Parada
lažnih ekscesa i visoko osvjetlanog i ulaštenog kiča se nastavlja.
Doduše, na podignutom produkcijskom nivou koji je uključivao
futurističku i svjetlosnim efektima ispresijecanu scenografiju
ogromne pozornice. Zatim nadograđeni vizualni software u kojem
su angažirane kolone ljudstva ne bi li privid glazbenog festivala,
velikoga i važnoga u globalnom TV svijetu, bio potpun.
Pa makar se radilo o gradu Rigi, države Latvije, koja nam teritorijalno
i zemljopisno do sada nije trebala predstavljati ništa što bi
mogli povezati s bilo kojim oblikom imitiranja zapadnjačkih
kanona pojma - zabava.
No, rezultati vidljivo uloženog truda u opravdanju pridjeva
«glamurozno»,»senzacionalno», «raskošno» ili sličnoga kičenja
neodmjerenih i zavaravanju sklonih medija, te ambicije ne bi
li nadišli nivo svih do sada organiziranih natjecanja za izbor
najbolje evropske pjesme, koja to zapravo nije, nisu baš toliko
opipljivi niti imaju neku dužu trajnost od sutradašnje rasprave
je li pobjednička pjesma zaista toliko odskakala od ispodprosječnosti
ostalih.
Unatoč masovnom praćenju dotične manifestacije, efektivni i
stvarni rezultati i post festum pobjedničke skladbe ili nekih
eventualnih dobrih pop komada predstavljenih na Eurosongu, posljednjih
je godina gotovo redovno skučen u okvire zemlje natjecateljice,
a vremena kada je zarazne šlagere za 40-godišnjake servirao
britanski slavuj Cliff Richards, kada je švedska pop senzacija
Abba poharala svijet kao dug nastupu na Euroviziji u funkciji
odskočne daske za daljnju briljantnu karijeru, Celine Dion imala
«audiciju» za Titanic, Ofra Haza uklapala melos u strukturu
pop šlagera, Olivia Newton John pak širila svoju «Briljantin»
popularnost, davno su za nama.
Čuda od jednog hita poput irskog neoromantičara Johnny Logana
koji je dvokratno pobjeđivao kao izvođač, a jednom kao autor,
vesele Katrine and the Waves, belgijske najmlađe pobjednice
ikad, 13 godišnje Sandre Kim, ili pak uspješnih plasmana domaćih
izvođača od Danijelove «Džuli», «Ja sam za ples» Novih Fosila,
ili pak jedine pobjednice «Rock me baby» zadarske grupe Riva,
također spadaju u neku romantičniju prošlost Eurosonga.
Domaća predstavnica Claudia Beni ove je godine s naročitim imitatom
pjesme i stila američke teenage dive Britney Spears u pjesmi
«Više nisam tvoja» ponovno zakasnila na vlak i dokazala kako
često nekritično kaskamo nekoliko godina u imitiranju i praćenju
recentnih trendova, uspješno nastavljajući niz loših plasmana
i bezličnih nastupa, te utapanja u masi kandidata, što je postalo
pravilo naših predstavnika posljednjih godina. Petnaesto mjesto.
A utjeha bi valjda trebala biti to što smo bolje plasirani od
susjeda Slovenaca i Bošnjaka.
Kao da taj kompetitivni moment doista išta nekome treba značiti.
Institucija provociranja skandala i izazivanja pažnje lobiranjem
i ostalim «zelenaškim» taktikama nevezanim za skladanje uhu
ugodnih napjeva, refrena, melodija i stihove, postala je osnovna
pretpostavka za privlačenje pažnje na dotičnoj manifestaciji.
Tako su ulogu prošlogodišnjih skandal mahera, slovenskih transvestita
Sestri, ove godine nastavile Ruskinje T.a.t.u. (Lena Katina
i Julia Volkova) ali na puno većem nivou, i s tom razlikom
što umjesto našminkanih i kostimiranih muškaraca koji glume
žene, T.a.t.u. jesu velika evropska atrakcija i duo o kojem
svi sve znaju, a poglavito da su tek punoljetne djevojke vrlo
sklone jedna drugoj. Naravno, samo kada su kamere upaljene
i centrirane u njihovom smjeru.
O njima se pričalo i pisalo više nego o manifestaciji samoj,
te se pažnja centrirala na apsolutno nebitni, uz glazbu nevezani
detalj, hoće li se dojučerašnje maloljetnice nećudoredno dirati
po sekundarnim spolnim obilježjima ili će se po tko zna koji
puta pred multimilijunskim auditorijem mokro poljubiti, kao
što su nas već navikle u super hitovima i video spotovima
za prvi veliki hit kojim su pokorile svijet «All The Things
She Said» ili «Ja Soshla s uma» na materinjem ruskom jeziku.
Njihovo treće mjesto na kraju s pjesmom «Ne ver, ne bojsia,
ne prosi» i lako moguća pobjeda nekim glasačkim inžinjeringom
televotinga svakako bi bila dug podizanju prašine i uspješnim
marketinškim potezima njihova amoralna i neetična menadžera
– psihologa Shapovalova, nego li glasovnim i interpretatorskim
sposobnostima djevojaka u pjesmi koja hini kopiranje trenutnih
hitova kojima haraju po evropskim hit listama.
Ali zanemarimo li sve te vizualno dojmljive komponente i
vanglazbene senzacionalističke trenutke Eurosonga, pa tako
i podatak da glazbena velesila Britanija ostaje bez bodova
šaljući na manifestaciju neku najanonimniju estradnu varijantu,
a ne doista snažne, reprezentativne i superiorne predstavnike
kvalitetne pjesme (trenutno aktualne grupe Coldplay, na primjer,
a oni nisu usamljen slučaj), ostaje nepobojna činjenica da
se radi o B – manifestaciji i festivalu bezličnih pjesama
čija je glavna odlika evidentno kaskanje za trenutno zahvalnim
obrascima pisanja pop komada koji prolaze na službenim top
ljestvicama.
Uz dodatak melosa zemlje o kojoj se radi, kao u slučaju ovogodišnje
živahne pobjednice, turske predstavnice Sertab Erener s pjesmom
« Every Way That I Can», recept za pobjedu na Eurosongu nije
nemoguće pronaći i laboratorijski izolirati nakon godina istraživanja
ponuđenih uzoraka, ali nekako sam čin uspijeva samo rijetkima.
To govori više o bezidejnosti i suhoparnosti nacionalnih skladateljskih
timova okupljenih pod Eurosong zajednicom i njihova robovanja
ideja i trenda a ne originalnosti i njegovanju autorskog i
osobenog izraza.
Prolazna ocjena Eurosongu kao TV showu je i dalje antipod
apsolutnoj beznačajnosti u glazbenom smislu. A čini se da
se ipak radi o natjecanju pjesama, a ne parade, politike i
kiča.
M. M.
|