Stav Yeah Yeah Yeahsa u moru novih imena koji će pretvarati novi NY zvuk u hype jest: « We Put The City In Heat – Not To Sleep».
Za razliku od svih tih electroclash spajača elektronike i gitara kao što su njihovi suborci Liars, Rapture, A.R.E. Weapons, LCD Soundsystem, YYY su najčišći pop proizvod ispod naslage sirove i lo – fi produkcije koja je trademarkom svih tih novih antimaterijalista i pravovjernika zvuka zbog zvuka i pjesme zbog pjesme.

Tako je bilo i na debi epju «Master» objavljenom za Shifty Records u distribuciji Touch And Go. A to je samo po sebi bilo nekakvo respektabilno indie zaleđe.
5 pjesama za next big thing poziciju, press svršavanja i pokoravanje svijeta iz medijske meke ako je proizvod koji će biti serviran izjednačen s artizmom.
Izgleda da ne jenjavaju opsjedati duhovi Andy Warholla i da famozni Drela postaje više od kulturnog nasljeđa svakim dvadesetogodišnjim obrtajima generacija i povratkom gitarijade na scenu.

No, hajde da nazovemo stvari svojim imenom i priznamo da osim što su inteligentni, cinični, jednostavni, bluesom opičeni, sexom opsjednuti, Yeah Yaeh Yeahs nisu još uvijek toliko vrijedni slinjenja nakon samo debi albuma i jednog ep-ja, te serije izvrsnih koncerata.
Sve su to mediji i potreba za novim obrtajima faca na coverima. Refresh opcija je nužda.
Karen O. i momci su na pravom mjestu u pravo vrijeme s pravim proizvodom (čitaj: zvukom) i neka berba počne. Nema prigovora savjesti.
Snaga grupe je akcija i povoljan medijski trenutak. Oni su upravo ona tražena protuteža svemu do sada preserviranom i tržištu zasićenom preprodukcijom bilo čega.
Od raskvašenog hip hopa, do onih pop mutanata koje vole nazivati nekakvom inačicom rythma i bluesa premda ni jednog ni drugog u tragovima, ili pak čistih plesnih podvala u presjeku od svih pop poster starleta s rokom trajanja od jedne do tri, četiri sezone.

Tu će «Fever To Tell» sjesti kao naručeni vrući kesten sa svim svojim explodirajućim adutima sada kada je konačno vani.
«Date With The Night» strašan je prvi hop cup singl. «Black Tongue» apsolutni je koncertni ritam hit. I sve ostale pjesme o sexu ljubavi, strasti i nemiru (vidi recenziju albuma mjeseca) čine YEAH YEAH YEAHS vrlo plodonosnom zvijeri trenutka. Trenutka za koji bih poželio da potraje duže od njihovih chart kolega s čiste strane pop produkcije.

Famozni Tour Manager gospodin Ed Stringfellow na zamolbu autora texta otpisao je kako je lipanjska turneja grupe šest mjeseci unaprijed bookirana i da će najbliže Hrvatskoj biti u Italiji.
No, ima jedna slatka mala tajna koju će vam otkriti sama Karen O. u exkluzivnom interviewu DOP magazinu…do tada…ostanite visoko s YEAH YEAH YEAH na usnama.

Anđelo Jurkas

«Pore is the man
Whose pleasures depend
On the permission
Of another..»

Bila sam mala i slušala sve što i moja starija sestra. Otuda valjda i ide nepoznavanje jugo i hrvatske (tadašnje) estrade te svih onih tugaljivih pjesama Crvene jabuke na tulumima. Svaki puta, kad je odlazio u Austriju, stari je morao kupit «Bravo», časopis koji je tada kroz mala vrata donosio svježe vijesti s područja muzike koja je bila nepoznata mojoj prijateljici Goranki s, prije spomenutih, tuluma. No, sestra i ja smo se prilično dobro snalazile u svim tim top ljestvicama, posterima, recenzijama i naprosto uživale listajući to «čudo» od časopisa.
Točno se sjećam kada mi se desio «klik» vezan uz gospođu Ciccone. Sestra je listala najnoviji broj, kada je iz sredine ispao mega poster. Podigla sam ga i na podu rastvorila te velike, šarene listove. Ravno u mene izazovno me gledala djevojka puna bižuterije, raščupane kose, u grudnjaku i mrežastoj majici! Majko milena, pomislila sam, kakva super ženska!!!! Naravno, sestra mi je otela poster iz ruku i zaprijetila da će me ubiti ako joj ga uzmem!
Od tada je prošlo podosta godina, a ja se još uvijek uhvatim kako pjevušim «hoooollliidaayy!!!».
Zaista, Madonna je po mnogima bila djevočurak nejakog glasa, vulgarno-kičastog izgleda, slabih izgleda za kultnu karijeru. Neki su je čak smatrali «jednosezonskim» čudom, poput današnjih «Agiljerica» i «Spirsica», ali pohranivši je u svom ormariću za postere i ploče, znala sam da je ona «here to stay!».
Smrt majke, ogromna želja za probitkom te život u donjem srednjem sloju post-hipijevske ere učinili su od male Madge, po nekima, beskrupuloznu osobu, jaku na jeziku i odlučnu u želji za uspjehom pod svaku cijenu. Nisu joj strani «home-made» art filmovi (čitaj: erotski prizori u low budget filmovima kad je jela kokice za ručak i tamanila štakore po iznajmljenom stanu), upucavanje lokalnim d.j.-evima, producentima i ostalim vrebačima mladog, ženskog mesa željnog pažnje. Sve joj se isplatilo, upoznavši Jellybeana, čovjeka koji je prepoznao potencijal.
Svoj prvi «top 40» rasturila je upravo pjesmom «Holiday» 1983., koji na, skoro svakoj, turneji izvede kao svojevrstan «tribute» tim danima. Sjećam se i štednje love za kino kartu kada je u naše malo selo stigao film «Očajnički tražeći Suzanu», kojeg je snimila 1984. pod redateljskom palicom Susan Seidelman. Već tada su je filmski «strvinari» počeli osuđivati izjavama «neka se barem drži jedne vrste posla (iako joj, kao, ni tu kvaliteta nije jača strana) jer u glumačkom svijetu ima ionako previše «pušioničara»! No, da li je to omelo pop-ikonu u daljnjim nastojanjima da atakira medije? Naravno da ne i hvala joj na tome!
Drugi album «Like a virgin» predstavljao je otvoreni napad na uštogljene, tradicionalne i izmišljene američke vrijednosti o djevojkama koje se ne ševe prije braka i koje, ako to i naprave na maturalnoj zabavi (sa buketićom cvijeća oko ruke), udaju se za tog istog «srećkovića»!
Paradirajući u opasno dekoltiranoj vjenčanici, s nekoliko križeva oko vrata, crnim poderanim rukavicama, u to «opasno» doba, Madonna je ismijavala sve one koji su s cijelom obitelji sjedili pred telkačem i pratili vjerske - marketing programe. No, imala je ona na albumu i nekoliko uradaka koji su poharali top ljestvice i piknuli neki, sasvim drugi sloj ljudi, poput svih onih «Material girls».
Amere je preplavila «Like a virgin – moda», djevojčice su posvuda hodale u modificiranim vjenčanicama s obješenim križićima po tijelu (čak je u mojoj osnovnoj školi, u doba pozdrava «Za domovinu s Titom!», razrednica skoro istjerala Željkicu iz razreda jer je oko vrata nakačila Isusa na križu veličine prometnog znaka!).
Cijelo jedno razdoblje u njenom životu obilježio je «frajerčina», po nekima – dobar glumac, Sean Penn, koji se usudio, kao zakoniti suprug, odalamiti tu gubicu koja je pjevajući, tada zarađivala više od njegove cijele obitelji! Bastard neodgojeni! No, poznata je činjenica da puno žena voli sadistički nastrojene mužjake, ali od jedne Madonne to nije bilo za očekivati.
Unatoč burnom braku, rastava krajem 1989. psihički je shrvala tu «planinu» od žene te je dugo u svojim intervjuima spominjala «svoju veliku ljubav» - Seana! Soundtrack cijeloj toj «bračnoj idili» bio je njen, također planetarno uspješan, album «True blue», te poznati spot za stvar «Like a prayer», gdje ljubi «Isusa» kojeg su bijele vjerske horde opisale sa pogrdnom riječju «nigger»!
Na snimanju filma «Dick Tracy», emo-rane pokušao je «zalizati» sam Dick tj. ofucani stari ševac – Warren Beatty. No, Madge je i njega iskonzumirala brzinom munje te se bacila na snimanje dokumentarca tipa «me, myself & I», pod nazivom «Truth or Dare» (kako bi preveli naši ljudi - «U krevetu s Madonnom»), sa turneje «Blond ambition».
Dokumentarac je prikazao jednu Madonnu o kojoj nismo imali prilike ni čitati, a niti gledati na bilo kojim drugim «behind the scene» snimkama. Recimo da sam tu saznala sve one sitne detalje oko cijele «madomanije». Radoholičarka, perfekcionista, a opet normalno žensko biće koje posjeduje odličan smisao za humor, vrhunski odnos sa unajmljenim «šljakerima» - plesačima, tonskim tehničarima, tajnicama, kuharima, back vokalima, muzičarima, vozačima,.. (jer kod gospoje Madonne nema zajebancije, plesna proba radi se i po kiši na otvorenom stadionu). Cijela «četa» ljudi zadužena je rasvjetu, kostime, koreografiju, prehranu, kondiciju ljudi na sceni, vrhunski sound, specijalne efekte, a onda sve to «razbije» totalno realistički prikaz umorne i promukle «kraljice parade» u «šlafroku» s turbanom od ručnika na glavi kako se vuče po hotelskoj sobi i priča sa starim! Fakat dobar dokumentarac!
Ni tu nije stala i predahnula, izdaje «Eroticu» (prodanu u dva milijuna primjeraka) i po tko zna koji put, opet je vidimo tematski stiliziranu za novi album – ovaj puta sam naziv govori za sebe.
Prati ga i njena prva, slikovno bogata knjiga «Sex» (po nekima čisti «art»), koja prikazuje jebački privlačnu Madonnu u hetero-homo-animal izdanju. Album «Bedtime stories» (1994.) nije možda podigao toliko prašine koliko «Erotica», ali je na cjelokupnu glazbenu «kuhinju» ove kontraverzne «domaćice» dodao producentski začin pod imenom Babyface. Singl «Take a bow» harao je ljestvice po svijetu, a po nekima, začuđujuće smiren izričaj na albumu, Madonni je donio još više poklonika.
Kako joj se opet malo glumilo, svoj je «ubojiti» pogled uprla u stvaraoce velikog spektakla o Eviti Peron, i poput razmaženog djeteta koje se zainati da dobije ono što želi, glavna joj je uloga bila prioritet! Kažu da je film snimala u početnom stadiju trudnoće (kada se mnoge trudnice boje i prdnuti!), a u pauzama snimanja odmarala se naslonjena na dasku uz pomoć koje su je stavljali u vodoravni položaj zbog zategnutog i savršeno iskrojenog kostima (opasnosti od gužvanja i nemogućnosti skidanja).
Ako to nije pomalo bolesno odricanje za karijeru ne znam kaj je! Iz «Evite» se izrodilo nekoliko hit singlova (obrada pjesme «Don't cry for me Argentina» kao najpoznatiji) par nagrada – između ostalog – Golden Globe Award za najbolju glumicu u mjuziklu ili komediji i jedna mala, slatka djevojčica po imenu Lourdes.
Postavši majka, Madge kao da je blago «okrenula ploču» u smjeru pisanja balada, pokretanja akcija zaštite životinja, bavljenja yogom, pilatesom, poticanja mladih zvjezdica u vlastitoj izdavačkoj kući izdavanjem singlova, albuma, pisanjam glazbe, financiranjem ostalih općenito.
Album «Ray of light» (1998.) uz sudjelovanje britanskog d.j.-a Williama Orbita svojevrsno je djelo Madonne kao majke i kritičari su ga okarakterizirali izrazima poput: «slow down», «light record», «electronica-influenced dance album».
Dvije godine poslije izdaje «Music», rađa sina, postaje engleska «snaha» (udajom za «prozirnog» Guy Ritchija), uči biti fina (za Engleze i njihove «čajanke»), ponovo probija svjetske modne imperative, nametnuvši farmersko «haj-nehajni» stil i naravno da opet cijela zemlja oblači karirane košulje, izlizane trapke niskog struka i uči plesati line-dance!
Sve u svemu, vrlo je zahvalan lik većini modnih i reklamnih divova jer ono što Madonna nosi, o čemu pjeva, što jede, kako vježba – je «in»!!! Bio to ofucani korzet, prehrana po «Zoni», škotska suknjica ili indijski nakit.
Tko kaže da se military-look nosio davne '84? Eto ti nje s najnovijim albumom – «American life» kako te gleda s reklame za cd! Tko je ne zna (a ne znam da li takav postoji) mislio bi da reklamira poziv u vojne redove, a da nije ni trebala uprti prstom u slučajnog promatrača te, medijski ciljane, kampanje.
Mnogi tvrde da je Madonna samo «prežvakala» cijelu svoju arhivu i dodala pomalo otrcanu notu trenutačnih vojni akcija kao nešto što se mora grunuti ljudima «pod nos», smislila pomalo rugajući naziv i stavila u prodaju nešto što se već tjednima konzumira kao «opet neki novi «in» od Madonne».
No, zna ta stara koka kako «prodati jaje». Opet pjeva o svim onim stvarima kao i prije desetak godina, samo ovaj puta ne žali za Seannom, već sklada o Guy-u. Majku i oca je ionako mnogo puta spomenula, pa zašto ne bi i sad.
A izrugivanje načina života određene vrste populacije, napad na agresivne političke mjere ili pak ciljano objavljivanje «vlastitih» političkih i socijalnih stavova samo je sredstvo za dizanje što veće prašine oko prodaje i marketinga. Ona je u tome vrhunski maher i uvijek kada s nekim raspravljam o toj najvećoj pop ikoni, na kraju se sve svede na skidanje kape, ako ne za kvalitetu glazbenog i modnog izričaja koji je odabrala, onda za poduzetničku sposobnost da jako dobro proda «muda pod bubrege»!
Kaj mogu, žena mi je prirasla k srcu, a i jako dobro djeluje na psihofizički razvoj malih djevojčica jer za razliku od trenutnih ženskih svjetskih zvjezdica koje se «plastificiraju», dahću i natežu po spotovima obučene u tri žnjorice i izjavljuju kako je baš «cool» imati naušnicu na klitorisu i spiskati sve pare u Gucci-ju, Madonna je jebački potrošila živaca, snage i vlastitog napornog rada da bi danas bila ovo što je!
I boli je kurac kada je slikaju izbliza, ravno u njene predivne bore!
I jebe joj se za to što ne zna pjevati ko sve one američke r&b dive!
I briga ju za to što je napadaju da nema pojma o glumi!
Piči ona po svom, «in your face» – načinom igre i pri tom još zarađuje veliku lovu, voli muža, rađa djecu i pije čaj s kraljevskom obitelji.
Ima tko kakvo pitanje? Ne, ha?
Pa naravno, «and I'm not soooorry – it's huuuuman natuuuure…»

NINA PAVLEK = Kate

TKO?
Turbonegro ili TURBONEGER kako glasi njihovo prvotno norveško ime okupili su se u Oslu krajem 1988. Punkeri po vokaciji Thomas Seltzer, Vegard Heskestad, Pal Bottger Kjaernes, Rune Gronn, Pal Erik Carlin i Carlos Churasco odmah su se neštedimice obrušili na sve društvene norme i vrijednosti. Glazbeno i tekstualno još prilično naivni, pod utjecajima, kako sami kažu, Black Flag, Ramonesa i Alicea Coopera snimili su singl "Route Zero" i 12-inčni "Turboloid" koji su tek u natruhama dali naslutiti mogući potencijal.
Bučni i mračni podsjećali su na bolesniju verziju ranih Butthole Surfersa.
Preuranjena turneja po Sjedinjenim Državama 1990. završila je katastrofalno, bubnjar Rune prebijen u bolnici, a band na rubu raspada, koji se i dogodio nakon povratka u Oslo.
A raspadi i ponovno dizanje iz pepela označili su cijelu kasniju karijeru banda.

KADA?
Početkom 90-ih band opet pokušava stati na noge i s novim pjevačem Haroldom Fossbergom snima album provokativnog naslova "Hot Cars And Spent Contraceptives" za čuvenu njemačku punk diskografsku kuću Bitzcore. Prljav i bučan punk zvuk na razmeđi hard-corea i trash metala, divlja gitarska rifaža, kritički tekstovi s dozom mračne zajebancije karakteriziraju ovaj solidni album, koji je sigurno važna stepenica u razvoju banda. Singl "Vaya Con Satan" tipičan je za ovo razdoblje, a umjereni uspjeh kojem su vrhunac nastupi s Ramonesima i Poison Idea (s kojima dijele i glazbene preokupacije) definitivno je usmjerio band prema vrhu. No, kao što to uvijek biva, trzavice u bandu, te relativno česte promjene članova usporile su taj put. Dolazak pjevača Hansa Erika Husbya (Hankyja) promijenio je mnogo toga.
Prvo su promijenili ime u Stierkampf, a ubrzo im je i glazba postala melodioznija .
To je vrijeme istraživanja različitih rock izričaja i sljedeći korak prema prepoznatljivom Turbonegro zvuku.
Kao Stierkampf su objavili singl "Grunge Whore", no ipak se ubrzo vratili originalnom imenu. Sljedeći album "Never Is Forever" (Bitzcore, 1994.) donosi traženje vlastitog zvuka. Zbirka je to rock pjesama različite brzine, zvuk varira od pop-punka do žestokog thrash/punk/metala, instrumentacija od akustične do izravnog punka, i iako album nije nešto revolucionarno, ovdje se čuju začeci budućih velikih Turbonegro, osobito u pjesmama poput "Pain In The Arsch, Pocket Full Of Cash" ili "Black Chrome". Iako je cijeli band evoluirao, ipak je najveći pomak donio pjevač Hank, koji je svojim odličnim vokalnim interpretacijama dao bandu veliku dozu snage i prepoznatljivosti.

ASS COBRA!!!
I onda kao grom iz vedra neba dogodio se album "Ass Cobra", snimljen 1995. za Boomba Records - novoosovanu njemačku podružnicu Amphetamine Reptile Records. Uvijek me je fasciniralo kad neki band koji je samo dao naslutiti potencijal, s jednim albumom iznenada promijeni povijest, jer skoro je nevjerojatno kako su se u njihovom slučaju sve stvari posložile. "Ass Cobra" je izravna punk ploča, vrlo jednostavne strukture: uglavnom brži ritam, sjajna baraža gitarskih riffova, odlična svirka cijelog banda, sjajni vokali, te pjesme prepune zdrave zajebancije i kritike – to su pravi Turbonegro ("I've got a reputation - I'm such a horny hunk - I'm a Turbonegro - Just a lowdown punk") – intenzitet je na vrhuncu. To je vrijeme kad su kožu zamijenili traperom i usvojili svoj prepoznatljiv image queer rock cirkusa.
Album je briljantan od omota (naslovnica je otvorena parodija "Pet Sounds" Beach Boysa, ali to nije ništa, jer je vrhunac duplerica na kojoj goli Hank pozira s udavom) do pjesama u rasponu od "A Midnight NAMBLA", preko fantastične "Denim Demon", "Bad Mongo", himnične "I Got Erection" (koju su kasnije iskoristili kao himnu FC St.Pauli, njemačkog drugoligaša iz Hamburga – probajte zamisliti cijeli stadion kako pjeva. "I got erection") ili raspjevane "Sailor Man", da ne spominjemo "Turbonegro Hate the Kids".
Na albumu nema prosječne, a kamoli loše pjesma.
Nabrijan zvuk, odlična sirova produkcija, vrhunski rock'nroll band koji svira bez premca, urnebesni tekstovi ("And I am - And I am - I am a denim demon - Got my own congregation - I am a saint for seamen - And I am - And I am - I am a denim demon - You've got my penis steaming - And your asshole screaming : HELP!"), ironija, cinizam i sarkazam u njihovim rukama postaju ubojito oružje.
Kritika njihovog okruženja izvire iz svake riječi ("Ethnic hair styles - Sloppy male hippies - Retro punks - People with thick glasses - Glorifying serial killers - Hobbit motherfuckers - No guts - No glory - No riot - ARGH - YAGH - I've had enough - My generation sucks - AUCK - YAGH - I agree - My generation sucks"), band se otrgnuo s lanca i bijesno grize na sve strane. Legenda se širi, od Njemačke u kojoj su najpopularniji, po cijelom svijetu. No, sreća nije dugog vijeka, jer se po ne znam koji put, band razilazi (točnije zamrzavaju djelovanje). Razmimoilaženje u ukusu i glazbi, zasićenost stalnim koncertiranjem, neobuzdani životni stil, redovito je ubirao danak i zaustavljao band na putu prema vrhu.

APOCALYPSE DUDES
Ali, momcima se mora priznati da su uporni, jer su tijekom sljedećih godina okupili konačnu i vjerojatno ipak najbolju postavu banda: već standardnim članovima Hansu Eriku Husbyju (Hank Von Helvete) na vokalima, Thomasu Seltzeru (Happy Tom) na basu, bivšem gitaristi, a sada klavijaturisti Palu Bottgeru Kjaernesu (Pal Pot Pamparius, vlasnik "zloglasne" pizzerije Pamparius) , te Runeu Gronnu (Rune Rebellion) na gitari, pridružili su se bivši gitarista solidnih The Vikings - Knut Schreiner (Euroboy) i bivši bubnjar meni nepoznatih Big Bang - Christer Engen (Chris Summers).
I konačno 1998. pojavljuje se njihov najbolji album dosad – "Apocalypse Dudes" i odmah obara publiku, kritiku i scenu na pleća (npr. Jello Biafra tvrdi da je to najvažnija europska rock ploča svih vremena).
Iako im je glazba i dalje žestoki rock ('n'roll), zvuk se promijenio, postavši blještaviji, svijetliji, a produkcija čišća i bogatija.
Glazbeno to je, kako oni kažu Deathpunk, mješavina rock'n'rolla, punka, metala, glam-rocka i tko zna čega, ali najvažnije je da nevjerojatno dobro funkcionira.
Najvažniji razlog uspjeha tog albuma su izvanredne pjesme – 13 rock himni, koje od uvodne "The Age of Pamparius" brzaju i odvode slušatelja na vratolomni rock'n'rollercoaster.
Svaka pjesma, svaki njen dio, je malo remek-djelo, i teško bi bilo izdvojiti i jednu kao najbolju. U "The Age of Pamparius" band iz Palove pizzerije kreće u blitzkrieg na svjetsku rock scenu, "Selfdestructo Bust" zapravo sjajno opisuje njihov beskompromisan svjetonazor, dok u ključnom singlu "Get It On", kao i sljedećoj "Rock Against Ass" dižu kombinaciju hard rocka i punka (glazbeno i ikonografski) na višu razinu nadmašivši i sjajne Supersuckerse. "Don't Say Motherfucker, Motherfucker" već naslovom govori sve, a nemojte se začuditi ako se slušajući "Rendezvous With Anus" zateknete kako punim glasom pjevate zarazni refren "run, run rendezvous with anus". "Zillion Dollar Sadist" udara po nedodirljivim bogatašima, a, meni osobno najdraža, jednostavno neponovljiva "Prince of the Rodeo" brzinski vraća vjeru u rock'n'roll. Tempo ne popušta niti tijekom nastavka, smjenjuju su izvrsni nabrijani riffovi "Back to Dungaree High", sporija "Are You Ready For Some Darkness" – priča o Turbonegro.
Na poletnoj "Monkey On Your Back" bi im pozavidjeli i Supersuckers i Didjits, dok bi za "Humiliation Street" (koja podsjeća na najbolje dane legendarnih Pagansa) svi američki power-ballad bandovi dali svu imovinu, pa i neke vitalne organe. Završna "Good Head" gorka je socijalna kritika sa naoko veselim refrenom ("good head, ooooouo"). Urnebesan kraj urnebesne ploče. Dobra prodaja ploče, odlično posjećene turneje, no Turbonegro obavezno kad im krene useru motku, pa tako ovaj puta naprasno prekidaju rasprodanu "Darkness Forever" turneju (kasnije je objavljen i solidni istoimeni live album) i objavljuju sljedeće priopćenje: "We have decided to break up, after nearly a decade of Deathpunk& Darkness. Due to drug problems, mental illness and an impending religious crisis we saw no other options than to cancel the last 5 dates of our sold-out Darkness Forever! European Tour. Our deepest apologies go out to the denim recruits who were expecting us to show, and also to support act Nashville Pussy for the problems they encountered as a result of our cancellation.".
Legenda je stvorena i na žalost svih fanova Turbonegro su postali stvar prošlosti. A fanove su imali i među kolegama, a čiji su najbolji doprinosi (između stotinjak snimljenih obrada) skupljeni na albumu "Alpha Motherfuckers", gdje kvalitetom prednjače Nashville Pussy s "Age of Pamparius", Therapy? s "Denim Demon", Supersuckers s "Get It On" (pjesma kao da je napisana za njih), Queens Of The Stone Age s "Back To Dungaree High" i Hot Water Music s "Prince Of the Rodeo", a ne zaostaju niti Dwarvesi, ADZ, Puffball, Zeke ili HIM (da oni HIM).

SKANDINAVSKA KOŽA – PJEVA SAD I MALI JOŽA
No, kao što kažu: "vrag nikad ne spava" i prošle se godina na veselje brojnih obožavatelja pojavila vijest o ponovnom pokretanju banda: "Heroinska ovisnost bila je razlog rapada Turbonegro 1998. Ali vraćamo se, a razlog povratka je novac. Ponude su bile tako dobre da ih nismo mogli odbiti."
Res-Erection kako su službeno nazvali svoj povratak prošlog je mjeseca dobio i diskografsku potvrdu, izdavanjem najnovijeg albuma "Scandinavian Leather". No, nažalost već prvim preslušavanjem albuma sav entuzijazam zbog reformiranja banda mi je splasnuo, jer skandinavska koža nije ništa drugo nego sporija, blijeda kopija sjajnog "Apocalypse Dudes". Band koji je eksplodirao kad je otkrio denim, povratkom u kožu je otišao u smjeru koji nitko nije želio. Produkcija je razvodnjena, raskošnija, sve su pjesme slične, repetitivne i pomalo dosadne (i uvijek podsjećaju na neku bolju s prethodnog albuma), no zasigurno će steći brojne obožavatelje. Tužno je da u većini slučajeva band mora devalvirati da bi dobio opću prihvaćenost. No, ipak nije sve tako crno, jer još uvijek sviraju sličan tip glazbe, sličnim intenzitetom, pjesme nisu loše, i vjerujem da bih album bolje ocijenio da mu nije prethodilo remek-djelo. Ima tu nekoliko solidnih pjesama ("Gimme Some", "Turbonegro Must Be Destroyed", "Train Of Flesh"), ali ništa više od toga. Iako je postava ista, očito su im godine omekšale stav, a glazbena se vitalnost zamutila heroinom, alkoholom i neaktivnošću. A možda su samo shvatili da se beskompromisnošću ne zarađuju novci, nego su uskočili na siguran brod "skandinavskog rocka" prema uspjehu, pa sa ostalim mediokritetima iz susjednih bratskih zemalja prodaju muda pod bubrege i solidan retro-rock pod neku novu glazbenu revoluciju (što cijela scena, na čelu sa MTV-jem i buljumentom kvazi-rockera puši do filtera). Tko im je kriv, a vi nemojte reći da vas nisam upozorio. Nego, uzgred, band je u lipnju na turneji po europskim festivalima.

Dražen Valentić

Prihvaćam sumnje u neuvjerljivost izrečenog ako ono dolazi iz usta čovjeka koji je našao savršenu presliku svojih unutrašnjih mirenja i nemira, ponora i uspona, i ostalih neobjašnjivih poriva u neurotičnom izrazu beštije tipa The Jesus Lizard, međutim uvjeren sam da svaki pasionirani slušatelj i ljubitelj glazbe za svog života doživi, u određenom periodu, razdoblja koja nose svoj savršeni soundtrack, kompiliranjem kojeg se može razgolititi više od brojnih sjedaljki tijekom psihoseansi …a to je bit iskrenog pristupa stvarima, ljudima, glazbi kojoj se priklanjamo. Razotkrivanje putem glazbe.
U borbi za omiljenu pjesmu, koja je u osnovnoj školi bila «Fight For Your Right» Beastie Boysa, kasnije «Lady Sniff» Butthole Surfersa , u srednjoj «Bullet in the Head» R.A.T.M. i svi kasniji njihovi tragovi, pa spomenuti Gušteri, tijekom faxa uz zadržavanje tragova nezavisne i alter estetike vezane uz imena «opskurnih» bukača Penthouse, Rye Coalition dešava se i konačno pokoravanje i priznanje bolje prošlosti kao neiscrpnog vrela prekrasne glazbe, pa je uz otkrivanje svih onih divnih Motown Soul glasova sve do najnovijeg, prilagođenog izdanka spomenute «škole pjevanja» put je nastavila krčiti slika, glas i prilika MACY GRAY – soul-funk-r`n`b-hip hop dive novog doba, koja nakon sekundnog uvoda, imitatom organskog zvuka violina, ona prošapće tim predivnim, hrapavim glasanjem božanske voodoo proročice:
«Games, changes and fears
when will they go from here
when will they stop…
I believe that faith has brought us here
And we should be together baby
But we`re not…»
da bi tijekom najtoplije sprege piana, prikrivenih gitara i pozadinskog ritma kolorit njena glasa (za opis kojeg treba puno rječitija i trezvenija osoba od mene) postepeno najavio oslobađanje sprega koje je guše, priznajući ranjivost na granici frenetičnog slavlja te vrste emocija, od kojih ljudi obično bježe glavom bez obzira trudeći se prikriti što je moguće više:
« I play it off but I`m dreaming of you
I`ll keep my cool but I`m fiendin`…
I try to say goodbye but I choke
Try to walk away but I stumble
Though I try to hide, it`s clear
My world crumbles when you are not near…»

Slijedi duga šutnja. Muk. Razdoblje tišine. Pa opetovano, po stotinu puta, preslušavanje savršenog soul klasika koji takvom lakoćom premješta raspored svih mojih unutrašnjih ograna, mijenjajući mi boju lica, i povlačeći me iz letargičnog odustajanja od potrage, i nade u pronalaženje soul matea o kojem Macy pjeva, jer autorica sama jest korak predaleko, a ja sam metar premalen da bih zaslužio njenu pozornost dirljivim pokušajima izvlačenja srži njenih djela na poleđinu jednog običnog lista papira.

Zašto tako subjektivan uvod?
Jedini odgovor leži u pjesmama. Njena pojava i rad emocije su same. Ne postoji trena sumnje u proračunatost te mutacije gena koja nam daruje pjevačicu čija strast prilikom izvođenja priziva duh Otis Reddinga, te crnačke verzije najboljih trenutaka Rod Stewarta i Joe Cockera iz mladih dana.
Nastupnim je albumom «On How Life Is» razvalila sve plastične i popratne nuspojave na pripadajućoj sceni, bljesnuvši univerzalnim pjesmopisateljskim talentom, prilagođavajući «duševnu glazbu» zahtjevima atomskog doba po pitanju produkcije, dok aranžmanima odaje počast naj trenucima zvijezdanih 60.-tih za izvođače tog profila. Smjestila je uz spomenuti klasik još nježnih tema (Still), hedonističkih uživancija (Caligula, The letter), ugriza ispovjedničkog karaktera (I`ve committed a murder), ljubavnih krikova nezrelim šarlatanima koji su figurirali kao njena kratkotrajna pratnja (Why Didn`t You Call Me), zaokružujući cjelinu osebujnim glasom i izrazitom interpretacijom poštujući korijene stila od kojeg crpi stvaralačku energiju.
Kvalitetu njena rada prepoznala je gomila glazbenika kojima je postalo pitanje prestiža, ali i osiguranja kakvoće njenih uplitanja u pjesme, ugostiti Macy na vlastitim albumima i nagovoriti je da participira bar uzdahom, prisutnošću i blizinom u vrijeme nastanka istih. Tako nadahnjuje «Demons» prestižnog D.D.-a Fatboy Slima, podiže duet s Rod Stewartom «Humans» na pristojan i slušljiv nivo, pomaže Blackeyed Peas u proboju njihova albuma «Bridging the Gap» na zavodljivoj «Request Line»,… lista je duga.

Vječnu zagonetku i prijelomnicu drugog albuma MACY rješava maestralnom ležernošću, kao da se radi o nečem toliko sporednom da nikada nije dovedena pod znak upitnika iznimnost dotičnog djela.
Pronicanje u tajne Freudovskog tumačenja podsvijesti, impulsivnosti i izvora zadovoljstva albumom «The ID» MACY se odredila kao frikuša i vrlo poželjna vrsta psihopatologije (kojom ona sama sebi tepa) u naslovima drugačije vrste plesnih razarača «Relating to a Psychopath», maestralnih bisera «Freak Like Me», nježnošću ispunivši nastupni singl – suradnju s još jednim biserom novog crnačkog zvuka Erykhom Badu «Sweet baby», šiznuvši na kazačok u «Oblivion», i simpatično adoptirajući zvuk evropskih plesnih podija u drugi dio «Sexual revolution», ne zaboravljajući ostati u dosluhu s vladajućim hip hoperajom kroz veselu suradnju sa Slick Rickom u «Hey young world part 2». Virus albuma je završno upozorenje «Blowing up your speakers». Zašto? Otkrijte sami, ali maksimalno stišanih zvučnika.

U predahu do trećeg hvatanja u koštac s muzama i demonima koje mogu okruživati takav dragulj kakav predstavlja Macy, album je samoreferirajuće nazvan «Trouble Being Myself». Do datuma izlaska se lista gostovanja, suradnji i darivanja duše svemu što dotakne proširila, pa je čak i božićna «Winter Wonderland» u njenoj interpretaciji zračila tolikom opuštajućom milinom kao da je njena autorska feelgood primopredaja, a ne tisuću puta prežvakan standard.
«Time Of My Life» samo se na prvi pogled činio van konteksta prirodnog hip hop okruženja na Eminemovom soundtracku «8 Milja». I moglo je očekivanje novog albuma biti smirena melankolija gdje svakim daškom caruje bez premca, da se ne događa novi cupkajući i razigrani singl «When I See You» koji širi zarazu melodijom od prvog slušanja nadalje, dočim ponavljanje nimalo ne nagriza njegovu lepršavost i ne šteti opetovanju gradiva.

A tek kada nakon datuma izlaska albuma uronite u tu smjesu stare škole soula otpjevane kao da je srce pjevačice nekim anatomskim defektom spojeno direktno na glasnice tog maestralnog glasa vlasnice i zvučnike od 100 milijuna Volta, onda je efekt globalnog smrzavanja, zatopljenja, drhtanja od uzbuđenja što svjedočite ovolikoj čaroliji, neizbježan, i ne postoji mu alternative.

I sav taj porozni dominantni proces žvakanja glazbene industrije uz glas i zvuke s CD playera nahranjenog čarobnim komadićem plastike učiniti će se puno benignijim, puno optimističnijim razdobljem traženja i lutanja za stvorom vrijednim zajedničkog uživanja u veličanstvu jedne daleke Macy… ima li zainteresiranih?

JA

RADIOHEAD
Mjesto rođenja: Oxford
Godina rođenja: 1987
Glavni lik: Thom York
Sporedni likovi: Colin Greenwood, Jonny Greenwood, Ed O'Brien, Phil Selway
Stil: prikazati osjećaje glavnog lika na što neobičniji način i razbiti uobičajnu formu pop pjesme
Neprijatelj no. 1: sami sebi su najveći neprijatelji
Albumi: Pablo Honey, The Bends, OK Computer, Kid A, Amnesiac
Jedna od onih pjesama: Creep

GLAVNI LIKOVI... malo opširnije
Damon Albarn, alfa i omega skupine Blur, ima nevjerojatnu sreću da sve što takne pretvori u zlato. Počevši od matičnog mu benda, pa do Gorillaz, megauspješnog side projecta. Također mu se treba priznati da ima talenta za uklapanje svojih ciničnih tekstova u već pomalo izlizanu shemu pop pjesme, koju on uspješno rafinira u nešto osvježavajuće, a pritom ne skreće previše u eksperimentiranje. I pritom na malo pažljivijeg slušatelja ostavlja dojam varalice koja mu podvaljuje nešto što je već čuo nekad davno, ali nezna kada i gdje, te Damon postaje sasvim orginalan autor. Njegov autorski rad se kreće od stvaranjem jednostavnih, uhu ugodnih pjesama u kojima je na satirično-ciničan način izražavao svoje mišljenje o svijetu oko sebe, preko malo ozbiljnijih radova kao što su posljednja dva albuma njegove matične skupine Blur, pa sve do njegovog projekta Gorillaz na kojem si daje oduška i poigrava se s različitim žanrovima glazbe, mnogo razuzdanije nego što je to radio u Bluru. A kolike će promjene unijeti u zvuk Blura, tek nam preostaje da vidimo.
A kad je riječ o Thom Yorku, na prvi pogled mi se nije činio kao netko tko ostavlja poseban dojam, već samo kao osoba koja je sposobna svoje emocije zapakirati u neobične i zanimljive pjesme. Međutim, moje mišljenje se uvelike promijenilo nakon jednog koncerta koji sam slučajno uhvatio na televiziji. On ne ostavlja dojam, već Dojam. Jer rijetki su autori koji uspjevaju na pozornici svoje emocije pokazati na slušatelju uvjerljiv način, za razliku od mnogih čije izvedbe graniče s čistom patetikom i isfuravanjem. A Thom je jedan od tih rijetkih. Dečko kojeg je nebo obdarilo bogatim unutrašnjim svijetom i što je još važnije, sposobnošću da taj svoj svijet izrazi na način koji jednostavno fascinira. Možda ćemo ga jednog dana, za kojih dvadeset-trideset godina, proglasiti malim Tomom Waitsom. A možda malo i pretjerujem. Nisam njegov najveći obožavatelj, niti mi je Radiohead među najdražim bendovima na svijetu. Ali slušajući što Thom govori u svojim pjesama, nemoguće je da bar jednom u sebi ne zaključite da slušate nešto totalno drugačije i orginalno. No budući da nitko nije savršen, pa ni Thom, u njegovom opusu postoje i djela koja jednostavno dave slušatelja, te se York trenutačno nalazi u nezgodnoj situaciji da po prvi put treba ponovno osvojiti povjerenje publike i kritike.

DISKOGRAFIJA + RAZVOJNI PUT... prvi dio
Ako želimo pričati o počecima Blura moramo se vratiti u osamdesete, u vrijeme kada je Glavni lik još uvijek odrađivao mnogobrojne školske sate i kada je pjevajući u zboru upoznao Grahama Coxona, te je tako stvoreno jedno friendship koje će kasnije prerasti u partnerstvo u bendu. Njih dvojica, zajedno s Jamesom i Rowntreeom, osnivaju bend Seymour, ubrzo preimenovan u Blur. 1990. izdaju prvi single “She's So High”, a svojim prvim albumom “Leisure”, izdanim 1991. se baš i nisu previše proslavili. Iako su se melodični i ugodni singlovi “She’s So High” i "There's No Other Way" koji otvaraju album činili odličnim uvodom u njihov svijet, ostatak baš i nije previše odgovarao slušateljskom uhu, pretvarajući pomalo užitak u dosadu. Ipak su Stone Roses tada još uvijek bili vrhunac britpopa, i Blur je izgledao kao još samo jedan “nice try” u nizu. Tipično za bendove na početku, “Leisure” je stilski dosta raznolik album, bez puno poveznica među pjesmama. Tako da na njemu možete pronaći tragove ranih Pink Floyda, zatim Velvet Underground, Kinks, malo žestine My Bloody Valentine i sve to spojeno s pop produkcijom Stephena Streeta (The Smiths, Morrissey...).
Sljedeći album, “Modern Life Is Rubbish”, također se na prvi pogled čini kao posveta maloprije spomenutim uzorima. Ali ipak nije baš tako. Očigledno su Blur, zapravo ponajprije Damon Albarn, odlučili raskrstiti sa nekim svojim naivnostima iz prošlosti, tako da Albarnovi cinični komentari svijeta oko sebe i Coxonove nabrijane gitare čine “Modern Life Is Rubbish” sasvim ugodnim albumom. Ako ništa drugo, zabavno. Stop Blur...
Kreni Radiohead... Radiohead je stvoren u Oxfordu, gradu s najviše bendova po stanovniku. I ovdje su se Glavni lik i Sporedni likovi, svi rođeni u Oxfordu, upoznali još u školi. Njihovo glazbeno putovanje počinje 1987. kada Thom York, Colin Greenwood, Ed O'Brien i Phil Selway osnivaju On A Friday. Uskoro im se pridružuje Jonny Greenwood, Colinov mlađi brat, no bend privremeno prekida djelovanje zbog studentskih obveza pojednih članova. Ponovno se okupljaju 1991. pod imenom Radiohead. 1992. izašao im je EP “Drill” koji je izazvao poprilično zanimanje publike, a iste godine se izdali “Creep” , pjesmu koju je Jonny Greenwood pokušao namjerno uništiti svojom “škripavom” gitarom, jer mu se nije svidjela. A ispao hit. I to kakav. Javnost se poprilično zagrijala za Radiohead, i “Pablo Honey” je dočekan s velikom očekivanjima. Međutim, album je razočarao tu istu javnost, jer su svi očekivali mnoštvo “Creep” klonova. A dobili su tri lude gitare, narcisoidne Thomove tekstove, te njegovo pjevanje, ponekad šaputavo, ponekad vrišteće. Syd Barett na treću. Pomalo čudni u to vrijeme za razliku od Blur, koji su se savršeno uklapali u tadašnje britansko poimanje glazbe.
1994. izlazi EP “Iron Lug”, i zatim 1995. dolazi drugi album, “The Bends”. Vrlo dobar ispravak svih nedostataka sa “Pablo Honey”, iako nema hita kao što je bio “Creep”. Album ima vrlo dobre “High And Dry”, “Fake Platic Trees” i “Street Spirit”, ne baš dobru “Bones”, ima erupcije Thomovih paranoja, instrumenti brenče. I Glavni lik nas vuče za sobom, daleko preko svih granica. Jedan od onih albuma koje treba slušati.

DISKOGRAFIJA + RAZVOJNI PUT... drugi dio
1994. su strahote britpopa tek počele izlaziti na svijetlo dana, no Blur je godinu započeo izbacivanjem vrlo dobrog “Parklife” na tržište. Samo poslušajte “Girls And Boys”. Stvar totalno groova. Što se tiče njihovog načina sviranja, sve je manje više ostalo isto. Dakle, lijepe melodije, pitki refreni. Klasika. Albarn i dalje svojim tekstovima pokušava piknuti u sam centar britanskog društva, što ponekad uspije, a ponekad ne. Iako ima i slabih točaka, npr. “Clover Over Dover”, “Far Out” (jesam li spomenuo tamo neke starhote britpopa), vidi se da je “Parklife” jedno sasvim ujednačeno djelo.
“The Great Escape” izlazi godinu dana poslije. Nastao na krilima prethodnika, uspjeh mu je bio takoreći zagarantiran. Glavni lik, zvan Damon, na “Velikom bijegu” se latio eksperimentiranja sa sintisajzerima, te raznim žičanim instrumentima i sl... Rezultat je mračniji album nego što je to bio “Parklife”. Ovo je album koji za glavne junake ima pojedince koji nastoje izaći na kraj sa sve brojnijim pritiscima modernog života. Autobiografski? Možda...
Sad je vrijeme je da se prebacimo na Radiohead i vidimo kako su čudljive muze pomogle Thomu i prijateljima da naprave “OK Computer” (1997.), zanimljiv album koji govori o brutalnom svijetu (zar uopće i može drugačije) i koji je nemoguće brzo i jednostavno analizirati. No, ako bismo Radohead preimenovali u “Pink Floyd” današnjice, onda je “OK Computer” definitivno “Dark Side of the Moon” današnjice. Thomov glas i poigravanje ostale četvorice možda ponekad djeluju deprimirajuće na slušatelja, ali i tjeraju na ponovno slušanje, svaki put iz nešto drugačije perspektive iz koje pokušavate shvatiti album u cjelosti, ali "ambition makes you look very ugly". A “Karma Police”, “Paranoid Android”, te “Lucky” su samo dio te priče.
Naravno, kao i u priči o Blur, i “Kid A” je naišao na velika očekivanja. Kao što sam već spomenuo, odgonetanje Radiohead opusa je poprilično težak posao, a u usporedbi s “OK Computer”, “Kid A” je još zagonetniji. Od početne “Everything in Its Right Place", kroz koju maršira električni piano, pa preko zlovoljnog funka u "The National Anthem”, pa sve do razdražljivog rocka pomiješanog sa odbijaćom jekom na “Optimistic”. Kao i na svim Radiohead albumima i u ovom morate tražiti ljudskost, jer zvukovi koji dolaze iz zvučnika kao da su rađeni u nekom njihovom paralelnom vremenu. “Kid A” govori da ništa nije sigurno, već obrnuto. Zapravo, postalo je sigurno da Radiohead ide u nekom drugačijem smjeru. A tako su i pohvalne kritike, koje su konstanto dobivali, postale krivudave...

DISKOGRAFIJA + RAZVOJNI PUT... treći dio
Peti Blur album, nazvan jednostavno “Blur”, trebao je ispraviti neke greške koje su se dogodile na “The Great Escape”. Albarn i kompanija nisu ušli u studio s ciljem da stvore još jedan “Parklife”, što znači da su napravili neke promjene u zvuku (čitaj: “američki” zvuk umjesto “britanskog”), ali su i ostavili mjesta za dodire s prošlim vremenima, kao što je npr. "Strange News From Another Star", koja je jedna sasvim tipična Blur pjesma. “Blur” ima “Song 2”, definitivni hit koji je posve drugačiji od prijašnjih Blur uspješnica. Glasno, brzo, osvajajuće. Od ostalih pjesama, "M.O.R." i "Chinese Bombs" su na istoj valnoj dužini kao i “Song 2”, dakle naglašene gitare i distorzirani vokali, "Beetlebum” je na tragu Beatlesa i tako to ide laganim korakom prema...
...broju “13”, kako je nazvan sljedeći album na kojem završava zaokret koji su Blur započeli na njegovom prethodniku, donekle sličan onome što je Radiohead ponudio na “Kid A” (naravno, ne govorim o sličnosti njihovog zvuka, već o promjenama u zvuku). Dakle, “13” (koji je William Orbit svojom produkcijom dignuo na višu razinu) bismo mogli nazvati korakom od sedam milja za Blur, ali upozorenje, ako niste baš zagriženi blurovac, moguće je da to nije album za vas. “13” nije “Parklife”, a ide još dalje nego što je “Blur” ikad otišao. Tu se nalaze razuzdana “Bugman", donekle staroblurovska “Coffee And TV”, malo trip hop zvukova u osam minuta dugoj “Battle”, bučna “Swamp Song”, nepotrebna “Optigan 1”... Ako vam se svidio “Parklife” najdraži album svih vremena (a nadam se da nije), dobre su šanse da ćete slušajući “13” Albarna poslati nečastivom. A ako vam se stari Blur albumi nisu svidjeli, poslušajte “13”...
A glede Radiohead, ako volite “The Bends” i odlični “OK Computer”, sigurno vam se već “Kid A” činio čudnim (previše čudnim) i nekako vam nije baš najbolje legao. Ritam mašine, sampleove, ukratko eksperimentiranje elektronikom, Radiohead je odlučio dokraja usaditi u ionako već poprilično silovanu formu pop pjesme. Na “Amnesiac” mislim, dame i gosopodo, izdan 2001. “Amnesiac” nije katastrofalni album, već jednostavno nepotreban. Ima solidnu “Knives Out” koja je ipak slabija od npr. “Karma Police”. Ajde, ima i nelošu “I Might Be Wrong”. Ima i “Morning Bell” koju je već imao “Kid A”. Kao što vidite, nemam baš puno pohvala. Još jednom, nije “Amnesiac” katastrofa, ali je najslabiji album koji je Radiohead napravio. Kamo ideš, Thom?

ZAKLJUČAK
Ako volite lijepe i osvajajuće pop zvukove, koji će vas natjerati na nesvjesno cupkanje, a dame koje se nalaze u vašoj blizini na oku ugodno njihanje bokovima, onda je Blur prava stvar za vas. Idealno za opuštanje, ugodno za slušanje. Ponekad nam samo to treba. Konzumirati u normalnim količinama, i to pomno odabrane djelove. Pa i voda je štetna u prevelikim količinama.
Radiohead treba konzumirati malo češće, ali pritom je potrebno paziti na mjesta koja mogu uzrokovati deprimiranost i osjećaj dosade. Kada to uspješno obavite, spremni ste za let u bezgravitacijskom prostoru, kao stvorenom da se emotivno odlijepite, i da budete sami, bez ikoga u blizini. Vi i vaš mikrokozmos. Idemo?

T.B.

Sve je u redu sa postojećim sustavom zvijezda sve dotle dok se «incidenti» poput dominacije putene ljepotice tipa Beyonce Knowles isfuravaju kao vladajuće zvijezde anno domini 2002, ali i nekoliko godina unatrag, otkad je u sklopu svoje matične vokalne grupe Destiny`s Child, bljesnula i bila lansiranom u orbitu kojekakvih glazbenih hit proizvoda kojima nas bombardiraju s obje strane glazbenog Atlantika.
Da kojim slučajem nije tako, trebalo bi uključiti brzo provjetravanje diskografije i brainstorming vodećih menadžera i producenata koji nisu prepoznali nevjerojatan spoj glazbenog talenta, čistoću glasa i «oduzimam-dah-svima-prisutnima-pri-prvom-koraku-u-prostoriju» neodoljiva bljeska čokoladne kože, prodornog pogleda i trešnjasto punih usana kraljice Beyonce.
Rođena 4.rujna 1981.g. malecka se pod povećalom brižnog oca menadžera od malih nogu profilira kao nesvakidašnji talent, bruseći svoje prirodne vokalne kvalitete od crkvenog zbora do učitelja pjevanja, zapravo samo moderatora detektiranog dara kojim je predmet našeg obožavanja obilato obdaren.
Shematiziranim spletom okolnosti kojim obiluje faktografija vezana za dosadašnji život Beyonce, a koji kombinira teoriju slučaja, poslovnu probitačnost njenog oca i još tisuću namjernih faktora došlo je do susreta s ostalih nekoliko djevojaka koje su tvorile grupu Destiny`s Child, jednu od najboljih predstavnika modernog R`n`B i soula kakav se moderirao na tragu stare škole Motowna, ali u 21.stoljeću.
O njihovom utjecaju i dominaciji u svijetu glazbenog showbiznisa unatrag nekoliko godina suvišno je opetovano spominjati sve 30-ke milijuna primjeraka prodanih albuma, počevši od istoimenog prvijenca, preko nagrađivanog breaktrougha «Writings On the Wall», hitoidnog «Survivora», te posljednjih prigodničarskih izdanja, božičnog i remiksiranog albuma koji kompilira neke od najvećih hitova tijekom dosadašnje karijere.
Od prve postave grupe, Beyonce se profilira kao prva među jednakima i šefica čiji lik ne može ne biti istaknut u prvom planu. Zlobnici će taj smjer odvijanja karijere pripisati isključivo čvrstoj ruci i sjeni njena oca, menadžera grupe, te ga tretirati kao glavni uzrok zamjene Le Toye Luckett i La Toye Robertson kao prvotnih članica Destiny`s Child uz Beyonce s današnjim Kelly Rowland i Michelle Williams.
No, zlobni komentari ne pristaju uz nevinu i zanosnu pojavu tamnopute božice. Jaki kršćanski svjetonazor kojim se predstavlja i privatno i tekstualno u pjesmama svakako pridonose sumnjama u istinitost sličnih naklapanja.
Osim što se i sama javlja kao većinska koautorica pjesama na kojima su traga ostavljala vodeća producentska imena današnjice u presjeku od Timbalanda, R.Kellyja, Wyclef Jeana do Missy Elliott, Beyonce ostavlja jaki i energični pečat svakoj vlastitoj vokalnoj interpretaciji.
Suverenost kojom je Dijete Sudbine poharalo scenu smash hitom «Indiependent Women Part 1», te svim nasljednicima (Survivor, Bootylicious, Nasty Girl, Emotion) samo je pripremila teren za solo karijeru otpočetu zaraznim singlom «Work It Out», te otvaranje drugih ladica pop kulture u koje su već uključeni i film gdje asistira priglupom i seksualno inficiranom detektivu Austin Powersu u posljednjem nastavku «Goldmember», koketiranje s operom u modernoj postavci klasika «Carmen», ili priprema za novo, prvo ozbiljno filmsko iskustvo u filmu «Fighting Temptations» gdje će glumiti uz Oscarovca Cubu Goddinga Jr.-a.
Poredani fakti samo su natuknice u prilog tvrdnji kako se radi o prerastanju trenutno potamnjelog sjaja dosadašnje vladarice podija Whitney Houston i kako će Beyonce još prilično dugo boraviti u našoj podsvijesti kao mjera za podizanje kvalitete prečesto bezlične glazbene pop produkcije.
Predviđanje stoji: slično poput TLC i En Vogue unatrag nekoliko godina prije pojave Beyonce Knowles same ili u sklopu Destiny`s Child, naša će energična, prkosna, zavodljiva glazbena gazela dobrano i zasluženo iskorištavati svjetla pozornice (glazbene ili filmske) usmjerenih u njenu neodoljivu pojavu, sve dok glazbeni moguli ne smisle mehanizam za repliciranje ili bogatije reproduciranje jednako atraktivnih ljepotica koje bi mogle ugroziti eru jedinstvene Beyonce.
Uz Aliciu Keys, Macy Gray, Res, Ashanti, Tweet i srodne joj pjevačice, zasigurno joj neće biti usamljeno boraviti na vrhu i imati će motiva za nastavak bliještanja kojim nas je zaslijepila već prvim glazbenim koracima.

Eto, sad ti objasni nekome. Zašto volim Stooges, Sonics ili Oblivians? Zašto volim rock’n’roll? Baš me zanima zašto Ti, dragi konzumentu/ice, voliš ili zašto si se odlučio pročitati ovaj članak. Znam Anđelo da je previše tih pitanja, ali…Hm, pa evo. Opet moja osobna priča.
TONIJEVO OBJAŠNJENJE-KOJE-NIJE-UVOD Br.1
Crampsi su najveći živući bend na underground r’n’r sceni, Lux i Ivy su rijetko inteligentni i duhoviti ljudi, savršeno svjesni i savršeno strasni u toj prekrasnoj avanturi koju žive sve ove godine.
TONIJEVO OBJAŠNJENJE-KOJE-NIJE-UVODBr.2
Ne, ne može se prenijeti i iskazati riječima ono što Crampsi rade. O tom faktoru X, nekoj vražjoj kemiji, ili kako već, su ispisane tisuće stranica. Crampsi zauzimaju visoko mjesto na ljestvicama utjecaja u pop-kulturi 20. stoljeća i NE PADA MI NA PAMET O TOME! Sve što trebate je na površini, u zvučnicima.
Uglavnom, ja prelazim na Priču.
Koja počinje slučajnim susretom dvoje mladih, nabrijanih klinaca spojenih u toj nevjerojatnoj ljubavi prema svemu što je zabavno, što je sexy, uzbudljivo, iščašeno i divlje. Svemu onome o čemu je pjevao Scramin’ Jay Hawkins, što je predstavljala Betty Page ili što je svojim filmovima pokušavao objasniti Ed Wood. Da, da, o rokenrolu. I to onom najluđem, iz zlatnog doba Sun studija, onom koji su Ramonesi proslavili i koji nam danas tako fakin nedostaje. Dooobro, vraćam se na Priču. Ljubav na prvi pogled, koja traje do danas, dovela je do ideje o prvim probama ali falio je treći čovjek. 1975. Lux i Ivy sele se u New York, onaj u kojem je sve spremno za Punk, a u kojem izvjesni Bryan Gregory radi u prodavaonici opskurnih vinila. Lux je odmah znao: ja ću pjevati, ti ćeš Ivy gitaru i tražili su osobe koje će, prije svega, odgovarati njihovim ljudskim kriterijima. Bryan je isto volio Iggyja&The Stooges, bio je neprilagođeni individualac kao što su i sami, “odbačen” od društva kojem nikako nisu pripadali. Samo je bio problem što je i on htio svirati gitaru. Ali, napravili su kompromis: basa neće ni biti! Za bubnjeve su sjedale razne osobe, da bi najdulje ostao Nick Knox, nekadašnji bubnjar Electric Eels. Sređuju svirke na kojima su bili predgrupa Ramonesima, Suicide pa vrlo brzo postaju “poznati”. Dovoljno da se za njih zainteresira Alex Chilton i – odlaze u Memphis. U toliko omiljen Sun studio. Noć u kojoj snimaju prve demo snimke, danas nabavljive kao bonusi prvom albumu, pamte kao nešto najuzbudljivije.
Snimljen materijal vrti se na specijaliziranim radio-stanicama i njihov minimalistički, najprimalniji mogući, najvreliji-na-svijetu rokenrol dolazi do managera etikete I.R.S. Koji odlučuje riskirati i – svjetlo dana ugledao je “Songs The Lord Taught Us”. Prvo Cramps izdanje, na kojem je sve ono zašto ih volimo. Nekoliko obrada, neke od njihovih najboljih autorskih pjesama (TV Set, The Mad Daddy) a Crampsi svojom strašću i ljubavlju prema rokenrolu pokazuju koliko je to opasna i moćna igračka. Nažalost, nakon svih tih koncerata (posebno je zanimljiv koncert koji su održali u jednoj ludnici, zbog reakcije štićenika na njihov nastup…hm, OVO je teško prepričati, potrudite se i nabavite taj snimak, nešto slično sigurno niste vidjeli a nećete NIKAD zaboraviti) pojavljuju se sumnje kod Gregoryja, vođen raznoraznim demonima odlazi i pravi Cramps ljubitelj ga nikad neće prežaliti. Umro je prije 2 godine i ne mogu reći da mi nije žao. Iako ih je ostavio. Ona fotografija na kojoj je on umotan u zmiju, ono lice, onaj Flying-V, hej pa on je gledao Stoogese oko 100 puta!…
Na njegovo mjesto dolazi iz susjednih i prijateljskih Gun Club gospodin Kid Congo Powers. Onaj kojega je i Nick Cave pozvao, da. Kid Congo je bio pravi fan. S njim 1981. snimaju “Psychedelic Jungle”, album sa obradama koji to nije. Rijetko koji bend daje toliko autorskog pečata obradama, zapravo posvetama ljudima koje su slušali cijeli život i čiju Strast Za Životom dijele. Malo koji bend bi uspješno obradio,recimo, garažni klasik “The Crusher”. “Primitive” je najveća Punk pjesma svih vremena, a Crampsi su i to izveli prikladno. Ako me pitate, svakako najdraži Cramps album. Tada počinju problemi sa ugovorima, sa managerom Miles Copelandom (da, ima veze sa onim iz Police) i jedini izvor prihoda postaju koncerti, pa je i slijedeći album uživo “Smell Of Female” – logičan nastavak Priče. Taj album počinje se prodavati i po Evropi, gdje imaju i fan-clubove. Ne biste NIKADA pogodili koji momak iz Manchestera je bio predsjednik za Englesku. Nije valjda…je, je Morrisey.
E, a poslije odličnog uživo albuma, napušta ih Kid Congo i vraća se Jeffrey Leeju, u matični Gun Club. I počinje nova potraga. Problem postaje i Nick Knox koji zbog nevolja sa vidom odlučuje reći – dosta. Za taj legendarni set bubnjeva sjeda izvjesni Harry Drumdini. Mijenjaju se opet razni gitaristi, od Candy Del Mar pa do Slim Chancea, koji počinje svirati bas i postava je po mišljenju Luxa i Ivy spremna za novi korak. Nakon nekoliko kompilacija i dosta koncerata, 1986. objavljuju nešto lošiji “A Date With Elvis”. Album koji u njihovoj diskografiji nema onoliko “Cramps faktora” koliko smo navikli. Malo produkcija, malo oni, a malo smo i mi razmaženi. Brzo popravljaju dojam. Još se sjećam one psychobilly (termin koji su oni izmislili) groznice, koja je vladala Zagrebom te 1990. Ante Batinović je, ne vjerovali ili da, na radiju puštao odlične albume, Omladinski radio Sarajevo forsirao najbolju muziku na svijetu, a “Stay Sick!” je ušao u naše živote na vrata kroz koja su već prošli Ramonesi i Iggy Pop. I dig that God Damn Rock’n’roll, the kinda stuff that don’t save soul…ili tako nekako, ali glasnoglasnoglasno. Plus onaj spot za “Bikini girls with machine guns”, to se pamti cijeli život. A život ide dalje, mi smo prošli rat i sva ta sranja, Crampsi su opet došli do albuma kojega se nećemo puno sjećati, “Flame Job”. Ali zato uskoro potpisuju ugovor sa Epitaphom, etiketom koja dobiva i potpis Tom Waitsa, objavljuju odličan album “Big Beat From Badsville” i, zamislite, sviraju u Zagrebu. Prave koncert u sramotno praznoj Maloj dvorani Doma Sportova, ali za pamćenje.
Eto, i tako dolazimo do travnja 2003. u kojem je najavljen novi album. Novo uzbuđenje za neka nova pokoljenja. Za neke nove klince kojima će Lux i Ivy otvoriti škrinju u kojoj mali ljudi sviraju rokenrol, izgaraju od sexa i zabavljaju se uz nabrijane horror filmove…I u kojem je cijela druga polovica američke (kontra)kulture prošlog stoljeća, sve ono zbog čega smo zavoljeli taj prokleti rokenrol.

I JOŠ SAMO TONIJEVO OBRAZLOŽENJE NA KRAJU
Neću praviti ono “diskografija” pa zvjezdice pored albuma, samo bi vas na kraju ZAMOLIO da pokušate nabaviti bilo koji primjerak kompilacije “Born Bad”(ima ih 4), a na kojima su originali pjesama koje su nam Lux i Ivy sve ove godine pokušali približiti, koje su oni citirali ili direktno obrađivali, uglavnom, njihova inspiracija. A ako još niste, nabavite si bilo koji Cramps album ili kompilaciju, da ne ispadne Toni opet uveličava…

toni-the garbageman

«Slijedeća velika stvar u rock`n`rollu» i onom dijelu muziciranja koji se obraća klasičnom rock instrumentariju događa se već dvije godine i razvlači se bez potrebnog, ultimativnog medijskog praska kojim bi zapečatili svoj status na vrhu novostasalih pop fenomena i time se stavili u poziciju legitimnih rodonačelnika žanra koji će isisavanjem početne energije i iskre iz rodonačelnika žanra, a napose najezdom stotina novih kopija prerasti sama sebe i postati hropćućom zvijeri koju će pak neki novi revolucionari znati dokrajčiti i ponuditi neki svježi obrat.
Jon Spencer Blues Explosion. Zvoni li vam melodična i fuzzirana, ogoljena, rastavljena na dijelove, pa nanovo sastavljena varijanta sjebanog blues hip hop koncepta? Strokes? Ma neeeeee. Modne retro revije su prošlost. Sad se furaju sumnje na incestologiju dua White Stripes. Yes! Apsolutno. Brat i sestra. Muž i žena. Dečko i bivša djevojka. Ljubavnici. Prijatelji sa sexualitetnom prošlošću? Nije važno. Važna je melodija i strast. Live nastupi pogotovo.
Nakon sumanutog i vrtoglavog prelaska sa marginalne etikete Sympathy For The Record Industry na major label, te nakon zamjene albuma «De Stijl» milijunskom garage blues školskom bombicom «White Blood Cells» duo Jack (gitara + glas) i Meg (bubnjevi i back glas) White postali su underground zvijezde broj 1. Sa neupitnim zaleđem i reputacijom nepotkupljivih pravovjernika i robova idealizmom prožetih nezavisnih načela. Dakle, iskreni su i rezultat pukog slučaja prepoznavanja talenta i catchy zvukova koje njihova duo manufaktura proizvodi samo na dva instrumenta. Kako molim? Come again? Da, nije zabuna. Gitara i bubanj, te glasovi. Uz razumljive studijske intervencije i dodatke na novom, četvrtom, dugoočekivanom studijskom izdanju «Elephant» (V2/Dallas Records).
S obzirom na protok regularnih albuma po netu i po nekoliko mjeseci prije oficijelnog datuma izdanja radi se o situaciji gdje je jedini izbor biti indolentan. Tako se i ova M+Ž nekorumpirana srca valjaju već poduže vrijeme i imena im se spominju po raznim Forumeskama i poligonima za anonimne kretene koji bez tri čiste i bez imalo samokritičnosti prema vlastitoj nebitnosti u sistemu u kojem bivaju, već kukaju nad razočarenjem i promašajem godine, ili ih pak jako buni što im novi White Stripesi ne sjedaju u uho nakon drugog slušanja jer nisu ispunili njihova očekivanja. A očekivali su repetitio repetitorum «Hotela Yorbe», «Fell In Love With A Girl» i ostalih popičnih naslova s proslavljenog hype albuma. Jack im vrlo sofisticirano jebe matere i poručuje obračun u stihovima «I`m Gonna Fight Them All!» na samom zamahu novog albuma s dozom odlučnosti svojstvenijoj nabrijanim punkerima nego okoštalim garažnim blueserima. Ali nećemo o porijeklu.
Činjenice im govore u korist. White Stripesi su stilski svjesno ograničeni na instrumentalni minimalizam i ekspresivni maksimum jer izvući svježeg daha od zadanog stila glazbe na četvrtom albumu, a da se durovi, sedmice i molovi te melodije, vrte u savršenom krugu od prepoznavanja Beatlesa, Neil Younga, Jonathana Richmana i zatvaranja kruga sa prvospomenutom bluesy asocijacijom Velečasnog Jona Spencera i njegovim kričavim inkarnacijama kroz explozije, Pusssy Galore ili Boss Hog, nije dovoljno samo planetarno isfuravanje, guranje novina i medijskog hypea. Mora postojati i miligramče talenta. U njihovom slučaju ta mjerna jedinica svakako raste.
I jasno je da nisu genijalci, daleko od tituliranja. Ali su sasvim pristojan band prema čijim se načelima i načinu rada zdravije orijentirati u prostranstvima srednje struje kojoj nakon milijunske tiraže povratno pripadaju. Što će potvrditi na turnejama. Unatoč činjenici da i oni imaju zahvalno složuckanu biografsku pričicu za marketinške svrhe lanisranja u komercijalnu orbitu. I unatoč činjenici da im garažna produkcija glazbe sve do predstavljanog albuma svakako nije naodmet, već sasvim sveže zvuči u direktnom clashu s pijevnim i razgovijetnim tužbalicama u presjeku od ljubavi do bola, života kroz perspektivu dojučerašnjih marginalaca, a današnjih ironičnih cinika (po vlastitoj volji i nahođenju). No, stvari se mijenjaju, a Veliki Duo odrasta i shvaća pravila. «Samo mijena vječna jest» krilatica je po kojoj će se neprimjetno pokušati izvlačiti izvan uzusa blueserije i garažijade kojom su bili i ostali prijestolonasljednici nakon mogućeg posustajanja Najvećeg Jona.
Intenzitet i prasak ne popušta od prve lansirne točke. Relativno je samo na koji način doživljavate adrenalinske šokove i udare. Ljubav i kako je samostalno pronaći, steći, pa naivno prokockati, šeprtljati, romantičarski bolovati, te dvosmislenim stihovima potencirati njen opstanak u svim sferama White Stripesa i dalje je glavnina tema koje srećemo na leđima i češkanjem iza ušiju ovog ogromnog Slona.
Njegova zvučna i stilski fingirana trash odrednica i dalje je pretpostavka za punjenje festivalskih stageova, ali i malih klubova, te White Stripesima komercijalnost nikako ne može štetiti.
Baš suprotno, vrijeme je na njihovoj strani., vrata koja su trebali otvoriti široko su otvorena, sve dalje je pitanje inercije i recepcije mase. Hoće li Slonovi biti pretvoreni u krdo koje stampedom razara i razvaljuje sve pred sobom, ili će se poslušno vratiti u svoj prirodni, pionirski habitus? Jack tvrdi:»Svejedno je. Bili smo sretni i prije.» Nema razloga za sumnju.
Čekamo još sočnih žvaljenja na spotovima, još hollywoodske elite na castinzima , još koncerata u blizini hrv. Granice kako bi mogli svjedočiti provjerenom i opravdanom hypeu u naponu snage, što zaista nismo tako često u prilici provjeriti sa ovog strateškog položaja.

J. A.