Interview POP COOLTURA Zabava

Zoran Stajčić: Pop kultura je živa tvar

Zoran Stajčić rocker, novinar urednik portala Ravno do dna. Popričali smo o presjeku od osnivanja do danas s osvrtom na blisku budućnost.

* RDD od dana jedan do danas. Koja je osnovna ideja i da li je do danas ostvarena?

Kada smo počeli s radom prije šest godina kao uvodnik smo napisali tekst koji i dan danas stoji u footeru „o nama“, dio njega glasi: Godina je 2011. Vrijeme brzopoteznih i brzokonzumirajućih internetskih tričarija koje mnogi portali tretiraju (ni manje ni više) kao vijesti. U toj hrpi kopipejsterskog sranja nema zadovoljštine, a još manje novinarstva. Barem ne onog stručnog, strastvenog i posvećenog materiji kojom se bavi. Ravno do dna je osmišljen kao suštinska suprotnost tom trendu. Mi smo medij koji će posvećivati pažnju onima koji ostavljaju istinski pečat na kotaču vremena koji nas sve melje, a to su oni iza kojih bi trebalo ostati nešto kvalitetno za buduće naraštaje. Mjesta za kojekakve izgubljene duše iz reality showova i koloplet kavanskih pjevača i pjevačica ovdje neće biti. Naš je stav da je medijsko praćenje takvih karaktera i dovelo ovo društvo u mentalno ništavilo zaluđeno trivijalnošću bez boje, okusa i mirisa. Naša misija je revolucionarna evolucija i započinjemo je kao medijska zajednica odgovornih autora. Vrijeme će pokazati hoćemo li prerasti u nešto više od toga. Uspjeli ili neuspjeli, naš kurs je jasan: Ravno do dna.“

Dakle, osnovna ideja je ostvarena od prvog dana i ostvaruje se svakog dana od tada do danas.

* Kako se financijski pokrivate, koliko država ili grad ili ini financijeri daju i drže do tog tipa pop kulture?

Naša balkanska kultura uvijek nalaže da ne možeš baš odmah nekog pitati kako i koliko zarađuje, ali ako je to drugo ili treće pitanje, onda je sasvim u redu. Odgovorit ću da su rezultati javnih natječaja dostupni svima na portalima državne uprave i Grada Zagreba. I ako me već tražite da javno skinem gaće, onda ću vas uputiti na istraživačko novinarstvo i kopanje po tim stranicama po godinama. Vjerujem da ćete se neugodno iznenaditi koliko nešto poput portala ove vrste može opstati od čistog udisanja i izdisanja zraka. Financijera, kako ih imenujete,  u našem slučaju nema. Postoje oglašivači, njih zanimaju drugi parametri na osnovu kojih se sklapaju dogovori za kampanje.

* Kolika vam je prosječna mjesečna čitanost zadnjih godinu dana? 

Postoje internetske stranice koje pružaju tu vrstu informacija. Mogu vas uputiti primjerice na Alexa.com. Njihovi algoritmi prate rejtinge posjećenosti i rangiraju vas na nacionalnoj, regionalnoj i svjetskoj listi posjećenosti. Kvalitetan alat i za reklamne agencije da provjere gdje bi se mogli oglasiti. Nema laži, samo brojevi.

* Koje akcije smatrate osobito bitnima i pomiče li se išta na terenu pop kulture kod nas ili je ne postoji dok je se ne institucionalizira?

Bila institucionalizirana ili ne, bila pop ili ne, kultura je ‘živa tvar’. Ona se stalno događa. Ne znam na koje akcije konkretno mislite, no mislim da je prilično jasno koliki društveni zamašnjak kulturni segment ove zemlje vrti unazad nekoliko godina. Ljudi iz kulture i nekih medija doimaju se ne samo kao jedina normalna, javna i hrabra oporba onima koji imaju u rukama poluge vlasti, već i kao jedino utočište zdrave pameti. Pop kultura je ovdje mentalna higijena i korektiv zdravog rasuđivanja. Zamislite današnju Hrvatsku bez nje i onda vjerojatno možete i zamisliti kako su izgledali ovi prostori kad su nomadski narodi nagrnuli na Rimsko carstvo.  

* Jeste li vi nastavak i pandan nekadašnjih offline fanzina? 

Nismo. Mi smo specijalizirani medij. Možda je moderno danas za neke medije raditi te poveznice s fanzinima iz neke nostalgije, možda slične koja vraća stare nosače zvuka u opticaj poput vinila i kasete, jer se nostalgija dobro prodaje, ali treba imati u vidu da su fanzini uglavnom bili upravo to što im i ime kazuje – magazini za obožavatelje. Profilirani po sistemu kako su danas primjerice profilirani tribute i cover bendovi, za ciljanju skupinu obožavatelja nekoga ili nečega. Mnogi nisu otišli dalje od prvog broja. Za njih je pored entuzijazma uvijek bio vezan i amaterizam. Šira pokrivenost, ako se gledaju tiraže, gotovo nikad nije postojala. Mi smo po strukturi i načinu rada medij u pravom smislu te riječi. Mislim da nas čitatelji tako i doživljavaju. Nipošto kao fanzin. 

* Koja je budućnost medija tog tipa i ima li je? 

Kliknite sutra na Ravnododna.com i imat ćete odgovor za cijeli dan. Svaki naredni dan ponovite postupak. 

* Kakvo je stanje u hrvatskoj indie kulturi i nezavisnoj sceni? Postoji li uopće?

Odgovor na prvo pitanje i sami tražimo sve ove godine na našem portalu. Nakon stotina, a možda i tisuća objavljenih intervjua, recenzija, tema, komentara, vijesti, koncertnih i kazališnih reporta odgovorno tvrdim da postoji. U suprotnom bi se bavio nečim drugim, kao i sve kolege uključene u rad na portalu. 

* Nedostaju li Vam Subway Dogs i kako gledate na okupljanje glazbenih suvremenika Kojota? 

Nedostaje li mi bend u koji sam uložio najveću mladalačku energiju, koji mi je pomogao da svoj mladi mozak fokusiram na kreativnost, zdravo rasuđivanje i zdrave ljudske odnose tijekom najsumornijeg ratnog desetljeća ove zemlje? Tada smo iz ničega, tj. samo s Takton bubnjevima, Action Bassom (istočnonjemačkom kopijom Fender Precissiona), pitajboga kakvom kopijom Les Paula koju smo moj otac, brat i ja rastavili, restaurirali i sklopili do posljednjeg šrafića jer smo je kupili za 100 maraka išaranu autolakom od nekog propalog pankera, te s Peaveyjem od 16 W i Rengent pojačalom od 50 W napravili bend, svirali po Sloveniji i Hrvatskoj, tj. putovali u vrijeme kad su plaće bile 50 njemačkih maraka, uspjeli od jednog Croatia Recordsa dobiti 10.000 maraka za snimanje drugog albuma i to na engleskom jeziku… Ukratko, živjeli smo taj rokenrol na prostoru s kojeg su u svijet išle samo vijesti o ratu i razaranju. Još tada sam naučio da i u najusranijim uvjetima možeš učiniti sa svojim životom što želiš, samo ako si spreman to učiniti. Tada mi je bend značio sve i svakako me sve to izgradilo i uvjetovalo ovo čime se sad bavim. No jedna strast se prelila u drugu. Bend mi je bio medij za muziku, sad sam još više okružen muzikom i njome se bavim na drugi način. I uvjerenja sam da sam korisniji na sceni kao novinar nego kao muzičar. Nisam našao poziv, nego je poziv našao mene. Stoga mi bend ne nedostaje. To poglavlje je zauvijek završeno iz sadašnje perspektive, ali nikad ne reci nikad. Što se Kojota tiče, svaka im čast, vratili su se na velika vrata, ravno u dvoranu pred tri tisuće ljudi. Otpuhali su u sekundi sav hejt koji se gomilao na njihov račun u devedesetima, jer su onda bili na glasu kao loš rock bend. Imamo li danas mladi rock bend takve kvalitete i popularnosti Kojota u devedesetima, a da nitko u njemu nema više od 25 godina? 

* Kakav je odnos RDD i Štulića i hoće li se ikada On ukazati u ovim krajevima?

Obzirom da je kolega Marko Podrug jedan od rijetkih hrvatskih novinara koji posredno preko odvjetnika Branimira Štulića može dobiti intervju od njega u određenim prilikama nazvao bih taj odnos korektnim, ako ga uopće ima. U nekoliko navrata sam čuo nešto tipa da smo mu okej, iako tko zna što je tu uopće istina. No činjenica jest da smo na sebe preuzeli značajan teret odgovornosti odabirom imena portala po najznačajnijem live albumu ovih prostora koji je on snimio s Azrom. Možda je to i dobro, nešto kao strah vjernika pred Bogom, jer te on vidi u svakom trenutku. Trudiš se ne zasrati ideju i jedno plemenito nasljeđe. Što se tiče Štulićevog ukazivanja u ovim krajevima, mislim da pristojnost nalaže da se prvo ispravi ogromna financijska šteta, a time i uvreda koju je on dobio od nekih ljudi i pravnih subjekata na ovim prostorima. Fukara ga je doslovce opljačkala, uz to se i sprdaju s njegovom željom da nikad ne bude dio ove nacije. To što je Štulić u Nizozemskoj je velika sramota za ovu zemlju, kao i jasna slika njene politike u kojoj zakoni za nekoga vrijeda, a za nekoga ne vrijede, u kojoj se ortački pogoduje cijelim koncernima, na ušrtrb onih koji bi htjeli fair play tržišnu utakmicu za sve, gdje intelektualno vlasništvo nekog estradnog Drmatoriksa godišnje nosi milijune isplaćenih tantijema jer taj potplaćuje urednike radijskih postaja, dok intelektualno vlasništvo Branimira Štulića ne vrijedi ništa jer on nema hrvatsku domovnicu i putovnicu. I zašto bi je uzeo nakon svega? Da bi svakome tko ima taj dokument laknulo, možda? Da udari nacionalni ponos u čelo? Ovdje se kroz ovih par desetljeća nametnula potpuno kriva paradigma, to da Štulić treba doći nama. Krivo! Da je pravde i pravog osjećaja građanske ili kršćanske krivice, ili kako god vam drago, oni koju su ga zajebali bi trebali na koljenima hodočastit do njegove kuće u Nizozemskoj s velikim transparentom „Branimire oprosti!“, a prije toga mu parkirati šleper pun novčanica pred kućni ulaz. A onda maštajte o tome da skupa s njim pjevate „Balkane moj“ na Maksimiru, Marakani i Koševu. Znate li zašto su Austrijanci nosili Beethovena kao kap vode na dlanu? Zato jer nisu više željeli doživjeti tu sramotu što im je jedan Mozart bio pokopan na smetlištu. Onda znate koliko je ta sramota bila duboka i temeljita. Tanka je granica između civilizacije i barbarizma. A ovdje je baš nešto iskušavaju u posljednje vrijeme. Kako će se osjećati Hrvati kad Štulić kao jedna od najvećih kulturnih ikona XX stoljeća umre tamo gdje će već umrijeti? Kad proradi kliker da možda nije bačen da truli na smetlište, ali ostaje činjenica da su se upravo neki iz ‘ovih krajeva’ prema njemu odnosili ignorantski kao prema smeću dobar dio njegova života. 

* Za kraj poruka čitateljima DOP magazina

Zdravo čitatelji, dugo vas nije bilo na ovoj internetskoj adresi.

Ivan Milatić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame