KOLUMNIZAM

Ispovjed vatrenog kolekcionara


02. travnja ove godine navršit će se godinu dana od smrti Galienna Ferria.
U to ime ide jedna stripovska priča od strane hardcore fana.
Osmijeh na licu svakog starijeg od 30 – zagarantiran.
Uživajte!

1979.

Te je godine susjed Vilim mom bratu koji je u to vrijeme bio fanatični sakupljač ‘Lunov magnus stripa’ i ‘Zlatne serije’ dao jednu fantastičnu ponudu. Za legendarni ‘Lunov’ broj 7 pod nazivom ‘Zarobljenici crvene vještice’ čovjek je tražio dvije pune kartonske kutije stripova. Desetak kila starog papira. Kako je Vilim od mog brata bio stariji nekih 5 – 6 godina ovom je to odmah u startu bilo sumnjivo, ali jebi ga ‘Lunova’ sedmica je ‘Lunova’ sedmica. Danas bi se za nju sigurno dobilo parsto eura. Nakon kraćeg razmišljanja razmjena je izvršena i sve se činilo savršeno.
Idila je trajala do … tamo negdje oko ručka.
Susjeda s trećeg kata je, držeći za ruku svog uplakanog sina Robija, pozvonila na naša vrata. Mater je otvorila sva u čudu i pitala što se događa. Slijedi drama. Robi hoće nazad svog Zagora kojeg je par dana prije posudio Vilimu, a ovaj se pravio blesav i rekao mu da je strip kod nas. Dvije pune kutije koje je dobio nitko ne spominje.
Rasplet?
Mater kaže sinu da ne pravi gluposti i vrati malome strip, ovaj ljutito spominje neke dvije kutije koje je dao Vilimu, ali ga nitko ne doživljava, Robi se nasred stubišta dere kao da ga kolju, susjedi u peterokatnici znatiželjno otvaraju vrata kako bi vidjeli što se događa, hodnicima se razliježe miris gulaša, matere jedna drugu gledaju u čudu … Na kraju, radi mira u kući, ‘Lunova’ sedmica je vraćena svom pravom vlasniku.
Ne moram ni napominjati da je Robi u parku dan poslije dobio batine.
Vilim je ipak bio stariji i za glavu viši.

1985.

Cijelu našu mladost sa strahopoštovanjem se prepričavalo da Robi ima sve dotad izašle brojeve ‘Alan Forda’. Da li je to istina ne znam ni dan danas. Samo se sjećam da mu je jednog dana mjegov mlađi brat odškrinuo vrata viseće police iznad kreveta i da je unutra stvarno bili složena neka hrpa stripova. Kojih, ne bih znao reći jer je Robi u tom trenutku uletio u sobu i rekao da šta mi tu radimo koju pizd… i da izađemo van.
To je u biti bio zadnji put kad sam bio u toj sobi.
Te 1985. imao sam deset godina i jedne je večeri kod nas došao jedan kućni prijatelj, inače profesor, i onako uz kavu i kekse održao predavanje kako su stripovi ništa drugo doli jedno najobičnije zlo (volio bih s njim malo popričati danas da mi prokomentira kako na mladenačku psihu utječe pjesma ‘Žileti’).
Stripovi su glupi, zatupljujući i treba ih zabraniti – govorio je natežući vlahovac.
Najveća fora je što je jako puno roditelja u to vrijeme zbog slabog uspjeha u školi krivilo upravo njih. Nije bio rijedak slučaj da bi nakon školskih informacija pale dobre batine, a kontejner bi u trenu bio napunjen brižljivo čuvanom kolekcijom Zagora, Alan Forda, Stripoteke i tko zna čega još sve ne.

To me pomalo podsjeća na onaj slučaj kad je ono dvoje glupih američkih roditelja za samoubojstvo svog sina diglo tužbu protiv benda ‘Judas Priest’ koje je ovaj slušao do iznemoglosti, a oni su, zamislite, u svojim pjesmama poticali mlade na samoubojstvo. Da se gađaju žiletima.
Danas su došla neka druga vremena i kad profesor zbog slabog uspjeha učenika pozove roditelje u školu ovi mu najčešće još s vrata počnu psovati oca i mater kako bi stali u obranu svog nepismenog kretena. Ako je kojim slučajem roditelj ljubitelj turbo folka može doći i do prijetnji vatrenim oružjem te oštećenja školskog inventara.
Stripove više nitko ne spominje.
Za razliku od današnjih generacija mi smo se preko njih bar naučili čitati.

1989.

Pohađao sam osmi razred i ekipa u razredu je bila strogo podijeljena na Armadu, Torcidu, Bed Blu Bojse, Grobare i Delije. Živio u Rijeci – hrvatskom New Yorku. Na ustaše,četnike i partizane podijelili smo se koju godinu kasnije. Kad smo postali ‘zreliji’. Većina mojih vršnjaka brijala je na neki engleski huliganizam i čitali su onaj umobolni ‘Ćao Tifo’ namijenjen navijačima.
Ja se, kao odlikaš s naočalama ala Clark Kent u tu priču nisam nikako uklapao, ali kako je to njihovo ponašanje za mene predstavljalo očiti prelazak u svijet odraslih jednog sam dana skupio poveću količinu stripova i odnio je u kontejner.
Tko još čita romane?
Osim mene – nitko.
To je za male bebe.
Vrijeme je za zrelost!
Osjećao sam se tako zrelo … i prezrelo … skoro pa gnjilo …
U tom sam osjećaju uživao cijelo popodne dok zrelost nije postala neizdrživa pa sam se predvečer zaletio do kontejnera. Jebi ga, bio je prazan.
Djelatnici s kamiona riječke ‘Čistoće’ svoju su zadaću obavili hladno i profesionalno.
Fuck!

Jedinu utjehu te 1989. predstavljalo mi je to što je jedan šulkolega u nekontroliranom naletu zrelosti odlučio počistiti sobu i dao mi dvadesetak ‘Alan Fordova’ s početka 70 – ih za neku smiješnu cifru tipa 50 – ak kuna. Imam ih i dan danas i baš me razveselilo kad sam saznao da svaki komad danas vrijedi puno, puno više.

1997.

Te sam godine ušao u jedan stan u centru Rijeke.
Klasični starinski stan visokog plafona i teških, masivnih ulaznih vrata. Sve je bilo dobro dok nisam ušao u dnevni boravak.
Srce je zalupalo brže.
Čovjek, po zanimanju profesor, bio je vatreni kolekcionar stripova i police su bile krcate svim mogućim i nemogućim. Za razliku od onog kolege prije stripovi za njega očito nisu bili zlo. Sve laboratorijski složeno po brojevima. Suprotno onoj dotadašnjoj, ustaljenoj teoriji o tome kako je strip zaglupljujuća stvar čovjek je bio prva liga. Čak štoviše!
Kako su ormari bili od poda do plafona vjerujem da bi većina sljedbenika Feng Shuia izvršila trenutni suicid.

PUNO GODINA KASNIJE …

Obiteljski čovjek u ranim četrdesetima veseli se stripovima kao prvog dana.
Police krcate od poda do plafona. Ima tu i Bonellia i Libellusa i Fibre i Francuza i Belgijanaca i tko zna čega još sve ne… hedonizam u svom najljepšem obliku …baš onako kako sam kao mulac to zamišljao.
Nerviraju me kolekcionari kojima je svaki dan utrka u konstantnoj nabavci novog i novog … još … još … još … Imam osjećaj da samo čitanje i uživanje postaje sporedna stvar.
Nešto kao gomilanje mp3 glazbe. Bitno je imati. Sve ostalo je sporedno.
Ali ni to nije sve!
Pojedinci kupe nekoliko primjeraka nekog tvrdoukoričenog izdanja tiskanog u maloj nakladi i onda čeka da mu se za par godina digne cijena da bi kasnije rajcali kolekcionare. Rasprodani brojevi Mister Noa u izdanju Libellusa često dosegnu cijene od nekih 400 – 500 kuna.

PROLOG

Robija s početka priče nikad nisam više ni čuo ni vidio.
Nemam pojma što je s njegovom kolekcijom Alan Fordova, ali i dan danas se sjetim kako se zbog onog Zagora derao kao da ga kolju. Zanimljivo, ali vrijeme će pokazati da je to deranje bilo više nego opravdano.
Najskuplji strip prodan na ovim prostorima je upravo LMS Zagor.
Doduše ne onaj zbog kojeg je nastala frka na već je u pitanju bio – broj 4 ‘Blago crvene planine’.
Cijena?
8999,00 kuna.

Igor Jelovčić

Komentari

Reklame