjeno rame. I ruka na tjemenu.
REALNA CIJENA: 90 kuna

G. A.

SPIRITUALIZED – Complete Works, vol 1 (BMG)

…a onda je jednostavno zasvirala «Anyway That You Want Me» u svoj toj instrumentalnoj raskoši i klasičarskom aranžmanu, sa svim tim strings attached naznakama, psihodelijom i vanzemaljskim asocijacijama nakon lahorom pjevane melodije refrena, pa će Jason Spaceman doista surfati povjetarcima u epski raskošnoj trilogiji «Feel So Sad», pa će se sve do Beatlesa činiti manje vrijednim i apsolutno nedostojnim pažnje jer ovakvu grandioznost i opsežnost u građenju dramatike pjesama, upotrebi statista i muzičara sa strane, možda tek otkrije neki budući glazbeni mutirani pravac koji će gospel i rock ujediniti u cjelinu i koji će za glazbene levitacije Spiritualizeda naći savršeni kalup jer takvoga nema na današnjoj sceni.
Badava asocijacije na neo psihodelične valove ranih Spacemena 3, My Bloody Valentine, badava križanja s Tindersticksima (bar što se angažmana klasičnih instrumenata tiče), badava bilo kakve usporedbe s čovjekom čije je lebdenje glazbom od jednog namjerno kemijski izazvanog stanja postalo trajno obitavalište i stanje uma iz kojeg, priključen na pravilne frekvencije, odašilje note i sabire «kompletni katalog» u spregu i sukob pop pjesme i klasičnog aranžiranja, apsolutno onako kako bi to možda neki učenik Phila Spectora danas priznao.
To je prvi CD. Epika.
…da biste početkom drugog dijela bili sigurno podvrgnuti hipnotičkom učinku «1000 Bars» i sfera iz koje je emitiran taj poluexperimentalni komad zvuka ostaje vam velikim upitnikom. «I Want You» su mogli napisati i U2 ali ne bi zvučala toliko pompozno nego je u Jasonovoj svjetlećoj ambicioznosti za stavljanje 70 uskličnika iza svake izvedene kompozicije.
I tako se not country but heavenly trip hopom nazvala još jedna nebeska tema «You Know It`s True» i svaki je sanatorij, te izletište dobilo uz reprodukciju zvukova prirode, savršenu podlogu za opuštanje.
Pa onda ostali ostaci s «Medication» ep-a gdje dopušta i saxofonima da pozadinski brljaju i narušavaju savršeni sklad i metriku pjesama, unoseći naoko nervoznije naznake skladatelja…no tek je ovo trenutni privid njegove igre.
Savršenstvo i sitničarenje koje je postalo produkcijskom oznakom i trademarkom Jasona Spacemana završiti će u flashbacku onih početnih «1000 Barova».
Ovo je bila iluzija i opaka glazba jer nakon tretmana kompletnim radovima, točnije, izborom prvog dijela nekih od Spirtualized odabranih komada, moglo bi se naći opravdanih argumenata da poneka glazba nastala pod utjecajem stimulansa ne daje loše rezultate.
Naravno da je Hendrix miran i da svi antologijski Beatlesi, Stonesi, Floydi, Doorsi, Bowie i ostali 68.-aši jesu shvaćeni kao iznimke u raskošnoj povijesti te divne pop glazbe.
Čak i u slučaju da niste lobotomizirani kršćanin i vjernik, nakon 150 minuta u društvu ovog megalomana morate se osjetiti pobožno. No to su već reference na njegov posljednji studijski album.
REALNA CIJENA: 130 kuna

J. A.

BOB SINCLAIR – III (NEWS)

Dance Baby, Dance. Disco Baby, Sklisko.
I to je doista najtočniji i jedini odgovarajući opis i uvod u Sinclaireova prčkanja po kompjuterima i sintićima tražeći najkoktelskiju ljetnu i dancefloor temu u nadi da će moći ponoviti uspjeh hita «Kiss My Eyes».
Sudeći po ostatku materijala, to mu i ne bi trebalo predstavljati problem jer se reciklira upravo na općim mjestima gdje mozak zamjenjujete kukovima i noge pretpostavljate sadržaju onoga što vas tjera na ples.
Istina da se sva na albumu čini već milijardu puta odsviranom i dozlaboga posuđivanom zbirkom pjesama, ali Sinclair vješto posuđuje prvo od samog sebe, pa je, budimo nježni, za nijansu pošteniji od većine i prosjeka klupskih tragača the hita.
«The Beat Goes On», «Do It», «Sexy Dancer», «Beat The Clock», «So High» ubijaju sve Aque, Ace of Baseove, Alcazarove i preostala slova abecedarija. Sreća što se ne prisjećam više imena recentne pop produkcije o kojoj bi moli pisati usporedbe.
REALNA CIJENA: 80 kuna

M. M.

HIM – Love Metal

HA!
Evo ga opet. Naš omiljeni rocker. Naš omiljeni Finac. Naš omiljeni predmet svih dnevnih i noćnih očajanja, te visoko i niskosloženih socioloških rasprava i senzacionalnih teorija o tome ZAŠTO je Ville Vallo TAJ?
NEO(brezani), ONE, ODABRANI?
Zašto je Ville Vallo glazbeni evropski Matrix?
Pa makar bio takvim samo na zidovima teenage blind djevojaka i feminiziranih dječaka, ali opet i još uvijek…
Zašto se taj stručak loše patetike otpjevan antidramatičnim dubokim glasom smatra glazbenikom vrijednim recenzije i pažnje dulje od blinka na te priglupe pentagrame ili heksagrama, a uglavnom izmeta kilograme s omota novog mu albuma (kao i svih dosadašnjih).
Koliko mu je genijalan layout i spojak zvijezde petokrake i srca, toliko su mu genijalni i potencijalni singlovi s novog ataka na srca nesretne dječurlije i njihovih okrutnih staraca i starije braće i sestara koji im toleriraju te gluposti i pripuštaju ih tehnološkim čudesima koja reproduciraju «nosače zvuka» (u ovom slučaju «nosače smeća»).
Dragi DOPovci, priđite bliže da vam šapnem jednu bivšu tajnu.
Ja sam naime totalno frustriran i ljubomoran zato jer Ville Vallo ima bradavicu na dupetu, a ja je nemam, nego na lijevoj strani nosa.
I tako zavaljen u fotelju preslušavam njegovih 10 novih pjesama koje mi ježe kožu i puštaju trnce kroz sve slojeve tkiva i oštećene organe. Od žalosne pužnice do testisa. Uši me bole i krvare, srce mi ubrzano lupa s velikom opasnosti da ne pucne i preskoči na odgovarajućem beatu, bubrezi su naborani i pate svaku sekundu.
Zbog ovakvih sam albuma na tragu senzacionalnog hackerskog otkrića pomoću kojega će svi kompjuteri, CD playeri i ostali novomodni reprodukcijski strojevi svijeta čim budu nahranjeni ovakvim užasom istoga trena pustiti magnetske zrake za neutraliziranje sadržaja i slušanje takvih albuma biti će zauvijek ograničeno na samo 1 sekundu prve pjesme, jer sve nakon biti će tek ugodno krčanje naspram neutralizirane sadržine glasa koji je krenuo pjevati nešto poput «Buried Alive My Love», «The Funeral Of Hearts», «Soul On Fire», «Endless Dark». JAOOOOOOOUUUUUKKKKK, dosta pobogu.
REALNA CIJENA: oprostite na drskosti, ovdje realnosti nema mjesta.

J. A.

MOLDY PEACHES – Unreleased Cuts and Live Jamz 1994 – 2002 (Rough Trade)

A onda se vaši dragi prijatelji razbahate i razulare jedno podne i počnu na sva zvona oglašavati seriju od 14 dvotjednih nastupa u lokalnom klubu ne bi li na posuđenoj 4-kanalnoj mixeti uhvatili vibru i pred rasprodanim klubom bircom i 50 sigurnih namjernika snimili sve zaostatke koje su brižno skupljali u pjesmaricu niz godina kada su slovili kao «moguća slijedeća velika stvar».
Veliki nikad nisu postali, ali na kraju krajeva nije im to niti bilo toliko važno.
Jest da bi danas u tom slučaju bili u najmanju ruku predgrupa R.E.M. zajedno s Bambijima na tekućem dijelu evropske turneje, no niti dvostruki CD sa zbirkom od 55 nikad realiziranih songova i nastupa uživo u razdoblju od 1994 do 2002, nije zanemariva stvar.
Ako vam ne smeta apsolutna demo kvaliteta snimljenog materijala i nedostatak bilo kakvog balansa između instrumenata, te ako niste high fidelity manijak pa vas ne smeta gotovo mono zvuk, mogli biste i uživati prisjećajući se svih tih zanemarenih i zabavnih pjesmica koje su vam značile u nekom razdoblju više od moguće pristojne podrške ljudima iz susjedstva i njihovim nastojanjima u tuckanju kamenja i rolanju karijere.
Ipak shvatite da ste se na tih nekoliko koncerata baš sjajno zabavili i da biste isto ponovili, ali s nekim drugim slično zabavnim anonimcima koji su «mogli postati slijedeća velika stvar». Poput Moldy Peaches.
REALNA CIJENA: 70 kuna (dokumentarna vrijednost)

J. A.

DETROIT COBRAS – Seven Easy Pieces (Rough Trade)

Ako je suditi po imenu ove bi žene trebale rigati vatru a muškarci pišati kerozin, no već referenca na Bob Rafaelsonov uradak «Pet lakih komada» s Jacom Vječnim Nicholsonom sugerira da nije sve ipak search and destroy logika.
Sedam lakih komada dotičnih erotomana i erotomanki šara od country rocka do standardne hard rock s boogie primjesama i čini to sasvim solidno. Kao i tisuće prije i nakon njih.
No, te ostale tisuće nećemo dobiti na recenziju, pa koristimo priliku biti informativnima.
Tragovi pripadajućih muzičkih standarda bilježe se od «Ya Ya Ya (Looking For My Baby)» Smith&Starkes tandema, «My Baby Loves The Secret Agent» Fred not Sonic Smitha, «Heartbeat» Eda Cobba, sve do zaključne «Insasne asylum» veleštovanog Willie Dixona.
REALNA CIJENA: 60 kuna

M. I. G.

DALLAS RECORDS

WHITE STRIPES - ELEPHANT (V2)

Nakon sumanutog i vrtoglavog prelaska sa marginalne etikete Sympathy For The Record Industry na major label, te nakon zamjene albuma «De Stijl» milijunskom garage blues školskom bombicom «White Blood Cells» duo Jack (gitara + glas) i Meg (bubnjevi i back glas) White postali su underground zvijezde broj 1. Sa neupitnim zaleđem i reputacijom nepotkupljivih pravovjernika i robova idealizmom prožetih nezavisnih načela. Dakle, iskreni su i rezultat pukog slučaja prepoznavanja talenta i catchy zvukova koje njihova duo manufaktura proizvodi samo na dva instrumenta. Kako molim? Come again? Da, nije zabuna. Gitara i bubanj, te glasovi. Uz razumljive studijske intervencije i dodatke na novom, četvrtom, dugoočekivanom studijskom izdanju «Elephant» (V2/Dallas Records). S obzirom na protok regularnih albuma po netu i po nekoliko mjeseci prije oficijelnog datuma izdanja radi se o situaciji gdje je jedini izbor biti indolentan. Tako se i ova M+Ž nekorumpirana srca valjaju već poduže vrijeme i imena im se spominju po raznim Forumeskama i poligonima za anonimne kretene koji bez tri čiste i bez imalo samokritičnosti prema vlastitoj nebitnosti u sistemu u kojem bivaju, već kukaju nad razočarenjem i promašajem godine, ili ih pak jako buni što im novi White Stripesi ne sjedaju u uho nakon drugog slušanja jer nisu ispunili njihova očekivanja. A očekivali su repetitio repetitorum «Hotela Yorbe», «Fell In Love With A Girl» i ostalih popičnih naslova s proslavljenog hype albuma. Jack im vrlo sofisticirano jebe matere i poručuje obračun u stihovima «I`m Gonna Fight Them All!» na samom zamahu novog albuma s dozom odlučnosti svojstvenijoj nabrijanim punkerima nego okoštalim garažnim blueserima. Ali nećemo o porijeklu. Činjenice im govore u korist. White Stripesi su stilski svjesno ograničeni na instrumentalni minimalizam i ekspresivni maksimum jer izvući svježeg daha od zadanog stila glazbe na četvrtom albumu, a da se durovi, sedmice i molovi te melodije, vrte u savršenom krugu od prepoznavanja Beatlesa, Neil Younga, Jonathana Richmana i zatvaranja kruga sa prvospomenutom bluesy asocijacijom Velečasnog Jona Spencera i njegovim kričavim inkarnacijama kroz explozije, Pusssy Galore ili Boss Hog, nije dovoljno samo planetarno isfuravanje, guranje novina i medijskog hypea. Mora postojati i miligramče talenta. U njihovom slučaju ta mjerna jedinica svakako raste. I jasno je da nisu genijalci, daleko od tituliranja. Ali su sasvim pristojan band prema čijim se načelima i načinu rada zdravije orijentirati u prostranstvima srednje struje kojoj nakon milijunske tiraže povratno pripadaju. Što će potvrditi na turnejama. Unatoč činjenici da i oni imaju zahvalno složuckanu biografsku pričicu za marketinške svrhe lanisranja u komercijalnu orbitu. I unatoč činjenici da im garažna produkcija glazbe sve do predstavljanog albuma svakako nije naodmet, već sasvim sveže zvuči u direktnom clashu s pijevnim i razgovijetnim tužbalicama u presjeku od ljubavi do bola, života kroz perspektivu dojučerašnjih marginalaca, a današnjih ironičnih cinika (po vlastitoj volji i nahođenju). No, stvari se mijenjaju, a Veliki Duo odrasta i shvaća pravila. «Samo mijena vječna jest» krilatica je po kojoj će se neprimjetno pokušati izvlačiti izvan uzusa blueserije i garažijade kojom su bili i ostali prijestolonasljednici nakon mogućeg posustajanja Najvećeg Jona. Intenzitet i prasak ne popušta od prve lansirne točke. Relativno je samo na koji način doživljavate adrenalinske šokove i udare. Ljubav i kako je samostalno pronaći, steći, pa naivno prokockati, šeprtljati, romantičarski bolovati, te dvosmislenim stihovima potencirati njen opstanak u svim sferama White Stripesa i dalje je glavnina tema koje srećemo na leđima i češkanjem iza ušiju ovog ogromnog Slona. Njegova zvučna i stilski fingirana trash odrednica i dalje je pretpostavka za punjenje festivalskih stageova, ali i malih klubova, te White Stripesima komercijalnost nikako ne može štetiti. Slušateljima još manje. REALNA CIJENA: 130 kuna

J. A.

DATSUNS – The Datsuns (V2)

Australska tasmanijska neman revitalizirana interesom za žestokim rock bandovima i jedna od sezonskih senzacija zovu se Datsuns. Funkcioniraju na principu punk AC/DC. Uglavnom, sve ono što hype miljenici i ušminkane zvijezdice koje kradu iz Nirvana + Beatles kataloga nisu, to nastavljači AC/DC i hard rock tradicije jesu. Društvo se opako zakačilo na pojam snažne i energične glazbe bez puno filozofiranja, ali s puno osjećaja za adrenaliziranje slušatelja i ispaljivanje udaraca maljem prilikom uživanja u čarima istoimenog albuma. I odlomaka kakvim se doimaju «Lady», «MF from Hell», «Harmonic Generator», «You Build Me Up (To Bring Me Down». Kao što bi Bon Scott rekao:»Vrišti, viči, deri žice i imaš band.»
Kratko i jasno. Daljnje informacije ionako spadaju pod MTV areu.
Vama je važno zapamtiti ime, cijenu, i ne pitati se o smislu suviše.
REALNA CIJENA: 110 kuna

G. A.

BLUR – Think Tank (EMI Records)

No da, hmmmm.
Koga se vraga svi susprežu reći glasno da je ovo u stvari novi album Gorillaza u menopauzi i da Blur kao band u promjeni ima veze s «Think Tank» postocima mjereno, oko 80%, upravo onoliko koliko je autorski ostatak Damona Nomada Albarna kao najistaknutijeg od grupice, pogotovo po odlasku gitarističke struje i vage u bandu, Grahama Coxona.
Ali zbog čega bi to trebalo biti loše?
Zar je blasfemično ili sramotno treba biti onaj čiji dodir sve pozlati, pa makar se radilo samo o jednom periodu karijere, što ovo razdoblje napuštanja starog, preokrenutog Blura i traganja za novim sigurno predstavlja.
Dovraga i brit pop bez Jarvisa, Gallaghera, Yorkea i Albarna.
Novi ili prijelazni, pa nužno experimentalni Blur danas su više Gorille s Malija, nego ostaci onoga što je nekoć cupkalo o «dječacima koji žele biti djevojke» i obratno. I bolje za njih. Dugoročno gledano. Jer svi zbunjeni i oponenti još će neko vrijeme nakostriješeni režati na odstupanja od akustike «13», ili odvajanja od popa u onom prije «13», i sigurno će tugaljivo i čeznutljivo prizivati Grahamove autorske ostatke kroz lijepo sviranje gitare.
Naravno da su zaboravili gitare i da su ritmovi bezgrješna, sugestivna i zvukovima raskošna, downtempo elektronika («Good Song», «On The Way To The Club», «Caravan», «Sweet Song»).
Bili usmjereni na neka tiha uvađanja u novi svijet («Ambulance»), ili spajali tradiciju brit popa sa studijskim igračkama («Gene By Gene», «Out Of Time») i to poglavito ona porijeklom s otočja Mali («Morrocan Peoples Revolutionary Bowles», «Jets»), baš kao što je bio posljednji glazbeni angažman Damona neizbježnog, Blur ne brljaju.
Zapravo, Damon ne brlja. Ne srlja. I ne siluje. A to je primjetno u svakoj stvari.
Također je nemoguće ne primijetiti pokušaj trapanja «Song 2» ovog albuma u «Crazy Beat».

Jasno je da se prošlosti treba otrgnuti postepeno, bez senzacionalnih i naprasnih prekida jer bi svaki drugačiji postupak bio osuđen, kako od trome kritike, tako i od konzervativne fanovske baze. Stoga Blur namjerno daju «nešto između» svjesno riskirajući što bezbolniji prijelaz i moguće predrasude u povodu «Think Tanka».
Nije zgorega naglasiti niti da je glazura i produkcijski minimalizam te samozatajnost novih Blura rezultat neprimjetnog unajmljivanja Williama Orbita, Normana Cooka a ka Debelog Momčine Slima, te Bena Hillera kao mastermindova za sve te trackinge i porađanje Novog Blura.
A onaj, uvijek sporedni, osobni odnos slušatelja i Blura je tako visoko na amplitudi mržnje i ljubavi, jer od nepodnošljivih i anemičnih pulena lansiranih intervencijom tog velebnog brit tiska, Blur su od svemirskih tema kakvom je bila «Universal» počeli bivati svakim novim djelom, sve respektabilniji i maženja vrijedni pop dragulj.
I imaju uvijek kredita za posebno mjesto u trendy fonoteci pasioniranog slušatelja i sudionika u glazbi.
REALNA CIJENA: 120 kuna

J. A.

EVERCLEAR – Slow Motion Daydream (Capitol Records)

Sačuvaj nas Bože stereotipova po svim slojevima življenja. Glazbe ponajviše. Uključujući i ove ostatke college rocka i post grunge bandova koji su sterilni do jajca i koji siluju te famozne riffove do besvijesti uz pripadajuću melodiju zato jer se osjećaju tako otkačeni i spremno 10 godina pod istim molovima i durovima obitavati na jednako suhoparni način kako su to radili prvim albumom.
Everclear jedan je od bandova koji su lovili trenutak po nekim soundtrackovima glupavih teen komedija i po tri, četiri slušljive pjesmice sklopljene za dugosvirajuće albume.
Inače, ništa od interesa. Niti za «Volvo Driving Soccer Mom», niti za «I Want To Die A Beautiful Death», a pogotovo za «How To Win Friend And Influence People».
REALNA CIJENA: 30 kuna

M. I. G.

BURNING BRIDGES – Fall Of The Plastic Empire (V2)

Glazbena Amerika iz perspektive bandova tipa Burning Bridges mjesto je gdje se račvaju Delta 72 (ako ikome još znači štogod ovaj sjajan funky bluesy band) utjecaji, ritam delte bilo koje podzemne rijeke koja je tekla ispod prostorija gdje su BB vježbali stvari za novi album ali nakon punk tretmana iz Skandinavije, recimo – Hellacoptersa na prvom i posljednjem mjestu.
Pa znaju zagristi do bola i oprati po gitarama tako da feedback i riffovi zaprijete žestinom kakvom ne puca gro današnjih rock poletaraca. «See You Empty» kao bonus track jedna je od takvih bombčki. A ona se intenzitetom ponavlja bar 7 puta tokom track listinga.
I inače, apsolutno dugujući postulatima nezavisnog duha i zvuka koji fuzijom bluesa i hard rocka daju strašno ritmički naglašenu i opako energičnu glazbu, u preostalih 10 komada, M/Ž duo (Coats/Campbell) potroduplan bubnjarem Jasonom Kourkounisom (jedan od onih koji su lupali u najdivljoj whiskey zvijeri otkad je bijelog bluesa – MULE) agitiran je ne bi li svojom furioznom svirkom učinili malo komešanje među svim tim novacima na sceni.
Ovo je jedna od sigurnih oklada da neće dostići status jednih White Stripesa ili YYY, ali su im kvalitetom tik za petama.
REALNA CIJENA: 100 kuna

G. A.

TURIN BRAKES – Ether Songs (Source Records)

Po prvom glasanju vokala Turin Brakesa slijedi saznanje da nije ženski, ali zvuči tako.
Druga je spoznaja da su Radiohead ipak najveći band stasao 90.-ih sudeći prema utjecaju koji imaju na glazbu porijeklom s Otoka i širih dijelova Globalnog otoka koji su se zakačili na Bendove i OK Kompjuter.
Sve te kombinacije The Banda i Radioheada koje spajaju Turin Brakes onoga časa kada album snimaju s druge, «krive» strane Bare, sve te usporedbe sa Starsailor ili pak Muse kao drugoj generaciji, čine se uslugom pri etiketiranju momaka zaljubljenih piskutanja i sporog tempa sprezanja klavira, gitara, naglašenih činela pri vokalnim uslugama i zadovoljavanju vlastitih tugaljivih momenata. Napose, imaju ljudi 12 pjesama na eteričnom albumu.
Pa tko poželi, široko mu polje i duga zabava.
Dosta.
REALNA CIJENA: 80 kuna

M. M.

GOLDFRAPP – Black Cherry (Mute Records)

Jedan od preciznijih i domišljatijih osvrta na nečiji album u posljednje vrijeme prelistali smo kliktajući po Monitorovim glazbenim stranicama u vezi drugog (ne)djela synthesizer dua Goldfrapp čiji novi album «Black Cherry» zakačen za revitalizaciju zvuka osamdesetih i disca u svim njegovim nepodnošljivim stilskim karakteristikama, djeluje parodično. Čak i nakon Daft Punka.
Sintetika nikada teže prevaljena preko producentskih leđa ovdje se izbjegava doimati mrtvački hladno i distancirano time što su im stvari ispresijecane interpolacijama živo odsviranih instrumenata, a glasovi Alison također su trebali graktati u korist nekakve hinjene emocionalnosti iza synthova (koja, usput budi rečeno, uspijeva tek najvećoj, Bjork).
Međutim, ništa od toga.
Nije sve besprizorno, šupljikavo i tako drastično loše. Ali je centrirano po sredini. NEMA UKUSA.
Ne ostavlja traga. Pjesme su stilske vježbe i ne komuniciraju niti melodijama, niti naslovima, niti textovima sa slušateljima. Od Portishead asocijacija, do Aira ili sporih Lamb, čitav se elektro svijet i utjecaji mogu navesti, ali i opovrgnuti kao Goldfrappu važni i primjetni.
No, vratimo se recenziji s početka texta, a ona govori:
» Teorija penjanja na planinu kaže da u dnu planine želiš doći na vrh čime je iščekivanje lansirano. Što se više penješ uz planinu iščekivanje je veće, strpljenje manje, a želja za vrhom postaje neurotičnom. Kad dođeš na vrh iščekivanje je nestalo, strpjeti se više ne moraš, ostaje sjećanje na želje. Vrh uvijek upropasti sve. Možeš se samo spustiti dolje. I probat s nekim drugim vrhom.
Odavno nisam slušao nešto ovako promašeno. Kao da netko na vrhu planine predloži - "ajmo još jednom!".
REALNA CIJENA: 60 kuna

G. A.

DANCING BEAR

DEFTONES – Deftones (Maverick Records)

Naramak boli se vraća u grad. Čemera, jada, uzdaha, vriskova, a pogotovo glazbe sve više ustajale i sve manje uzbudljive zbog inzistiranja na kompetitivnosti među bandovima tko će više i duže izdržati taj visoki i metalizirani štim gitara, taj paradni ritam i produkciju Terry Datea koji je već potpisao svoje produkcijsko znanje na umanjenju praska i ritmičkih bombi jedne Pantere od vremena one bušilice probijene kroz lubanju u HTV exploatacije «I`m Broken».
Nitko od tih nu metal grabežljivaca još uvijek ne nosi tako simpa bradice i nitko tako lijepo ne miješa pjevanje i vrisku kao Chino Moreno. Kada bi Faith No More bili valorizirani prema stvarnoj kvaliteti i kada bi s njihovih studijskih albuma pročistili smet, a ostavili tragove besmrtnosti, tada bi i Chinu spominjali tek nakon nedodirljivog Mike Pattona koji je na tom terenu bio nedodirljivi i neosporivi autoritet.
Ovako, unutar odgovarajućeg hibrida heavy metal glazbe, Deftones bez poteškoća odnose titulu najvećih baš zbog činjenice da ne prezaju pred žanrovskim koktelima, te da se njihova buka u sprezi s pjevanjem i melodijama čini najviše potkrijepljena lucidnim kompozitorskim rješenjima i tekstovima.
Neka opća mjesta nisu htjeli izbjeći pa u «Hexagramu» kada Moreno predviđa «da masa podivlja», ona to vjerojatno i čini u trenucima kada njegovo krkljanje pričinja David Yowa iz omiljene podrumske zvijeri The Jesus Lizard sasvim sigurnim utjecajem. «Minerva» je osim prvog singla, fantastičan komadić pomirenja zaraznog refrena «so … God Bless You All…For The Song You Sang» kao traga nježnosti i melodije, te brutalnosti koje se ne mogu odreći ni kada bi snimili akustični album.
Ako su se svi kleli u «White Pony» kao vrhunac žanra i ako je doista trebalo samo malo do niti pomirenja između Smashing Pumpkins tuge, i Deftones rezignacije, možda će naramak novih buđenja prekrasnim temama biti dostatnim za nove panegirike i svršavanja fanova na odnos tiho – bučno – tiho – najbučnije.
I Chino je opak tip kada grize u «When Girls Telephone Boys», uzbudljivo je kako klizi i kako pršti od bijesa, a glazba je tako groznjikavo producirana ispod zahtjeva njegovanja ogromnog ritma koji bi itekako pristajao ovakvim vokalnim egzibicijama, pa nisam siguran tko više pati. On, kada siluje te telefonske slušalice, ili slušatelj koji naslućuje u kakve se bombe moglo ovo pretvoriti drugačijom produkcijom. Onako kako je nekada povremeno udarala Sepultura u «Teritory», «Roots Bloody Roots», ili Machine Gun u «10 Ton Hammer».
Nema revolucije. Usprkos sjajne primjese `lektronike u laganoj «Lucky You».
Ili sentišologije «Anniversary Of An Uninteresting Event».
Usprkos iskoristivog riffa s «Bloody Cape».
Parada je bez balada završila s kreštavom «Moanom» za koju je naljepnica Tool sigurna.
Izostala su glazbena kaotična prizivanja tog privatnog Armageddona koji se provlači kroz svaku metaforu korištenu pri seciranju svijeta u kom se ne osjeća baš tako udobno.
Sve gitare i svi ritmovi nakon laganih uvoda pretvaraju se u mehaničke zvijeri o kakvima je već dramio i Marilyn Manson i prduckali preko milog i dragog oni nepodojeni megaselleri Linkin Park. Ali zvijeri koje smo odavno apsorbirali i naučili da mogu opako djelovati na prvi pogled, a razdoblje prilagodbe i adaptiranja na njihov učinak (i izostanak istog) traje kraće nego prije, moment nakon upoznavanja.
REALNA CIJENA: 100 kuna

J. A.

INTERNATIONAL NOISE CONSPIRACY – First Conspiracy (Burning Heart Records)

Koliki su Rolling Stonesi iz prve faze djelovanja (`62 - `66) utjecaj na kasnije leglo retro rock i garage bandove od Estrusovih sexualitetno dezorijentiranih pulena Makersa koji su trebali biti i opstati kao «next big thing» u moru trenutno medijski drhtećih White Stripesa, Yeah Yeah Yeahovaca i sličnih post Strokes Gremlina, pa sve do subjekata ovog osvrta, vidljivo je iz svake note albuma «Prve urote» još jednih od švedskih «g®aditelja rock n roll outlawstva».
Međunarodna teorija buke i urota kontra loših bandova u INC ima vjerodostojne i vrlo potentne njegovatelje spomenutog Stones tradicionalizma, ne zato jer se grčevito hvataju za trenutni hype od lo-fi produkcije i zato jer zvuče krajnje jednostavno u tih nekoliko poteza žicama, već zato jer je kompletni album od uvodne «The First Conspiracy», preko potencijalnih klupskih hitova (u negdašnjem smislu riječi) «Do You Know My Name», «T.I.M.E.B.O.M.B.», «Blast Off» zrači homogenošću i nabitom strukturom pjesama toliko jednostavnih da vam se pričinja kako svaki usputni momci iz kvarta koji se nauče naštimati mogu zvučati ovako opušteno, tricky i tenzično u isto vrijeme.
Međutim, zabluda je. Za INC i njihov angažman uočljiv kroz socijalne komentare u textovima, trebalo je nekoliko miligrama dobrog fluida među članovima, nekoliko deka dobrog medijskog trenutka, i megatona sreće. Svaki omjer ide njima u korist, osim što će ih uskoro i fanovi vjerojatno zaboravljati i sjećati se kao potentnih i mogućih favorita onda kada se bučalo oko svega što nema basove i bubnjeve nabrijane do bola već se naglasak stavljao na urlike pjevača i hvatanje podložnih melodija akordima blago odvrnutih distorzija na Stratocasterima. Poput 27.05. 2003.
REALNA CIJENA: 90 kuna

M. M.

BOMBSHELL ROCKS – From Here And On (Burning Heart Records)

Ali svaka mala revolucija svakako znade biti vrlo okrutna prema drugoj, trećoj i n –toj generaciji nadolazećih «revolucionara». Zapravo (de)generaciji istih. I tako se u moru angažiranih punk rock bandova shema i špranca svirke reakcionarnih «uličara» mijenjaju samo imena i likovi mladića tetoviranih i pofarbanih crvenim i crnim nijansama, te coverima CDa koji sugeriraju kako se gerila provlači i kroz njihov izričaj. Pa onda nakon uvodne minute proklamiranja, ožežu onim poznatim melo gitarama i istim vokalima na refrenu, ne bi li osjećaj srdžbe i tuge bio potpun. Pa tako punih 13, do 14 puta po dvije, tri minute. I prišivaka s njihovim parolama je puno po mladeži od 13 do 16 ako ne vole Kokakolaizaciju svijeta i ako ne slušaju 50 Centa. I sve je apsolutno isto u glazbi, osim detalja da se imenima i prezimenima članovi banda razlikuju od kolega im s Epitaph etikete, nekoć Fat Wrecka, BYO Recordings , itd.
REALNA CIJENA: 30 kuna

M. I. G.

THE PEEPSHOWS – Refuge For Degenerates (Burning Heart Records)

Činjenica je da se dobar postotak američke garažne glazbe i energije preselio u Švedsku unatrag posljednjih 5, 6 godina do kulminacije ovih dana. Ne biste li nastavili sumnjati što to potpisnica ovih redaka laprda i eventualno mi spočitavati glazbeno neznanje i nelogičnost (poput mog omiljenog rockera Gordana Penave Pište koji se fura da je muž i da dobro svira, dobro pije pivu i gemište, a od toga nije ništa) prisjetite se samo niza od Turbonegro, Hellacopters, Gluecifer, Hives, International Noise Conspiracy…i tako dalje koji su na prepad sjajnim albumima i stilom preplavili rockerskije i zabavnije namješteni svijet.
The Peepshows jedni su od mlađih sljedbenika te skandinavske škole režanja i riffanja koji neće temeljem glazbe predstavljene na «Refuge For Degenerates» uspjeti zasjeniti zabavnije i jače kolege, ali daju stanoviti uvid u mogućnosti koje bi se dodatnim brušenjem materijala dale razviti i oblikovati u masovno prihvatljive rockerskije budnice.
Lakše i manje agresivne stvari s albuma poput «In the Dirt», « Muddy Waters», «Count Me Out» lakše su za zobanje od ostatka punkerskije nabrušenog materijala kako i doliči njihovom vizualnom stylingu vatrenih manekena za tatoo shopove u Švedskoj.
Najteže je opravdati ulogu pozorne recenzentice i ostati posvećen do kraja svojoj «važnoj» ulozi kada se već nakon drugog opetovanog albuma naslovi doimaju nepošteno poznatim i blago, ali sigurno plutaju k zaboravu.
REALNA CIJENA: 60 kuna

M. M..

LIVIO MOROSIN BAND – The Best Off... (Nika Records)

«Dragi naš Livio/što li si muzama skrivio/da si opet prošlost oživio/na način da ni Alen ne bi bilivio…» mogao je Franci Bašković i ovih stihovima uvesti u novi album starijih (i nekih) pjesmica Livia Morosina i pratećeg mu banda.
Pjesmarica sjajnog istrijanskog oli istarskog folk rockera i psihodelijom opranog heavy metalca, te borca za očuvanje tradicije DOBRE glazbe na područjima Ča vala, Ča dala, Ča krala i posuđivala, sadrži brojne dokaze njegova skladateljskog talenta, koji je godinama bivanja na domaćoj sceni iskazao kroz suradnje s odabranim i probranim glazbenicima.
Od njegova pionira i sezonske pop izmišljotine Alena Vitasovića iz čijeg razdoblja kraljevanja ide «Po ud mene», preko Daria Marušića i Anelida s kojima je sklopio prvotne studijske verzije teritorijem omeđenih «hitova», i novi aranžman za medley sastavljen od «Žminjske polke + Tri naranče».
Livio Morosin u nedostatku volje, vremena ili čega trećeg za kompletan novi autorski otisak, skupio je prijatelje i u tri dana snimio prearanžirane pjesme iz velike pjesmarice koju je tijekom karijere ostavio za sobom.
I nema prigovora kopiranju imena Lauferova diskografskog debija s jednim «f» viška ne bi li bio vrckavi samoironični osvrt na nešto što nije kompilacija, ali moguće da predstavlja vrhunac autorskoga potpisa.
Nije ovo vrh vrhova, niti kako sam autor naglašava «istarski hard rock etno» ako krajnjem oglednom primjerku pjesama kojim nas daruje sami prikačimo nazivnik, pa ga krstimo «štalom mirnih Gustafa».
Među ostalim ležernostima koje mu idu u korist, vokalna izvedba Liviu zauvijek ostaje velikom enigmom. Korpulentni rocker i ljudina ki voli dobro ilo i pilo biva u opreci sa zahvalnim instrumentalima koje smišlja ne uspijevajući im dati onaj potrebni emotivni izvedbeni uskličnik koji bi mogao udariti pečat na svrstavanje naslova poput «Bura», «Baladur», «Lipo je viti» (prvi singl), a znali su neki od njegovih suradnika i izvođača.

Ali je «DBESTOF» odličan album čija svaka pjesma odražava i sugerira zadovoljstvo njegova nastanka i opuštenu atmosferu u kojoj je snimljen. Ljudi su to koji neopterećeni prodajom i medijskim plasmanom vole glazbu. Pa sviraju pošteno. Guštaju svakim tonom. I to se osjeća, pa pretvoreno na jezik slušatelja zove – «iskrenošću».
U nedostatku drugih argumenata navedeno će biti dovoljnim razlogom glasanja ZA album.
REALNA CIJENA: 100 kuna

J. A.

American Life – MADONNA (Warner Bros)

Na njenom se slučaju najjasnije vidi sve perverznost pop industrije i hirovitost sluga njenih. Naime, postotak onih koji su prije 20 godina vjerovali da će šareno skrpano djevojče koje je cijukalo i cupkalo uz «Holiday» dvije dekade kasnije biti obožavana i priznavana kao vrhovno dostignuće pop glazbe, te brand i ikona čiji doseg odavna prelazi samo diskografski teren, mogli su se brojiti ispod prelaska osnovnog broja svake numerologije.
Danas je situacije obrnuta i skepticima nema puno slobodnog prostora ostavljenog za sumnje kako će nova, bogato aranžirana, producirana i opremljena slikovnica i pjesmarica biti išta manje ispod odličnog i «poslovično» inovatorskog pop albuma godine. Baš kao što joj status, je li, nalaže. Međutim, radi se o samo o dobro brušenom materijalu. Sjajno našminkanoj divi. Odlično pripremljenom marketingu. Prepadu na psihu konzumenata. I poslu prema standardima zadanim unutar Tvornice Madonna.
Glazbene želje dive ovaj puta je poštivao i samostalno oblikovao francuski producent Mirwais, čiji je trag već bio ostavljen na prethodnom albumu «Music» i prema čijim tragovima trebate uskladiti očekivanja s isporučenim. Dakle, imate disco glazbu. Imate i pop glazbu skladanu tako da omjer akustike i elektronike bude polovičan kako ne bi bio prigovora o gubitku humane note i dosluhu s tradicionalnim počelima i načinima skladanja savršenog popa, uz gitaru i piano, ogoljeno do srži, pa da vidimo tko je majstor, a tko posilni u prekrajanju melodija. Jer najmanji je problem u ovakvoj situaciji biti multimilijunska Madonna koja pljune milijunče dotičnom producentu kako bi iz svih tih modernih softwera kojima raspolaže u svom privatnom tehnološkom raju, izvukao što toplije ritmove i harme na neki pripjev koji je diva zabilježila u svoj notes, a nema dovoljno vremena niti talenta kako bi išta konkretno učinila s tim.
Savršeni timing oduvijek je bio onaj element koji je Madonni išao na ruku. Ponekad namjerno jer ga je izazvala sama, a ponekad samo s(p)retnim spletom okolnosti. Dakle, pjevati o američkom životu u vrijeme kada postoji realna šanse da za koju dekadu svi postanemo prljavi, debeli i zli Amerikanci kontra ili uz našu volju, ne može biti doli punim pogotkom. Ako ćete oponirati, na volju vam. Ako ćete pristati, opet kako vam drago. Jedini element koji u obje varijante vuče korist naša je mila Kraljica Popa.
Koliko je ironije skriveno ili otvoreno iza nježnih stihova u kojima Madonna «živi američki san i kako je Amerika najbolje što je vidjela u životu, te kako sve to ipak nije san već njen privilegij i stvarnost» nakon završnog simpa rappanja i nije nešto osobito oštro usađeno u svijest konzumenta. Koliko je poleta ostalo u toliko osporavanoj i bezrazložno napadanoj James Bond temi «Die Another Day»,a koliko iskrenih emocija leži u akustičnim komadima albuma, na kraju krajeva uopće nije bitno. Cjelina ne može podbaciti toliko dugo dok se u nju ulažu milijuni i sve ispod povrata istog bilo bi tržišno i poslovično samoubojstvo, a Madonna se već toliko puta dočekala na noge da joj tek realni metak ili kakva kobna prometna nesreća mogu oduzeti titulu. Redovni splet okolnosti nikako. Stoga svi fanovi i osvjedočeni štovatelji lika dotične, slobodno i bez strahova mogu sa švedskog stola gricnuti koji zalogaj viška nove Madonne jer će dobiti dozu baš prema očekivanjima, dok ovim mrzovoljnijima još uvijek ostaje utjeha u naletu svih novih pretendentica na titulu u rasponu od X-tine do Britney i natrag kako bi ostvarili svoja predviđanja o novom, boljem klonu Madonne same.
REALNA CIJENA: 100 kuna

J. A.