Glazba Kritike

Depeche Mode: Spirit (Columbia/Menart)

Engleske synth-pop divove Depeche Mode diskografski važnim bendom prestao sam doživljavati negdje početkom novog tisućljeća, točnije nakon albuma „Exciter“ koji je, iako samo osrednji, sadržavao nekoliko zaista dobrih pjesama. Poslije toga uslijedila je serija predvidljivih izdanja na kojima se činilo da im ozbiljno ponestaje ideja kako modernizirati i što učiniti sa svojim odavno definiranim zvukom. Dojam vožnje na autopilotu sve češće su ostavljali i na koncertima pa od „Spirita“ u konačnici nisam očekivao gotovo ništa, a dobio sam dosta toga.

Najveća promjena odnosi se na stihove; riječ je o prvom „političkom“ albumu Depeche Modea, a želja da probude i osvijeste svijet oko sebe iznjedrila je i njihove ponajbolje tri pjesme u zadnjih 20-ak godina. Njih pronalazimo na samom početku „Spirita“ koji starta upozoravajućom „Going Backwards“, tekstualno ključnom skladbom albuma i tjeskobnim prikazom regresije društva sve do razine „pećinskog mentaliteta“. Dave Gahan nas pokušava razbuditi snažnim singlom „Where’s The Revolution“ gdje od slušatelja traži da izabere hoće li svoje odluke donositi sam ili to prepustiti vladama, religijama i, nečem što nam je na ovim prostorima bolno poznato, „ovisnicima o patriotizmu“. Trilogiju zaokružuje „The Worst Crime“ čija elegična melodija predstavlja glazbenu pratnju detektiranju i prozivanju krivaca za sve što nam se događa, a među njima smo, uz političke vođe, primitivce, kupljene medije i druge koji nas hrane lažima, i svi mi. „Scum“ manje-više istu temu obrađuje sa znatno banalnijim i prvoloptaškim stihovima te „updejtanim“, nabrijanim beatovima, dok „You Move“, „Eternal“, blago Kraftwerkovska „Poorman“, „Fail“ (unatoč lijepom instrumentalnom dijelu) i školski primjer potkradanja samog sebe „So Much Love“ pokazuju kako se problema s nedostatkom inspiracije i dalje ne uspjevaju sasvim otarasiti. S druge strane, „Poison Heart“ podsjeća na slavni live album Portisheada „Roseland NYC“ i jedan je od kvalitetnijih Gahanovih autorskih uradaka, a elektronske glazbe devedesetih efektno se dotiču i s „Cover Me“, spojem sediranog chill-outa i Vangelisovih soundtrackova.

U konačnici, „Spirit“ se ne može mjeriti s legendarnim pločama koje su snimali između 1984. i 1993. godine, ali sadrži sasvim dovoljno razloga da Depeche Mode zadrži na pravoj strani linije koja razdvaja islužene bendove od onih koji još uvijek, barem ponekad, imaju nešto za reći (i odsvirati).

7/10

Vedran Harča

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame