film Interview POP COOLTURA

Velimir Grgić: The Zombiest Interview

Pisac, scenarist, novinar, kritičar, dramaturg, voditelj, …you name it, he got it. U vrijeme prikupljanja crowfunding kampanje i sredstava za domaći zombie komični egzodus, stalno je na snimanjima, hiperproduktivan, hiperaktivan, hiperprisutan, a da se to mahom ne odražava na nižu kvalitetu isporučenog.

  • Film je strast vjerujem od formativnih godina. Otkad se od fan baze i filmofila pretvaraš u aktivnog radnika na filmu, koje su povodi i koja ti je rola najmilija?

Ako ćemo iskreno, prvo sam snimao, a onda “profesionalno filmofilirao”. Kao klinac, kao član čuvenog požeškog GFR-a, kao amaterski redatelj i animator… A onda, polako, i kao onaj koji piše, a nimalo kao redatelj ili animator. Režija me danas uopće ne zanima, iako me kao klinca zanimala. Pisanje scenarija logična je ekstenzija pisanja kao takvog, a produkcija kojom se bavim logična ekstenzija pisanja scenarija, tj. želje da se nad svojim sadržajem ima potpuna kontrola, umjesto da se ona daje u ruke drugih. Obje te role tzv. aktivnog radnika su mi jednako mile, jer su drugačije, u rasponu od čiste i eksplozivne kreative do uzbudljive borilačke vještine zvane biznis.

  • Od Nomada do T Portala do HTV vanjskih suradnji. Molim te usporedi funkcioniranje give take momente u svim medijima. Prednosti i nedostaci? Što je uzbudljivo, što su mane?

Srećom sam uvijek radio u područjima koja su bila donekle uzbudljiva, čak i kada bih nešto radio samo zbog novca, odradio bih taj posao tako da pronađem neki kut za pristupiti mu s dozom zabave i uzbuđenja, inače ga ne bih mogao raditi. Svaka gaža je komad osobne povijesti, ali cilj je uvijek bio i ostao samo – futur.

  • Glazbeno kritičarstvo. Funkcionirao si neko vrijeme i kao (pr)ocjenjivač tuđih glazbenih dometa. Što su bili kriteriji po kojima se rukovodilo davanje ocjene? Tim više jer mi se čini da je uslijed puno loših praktičnih primjera odnosna vrsta novinarenja prilično atrofirala i izgubila svrhu i smisao ako ga je ikad i imala?

Nikad ga nije imala. Ali moje pisanje davalo je smisao svemu pa tako i njoj. (pljesak) Ali da, nekada si prvo čitao i dobro razmislio na temelju čitanja bi li trebao trošiti novac na nešto što bi ti se možda moglo sviđati. Znači, tek nakon što izvažeš argumente sa stanjem u novčaniku. Danas pročitaš naslov pa odeš na YouTube i odmah saznaš zanima li te ili ne, a uglavnom i ne moraš ići dalje. Niti plaćati. Neko novo vrijeme.

  • Osim slušateljskih sklonosti rapu ako se ne varam u vrijeme Nomada bila je neka redakcijska zajebancija s tzv. bendom Vruće Kitice Posse. Naravno da ambicije nisu prelazile naduvavanje u redakciji ili slično, ali je li te kad svrbilo okušati se profesionalnije u tim formama koje si rado slušao? Uzeti majk pa pokazati traljavcima kako ćaća radi? Ili pak ne?

Kad smo dobili ponudu za diskografski ugovor, odmah smo se raspali. Upravo zato jer smo se grozili “profesionalne karijere”. Ipak, blistavo i namjerno kratka kvazikarijera Punk Rock Hrvata, glazbenog izleta koji je imao svjetlu budućnost koju smo sami odlučili ugasiti (a koji je iznikao iz dueta Grgić i Pavlov, opet izraslog iz Vrućih Kitica), doživjela je vrhunac koncertom u KSET-u, kada smo kao posve anonimna predgrupa Marčelu bili pozvani na bis. Sve nakon toga, i legendarnog nastupa među policama u knjižnici Bogdana Ogrizovića, bilo bi šibanje mrtvog konja. A mi konje volimo, samo ih jedemo. Ponekad. U Sloveniji, 

  • Literarni segment djelovanja lovit te mahom na publicističkim granama. Nekoliko bitnih o tvom literarnom radu kad se možeš okrenuti iza ramena. Bilo je tu paralelnih biografija od Eminema do fascinacije Japanom, Korejom…ili? Koji ti je od vlastitih radova najfora?

Mjesto za najodvratniju, ali neizbježnu kliše-izjavu svih vremena je upravo ovdje: sve su bebe jednako drage… Sad me ispričajte da se pobljujem.

  • Često pišeš u tandemima. Od Kožula do Mihalinca pa šire. Voliš taj model nadopuna ili pomažu da ne moraš količinski pretjerano pisati?

Nije poanta ni u nadopuni niti u pomoći, nego u zabavi. Pišeš s nekim jer voliš provoditi vrijeme s njim za tastaturom. Sve ostalo je bonus.

  • Kao relativno mlad autor s desetak naslova, što je neka petoljetka na tom planu? Koje su teme i obzirom na izdavačko stanje u zemlji postoji li drive uopće još uvijek za pisanje u obliku klasične književnosti pa bilo u tiskanoj formi ili ebook formatima?

Lani sam završio jedan knjiški projekt koji stoji kod izdavača i čeka red. Mogao bi na jesen van, možda. Urednik me usporedio s Timom Burtonom i Mirkom Ilićem pa se nekako baš veselim izdavanju, jer ne mogu ni zamisliti otkuda takve asocijacije – čekam da vidim što će tu još vidjeti drugi, a da meni dok sam stvarao uopće nije palo na pamet… ali laska do neba.

  • TV voditeljska krimi iskustva. Postalo je popularno vani pa su domaći urednici naručili od vanjskih produkcija neku varijaciju CSI. Tako? Ili?

Puno godina produkcijska kuća Trigon razvijala je dokumentarni serijal koji je nekim čudom postao stvarnost, a još ga je usto prodala i nacionalnoj televiziji za prime time – “CSI Hrvatska” je plod naizgled nemogućeg, prvi put u povijesti da je policija posve otvorila svoja vrata i meni u ruke iskrcala dosjee i materijal koji još nikada nije bio u rukama medija. Godinu dana sam živio zatrpan policijskim spisima, putovao, snimao… Producentica Jadranka Šiftar je na terenu napravila čudo za malo novca, ja sam odradio svoje sa scenarijima i vođenjem, a Lonjak i Mabić s režijom… Jako smo sretni s pozitivnim reakcijama publike i struke, kako filmskim, tako i onim sa značkama. A i oni koji su imali problema sa značkama kažu da im se sviđa.

  • Pojavio si se blitz kod Krisa Milića u “Broj 55” kao jedan od četnika pri odjavnim scenama. Je li bilo još glumačkih ukazanja te imaš li ambicija proširiti paletu pa odglumiti neku od rola u budućnosti? Ili je taj dio ostavljen postrani…

Nisam bio četnik, nego zapovjednik niških specijalaca. Slično, no… manje smrdi. Plus, moje su se facijalne dlake zadržale tek na gornjem dijelu usne. Ta zahtjevna karakterna uloga nagnala me da zamišljam potencijalno prihvaćanje vodeće uloge u novom nastavku “Nemoguće misije”, ali brzo sam se otrijeznio kad me nazvao Tom Cruise i objasnio da je to nemoguće.

  • Stanje u hrvatskom filmu. Plusevi i minusi 2017. zatečenog stanja. Obzirom da imaš puno dodira pokušaja s inozemstvom koje su generalne razlike sličnosti u funkcioniranju tržišta? Ako ovo što imamo uopće možemo nazvati tim imenom…

U Hrvatskoj ne postoji tržišni film, niti u trenutnim odnosima snaga, brojčanim, kulturološkim i makroekonomskim, može postojati. Postoje filmovi koji mogu imati solidnu prođu u kinima i oni koje nitko ne gleda. Trenutni model je bolji od starog, ali naravno da uvijek može biti bolji. Pitanje je hoće li i kada. Kao i kako.

  • Surađivanje s inozemstvom na bazi razvoja scenarija i inih pokušaja guranja projekata. Koja su tvoja iskustva, kako stvari funkcioniraju? Koje su realne šanse za kvalitetnog autora tvog tipa da ga jednog dana otkrije netko iz bitne europske film-making meke ili fornog ogranka američkog indie filma pa mu ukažu šansu za adaptacijom ili razvojem scenarija? Spominjao si da je okrutan svijet ajkula u movie bizzu te da se ćopava sve od plota do ideje pa i gotovih scenarija. Kako onda, što se treba poklopiti sa mali Ivica postaje Johnnyboy?

Mars mora biti u vagi, a saturn u pizdimatrinoj. Onda. Ali i onda možda.

  • Mimo video spota za sjajnu novu stvar Ede Maajke na kojim projektima, suradnjama s inozemstvom trenutno radiš? Neki su Talijani u igri…

Moja kompanija Pulsar Produkcija uglavnom je fokusirana na korporativnu video produkciju, radili smo čitav niz videa za novu zračnu luku Dr. Franjo Tuđman, a trenutno radimo i video za Aeroports de Paris. Usto, bavimo se i produkcijom glazbenih spotova, a razvijamo i niz igranih i dokumentarnih projekata. Među njima je i dokumentarna serija o Gabrieleu D’Annunziju, čiji je razvoj scenarija financirao Havc.

  • Zombiji – odakle ta opčinjenost raspadnutim tijelima koja ganjaju naoko žive i grizu ih pa ovi odu u kurac?

Kud odu? Ne budi prost. Ljudi vole grozljivke, otkad je ljudi. Trendovi plašenja dolaze ciklički, ali podloga je uvijek ista. Svi se boje smrti. A tek smrti u životu… Zombiji danas jako vole gledati zombije.

  • I konačno i naposljetku, zombie fascinacija. Od romana “Kriza” do nedavne crowfunding kampanje s Tihanom Lazović te partnerom ti Dariom Lonjakom. Kako stvari stoje s recentnim projektom u smislu koliko je Balkan dobar teren za skupljanje love putem weba i jesu li točne priče o cca 20 000 E limita koje je realno očekivati za projekt tog tipa ako se ne limitirate samo na regiju već bazno na svijet. To je cifra kojom naime crowfunding manageri raspolažu kao maximumom očekivanja.

Nema kruha u crowdfundingu filma, osim ako se ne traži koja kuna za postprodukciju. Svjesni smo svih statistika od početka, ali plan s “HoliDead” je u startu bio drugačiji. Suradnja s FundThis bila je svojevrsno outsourcanje brenda za njihovo lansiranje – ali i lansiranje našeg projekta u SAD-u. Drugim riječima, znali smo da je nemoguće doći do financijskog cilja preko crowdfundinga, ali PR za film je otišao na nekoliko desetaka tisuća adresa, o njemu se već razgovara s potencijalnim investitorima mimo prezentacije na Webu, no dalek je još put do realizacije. Godine su pred nama, jer da želimo snimiti jeftini trash, to smo već mogli – imali smo puno ponuda za kikiriki u Cannesu, gdje dogovaramo i pregovaramo pa odbijamo već dvije godine. Nema potrebe snimiti nešto samo zato da bi se snimilo. Mora biti dovoljno dobar da bi ga potpisali. Nije li to poanta svega?

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame