Aktualno inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Agrokor = Agrokorps – detaljna analiza propadanja

Što je nama Agrokor i što smo mi njemu?

Postoji jedna užasno jednostavna kompjuterska igrica za djecu osnovnoškolskog uzrasta, a zove se Moby Dick. U njoj kit jede ribe i drugu morsku čeljad, potapa čamce, jedrenjake i druge brodove, napadajući na kraju čak i one svemirske, stječući tako bodove koji mu omogućavaju nastavak igre i prelazak na višu razinu. Kit tako postaje s vremenom sve veći i veći, što mu omogućava da sve više pojede. No, i sam je ranjiv. Ako pretrpi previše udaraca granata i topovskih zrna koja se po njemu osipaju iz brodova, ili ako zaboravi dovoljno jesti, ne uzima dovoljno snage za oporavak i slično, na kraju se trenutno iscrpi i krepa. Izgled kita je drastično promijenjen. Više ne djeluje opasno, zapravo, samo su usta i dalje razjapljena u želji da što više požderu, no ostatak je samo – riblja kost. Igra je gotova. Igrač je, da je bio vještiji, mogao uložiti i u neka druga svojstva osim u veličinu, kao što su brzina, zdravlje, skočnost ili neka druga vještina kita, pa bi možda preživio, prešao bi na višu razinu igre. Opstao bi na tom surovom podmorju, gdje veća riba proždire manju, ali i spretnija riba lakše naraste.

Na ovom vrlo jednostavnom primjeru možemo objasniti što se događa poduzećima, pa i onim najvećima kao što su koncerni. U jednom času precijene svoju snagu, a potcijene slabosti, rizike i naprosto crknu. Crkotinu nema smisla oživljavati ili održavati umjetno na životu. Riba osobito smrdi kad se raspada, i to najviše od glave. Tijelo vrlo brzo razvuku ostale morske životinje kao hranu, ali glava često dugo ostaje smrdjeti nakon što se tijelo već zapravo raspalo. Takav je sudbinu trebao doživjeti i Agrokor. Nastao od poljoprivrede, agrikulture (Agro-) i jedne obične seljačke korpe (-kor), ni po čemu nije bitno odudarao od drugih poduzeća. Kašnjenje isplata dobavljačima u ovim je krajevima uobičajena pojava, počevši od države, a tako je i sa zaduživanjem bez pokrića.

Po svim kriterijima poslovanja, zadovoljio bi za jednu mršavu četvorku ili solidnu, čvrstu trojku. Agrokorova se posebnost očitovala jedino u tome što je bio veći, važniji, i posljedično više umrežen s političkim strukturama od drugih, pa nam ta njegova mobidikovska statura može poslužiti i kao metafora za cijelu državu. I zaista, kako bi izgledao nastavak igre kad bi mitski kapetan Ahab, državni službenik i programer te igre, umjesto da prepusti Moby Dicka sudbini, odlučio plivati umjesto njega, te izdao programsku naredbu svim manjim ribama, rakovima i ostaloj podmorskoj sviti da mu dobrovoljno uletavaju u usta dok opet malo ne živne? Cijelo to vrijeme, kit ne bi uopće ništa riskirao niti gubio bodove, dok bi Ahab plivao umjesto njega, štoviše, negdje bi u višim razinama igre imao na Karibima unaprijed uprogramirano cijelo ribogojilište izneseno iz prethodnih razina. Zar to ne bi bilo izvrsno, kad bi bilo izvedivo i kad ne bi bilo protivno svim zakonima fizike, entropije, etike, načela dobrih kompjuterskih igara, pa i zdravog razuma? Tako i mi u ovoj državi živimo neki svoj novi život već 26 godina, a i dalje se žalimo da nam smrdi riblja glava iz bivše.

Morbidno je

Njušimo negdje leš babinog Agrokomerca, ali ne lezi vraže, sam je babo Fikret još uvijek živ i zdrav i veselo nam maše iz Velike Kladuše. Umjesto da plivamo vodama svjetskih tržišta, čini nam da nas kao iz kosturske jame pritišće teret davno istrunule, ali poput zombija uporne “udbe”, u nedostatku boljeg naziva za to, kostur iz ormara koji se s vremenom napučio i novim koraljima izašlima iz otrovne crvene zvjezdače. Taj se užas, na kojem bi pozavidio i morbidni H.P.Lovecraft, nadvio nad nama i davi nas pipcima kao kraken iz priča morskih vukova koje razvežu kad popiju čašicu ruma više. Činjenica jest da je sve počelo sasvim banalno, u domaćoj baruštini s velikim domaćim krastačama kojima se snishodljivo tepa ‘dečki iz Hennesyja’, i s čvrstom namjerom da tako i ostane. Domaća ekonomsko-politička i obavještajna elita htjela je ispasti pametnija od kolega iz drugih tranzicijskih zemalja koji su privatizirali čim brže što više poduzeća po modelu tzv. ‘velikog praska’, odnosno rasprodavali zapadnim kapitalistima sve, u prvom redu banke i telekome koji su čisti generatori profita uz minimalna ulaganja. Nastavak te priče već je poznat u Mađarskoj. Ostali su kratkih rukava, pa im nije preostalo ništa drugo nego da izađu na ulice i postave .svojeg čovu – Orbana – koji će obrnuti tok stvari. Poljska je s time ipak više taktizirala, postupno se podižući i liječeći rane koje je ostavio realni socijalizam, te je ostala manje više neokrznuta. Hrvatska iz Jugoslavije ipak nije izjurila ispod željezne zavjese dršćući za malo zraka sunca zapadnog standarda življenja. Taj je standard nama već neko vrijeme bio itekako vidljiv, a nekima i dostupan. Vjerovalo se da će se i bez većih dotoka kapitala privreda sama podići i postati dovoljno konkurentna da se nosi s razvijenim kapitalističkim zemljama, pa se različitim, u biti, malverzacijama, koje nose formu zakona, a ponekad čak i bez tog ovdje posve nebitnog formalizma kapital socijalističkih poduzeća isisao iz njih, pa zaobilaznim kanalima vratio natrag u banke i do pravih gazda iz političko-obavještajne sfere društva. Dotična je ekipa, kako se to kaže, ‘imala Hrvatsku’, a ostali tek mrvice kolača.

Gazda bez gazdinstva

Kako doznajemo iz filma “Gazda”, uočeno je u krugovima tadašnjih donositelja odluka da u Francuskoj samo 200 obitelji ima nešto veći kapital, te je isto prepoznato kao poželjan model na čijoj bi realizaciji trebalo ustrajati, kako bi se iz drijemeža trgnuo narod uspavan dotadašnjim socijalističkim privređivanjem. Svima je bilo jasno da je pretvaranje Hrvatske u Švicarsku samo pitanje vremena i odabira pravih, čvrstih i poduzetnih, kadrova – nešto kao ekonomska Sparta u hrvatskom obličju, što je na taj način i obećano razdraganom pučanstvu. Među probranima u tih oko 200 domaćih Spartanaca poduzetništva našlo se mjesta za tzv. ‘ljude s kamenjara’, pa i za trudbenike koji su imali svoju viziju stvaranja divovskog i nadasve hrvatskog imperija prodajom nizozemskog cvijeća, što je na nadležnim mjestima prepoznato i podržano. Krenulo se s preuzimanjem, u početku stidljivo, pa sve više – Zvijezda, Jamnica, Ledo, Konzum… I manje više, svima je bilo dobro, ili im se bar tako činilo dok se činilo da kit raste, a kit je rastao uglavnom ostavljajući pustoš, a zatim jedući i probavljajući sam sebe. Za razliku od razvijenog zapada gdje je dominantna poslovna mantra već neko vrijeme izgradnja ‘ekosustava’ ispremreženih poduzeća, hrvatska je strategija inspirirana donekle piramidalnom feudalnom strukturom ‘stališa’, težište stavila na stvaranje jednog ili nekoliko velikih predatora nauštrb svih ostalih nižih u hranidbenom lancu, vjerujući da će tako ostvariti veću konkurentnost naspram još većih igrača u svijetu. Todorićev model kojim je, za razliku od Kutle, Gucića i nekih drugih novopečenih tajkuna, ipak probrao od postojećih poduzeća neka koja se međusobno mogu dovesti u vezu određenom poslovnom logikom, kao što je grupiranje prehrambene industrije s prodajnim lancem, činilo se dobitnom kombinacijom. Monopolistička pozicija na tržištu samo je pridonosila tom dojmu binga super plus, odnosno lota K+ u kojem svaka srećka uvijek dobija. Dok je država gomilala sve veći dug, jednim dijelom zbog rata, a drugim zbog neefiksnosti te čudovišne tvorevine dupkom ispunjene vrsnim kadrovima kuharskih i slastičarskih kvalifikacija i lakonski sročenih potvrda koje svjedoče o nekad davno završenim studijima i navodno nedostupnim diplomama, Todorićevi su momci doslovce iz ničega stvarali dobit, modernizirali proizvodnju, okrupnjavali i rasli. Doduše, dobiti baš i nije bilo puno ili je isisavana na druge načine da se ne bi platili zaista enormni porezi koje je država tako uspješnima zaharačila na grbaču. U tome se također nisu razlikovali od većine, ako ne i svih drugih hrvatskih poduzeća, za što svježe otkrivene primjere upravo dobijamo iz varaždinske Vindije.

Modeliranje hobotnice

Model je funkcionirao dok god je svakome bilo jasno da ljudi moraju jesti, za što u optjecaju postoji nekakva gotovina, a taj se keš može fino s maržom pokupiti na blagajnama ili – zašto ne – i kioscima. O suzbijanju monopola ili narušavanju dobrih tržiišnih načela nije se puno razbijalo glavu, pa se danas zna reći da je Konzum uništio sve male trgovine, što je jednim dijelom i točno, ali ne odstupa bitnije od sličnih događanja i u drugim zemljama. Primjer s pokušajem kupovine kioska iNovina i stvaranja koncentracije od 90% svih kioska zajedno s kioscima Tiska, pokazuje da državne institucije ipak znaju svoj posao i mogu reagirati da se takve stvari spriječe. Ono što odstupa od uobičajenog razvoja situacije u zapadnim kapitalističkim državama jest na papiru prilično niska dobit koju sve to skupa generira, a istovremeno i velik broj zaposlenika čija produktivnost ipak nije bila na razini zapadnih, tržišnim mehanizmima oblikovanih bioloških strojeva za proizvodnju profita. Analogan trgovački lanac, primjerice u Švedskoj, imao bi vjerojatno duplo veću dobit, ali možda i duplo manje zaposlenika. Činjenica da su zaposlenici slabo plaćeni, odnosno potplaćeni, i da rade i nedjeljama, tu ne pomaže puno, jer im takvo izrabljivanje snižava produktivnost, odnosno dolazimo do situacije da na radnom mjestu .tri loša ubiju Miloša., a svejedno sa svoje tri male plaće i ostala davanja gazdu koštaju kudikamo više. Da bi se priča mogla nesmetano odvijati i dalje, na kraju je ipak potreban dotok svježeg kapitala, a taj pak nije mogao doći iz sve više demografski, nezaposlenošću i iseljavanjem opustošene zemlje, kojoj se ulaskom u EU, odnosno carinskim i zakonskim spajanjem male posudice s velikim krčagom, naravno i s filterom za radnu snagu, ali ne i za kapital, robu i usluge, doslovno odlila biološka razvojna masa trbuhom za kruhom, a kad govorimo o doktorima, bogme i kolačima, pa i jahtama. Tako je u Irsku, Njemačku i druge zemlje novim velikim praskom iseljavanja, kojeg više nije bilo moguće kontrolirati, otišlo skoro sve što nekakve kvalifikacije ima, mozgom klima ili ako već nema takvih atributa, može raditi na bilo koji drugi način. To da blagajnica u njemačkom DM-u zaradi plaću ravnatelja neke hrvatske agencije ili ministra već je notorna činjenica, a u privatnim firmama razlika je još drastičnija. Relativno dobar sustav obrazovanja, kojeg se trenutno trudimo što više unazaditi, uspio je domaće ljude, uz vlastita ulaganja iz čarapa, podići od ljudske radne sirovine do razine konkurentnosti na tržištima rada razvijenih zemalja, gdje su cijene rada bitno bolje nego li u nas.

Russians Are Coming

Kao što je poznato, stranim investitorima zanimljiv je jedino profit, odnosno povrat na investiciju. kao i da se on odvija što brže i sigurnije, a to znači uz što veću dobit onoga u što je uloženo, ali i sigurnost da će uloženo biti vraćeno. Europska unija, sa svoje strane, bila je zainteresirana i s političke strane podržati objedinjavanje tržišta i veću suradnju zemalja bivše Jugoslavije, u perspektivi i članstvo svih u EU-u, te joj je jedan takav ambiciozni Agrokor izgledao idealno za provođenje takvih zamisli. U času kad je uz salve oduševljenja komentatora, čime se trebala prikriti poprilična rizičnost te operacije, Agrokor kupio nesumnjivo propali slovenski Mercator usred velike sistemske krize cijele slovenske države (na što možemo donekle gledati i kao na spajanje ili samo labavo povezivanje, jer je bilo potrebno založiti 90% samog Agrokora da bi se transakcija ostvarila), prvi uvjet, profitabilnost, bio je donekle ispunjen, ali je došlo do problema s drugim, sigurnošću, čemu možemo pripisati i značajnu ulogu hrvatske države kao generatora krize. Naime, rušenje rejtinga države na razinu smeća, čemu je pridonijela aljkavost u rješavanju nagomilanih problema, kočenje reforme državne uprave i prilična zaduženost same države doveli su do toga da se i samom Agrokoru podigne visina kamate na zaduživanje, s obzirom na rizike koje to nosi, a jedina prilika da se jeftinije zaduži radi održavanja tekućeg poslovanja mogla mu je doći od bratskih Rusa, usprkos zapadnom embargu. A Rusi kao Rusi – ne bi ni bili Rusi da ne počnu odmah zavrtati ruku i tražiti i neke druge ustupke, način za ulazak na tržište EU-a, ili barem da se previše na visokim razinama ne spominje reintegracija Ukrajine i slične za njih osjetljive teme. Agrokorova avantura s Mercatorom se pokazala kao račun bez krčmara, a Agrokor kao ambiciozan div na staklenim nogama. Tako smo de facto ‘krvavim gaćama’ izborenu suverenost bacili na koljena doslovno za šaku nekakvih ruskih virtualnih papirića, što je zapravo sitnica i na hrvatskom financijskom tržištu, ali veliko kad se u cijelosti usmjeri samo u jedno veliko i važno poduzeće kao Agrokor. Kad mu je ruski investitor tako zapravo postao vlasnikom kičme, mogao je i postavljati uvjete, savijati ga kako hoće i kamo hoće, pa dovesti na čelo uprave i Teletubbiese ili likove iz meksičke sapunice. Jedina mogućnost da se dođe do predaha predstavljao je famozni Zakon o izvanrednoj upravi u sistemskim poduzećima, odnosno ‘Lex Agrokor’. Zakon je, naravno, protuustavan i u suprotnosti s europskim zakonodavstvom o državnim potporama, no to ćemo za sada zanemariti. Za samoga Ivicu brige nema – Kulmerovi su dvori na sigurnom, očišćeni od tereta, 9,5 milijardi kn prebačeno u Nizozemsku, nešto je završilo i u Latinskoj Americi, kako pokazuju ‘panamski papiri’, sve čisto i nepovezano s muljem i dubiozama koje iza sebe ostavlja. Kad se sve u dogledno vrijeme sredi, mogao bi se čak i vratiti kao jedan od vlasnika onoga što preostane. Kad bismo htjeli banalizirati stvar, rekli bismo da je sebi uzeo novce, a ostavio ljude i dugove, imovinu opterećenu hipotekom teškom milijarde dolara. Kako god se u socijalizmu poslovalo, toliki se dug nije mogao napraviti, pa kasnije tvrditi da je to sve naše. Najveći neopravdani trošak koji se starom Todoriću, Anti, stavljao na teret i radi kojeg je dobio 7 godina robije, bio je plaćanje jednog nogometaša Dinama u iznosu nad kojim bi se Mamić danas zagrcnuo od smijeha. Teško je misliti da vodeći političari nisu nimalo kumovali raspletu, i to ne samo iz ove, nego i svih prethodnih vlada.

Financijski savjetizam i dekonstrukcija

Agrokor = Agrocorpse

Pripreme za sadašnji scenarij počele su već za vrijeme Milanovićeve vlade. U momentu dok je bivši ministar financija Linić govorio po tko zna koji put u javnosti o špijunčinama koje mu rade o glavi, mijenjao se u Lalovčevom mini-fini laboratoriju Zakon o državnim potporama, kojeg je vlada sredinom travnja 2014. donijela, a Sabor izglasao, pa je time nadležnost za državne potpore umjesto Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja pripala Ministarstvu financija. Već u svibnju, tjedan dva nakon stupanja zakona na snagu, Milanović je izjavio da Liniću više ne vjeruje i dao mu otkaz, a stvar je nastavio voditi Lalovac, čovjek kojem, što bi rekli Francuzi, jedno oko psuje mater drugom, ma koliko god bio vrstan stručnjak. Danas Linić optužuje Milanovića za kaos koji je nastao, makar se posljedice vjerojatno nisu mogle izbjeći, jer su ih diktirale same činjenice pristupanja Europskoj uniji, odljeva stanovništva, sve veće zaduženosti države i privatnog sektora, napeti odnosi zapada s Rusijom… Agrokor je, naravno, ustvari već neko vrijeme Agro-corpse. Frankenštajnovo čudovište, kojeg je elita političkih doktora i medijskih spin-doktora odlučila silom održavati na životu, ugraditi mu koji vijak više, ubrizgati mu injekciju od par sto milijuna eura u krvotok, ne bi li opet prodisao i ustao s obdukcijskog stola, pokušavajući još nešto pred sobom zatući i požderati. No, bodovi su mu kao cjelini definitivno potrošeni, kao i kod nekad strašnog Moby Dicka iz gornje priče, kojem neprirodni zagrljaj s državnim kapetanom Ahabom nije nimalo godio. Koliko god se trudili upumpati novi život u lešinu, zakoni fizike poput entropije neumoljivi su u materijalnoj realnosti, pa i u ljudskom društvu mogu uroditi tek pojavom nekog sustava-čudovišta, koji kao rak uništava zdrave stanice organizma. Postoji razlog za svaku nužnost, pa i za smrt. Kad se sjetimo početaka današnjeg Agrokora, neizbježno je pomisliti i na bivšeg vrhovnika (asocijacija na Frankenštajna se također neizbježno nameće) kao jednog od kumova Todorićevog uspona među privilegirane ‘stališe’, kako se tada izrazio muž bivše članice uprave Agrokora. Mora se čovjek prisjetiti tzv. ‘vrijeda želuca’, što je cijelo vrijeme bilo kodno ime za najobičniji rak, koji je u međuvremenu metastazirao na mozak. Zamalo se i zaratilo s SFOR-ovim snagama u BiH. U to su vrijeme Amerikanci bili dežurni neprijatelji, radi kojih je i sam vrhovnikov sin platio funkcijom, pa se svaki njihov pokušaj da nas izbave iz Frankenštajnovog neumoljivog stiska tumačio i kao veleizdaja. Sve bješnji vrhovnik nalikovao je svakim danom sve više Imhotepovoj mumiji koja je ustala iz sarkofaga, ali umjesto da u sebe usiše sve više života, izdiše ga pred našim očima, grčevito se držeći za vlast, kao da se njome i hrani. Kad je, dakle, hrvatski faraon definitivno prelazio na mračnu stranu Anubisovih bespuća zbiljnosti, prikopčali su ga na poseban uređaj koji ga je zagrijavao, pokušavajući toplinom udahnuti život u obamrlo tijelo, što je na neki način nalikovalo obrnutom postupku od mumifikacije.

(K)Analize sloma

Umjesto da ih se izvadi i pokuša namirisati tamjanom, smirnom ili nekom drugom prikladnom smolom, ugasli su organi voljom medicine i nemile politike tako i dalje životarili u smežuranom sivkastom oklopu, dok je konzilij skupivši glave na kup raspredao u kojem času bi bilo oportuno objaviti to što se ubrzano događa, odnosno raspada, pred njihovim očima. Nije da takvih iskustava nismo imali i prije s našim vladarima iz bivše države. Nemoć pred činjenicom sloma autoriteta koji fizički, biološki kopni ostavljajući nemoćne dudeke da se sami snalaze s cinoberima, presvetlima i regicama ovoga svijeta u nas neka iznimka, nego više sveta navada našega kraja koju se nužno trpi zalijevajući je kupicom kiselog cvičeka i dajući pritom mudre opaske, izaražena i besmrtnim stihovima “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo…” I tako dalje. Svejedno, u času kad bi većina naroda ili plemena ovoga svijeta zaurlikala, namazala se ratničkim bojama i navukla pernate odore opakog izgleda, u nas je običaj stati ukopan kao Asteci pred konkvistadorima, odnosno kao stari Grci pred nemezisom, nepojmljivom višom silom, odmazdom za ljudski hubris ili svakako nečim što temeljito nadilazi ljudske spoznajne moći. Analize Agrokorovog sloma tu su od slabe koristi. Kao što bi netko optimističan rekao, ne radi se o tome da se stvar spozna, nego da se promijeni, a u ovom slučaju promjene – shvaćanja, ponašanja, mentaliteta – nema ni od korova. Pokušaji da razumna ili stručna osoba, bar kao pogrebnik ili dobronamjerni svećenik, pokuša makar nešto učiniti dočekuju se odmah na nož. Kao i svaki narod vjernika pred Uskrs, tako i mi vjerujemo u uskrsnuće preminulog, a ne vudu čarolijama nekakvih Alvareza Montezuma Trećih ili drugih svjetskih hohštaplera i rusko-američkih potrkala koji samo obilaze svijetom gledajući kako da nas prevare i okradu. Znamo mi s takvima. Zato kod nas “Trećak” i nije opstao duže od tri dana, kao što će proći i svaki drugi gost koga je za tri dana dost’, a još je puno manje trebalo namrštenim rejting agencijama zlovoljnih imena Moody’s i Standard & Poor’s da rejting Agrokora stropoštaju definitivno u kantu (ili u istočnoj varijanti zajedničkog: korpu) za otpatke. Ova prenatrpana Agro-korpa sad u sebi sadržava značajan dio hrvatskog gospodarstva, osobito prehrambenog sektora i Konzumove trgovine, koncesije na poljoprivredna, vodna i druga dobra koja volimo nazivati našim svetim tlom koje se krvlju brani i ne pušta se lako, a i brojne ‘agrokorupcijske’ tajne koje se iz te korpe mogu iščeprkati i možda i ugroziti onoga tko je smeće tako nemarno odbacio, ne misleći o recikliranju ili štetnim posljedicama.

Pa, gdje je rasplet i kome se daje spas?

No, kad govorimo o sistemskoj važnosti Agrokora ili činjenici da njegovom propašću i gubitkom lanaca Konzum i Tisak gubimo važan kanal za plasman domaće robe na domaće tržište, možda nije naodmet ponovo spomenuti da je prepredena ruska Sberbank, čije moskovsko sjedište nalikuje komandnim pultevima morbidnih negativaca iz filmova o agentu 007, ta najveća ruska firma koja sada uz sestrinsku VTB banku drži 52% Agrokorovog duga ili većinu ukupnog duga Agrokora prema bankama, u Hrvatskoj teška svega 9 milijardi kuna – što u okvirima ionako škrtog hrvatskog bankarskog tržišta predstavlja tek malo više od 2%. Kako je s tako relativno malim ulaganjem ruska banka pod izravnom kontrolom ruske države i Putinovog bliskog suradnika i prijatelja uspjela jednu članicu EU i NATO saveza makar i privremeno baciti na koljena? Je li to uopće bio cilj ili samo nes(p)retna posljedica vlastitih strukturnih slabosti i previranja? Na to pitanje ne može se dati jednoznačan odgovor. Nisam sklon teorijama zavjere, no gdje ima dima zna biti i vatre, a da se puši – puši se. Ta namjera ne mora biti u vrhu liste Putinovih ili nečijih prioriteta, ali može biti mala, zlobna odmazda za prilično jako kreketanje žabe koja je čula da se konj potkiva, pa i ona odlučila podići nogu na nakovanj na kojem se kale svjetski državnici, pa čak i jedan Kissinger. Od trnja do zvijezda ili ‘per aspera ad astra’, govorili su stari Rimljani čiji smo jezik tako dugo imali kao službeni. Što priliči Jupiteru, ne priliči volu (Quod licet Iovi, non licet bovi) druga je takva mudra poslovica, koju smo pokušali primijeniti na primjeru našeg Agrokora, gazeći pred sobom sve male volove i drugu telad, da bismo tek na kraju balade shvatili da uopće nismo u poziciji nekog Zeusa ili Jupitera na svjetskom tržištu. Ono što je trebao biti naš naljepši domaći crveno-bijelo-plavi cvijet s najjačim laticama-kvadratićima crveno bijelih boja, sastavljenih od Leda, Zvijezde, Konzuma i drugih poduzeća prekrasno dizajniranih loga, u ime čega smo počupali, preorali i prekopali tisuće drugih cvjetova koji su cvali u svim duginim bojama, pretvorilo se u običan korov. Doslovno Agro-korov. Hrvatski napuhnuti kroasan pokušao je očigledno nemoguće, pa je, umjesto da još više nabubri samo – zakreketao i prdnuo u čabar. U času kada se raspao hrvatski san oličen u Kulmerovim dvorima, započele su prave dvorske intrige među vladajućima, odigravanje duplih pasova ‘tko će koga i tko s kim’, gdje su u glavnim i sporednim ulogama domaće varijante ‘Igara prijestolja’ nastupili Martina Dalić, ministar financija Marić i druge figure, odnosno dvorjani i pijuni s neskrivenim ambicijama da sami postanu kraljevi i kraljice. Nedosanjani hrvatski vanjskopolitički ‘Henry’ ima dosta razloga da se jeljcinovski udara šakom u čelo, ufajući se u pojavu Deusa-ex-machine, hrkljuša ili već nečeg sličnog što bi mu moglo pomoći prije nadolazećih lokalnih izbora. Kako se sada čini, samo će se na brzinu zasititi kita kojem su već ispala sva rebra i koji sve više izgleda kao ogromni tamagochi, virtualni kućni ljubimac kojeg treba hraniti sa sve više i više eura, za što će nam nesumnjivo uzvratiti elektroničkom ljubavlju. Narod će, pretpostavlja se, na virtualnu emociju uzvratiti stvarnim glasovima, kao i toliko puta do sada, te kao i proverbijalni seljaci povikati “tako je” i odletjeti, skinuvši gaće, u koprive. Već viđeno. Zašto je, ipak, Agrokorov cilj bilo nemoguće ostvariti? Jedan od razloga je sigurno i u velikoj mjeri dogovoreni rat uz posljedično pljačkašku tranziciju, naime činjenica da se nije radilo o stabilnoj kapitalističkoj tržišnoj ekonomiji od samog početka. Koliko god su te okolnosti omogućile nastanak Agrokora, toliko su mu i zacrtale predvidljiv kraj. Drugi razlog je očigledno relativno nizak BDP, pa i mali broj stanovnika. Uspoređivanje s Finskom ili Danskom tu ništa ne pomaže. Desetljeća uspješnog razvoja na kapitalističkom zapadu učinila su kod njih svoje, kao što su i kod nas kardeljevske zasade ostavile vidljivog traga. Treći je pak razlog trusnost područja na kojem se Hrvatska nalazi, odnosno trajni otvoreni ili tinjajući sukob između zapada i istoka. Koliko god nam se činilo da je i s Finskom sličan slučaj, ona je ipak čvrsto na zapadu. Baltičke su zemlje bolje za usporedbu. Od tih zemalja, jedino je Estonija uspjela zaista polučiti uspjeh, čemu se laički može pretpostaviti razlog: naučili su se ozbiljno raditi, nema turista koji bi im radii ljepota krajobraza s neba u usta bacali pečene ševe, pa im kao ni nakon sovjetskih deportacija nije preostalo ništa drugo nego držati jezik za zubima i ponovo sve napraviti iz početka, a ne na dug. Tko bi im, uostalom, nešto i dao. I zašto. Drugi je značajan faktor jezična izoliranost i bliskost za njih velikog susjeda, Finske, što se na djelu po mojem dojmu pokazalo boljim i perspektivnijim od oživljavanja bivših austrougarskih veza na području Slovenije i Hrvatske. Čak ni Haiderov blistav osmijeh dobrog naci-dečka u kojem se naizgled caklio i zlatni zub nije mogao negirati stvarnu prirodu kapitala ulivenog nabrzinu u malu podalpsku Hypo banku, čiji epilog danas doživljavamo kroz zahtjev prilično uzrujanog ruskog ambasadora da Hrvatska popiše i ovjeri koliko je točno od Rusije primila oružja. Konačno, ni ukorijenjenost u religiju kao način očuvanja ‘samobitnosti’ umjesto jezika također nije značajno pomogla ekonomskom razvoju. Čisto laički gledano, kohezijska je snaga jezika danas kudikamo veća od vjerske, a izdržavanje šačice vrsnih lingvista manje opterećuje nacionalnu ekonomiju od praktično neraskidivih i nepromjenjivih ugovora o doživotnom uzdržavanju,kod kojih korisnici zadržavaju i pristojnu, neoporezovanu imovinu. Todorićev Agrokor pokušavao je u toj bari, koja mu je bila sve tješnja, plivati, odolijevati centrifugalnim silama, suprotstavljajući im svoju centripetalnu iskonsku žilavost ljudi s dalmatinskog krša koji se lako prilagođavaju svim podnebljima gdje se može nešto zaraditi, no i to je moglo funkcionirati samo za neku manju firmu. Politička je elita išla šumom, postavljajući svoje uvjete i cijenu, a ekonomska realnost drumom. Onog časa kad je trajno srastao s organima državne vlasti i metastazirao s tendencijom da obujmi i usiše sve oko sebe kao crna rupa besmisla, Agrokor si je potpisao konačnu presudu. Pukao je, kao i cvrčak koji je cvrčao sve više, nastojeći pjesmom zadiviti cijeli svijet. Slijedi li nam reset sustava kako neki optimistično, ali i naivno smatraju, užasan kraj ili užas bez kraja, pokazat će vrijeme, no stanoviti ulog ne bi bilo na odmet staviti na transformaciju Moby Dicka v.2.0 zaogrnutog nekim novim carevim ruhom.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame