Institucija provociranja skandala i izazivanja pažnje lobiranjem i ostalim «zelenaškim» taktikama nevezanim za skladanje uhu ugodnih napjeva, refrena, melodija i stihove, postala je osnovna pretpostavka za privlačenje pažnje na dotičnoj manifestaciji.
Tako su ulogu prošlogodišnjih skandal mahera, slovenskih transvestita Sestri, ove godine nastavile Ruskinje T.a.t.u. (Lena Katina i Julia Volkova) ali na puno većem nivou, i s tom razlikom što umjesto našminkanih i kostimiranih muškaraca koji glume žene, T.a.t.u. jesu velika evropska atrakcija i duo o kojem svi sve znaju, a poglavito da su tek punoljetne djevojke vrlo sklone jedna drugoj. Naravno, samo kada su kamere upaljene i centrirane u njihovom smjeru.
O njima se pričalo i pisalo više nego o manifestaciji samoj, te se pažnja centrirala na apsolutno nebitni, uz glazbu nevezani detalj, hoće li se dojučerašnje maloljetnice nećudoredno dirati po sekundarnim spolnim obilježjima ili će se po tko zna koji puta pred multimilijunskim auditorijem mokro poljubiti, kao što su nas već navikle u super hitovima i video spotovima za prvi veliki hit kojim su pokorile svijet «All The Things She Said» ili «Ja Soshla s uma» na materinjem ruskom jeziku.
Njihovo treće mjesto na kraju s pjesmom «Ne ver, ne bojsia, ne prosi» i lako moguća pobjeda nekim glasačkim inžinjeringom televotinga svakako bi bila dug podizanju prašine i uspješnim marketinškim potezima njihova amoralna i neetična menadžera – psihologa Shapovalova, nego li glasovnim i interpretatorskim sposobnostima djevojaka u pjesmi koja hini kopiranje trenutnih hitova kojima haraju po evropskim hit listama.

Ali zanemarimo li sve te vizualno dojmljive komponente i vanglazbene senzacionalističke trenutke Eurosonga, pa tako i podatak da glazbena velesila Britanija ostaje bez bodova šaljući na manifestaciju neku najanonimniju estradnu varijantu, a ne doista snažne, reprezentativne i superiorne predstavnike kvalitetne pjesme (trenutno aktualne grupe Coldplay, na primjer, a oni nisu usamljen slučaj), ostaje nepobojna činjenica da se radi o B – manifestaciji i festivalu bezličnih pjesama čija je glavna odlika evidentno kaskanje za trenutno zahvalnim obrascima pisanja pop komada koji prolaze na službenim top ljestvicama.
Uz dodatak melosa zemlje o kojoj se radi, kao u slučaju ovogodišnje živahne pobjednice, turske predstavnice Sertab Erener s pjesmom « Every Way That I Can», recept za pobjedu na Eurosongu nije nemoguće pronaći i laboratorijski izolirati nakon godina istraživanja ponuđenih uzoraka, ali nekako sam čin uspijeva samo rijetkima. To govori više o bezidejnosti i suhoparnosti nacionalnih skladateljskih timova okupljenih pod Eurosong zajednicom i njihova robovanja ideja i trenda a ne originalnosti i njegovanju autorskog i osobenog izraza.

Prolazna ocjena Eurosongu kao TV showu je i dalje antipod apsolutnoj beznačajnosti u glazbenom smislu. A čini se da se ipak radi o natjecanju pjesama, a ne parade, politike i kiča.

M. M.