Jebeno dobar naslov. Tako jebeno dobar da jebenije ne može biti. Tako, tako, tako… COOL! Ma sjećamo se svi ‘Paklenog šunda’, nepostojećeg poglavlja iz ’Biblije’, sjećamo se Pumpkin i Honey Bunnyja, sjećamo se i onih ofarbanih kradljivaca iz ‘Pasa iz rezervoara’. I s velikim se poštovanjem prisjećamo mirne i smirene ‘Jackie Brown’, toliko netipične za Tarantina, toliko lagane, s toliko mnogo ljubavi za likove, filma toliko zrelog za covjeka koji je rasturio filmski svijet sa svoja prethodna dva filma. Suvišno je reći, ali Tarantino je zasigurno najznačajnija pojava u svijetu filma proteklog desetljeća. U doba kada je film kao umjetnost trebao dodatni poticaj, kada ga je trebalo doslovce reanimirati nakon reaganovskih osamdesetih, pojavio se Quentin i svojim ‘Pulp Fictionom’ urezao svoje prezime u vječnost filmoslovlja, dajući jedno novo značenje. Tarantinovski. Dajte, ruku na srce, koliko redatelja znate iz čijih je imena ili prezimena izveden sličan pridjev, koji gdje god da se kaže, znate na šta se asocira. Hitchcockovski, bergmanovski, chabrolovski. I tarantinovski. Nasilan, stiliziran, radjen s ljubavlju, i više od svega: cool! Takvo se nešto, realno gledajući, dogadja samo najvećima.
Shvatimo jednu činjenicu: bez obzira kakve filmove bude snimao u budućnosti, QT ostat će velik, nedodirljiv za tipove koji su ga nesmiljeno kopirali u proteklom desetljeću. Nakon velikog umjetničkog i komercijalnog uspjeha ’Šunda’, mnogi minorniji i netalentiraniji redatelji i scenaristi dali su nam svoje verzije i svoja vidjenja svijeta po Tarantinu. On sam je davao tek mrvice i na kapaljku nudio svoje ideje; da su te ideje možda bile razradjenije, razradjene kao ’Jackie B’, možda bismo danas umjesto tri filma imali mnogo više. Ali očito je da Tarantino radi polako, jer radi brižno, jer radi s ljubavlju, jer radi svoj posao kao što ga radi svaki (ne)normalni perfekcionist. Ali. ’Prava romansa’, ’Rodjeni ubojice’, pa njegovi glumački izleti koji su otkrivali izvanredni ego, pa zatišje do ’Jackie Brown’...
Tarantino se vraća nakon šest godina. Film se zove ’Kill Bill’, glavnu ulogu tumači njegova muza Uma Thurman, glavni je negativac legendarni B-glumac David Carradine (nakon što je Warren Beatty odbio ulogu iz privatnih razloga), a film će prštati kung-fuom i hip-hopom. Scenarij je tipično tarantinovski: cool likovi, cool radnja, posveta njegovim omiljenim filmovima, sve će bez sumnje biti radjeno s nevjerojatno velikom dozom ljubavi. Znate zašto ćemo voljeti ovaj film? Jer će biti blago razočaranje. Imam feeling da će svi tvrditi da to jest Tarantino, ali ne onaj kakav je bio prije devet godina. I imam feeling da će to sranje svi ponavljati dok god Tarantino bude snimao, uopće ne primjećujući koliko se Quentin razvija kao autor. ‘Kill Bill’ će biti posveta kung-fu filmovima sedamdesetih u kojima mnogi uživaju još i danas, u kojima su mnogi uživali kao klinci, u njemu neće biti zračnih dvoboja, bullet-timea i crnih naočala kao u ‘Matrici’, neće biti previše specijalnih efekata, neće biti tehnoloških sranja kojima vrve novi filmovi koji su tako jebeno hype dok im ne istekne rok trajanja koji se mjeri u minutama nakon otvaranja kino blagajne. (Šifra: ‘DD’)
Ali u njemu će biti šore, dobre, fine, staromodne, prekrasno koreografirane šore, Ume Thurman u bruceleejevskom zuto-crnom motociklističkom odijelu, bit će opako cool tipova i još opakije cool cura, bit će najmanje jedan negativac toliko cool da će se kino platno zalediti koliko će taj tip biti cool, a glavna će junakinja iz usta sipati jebeno dobre cool provable koje će se naširoko prepričavati medju Tarantinovim obožavateljima. Dobit ćemo jedan stilizirani post-postmodernistički uradak u kojem ćemo uživati, iako će postojati pojedinci koji će o njemu bezuspješno i bezrazložno raspravljati. Znate u čemu je stvar? Kad bi svatko volio ono što radi u tolikoj mjeri koliko Tarantino voli filmove, bili bismo svijet pun manijaka. Manijaka koji vole, koji se cijelim svojim bićem unose u ono što rade i što im pruža zadovoljstvo. Quentine, mi te volimo, ti si naš!

Danilo Brozović

Koliko vam je puta u životu ovo palo na pamet? Sjedite s nekim u kafiću, pričate i pitate se… Pitate se dok ne pozelenite od muke, a onda se sjetite da vas s osobom koja sjedi nasuprot vas veže nesto sto vas ne veže ni s jednom osobom koja sjedi u tom istom bircu. Vaša prošlost. Prisjećate se, naviru vam te uspomene.
Najbolji glumac mlade zove se Edward Norton. Nakon ‘Crvenog zmaja’ i ‘Fride’ gledamo ga u filmu ‘25th Hour’ u režiji Spikea Leeja. Norton glumi mladića koji za 24 sata odlazi na višegodišnje služenje zatvorske kazne, te koristi preostalo vrijeme da razriješi situaciju i raščisti stvari, kako sam sa sobom, ali tako i s ocem, prijateljima i djevojkom koja ga je možda odala. Jebeno. I misao iz naslova je misao koju je Norton izrekao kad je govorio o filmu.
Edwarda Nortona prati glas da je težak covjek, ali savršen glumac. Koliko možemo suditi o njemu kad čitamo površne izjave nazočnih u njegovoj blizini, prenesene preko dvjesto različitih novina. Ako je to što se o Nortonu priča, neka je. S kakvom je lakoćom taj prolazio kroz sve čega se dotakao, od ’Iskonskog straha’ preko Woodyja Allena, jebeno dobrog ’Kluba boraca’ u kojem je, eto, i Brad Pitt bio tek odsjaj Nortonovog bezimenog glavnog lika (ne, nije Jack!), pa zatim njegov lepršavi prvi redateljski pothvat, pa ’American History X’, pa ono kad je glumio zajedno s Brandom i De Nirom,…
Svaki film u kojem se Norton pojavljuje užitak je za gledanje. Dok je Pitt zvijezda koja je nosila ’Klub boraca’, Norton je bio glumac koji je ponio film. On je glumac. Jebeno dobar glumac, bez obzira u čemu glumi.
Pitam se što će nam donijeti sparivanje Nortona sa Spikeom Leejem.
Mislim, toga čovjeka ne treba posebno opisivati, svi ga znamo još otkad se probio s ’Do The Right Thing’, suvremenom tragikomedijom, a zatim nastavio intrigirati kako pojavom i izjavama (koji se nerijetko smatraju obrnutim rasizmom), tako i filmovima koji su samo ocrtavali njegove stavove. Iako mislim da nisu samo njegovi stavovi bili ocrtani u filmovima (zanimljiva je bila rasprava koja se vodila oko pitanja unutarnjeg rasizma u crnačkoj, elem afroameričkoj supkulturi, odnosno jesu li crnci svjetlije puti u dominantnoj bjelačkoj kulturi povlašteniji u odnosu na crnce tamnije puti, i je li situacija obratna unutar crnacke supkulture) definitivno izraz ne iskljucivo onoga sto bi Lee zelio reći o danim problemima, vec i onoga kako se ti problemi tretiraju u društvu današnjice. Leejeva je vrijednost kroničarska; njegovi filmovi daju uvid u jednu kulturu i njezine specifične probleme, i iako izriču stavove (militantne, pitam se zajedno s vama, pa stavljam upitnik: militantne?), a neki bi rekli i popuju, neupitno je da Leejevi filmovi ocrtavaju suvremenu američku kulturu, i ne samo afro-američku (kao što smo vidjeli u ’Ljetu kad je ubijao Sam’). Zato mislim da će ’25. sat’ biti izrazito zanimljiv: s jedne će se strane baviti osobnim pitanjima lika Edwarda Nortona, njegovim suočavanjem s nadolazećim zatvaranjem u kaznjeničku instituciju, prolazit ćemo s njim njegove osobne traume i gledati ga kako rasčišćuje svoj život u 24 sata. S druge će strane Lee cijelu osobnu priču stavljati u kontekst društva, naglašavati činjenice koje su dovele do Montyjevog odlaska u zatvor, izražavati svoje stavove. Što će biti zanimljivo, ali za ovakav film bi moglo biti, što bi Ameri rekli distracting. A možda sam u krivu pa će se Lee suzdržati i prepustiti snazi romana i scenarija (istoga autora) da nas ponese. Vidjet ćemo. Kako bilo, ja sam sretan jer smo dobili još jedan film u kojem glumi Edward Norton…

Danilo Brozović

Odmah priznajem: ’Adaptaciju’ nisam gledao. Razlog: Nicolas Cage. Dovoljno? Ne, naravno da nije dovoljno: Nicolas Cage u dvostrukoj ulozi, kao blizanac! Dovoljno? Previše, ako se mene pita. Znam, znam, ima medju vama i onih koji znaju da nekad nisam imao ništa protiv Cagea, da sam ga čak smatrao dobrim glumcem, ali nažalost, sve bazirano na samo dva filma: nenadmašivom ’Face/Off’, jednom od najboljih akcijskih filmova proteklog desetljeća, i ’8mm’, jednom od najmračnijih filmova prošlog desetljeća. No, pojedinac raste, razvija se, gleda filmove opet, i opet, i opet, pa i Jovo nanovo. Za ’Čovjeka bez lica’ mišljenje nisam promijenio, štovise, svakim mi gledanjem biva sve bolji. Za ’8mm’ sam se predomislio čim sam pročitao kako je izgledao originalni scenarij (Kevin Andrew Walkerov, zaslužan za ’Se7en’). Bolje nego Joel Schumacherov film. Tako da Cagea izbjegavam; postoje tako neka lica koja su mi organski antipatična (Richard Gere, recimo, pa i Cage). Tako da ’Adaptaciju’ nisam gledao.
Još.
Jer ponekad moraš pretrpiti nešto, ponekad moraš žrtvovati nešto da dobio. Ako sam morao pretrpiti Richarda Gerea da vidim ‘Days of Heaven’ i uživam u redateljskom umijeću Terrencea Malicka, onda cu pretrpiti Nicolasa Cagea da vidim kako to rade Spike Jonze i Charlie Kaufman. Makar morao Cagea gledati dvaput...
’Biti John Malkovich’ je prvi naslov ovog izvanrednog dvojca, film koji se definitivno ne svidja svima, ali koji svojom osebujnošću odskače od američkih standarda. John Cusack u glavi Johna Malkovicha (tako su film i preveli ovdje u Svedskoj: ’I huvudet pa John Malkovich’: u glavi Johna Malkovicha), Malkovich, Malkovich, Malkovich... Malkovich! Pa neprepoznatljiva Cameron Diaz, pa majmunče, pa jedna bitch, pa neki kažu montipajtonovski apsurd. Spikea Jonzea smo gledali kao četvrtog od ’Tri kralja’, onoga nosatog rednecka koji pogine, pa smo se pitali što će iduće uraditi čovjek koji nam je podario ’Sabotage’.
’Adaptacija’ je odgovor na pitanje.
’Adaptacija’ koju nisam gledao iz poznatih nam razloga. Dvostrukih, štovise. I neću više mudrovati: kad se s jedne strane vage nalaze Jonze, Kaufman, Meryl Streep i samozatajni Chris Cooper (sjećate li ga se iz izvanredne ’Usamljene zvijezde’ Johna Saylesa i ’Americke ljepote’?), a s druge strane Nicolas Cage i Nicolas Cage, rezultat je jasan.
Život je, dakle, djevojčice i dječaci, pun kompromisa.
Uživajte u danu, danas kiši. Ne znam za vas, ali ja odoh u kino...

Danilo Brozović