film Kritike POP COOLTURA

Paterson (J. Jarmousch) – poezija američke mahale

U onaj prijeratni vakat, mi djeca kad smo putovali, uvijek smo imali priliku upoznavati šofere autobusa koji su znali tokom putovanja pričati zanimljive priče da mi mlađi ne bi povraćali od dima cigara i mirisa benzina. Pa nas uvijek posade na kondukterovu stolicu koja je bila ispred same šoferšajbne. Bilo je tu svega. Od prepričavanja kafanskih marisana do opisivanja lutanja po bespućima gastarbajterskih zbiljnosti. I uvijek je to pomagalo da se ne misli na izbacivanje sadržaja želuca. Ponekad te potrefi šofer kojem nije do priče i koji dimi cigaru za cigarom pa dok dođeš na kraj puta postaneš providan ko Velsov nevidljivi čovjek u početnoj fazi nevidljivosti, jer ne samo da si sve ispovraćao iz sebe nego je još ostala samo duša da se povrati. Meni je u sjećanju ostao ipak jedan lik koji je pričao neke vojničke priče. O naoružanju tadašnje JNA, njenoj strategiji, ljudstvu, snazi i svemu ostalom što se veže na tu temu. To mi je bilo zanimljivo slušati a kao djetetu mi nije bilo čudno što taj lik radi na ovom poslu, t.j. zašto nije general ili nešto tako. Poslije, nakon dugo godina, prepoznao sam ga, kad je u ljeto 1995. u Srebrenici dijelio djeci čokolade. Ovaj naš lik iz filma nije šofer autobusa koji priča gastarbajterske ili kafanske priče,već je šofer autobusa koji u slobodno vrijeme voli pisat poeziju. Ona mu je na neki način pribježište jer se nalazi u polubehutu. Nije da mu nije sve potaman, al nije sad i da jest. Ima dobru žensku koja ga uglavnom gleda kao jednog od koncepta njenog hipsterskog života i koja mu se bukvalno privalila na novčanik kako bi ispunila svoj život nečim što ona smatra primijenjenom umjetnošću, kako bi zaradila ogromnu lovu. Ima pašče koje ga nešto plaho ne gotivi jer pripada njegovoj curi pa je ovaj ljubomoran svaki put kad je naš pjesnik poljubi, pa hoće ugristi, ali isto tako ima kuću koja mu nije daleko od posla, tj garaže gdje zadužuje autobuse. A naveče, kad ode prošetat cuku, svrati  na pivu u lokalnu birtiju, tako da mu je sve pod ruku. Što bi se reklo, sve mu je u mahali. I čovo usput piše poeziju. Solidnu. To vam je radnja Džarmušovog filma “Paterson” u kojem ovaj ohajac opet nezavisno podjebava mejnstrim dok istovremeno pravoj umjetnosti daje punu zaslugu što postoji. Film je takođe pun Džimovih sitnih scenarističkih vinjeta i totalno je u fazonu “nek turbo folk jebe sebi mater, ja odoh stvarno napisat dobru pjesmu”. Prejako.

9/10

Alan Hajduk

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame