autorski tekstovi KOLUMNIZAM

Vrijeme za promjenu?

Dosta sam putovao po svijetu. Studirao sam u Kanadi, živio ondje, upoznao njihov mentalitet… Putovao sam i po sjevernoj Africi. Kao i po cijeloj Europi. Mislite li da nam je loše u Hrvatskoj? Jeste li se kad zapitali zašto je tako? Postoji li neki glavni razlog? Jeste li puno razmišljali o tome? Ja jesam. Evo moga objašnjenja.

Kao prvo, počnimo s Kanadom. Da se razumijemo, ne postoji savršena zemlja. U vremenu provedenom tamo iznenadio sam se koliko se ljudi žali na razne “probleme” u svojoj zemlji. Njihovi su problemi minorni u odnosu na hrvatske, ali u ljudskoj je prirodi valjda da se žale. I to je ok. Nezadovoljstvo tjera napredak. Dok u SAD-u vlada nemilosrdni neoliberalizam (svatko se bori za sebe, protiv bilo kakve državne regulacije i intervencija u razne “slobode”, u Kanadi se vode liberalnim pluralizmom, tj. davanjem jednakog prava glasa i utjecaja svim skupinama ljudi, državnim intervencionizmom u mnoge segmente društva: od javne televizije, do regulacije prodaje alkohola, reguliranja posjedovanja oružja i slično). Poveznicu koju sam primijetio da je zajednička Kanadi, Švedskoj i nordijskim zemljama, uostalom – svim razvijenim zemljama, povjerenje je u javni sustav. Neusporedivo je veće povjerenje u sustav nego u Hrvatskoj, i to s dobrim razlogom. Njihov sustav, naime funkcionira. Zato im ne smetaju porezi.

E sad, nisam glup, jasno mi je nešto što mnogim Hrvatima, nažalost, nije tako očito: narod nije posljedica politike, već je politika posljedica naroda. Sustav u kojem ljudi žive direktna je posljedica njihova mentaliteta. Kanada je ovdje pak ponovno jako zanimljiva, zato što je sastavljena od mnogih kultura, mentaliteta i stanovnika vrlo različitih interesa. Pa kako onda išta uspijevaju? Njihova je tajna u zajedništvu. Sustavnom. Ne zajedništvu u borbi protiv “vanjskog neprijatelja”, poput primitivnih naroda koji se ujedinjuju jedino u razdoblju rata protiv nekog đavla, već zajedništvu da se drže discipline jednakih pravila za sve. Civilno društvo. Šokiralo me to da u Torontu, gdje sam studirao, ljudi u redu čekaju javni prijevoz. Studenti, profesori, direktori, klošari, svi čekaju u istim redovima, uvijek i bez iznimke. Nitko se ne gura okolo s idejama da ima veća prava od drugih. Prednost imaju samo osobe s invaliditetom i trudnice. To je jedna sitnica koja, zapravo, pokazuje čitav društveni sustav. Također, policija nemilosrdno kažnjava bilo kakav pokušaj nametanja “znaš ti tko sam ja” stava. Drugim riječima: nebitno je tko si – tvoja privilegija automatski znači diskriminaciju drugih, i stoga nije prihvatljiva.

A kako je ono kod nas? Kod nas, ako ćemo iskreno, jako puno ljudi već odmalena uči svoju djecu “snađi se” načinu života. Gleda se gdje će se povući koja veza, kako će se s kime biti dobar da bi se kasnije ušićarila neka pozicija ili usluga. Pri svakim političkim izborima smjenjuju se direktori i voditelji institucija koje bi, kakti, trebale biti politički apsolutno neovisne. Politička neovisnost ovdje je utopija. Neke institucije, nije toliko nelogično, imaju smisla samo ako su potpuno neovisne od politike. Nažalost, još nas jedan problem sustavno muči: ako se negdje može prosperirati, ali da samo tvoja skupina ljudi napreduje na račun šire zajednice, prosječan Hrvat će to s oduševljenjem prihvatiti. “Pa i ti bi tako napravio u mojoj koži, zar ne?”. Koliko puta sam to samo vidio, koliko puta sam čuo “zašto moj kum (ili druga bliska osoba) nije moćan pa da i ja nešto dobijem?”. Daleko smo mi od razvijenog civilnog društva nordijskih zemalja ili Kanade. Upravo zbog našeg mentaliteta. Zato što ne postoji pojam zajedničkog uspjeha. To je samo floskula, prazne fraze predsjednice i drugih “važnih ljudi” koji obećavaju “svoju službu za sve”, ali samo u predizborno doba. Čim si u poziciji moći radiš za sebe i “svoje”. Nema tu opcije naroda. Preširok je pojam valjda.

Ljudi koji se pozivaju na “naprednu” Hrvatsku prvi su koji će kritizirati napredna društva, poput Kanade i Švedske. Smetat će im multikulturalnost, tolerancija, uvažavanje, jednakost, sloboda… A sve su to uvjeti promjene našega stanja. Stanje se može mijenjati, kao što već shvaćate kroz ovaj tekst, jedino promjenom mentaliteta.

Foto: Guliver/Thinkstock/Pixsell

Dok se mi grizemo poput hijena za sitnice, kokošarimo za sitne dobrobiti “naših” grupica, nema napretka za društvo u cjelini. Ne možemo se nikako približiti Kanadi, ali možemo primjerice Indiji, gdje se stanovništvo dijeli na kaste. To je naš ideal očito. Imati više od onog drugog iz našeg sela. Onda smo valjda uspješni u svojim očima, sudeći prema sadašnjem sustavu vrijednosti.

Prosječan Hrvat ne shvaća pritom da sreća leži u tome da je zajednica sretna. Zajednica je sretna i napreduje kad ima lijep javni park, gdje se ljudi druže, upoznaju, opuštaju. Nije sretna kad s neugledne ulice gleda ograđeni veliki privatni park u dvorištu bogataša. Ni taj bogataš nije istinski sretan kad mora svojim autom prolaziti kroz siromašne kvartove jadnika koji nemaju ništa i mrze ga zbog njegova bogatstva jer pretpostavljaju kako ga je stekao. Sretna zajednica podržava svoje članove, poštuje različitosti i uvažava različita mišljenja. Nesretna podnosi samo jednu vrstu mišljenja, osjeća se konstantno ugroženo. Zato sije mržnju i nezadovoljstvo, različitost vidi kao prijetnju koju treba eliminirati. No, nije svjesna da eliminacijom drugačijih opet neće biti sretna. Ako eliminiraš sve drugačije, opet će ih biti mnoštvo već u idućoj generaciji. Mnoga djeca sama postaju drugačija od roditelja. Dapače, to što je netko drugačiji uglavnom nije nametnuto “izvana”, već je posljedica karaktera i iskustva te osobe. Moja obitelj prema tatinoj liniji dolazi iz Dalmatinske Zagore. Dobri su to ljudi. No, kad se sretnemo tamo dolje, razlike u našim stavovima su nevjerojatne. Nevjerojatno je zapravo da potječemo iz iste obitelji. Najbolje je to što smo svi, u principu, dobri ljudi, oni koji žele pomoći drugima i želimo dobro široj zajednici. Jedino što oni iz šire zajednice žele isključiti krug neistomišljenika, dok ja mislim da je šira zajednica skupina svih nas, nebitno kakvih stavova i drugih karakteristika. Svjestan sam toga da ću i ja biti sretniji kad i drugi budu sretniji, bili oni desničari, ljevičari ili bilo tko drugi. Imam čudnovatu mogućnost da mogu razgovarati gotovo sa svima, zato što se trudim razumjeti, mogu poslušati što čovjek ima za reći, pa onda argumentirati svoju stranu. Sarkazam na stranu, ne mislim da bi to trebalo biti čudnovato. Dapače. Valjda bismo svi to mogli da je ljudima stalo do razumijevanja.

Mladi ljudi razvijenih zemalja smiju se, druže se, komuniciraju, razvijaju ideje, primaju tuđe prijedloge za stvaranje zajedničke budućnosti. Mladi primitivci forsiraju svoje, vrijeđaju druge i najradije bi da ne postoji ništa osim onoga što oni misle. Nažalost, vrlo je teško nekome toliko zatvorenome objasniti da njihovu sreću ne ugrožava tuđa sreća, dapače! Zapravo je najbolji način (možda i jedini) da to shvate taj da ih prihvatite i upoznate sa svojim svijetom. Cijela se tajna krije u komunikaciji. Kad upoznaju nešto drugo, stavovi se opuštaju. Svjedočio sam tome puno puta. Ljuti stavovi omekšaju kad se nasmiješ i pričaš s drugime kao s jednakom osobom. Možda ne onako banalno kao u hajnekenovoj reklami, ali razgovor čuda postiže.

Iz svih ovih razloga, dok god se forsira “probijanje svojih na račun drugih”, dok god se pogoduje određenim skupinama na račun zajednice, dok god se prešućuje i uživa u blagodatima svoje privilegije “dok ide nek ide” živjet ćemo u ovom nesretnom društvu, iz kojega mladi ljudi željni sreće i normalnog života bježe van, društvu punom nepravde i korumpirane politike, gdje će svi kriviti “one druge”, umjesto da shvate da je problem u nama, u primitivnom mentalitetu. Dok ne promijenimo opće vrijednosti, dok su nam uzori “uspješni koji su se dobro snašli”, neće ovdje biti sreće. Sreću imamo u svojim malim oazama normalnih ljudi, ako imamo sreće naći nekolicinu drugih sretnih. A način za mijenjanje mentaliteta je komunikacija. Ne ova uobičajena komunikacija kakvu čitam u komentarima ispod članaka. Ne vrijeđanje i luđaštvo. Već upoznavanje drugih s lijepim stranama svoga života i svoga truda. Nešto poput toga da prijatelje ljevičare odvedeš u Dalmatinsku Zagoru pa uživate u prirodi i upoznavanju penzića koji žive u napuštenim selima, a prijatelje desničare na dobru kazališnu predstavu, film, koncert ili nešto drugo gdje će shvatiti da “drugačiji” ne znači zli. Ako svi u svojoj biti želimo dobro, a vjerujem da većina želi, zašto se tako lako prepuštamo mržnji i odbacivanju? Znam, zbog onog efekta u mozgu, takozvane “povratne vatre”, zbog kojega reagiramo na argumente u vezi sa stvarima koje ne želimo prihvatiti emocionalno, umjesto racionalno. To nam onemogućuje samokritičnost i preispitivanje, a većina Hrvata pati od toga da nisu u stanju vidjeti tuđu perspektivu.

Čovječanstvo nije beskonačno, a svatko od nas ovdje na Zemlji poznaje samo ovaj život. Kako ćemo onda iskoristiti svoje vrijeme? Čovjek je društveno biće, i funkcionira samo u zajednici. Izolacija znači smrt za ljude. Međusobno smo ovisni jedni o drugima, i bez drugih ne postojimo niti mi. Vrijeme je svoje živote usmjerimo tome da učinimo nešto za zajednicu. Zahtijevanje svojih interesa na račun drugih potpuno očito vodi u propast. Ukoliko vrlo uskoro ne shvatimo da je u ovoj našoj državi vrijeme za promjene, nećemo više imati što ni spašavati.

Dino Tremens

Glumac, reper, slam poeta, turistički pratitelj, stipendirani student, ljubitelj neobičnih sportova i aktivnosti (snowboard, biciklizam, kečeri, MMA), vozač, avanturist, ljubitelj hrane... Rođen i živi u Zagrebu, bla, bla... Život je lijep ako se tako postaviš prema njemu. To je sve što zna o sebi.

Komentari

Reklame