inmediasres Interview izložbe POP COOLTURA

Robert Gojević – interview (no fotošoping)

  * Kako se u nas postaje fotografom s pečatom? Razvojni put na konkretnom primjeru. Od online foto magazina privatnih fotkanja u slobodno vrijeme do jednog od najintrigantnijih uslovno rečeno tihih fotografa scene…

Odmah u glavu, ha? 🙂 Vodit fotografski časopis čitan apsolutno u cijelom svijetu što podrazumijeva i uredničko filtriranje fotografija koje dolaze u redakciju iz cijelog svijeta neprocjenjivo je iskustvo. Budući to traje skoro desetljeće drastično sam promijenio poimanje fotografije. Budući nisam htio predvidljiv i uniformiran časopis, maksimalno sam proširio svoje horizonte pa su mi se počele sviđati mnoge stvari koje prije nisu. S druge strane paralelno sam fotografirao svim mogućim fotografskim tehnikama kako bi bio kompetentan oko odlučivanja i izbora. Osobno smatram da je to vrlo važno. U fotografiji ljude prečesto dojmi konačni rezultat, što naravno jest cilj ali prečesto se zaboravlja na putovanje jer ono je to što oplemenjuje i čini fotografov život zanimljivim. Što je put kompliciraniji, izazov je veći, uloženo je mnogo više truda, a to ne znači da će fotografija biti dopadljivija i time se sviđat širokim masama.

Tolika količina fotografija probudila je svjesnost koliko je važno biti drugačiji i naravno želju da nešto učinim po tom pitanju i s vlastitim fotografiranjem. Deset godina bavim se promocijom drugih fotografa, a sebe zapostavio. Čak kad sam u tom periodu nešto i fotografirao bio sam na kraju na našoj sceni samo „jedan od mnogih“. Ništa posebno čime bih se izdvojio.

Kao bivšeg slikara jednostavna fotografija nije me dovoljno impresionirala. Radio sam komplicirane računalne manipulacije kako bih digitalne fotografije učinio kao da su snimane prije više od stotinu godina. No kad sam doznao za autentični proces kojim bih zamijenio ovaj lažni, bio sam oduševljen ali i užasnut koliko je to komplicirano i teško. Za mene osobno upravo je to bio način da postanem fotograf s pečatom.

* Jasno da je i ljubav i strast ali što odvaja hobi od bizza? Samo lova ili?

Dobro pitanje. Mislim da sam tihi fotograf (sviđa mi se ovo „tihi“ fotograf, jedino ne znam tko je „Prle“?) jer moj fotografski rad nema veze s lovom. Dakle, ljubav i strast koja ima toliku snagu da je puno više od hobija, a nema apsolutno nikakve veze s biznisom. Drugim riječima, čista ludost! Uostalom, za baviti se ranim fotografskim procesima čovjek mora biti dosta lud, pogotovo kod nas kad ništa potrebnog za to ovdje ne možeš kupiti i većina ljudi nema blage veze što radim :).

Novac mnoge stvari pokvari. Treba ga imati jer bez njega se ništa ne može danas učiniti ali on ne smije biti motiv. Moj motiv je ostavit traga u povijesti naše fotografije i svojoj djeci ostaviti nešto konkretno i vrijedno. U ovom slučaju to je opipljiva unikatna fotografija, druženje s mnogim istaknutim ljudima u mom domu, masa knjiga, kataloga i koje čega potpisano i s posvetama što će nadam se jednog dana imati svoju vrijednost. Živimo u vremenima kada svojoj djeci možemo ostaviti u nasljeđe Ikea namještaj i tehnologiju koja je zastarjela već onog trena kad je kupimo. Djeci možemo dati bezuvjetnu ljubav, biti im podrška i ostvarit pregršt uspomena što mislim da i radim. To je mnogo vrjednije od novca jer mediji su puno problematične djece s puno novaca i nedostatkom pažnje te njihovih roditelja nesposobnih ostaviti zajednici neke kulturne projekte po kojim će ih se pamtit.

* Kako radiš kad radiš. Male tajne velikih majstora foto kuhinje. Ajde striptiz…

Radim vrlo naporno. Imam stalni posao grafičara u jednoj stranoj firmi čime hranim obitelj. Živim iznimno skromno. Ostatak vremena i energije trošim na obitelj, časopis i moje fotografiranje. To nije lako ako uzmemo u obzir da mi je u prosjeku za jednu fotografiju na staklu potrebno oko sat vremena.

Prije nego li sam se odlučio za rani fotografski proces koji se zove „mokra ploča kolodija“ izumljen 1851. godine (kojim se rade unikatne ručno izrađene fotografije na staklu) dobro sam promislio što želim fotografirati. Budući mi je trebalo godinu dana istraživanja o samom procesu pri čemu su mi pomogli moji intervjui u BLUR magazinu s najvećim majstorima i najistaknutijim fotografima te male scene, trebalo mi je još godinu dana da prikupim sve potrebno za ovu vrstu fotografije. Dakle, puno vremena za razmišljanje želim li fotkat kao do tada sve i svašta ili postaviti jasne okvire.

Kad sam savladao proces fotografiranja i dobio prve zadovoljavajuće rezultate smatrao sam da imam vrijedne karte u rukama za poziv osoba koji nisu bili dio mog života jer živim dosta tiho i povučeno. Mislio sam, ako budem fotografirao pet poznatih osoba, lako ću doći do sljedećih pet, i da će se stvari početi same razvijati. Debelo sam se prevario hahahahaha. Ja i danas mislim da vrlo mali krug ljudi zna za mene iako me neki prijatelji uvjeravaju u suprotno. Uglavnom, tri godine samo radim i radim, vječno sam u lovu na poznate osobe iz kulturno umjetničkih krugova, i stalno si dodatno zakompliciram život 😀

Donedavno sam govorio da kojim slučajem uspijem zamađijam nešto i portretiram John Lennona ili Elvis Presleya, u mom životu vjerojatno se ništa se ne bi promijenilo. To je bila moja kritika ne samo nedostatka ikakve koristi od mog fotografiranja već i kritika našem društvu nezainteresirano da recimo kupi jednu tako zanimljivu i drugačiju unikatnu fotografiju na staklu.

* Ljubav na entu. Tematska izložba. Starinske tehnike. Molba za spajanjem terminologije. Koje je povod, a koje cilj novog session fotkanja kao projekta koji se logično nastavlja na prije rađene portrete?


Nažalost, o novom projektu ne smijem puno govoriti jer je namijenjen za natječaj koji zahtijeva neobjavljene fotografije. Jednu sam ipak objavio kratkotrajno na Facebooku kako bih pozvao ljude na suradnju (fotografiju sam već maknuo) jer je kod nas za razliku od ostatka civilizacije užasno teško naći ljude spremne za suradnju. Naše društvo i mentalitet sjeban je u mozak kad su takve stvari u pitanju. Obzirom da je vrlo teško opisati kako izgledaju fotografije za taj projekt (budući parovi moraju biti slikani bez odjeće, a opet nije riječ o klasičnom aktu) ova jedna fotografija neizmjerno je pripomogla. Tema projekta je osuda tehnologije koja je narušila međuljudske odnose i da nam je nametnuta industrijska estetika (modna i medijska) koja je u velikoj suprotnosti s prirodnom estetikom. Budući još nismo roboti (ali neukusna upotreba Photoshopa i estetske kirurgije pokazuje da bi ipak mnogi to htjeli biti) fotografiram ljubavne parove bez odjeće i bez obzira na spol, godine i izgled u vrlo emotivnim trenucima.

Naravno, i dalje fotografiram na staklu ranom fotografskom tehnikom ali zamisao je da učinim nešto što će ovaj projekt snažno osuvremenit i drastično ga prikazati. Nažalost, tihi fotograf mora biti jako tiho u vezi tog projekta. U slučaju da ne uspijem zainteresirati žiri, projekt bi mogao u jesen biti prikazan i spreman za neke strane natječaje.

* Fotografija u RH. In general. Možeš li usporediti “scenu”, art i komercijalni segment? Tko su ljudi koji rade s pečatom, a tko fušari?

Moram priznati da više nisam ni u toku s našom scenom ali kad sam i bio nisam se upuštao previše u kritiku tuđih radova. Uglavnom sam dojmove zadržavao za sebe, ali sam uvijek bio nesebičan s pohvalama onog što mi se sviđalo. Kod nas prečesto ljudi traže što im se ne sviđa, pa tako ističu samo to i zanemaruju dobre stvari. Čak i kad je nešto odlično ljudi imaju potrebu to srušiti i isticati ono malo nedostataka. No ništa nije savršeno i svemu se može naći mana. Katastrofa je samo u tome što hrpa ljudi bez osobnog stava slijepo slijedi te negativne kritike i na kraju su u stanju super stvar prikazati negativno.

Nakon što sam organizirao desetak fotografskih izložbi, što domaćih, što internacionalnih povukao sam se i prestao se zavaravat da nešto mogu promijeniti na domaćoj sceni. Prečesto sam nailazio na zidove, a ja nisam ni nametljiv niti sam ikad imao neku podršku iza leđa. Tada sam odustao i od domaće verzije BLUR magazina i posvetio se onom malom ostatku svijeta od kojih 200 država gdje je časopis čitan.

Tek zadnjih godinu dana sam malo upoznao našu scenu jer sam odlučio sudjelovati na svim natječajima koji postoje u Hrvatskoj kako bi malo popravio sliku sebe u domovini hahahaha.

Ono što mogu reći u vezi naše scene je veliki zaostatak u odnosu na svijet. Ljudi vani su otvoreniji za suradnje, spajanja, prijedloge i ideje. Nije problem da se javi netko značajan i važan nekom kreativcu i poželi biti mu model ili od pomoći. Kod nas se ljudi drže ko kiseli krastavci, i svi su svima konkurencija. Fotografija se ne cijeni jer je masovna pojava i svi vlasnici pametnih telefona u neku ruku su fotografi.

Nedostaje rizika i hrabrosti, nedostaje različitosti i izlaska iz nekih sigurnih okvira. Prije sam se trudio izdvojiti neke talentirane ljude i promovirati ih u svijet kroz BLUR. Više ni to dugo ne radim jer smiješno je kako naše ljude moraš nagovarati da ih objaviš i kad to možda i uspijem, ta objava ostaje u tišini. Ne hvale se time, nema sheranja, a kad objavim nekog turbo poznatog fotografa sa svjetske scene čovjek mi se beskrajno zahvaljuje u mailu, na Facebooku, na svom blogu itd. itd.

* Kako se postaje Lupino, Hoyka i frajeri s objektivom i treba li se uopće biti? Kako se radi lova od fotografije ako nisi profi angažiran od strane nekog medija?

Ja sam najlošiji primjer kako se radi lova od fotografije hahahahaha.

Što se tiče naših fotografskih imena jako pazim da ne radim ono što mi se ne sviđa kod nekih od njih. Naravno, s druge strane neka imena iznimno cijenim :). Čini mi se da su mi mnogo draže fotografkinje i da ih zbog nekih njihovih dostignuća više cijenim. Naravno, imam jako puno prijatelja koji ozbiljno fotografiraju i koje godinama poznajem. Neke fotografe sam i portretirao i uključio u svoj projekt 🙂 ali na žalost mnogo više njih odbio.

Neki fotografi kako bi opstali rade kompromise da bi zaradili za kruh trudeći se da su stalno aktualni i u nekim zbivanjima i događanjima. Meni je to neukusno i radije radim svakodnevni posao, a fotografiram nemotiviran novcem. To mi omogućuje dosljednost i veliku slobodu. Naravno, zbog toga se ne pojavljujem u medijima :), barem ne onoliko koliko sam očekivao obzirom na toliko osvojenih nagrada u iznimno kratkom roku ili zbog osoba koje sam portretirao.

Po svemu sudeći fotograf sam s najviše osvojenih nagrada u dvije godine, a s najmanjim brojem proizvedenih fotografija. U jednom klasičnom modnom fotografiranju u par sati napravi se mnogo više fotografija nego li sam ja napravio u punih tri godine. Ja napravim jednu jedinu fotografiju neke poznate osobe, a s osobom provedem nekoliko sati. U modnom fotografiranju zanimljivo je spoznati koliko je ukupno fotografija napravljeno u nekoliko sati, koliko izbrisano, koliko je završilo u memoriji, a koliko je uspjelih. I konačno, zgodno je usporediti tu uspjelu iz aparata i usporediti je kasnije s konačnom obrađenom fotografijom koja završi u nekom časopisu.

* Uvedi nas prepričaj nam funny scene i anegdote s tvojih foto sessiona jer mahom radiš s ljudima zar ne?

Zabavno je definitivno jer ljudi u mom atelijeru vide stvari koje ne mogu ni u muzejima 🙂 Dakle, dosadno definitivno nije :). Fotografiram aktove, a to je kod nas još uvijek tabu tema. Uvijek se netko nudi za pomoć, da mi pomaže ako ništa drugo držati rasvjetu 😀

Bilo je zanimljivo iskustvo kad sam fotografirao vitezove u punoj opremi. Bilo je ljeto, a oni s 40 kila opreme na sebi. Susjedi su bili u čudu gledajući što se to k vrapcu događa jer sam ih fotografirao vani na terasi. Vrhunac je bio kad je jedan otišao kupiti si preko puta atelijera u dućan nešto za pojesti, onako, u punoj opremi. Pala su fotkanja prodavačica s njim jer nisu mogle vjerovati otkud je pak taj ispao. A kad se vračao natrag u atelijer iz obližnjeg kafića su mu dovikivali gdje je izgubio konja.

Vjerujem da je susjedima općenito zanimljivo gledati kakvi sve to ljudi parkiraju se ispred kuće i dolaze mi u atelijer. Mislim da su i tebe dobro zapamtili ali nećemo sad o tome hahahahaha.

Budući fotografiram poznate ljude nastojim sve zadržati za sebe jer u tih nekoliko sati jako puno doznaš o ljudima. Neke stvari i svjedočanstva su fantastična i neprocjenjiva. Kad usporedim takva druženja s nekim poznatim fotografskim svjetskim imenima vrlo sam privilegiran. Mnogi od njih koji su fotografirali neke svjetske face u prosjeku su znali imati manje od 5 minuta da naprave portret. Dakle, ti ljudi bi imali nevjerojatne foto galerije s vrlo poznatim imenima ali iza toga ne bi bilo nikakvo osobno iskustvo.

* Izložbe i tvoji razvojni planovi. Čini se da je ova godina tvoja sudeći po najavama ako se ostvari sve od planova?

U vrijeme kad se stalno traži nešto novo, a kriteriji nisu kvalitetan i mukotrpan rad već neke brzinske i površne stvarčice te konstantni pokušaj držanja koraka s aktualnim, vrlo sam svjestan da moja priča neće dugo biti u centru pažnje. Ne može ovo trajati i trajati jer ja ne želim trčati za trendovima. Zbog toga sam se prijavio u kratkom roku na sve moguće naše fotografske natječaje i osvojio svugdje nešto :). Naravno, nemam namjeru ponavljati se i opet prijavljivat fotografije na te iste natječaje. U Hrvatskoj je uz puno rada lako doseći plafon.

Zbog toga prošla godina bila je godina osvojenih nagrada i grupnih izložbi. One su mi otvorile neka vrata za samostalne izložbe kojih ću u sljedeće dvije godine (za sada) imati čak šest. Što će mi to donijeti ne bih znao. Možda nešto i donese. Ne očekujem mnogo jer fotografija nije nešto što izaziva mnogo pozornost. Razlog tome je što svi fotografiraju, jeftina je pa se sve trpa u isti koš.

Ono što svakako bi bila moja velika želja je jedna velika samostalna izložba u Zagrebu na kojoj bi izložio sve portrete poznatih osoba. Budući je riječ o preko stotinu unikatnih staklenih fotografija sasvim je jasno da bi iza mene trebao netko financijski stajati. Obzirom koji su ljudi na tim fotografijama ta bi izložba trebala biti nešto stvarno posebno ali to očito nije još uvijek nekom u interesu tako da mi ne preostaje biti strpljiv i čekati neka bolja vremena.

* Je li vrijednost fotografije u 21. st. kao video forme malo degradirala ili ne uopće jer je stalna potreba za lovljenjem trenutaka? Po onome slika tisuću riječi taj đir…

Fotografija je izgubila valoriziranje onog trena kad je Kodak izbacio 1888. godine prvu idiot kameru. Slogan je bio “You Press the Button, We Do the Rest” i ljudi bi ispucali 100 snimaka bez opcija ekspozicije te bi cijeli aparat s filmom odnijeli u tvornicu gdje su djelatnici Kodaka izvadili i izradili film i fotografije, a u kameru stavili novi film. Industrija fotografije uvijek se trudila pojednostaviti fotografiju da se njom može služiti što veći broj ljudi. Što više interesa zbog jednostavnosti, to više kupaca i više zarade. Koliko je to na koncu došlo daleko vidi se po fotoaparatima u pametnim telefonima i količini fotografiranih fotografija. Najsmješnije je to što su se ti stari aparati zvali idiot kamerama, a danas fotoaparati su u pametnim telefonima. No iako je razlika između tih aparata ogromna, i oni na pametnim telefonima imaju bezbroj opcija, većina ih koristi na istom nivou kako su je koristili vlasnici idiot kamera.

No, meni osobno je budućnost fotografije vrlo jasna. Rezolucija i memorija toliko konstantno rastu da će fotoaparati izgubiti bitku s videom. Današnji moćni profesionalni aparati snimaju velik broj fotografija u nizu. U jednom trenutku to neće biti niz fotografija već video iz kojeg će se čupati fotografije visoke rezolucije. U osnovi to se događa već sada ali je rezolucija nezadovoljavajuća za zahtjevnije fotografije. Fotografi to rade s masom fotografija da bi dobili neki slučajno zamrznuti djelić sekunde gdje je model ispao interesantno, a sve ostalo se jednostavno baca.

No, naravno, fotografija nikad neće umrijeti jer će uvijek biti onih kojima će se više sviđati retro štih te pojedinih luđaka poput mene :).

* Instagram kao najpopularniji foto medij. Koliko doprinosi popularizaciji fotografije a koliko je alat za nefiltriranje amaterizma? I društvene mreže općenito…

Ako je to tako sasvim je jasno zašto nisam u toku ali to nije niti čudno obzirom s čime i kako fotografiram. Ipak je moja kamera stara stotinjak godina, a jedan od objektiva cca 160 godina :). Najme, ne koristim se Instagramom. Tehnologija se već davno pokazala svoje pravo lice. Ona nije tu da nam olakša život kako bi imali više slobodnog vremena. Po svim pokazateljima kako su živjeli naši stari mi bi trebali imati beskonačno mnogo slobodnog vremena, a prava istina je da živimo u stresu, da je tehnologija nepouzdana, da se lako kvari jer je takvom namjerno proizvode i non stop izlazi nešto novo što i dalje nam ništa ne olakšava.

Društvene mreže su moćno marketinško oruđe ali više vidim negativne nego li pozitivne strane. Netolerancija je jedna od njih. Svi su pametni, svi su kritičari, a promjene u društvu se ne događaju lajkanjem postova o promjenama.

Što se tiče Facebooka na kojem jesam ali u intervalima, koristan je do određene mjere. Ali sve je to relativno. Lakše će lajkove pokupiti fotografija nečijeg doručka nego li moja fotografija 🙂 Drugim riječima, Facebook nije pokazatelj nečije kvalitete jer se više radi o velikom trudu da netko bude popularan ugađajući publici koja lajkove daje.

* Najdraži ti fotografi i utjecaji zbog kojih se baviš time uopće. Krivci za tvoj potpis…

Od domaćih fotografa to je svakako Franjo Pommer, prvi stalni fotograf u Zagrebu čiji je atelijer nosio adresu „Gornji varoš, viećnička ulica br.10“ i bio otvoren oko 1855. godine. Posvetio sam mu projekt budući je medijski potpuno zaboravljen. Riječ je o 160 godina od njegovog portretiranja 15 naših „narodnih spisateljah“ što je bio prvi zaokruženi fotografski projekt zamišljen i izveden u Hrvatskoj. Točno na dan, 160 godina kasnije od objave njegovog projekta objavio sam svoj album 15 suvremenih književnika izrađen u slanom printu (fotografski proces iz 1840. godine) kojim je bio izrađen i Pommerov album. Ono što ovaj moj projekt čini dodatno zanimljivim je to što su naši suvremeni književnici (među kojima su naša u svijetu najviše prevedena i najnagrađivanija imena) napisali kratke tekstove od karticu dvije s opisom svog iskustva tokom portretiranja u mom atelijeru.

Kao kolekcionaru zagrebačkih fotografija iz sredine devetnaestog stoljeća vrlo sam nezadovoljan tretiranjem naših ranih fotografa i trudim se svim silama to popraviti i popularizirati.

Od mene bi se očekivalo obzirom na časopis da znam mnoga imena ali iskreno, slabo ih pamtim hahahah. No jedno ime koje je iznimno utjecalo na moj rad je francuski fotograf Felix Nadar. Povjesničari umjetnosti nazivaju ga najvećim portretistom svih vremena. Njegova čarolija bila je u tome što je otvorio atelijer u svom stanu i fotografirao bliske prijatelje koji su ujedno bili poznate Pariške osobe. Ta opuštenost zbog prijateljskih veza u njegovom atelijeru, njegov umjetnički talent te duga ekspozicija mokre ploče kolodija utjecalo je na nastanak tih velikih portreta. On je ujedno i prvi fotograf koji je fotografirao poznate osobe. Po uzoru na njega nastao je i moj projekt Faces. Svjesno sam odlučio stvoriti iste uvijete. Atelijer u stanu, isti fotografski proces i poznate osobe. Budući nisam bio dio krugova poznatih osoba, bio je to riskantan i iznimno ambiciozan projekt. Najme, danas kad smo svugdje okruženi fotoaparatima pozvati poznatu osobu da dođe na fotografiranje nekom doma koga ni ne poznaje ravno je ludilu :). Nije ni čudo što su me mnogi ignorirali, a to mi se i danas događa jer nemam priliku objasniti ljudima o kakvoj vrsti fotografije je riječ.

No, vratimo se Nadaru. To što ti ljudi nisu bili moji prijatelji nastojao sam kompenzirati druženjem prije fotografiranja. Nekad su to druženja i po nekoliko sati prije fotografiranja. Uvijek mi je bilo važno da osobe ne dođu k meni i odmah sjednu pred objektiv. Na taj način bi se upoznali, a oni bi dobili jasniju sliku o meni. U nekim slučajevima bi se ostvarilo i prijateljstvo. U svakom slučaju, nastala bi idealna opuštenost koju je i Nadar imao sa svojim prijateljima što svakako ostavi i rezultat na fotografiji.

Kako izgleda jedno takvo portretiranje u tvom atelijeru?

U većini slučajeva, radim jednu jedinu fotografiju. Samo neke osobe sam snimio dva ili čak tri puta, i to zato što sam htio imati više uspomena na tu osobu ili zbog pomicanja modela jer je ekspozicija duga pa se maknu oči iz fokusa. Danas je to ljudima neshvatljivo, i to je manje-više sve iznenadi u atelijeru. Danas se rade stotine i stotine fotografija u sat vremena da bi se izabralo njih nekoliko, i onda ih turbo Photoshopiralo. Ja radim jednu jedinu i to su iskrene fotografije bez manipulacije. Budući su moji modeli navikli baš na takva naporna fotografiranja ovo moje im je pravo iznenađenje.

Osim toga, modelima dozvolim uvid u rad tako da prije i poslije zajedno idemo u tamnu komoru gdje vide kompletan proces i nastajanje fotografije. Ovom prilikom želim naglasiti kako ne koristim industrijski pripremljene fotografske komponente već ih sve sam miješam. Riječ je o fotografiji nastaloj prije pojave fotografske industrije kada je fotograf bio i kemičar. Budući je proces isti, i ja sam fotograf kemičar. Samim time, u fotografiranju se ima što pokazati i o čemu razgovarati. Nikad nije dosadno.

Koga si od poznatih osoba fotografirao, a koga bi posebno izdvojio.

Budući sam portretirao preko stotinu osoba iz umjetničko kulturnih krugova bilo bi nezgodno sve nabrojati. Čak još svi nisu ni na mom webu. Jednostavno ne stižem. Izdvojio bih neka imena kao što su Pero Kvrgić, Stjepan Jimmy Stanić, Dimitrije Popović, Đelo Hadžiselimović, Mirko Ilić, Matija Dedić, Nenad Bach, Dunja Vejzović, Bruketa & Žinić, Miro Gavran, Slavenka Drakulić, Špiro Guberina, Radojka Šverko, i mnogi, mnogi drugi.

Posebno bih izdvojio nedavno iskustvo koje mi se nezaboravno urezalo u pamćenje, a to je intenzivno druženje s plesačem stoljeća, Vladimir Malakhovom kojeg nazivaju „plesačem stoljeća“ koje mi je omogućio moj dragi prijatelj Leonard Jakovina, ravnatelj baleta u HNK. Tokom njegovog boravka u Zagrebu na pripremama njegove koreografije Labuđeg jezera bio je čak dva puta u mom atelijeru, a ukupno smo se četiri puta družili. On i Leonard divne su osobe, jednostavni i pristupačni koliko mogu biti samo veliki ljudi. Iznimna mi je čast bila fotografirati Vladimira kojeg su fotografirali najveća fotografska imena. No činjenica je da ga vjerojatno nijedan od njih nije doma ugostio na ručku i proveo toliko sati u druženju i razgovorima.

Što se događa s fotografijama koje napraviš?

Nitko od fotografiranih nije dobio originalnu unikatnu fotografiju na staklu. Nije li to ludo. Poznati ljudi mi dođu doma na fotografiranje, a onda k tome ne dobiju tu fotografiju hahahaha. Možda izgleda malo drsko ali tako mora biti. U ta fotografiranja nije uključen novac. Nema tu neke razmjene. Ali ipak, svi oni dobiju skeniranu fotografiju u visokoj rezoluciji i slobodu da je koriste za svoju promociju.

Da li je onda tako i koriste?

Velika većina da. Mirko ilić je moj portret koristio neko vrijeme kao službenu fotografiju. To redovito rade i Bruketa& Žinić, online i u tisku jer tvrde da je moj rad njihova najbolja zajednička fotografija. Izdano je masu knjiga gdje su autori objavili moje portrete uz biografiju. Tu si i katalozi, a mnogi drže portrete kao ID na Facebooku i to godinama. Mene to sve neizmjerno veseli jer fotografije i služe da se koriste. Neki mi kažu da sam lud što to ne naplaćujem, ali oni ni ne znaju cijelu priču koja stoji iza toga i ni u jednom trenutku nisam pomislio da griješim zbog toga.

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame