film Interview POP COOLTURA

Judita Franković – intervju: Otvorena za izazove

Poznata hrvatska glumica Judita Franković scensku je aktivnost posljednjih dana preusmjerila na kombinaciju scenskog pokreta & plesa. U suradnji s Zagrebačkim plesnm centrom iznijela je zanimljiv komad. Adaptacija predloška za film koji intrigira i Spielberga pretvorena je u predstavu “Room Nr. 7”. Lik sjedi u hotelu, izdubio je rupe u sobama. Odakle bulji što se događa. Prešutjet će ubojstvo. A mimo toga Judita je opet aktivna na svim glumačkim poljima.

* Voajerizam naš svagdašnji. U čemu je privlačnost koncepta zavirivanja iza zavjesa tuđih života. Big Brother? Osjeaćju li se ljudi manje usamljeni? Je li stvar laboratorijske prirode? Ili si samo žele posvjedočiti da ima sjebanijih od njih samih? 

Mislim zapravo da su ljudi usamljeniji nego prije, ovakva vrsta dostupnosti i naklonsti koja se mjeri u likeovim i followersima čini nas usamljenijima jer daje privid o tome da smo voljeni i željeni s jedne strane, dok s druge preusmjeravamo fokus na druge koji dozvoljavaju biti gledani, njihovi životi postaju naš bijeg od svakodnevice i svakodnevnih problema. Realnost više nema uporište u samoj sebi, nego u konstruktu, reality shov utjelovljenje je. Guy Debord se bavio temom društva kao spektakla. stvarni život prožet je kontemplacijom spektakla te ga potpuno upija i ravna se po njemu kako kaže Debord. Temom voajerizma bavili smo se u predstavi Judith French Vlatke Vorkapić. Potreba za snimanjem samoga sebe, bilježenje postaje dokaz postojanja, pruža ljžni osjećaj vječnosti. U suludom nastojanju da sve bude zabilježeno radije nego doživljeno intima je danas gotovo nestala kako kaže Willy Pasini u svojoj knjizi otkrivanje intime. Itima pojedinca postaje zajedničko dobro, dato svima da gleda, komentira iznosi misljenje, ali bez bilo kakve odgovornosti spram izrečenoga, individualnost pojedinca, a time i odgovornost skrivena je iza nekog lažnog imena i identiteta koje mu dozvoljava da kaže bilo što a pri tome ne snosi za to baš nikakvu odgovornost

* Što je tebe privuklo u konceptu u kojem prvi puta nisi tek jedna od izvođačica već svojevrsni spiritus movens projekta?

Uvijek volim biti aktivni sudionik projekta. Posebno kada se radi o kreativnom dijelu.  Ovaj producentski nije mi najmiliji, on proizlazi iz želje da se radi i nedostatka sredstava za isto. Tako da preostaju samo dvije mogućnosti, sjediš i čekaš novac og grada, ministarstva ili sličnih natječaja ili uložiš svoja sredstav i radiš. Naravno mi smo imale sreću da se u projekt uključio Zagrebački plesni centar sa svojim prostorom i ljudima i jako smo im zahvalni na tome. ZPC je sjajan prostor u centru grada sa sjajnom dvoranom i ljudima, uživamo igrati predstavu tamo. 

* Premijera je minula. Odjeci? Koliko je premijerna publika zapravo referentna i koje su očekivanja od predstave – realno?

Teatar Ehit je to svojevremeno sjajno radio, oni bi napravili predstavu igrali je neko vrijeme, gostovali okolo, popravljali stvar i tek onda napravili premijeru, ta praksa je nažalost jako rijetka jer vrijeme je novac :-). Tako da ponekad nedostatak novca donosi luksuz vremena :-).  Premijera nije najreferentnija izvedba, nikako. Nama je premijera bila praktički druga izvedba pred publikom. I moram priznati da su naredne dvije bile sve bolje. Predstava je živ organizam i stalno treba biti alertan i osluškivati, održavati razinu.

* Koje su generalno dosezi kazališne predstave u današnje vrijeme? Koja je njena kulturološka & društvena vrijednost? Ne mislim pritom samo na Room Nr. 7 već generalno. Imaš li dojam da kazalište u 21. stoljeću ima jednaku ulogu kao u stoljećima prije. Ili postaje pomalo društveno očuvanim reliktom?

Citirat ću  Hans-Thies Lehmanna, kazališnog teoretičara:” …ta već gotovo zastarjela institucija ipak još iznenađujuće stabilno nalazi svoje mjesto u društvu i u susjedstvu tehnički naprednijih medija. Kazalište očito ispunjava neku funkciju koja je povezana baš s njegovim manama.” Kazalište nikada neće nestati, u budućnosti će eventualno preuzeti subverzivnu funkciju, predstave će se odigravati u nekakvim podrumima u koje će dolaziti ljudi koji vjeruju u humanost.

* Stanje u RH teatru?

Stanje je kaotično kao i vrijeme u kojem živimo. Producira se svašta. Ali rade se i sjajne predstave. Ono što fali su prostori koji u kojima off scena može igrati predstave.

* Mimo kazališta skinula si nedavno diplomsku kapu. Osoba satisfakcija ili izguravanje nečeg u čemu se možda vidiš u nekoj maglovitoj budućnosti? 

Išlo je za osobnu satisfakciju. Nikada se nisam opterećivala formalnostima. Upisala sam filozofski fakultet jer sam to zaista željela, međutim put me odveo u drugom smjeru, ka glumi. Jedno vrijeme sam balansirala obje stvari, ali onda me gluma preuzela i potpuno sam se posvetila tome. Nije me grizla savjest i nisam si spočitavala, gluma je bila ono što želim raditi i u mojoj glavi stvari su bile jednostavne.  Ali nekih par godina unazad dogodila se jedna pauza u kojoj su neki projekti propali, neki se prolongirali, a ja sam imala dobila vrijeme, ali pretpostavljam i pravi trenutak. Trebao mi je odmak i odmor od glume, pa sam se primila knjige. I uživala, daleko od toga da je bilo lako i bez nerviranja, ali baš to mi je trebalo, trebala mi je druga vrsta istraživanja i “fitnessa” :-). Čitanje, konzultiranje stručne literature, a na kraju i pisanje diplomskog rada bilo je baš to što mi je trebalo. I ono što me posebno iznenadilo je zadovoljstvo koje me ispunilo. Iako me nikada nije opterećivalo, zatvorila sam jedno veliko i važno poglavlje u svom životu. Na tom putu srela neke sjajne ljude koji su mi u međuvremenu postali prijatelji. Učenje i znanje su mi uvijek bili važni, ne u smislu štrebanja u školi i prosjeka 5.0, nikada ga nisam niti imala iako sam prolazila s 5. Ono što me zanimalo sam učila i tome bila posvećena, a ono što me uopće nije zanimalo sam gotovo ignorirala, tako da su moje ocijene izgledale otprilike ovako 5 5 5 2 3 3 :-). Međutim, razumijem kako je danas mladima teško, sustav je užasno kompetitivan, pri čemu se samo statistika poštuje, kvadratići s bodovima, bitno je producirati pod svaku cijenu, mislim da je to potpuno pogrešno.

* Mimo predstave koje su glumački angažmani od zadnjih pojava u “Počivali u miru”? Na čemu radiš i planiraš u nekoj kraćoj perspektivi?

Uskoro počinjemo sa snimanjem treće sezone Počivalih. U međuvremenu sam surađivala na zanimljivim projektima, snimila sam tri kratka filma : “Vjerojatno te nikada više neću vidjeti” mladog slovenskog redatelja Mitje Mlakara kojega sam upoznala u sklopu Talent Campusa na Sarajevo Film festivalu. Mitja mi je već i tada govorio o filmu, ali tek par mjeseci nakon me nazvao i rekao da mu se sviđa ideja da igram Hanu u njegovom filmu. Riječ je o mladoj ženi koja je trudna i saznaje da s njenim djetetom neće sve biti u redu i da mora brzo odlučiti želi li to dijete zadržati. Drugi kratki film ” Gdje se vrabac skriva kad je hladno” je nastavak suradnje sa tandemom jednih od mojih najdražih redatelja Denisom Lepurom i Markom Stanićem koji su nevjerojatno talentirani režiseri. Tu igram majku jednog tinejdžera. Gluma je stvarno divan posao! :-). Treći kratki film je  zanimljivi projekt mlade redateljice Tine Culo “Praizvedba” o glumici koja se nađe u procijepu između zbilje i sna. Prošlu jesen u Ljubljani sam snimila i dugometražni film Izbrisana Mihe Mazzinija i Dušana Joksimovića. Riječ je o intrigantnoj priči i vrlo relevantnoj temi izbrisanih iz novije slovenske povijesti. Još dva dugometražna filna uskoro izlaze na svjetlo dana: film Daria Plejića radnog naslova Prkos, intrigantna drama o ljubavi i životu, o tome kako je društveno uređenje često okrutno i nepravedno. Te film Anđela Jurkasa Fuck Off I Love You, eklektičan film mozaičke strukture kojemu se jako veselim. Što se kazališta tiče, govorili smo o predstavi Room n7, čiji je život tek počeo, igramo redovito na repertoaru Zagrebačkog plesnog centra u Ilici 10/1, dobili smo pozive i na neke festivale, tako da, lijepo se razvija ta priča. Odnedavno sam i dio ekipe predstave Egzorcizam Dalibora Matanića. A neke naredne želje su realizirati jedan od  kazališnih projekta koje pripremam s Vlatkom Vorkapić.

* Što je sad s “Počivali u miru” nakon sjajnih informacija o prodaji Amerima? O čemu je zapravo riječ bila?

Britanska tvrtka Global Series Network otkupila je licenciju za hrvatsku dramsku seriju Počivali u miru za tržište Ujedinjenoga Kraljevstva. Global Series Network ekskluzivni je partner poznatoga britanskog javnog servisa Channel Four s kojim su pokrenuli ekskluzivni i jedinstveni dramski program pod nazivom Walter presents. Walter Iuzzolino, jedan od kreatora i urednik projekta” Walter Presents” izabrao je seriju “Počivali u miru” u konkurenciji od četiri tisuće serija iz cijeloga svijeta te se ona tako našla u ekskluzivnom izboru od 34 najbolje serije za 2017. godinu. Dakle, nakon Britanije, orginalnu seriju mogu gledati i Amerikanci. Inače program Walter presents je na svjetsko tržište plasirao i nordijske serije. Prije svega ovoga Lionsgate je kupio prava na format serije, što u prijevodu znači da imaju pravo napraviti svoju verziju serije što bi moglo biti jako zanimljivo ako se ikada realizira. Lijepe stvari se događaju sa serijom. Uskoro krećemo i u snimanje treće i svi se jako veselimo. Bit će napeto i katarzično :-).

* Jesi li ikad zapravo osjetila nedostatkom ili drugačijim tretmanom tebe kao glumice činjenicu što nemaš pečat ADU? Obzirom da se radi o kreativnoj slobodnoj djelatnosti u sklopu pop kulture, čudno je kako se top pitanje često spočitava osobama koji uđu u struku mimo Akademije dok se recimo malo tko zgraža nad bavljenju pop glazbom akademski neobrazovanih već samoukih pop glazbenika, pjevača, etc…u čemu je problem? Konzervativnost? Jal? Strah od selekcije? Nešto peto?

Za mene to nikada nije bio nedostatak, dapače bila je prednost i to zato jer sam zbog te činjenice uvijek smatrala da moram puno raditi i učiti kako bih to kompenzirala, na radionice sam često odlazila bolesna i s temperaturom, tjeralo me to naprijed. Mir, red, rad, disciplina rekao bi moj otac. S kolegama sam uvijek imala samo dobra iskustva. Dok radiš ne razmišljaš o tome kako će stvar ispasti, u procesu si, boriš se sa dnevnim izazovima, sa scenama i rješenjima koje u tom trenutku moraš ponuditi, a tek poslije dođe strepnja i iščekivanje reakcija. To je jedno posebno uzbudljivo razdoblje jer nikada ne znaš, bez obzira na sve, kako će sve proći. A opet svi smo mi ponekad robovi očekivanja. Međutim od očekivanja drugih gora su samo očekivanja od nas samih, njih je najteže dostići, ona su uvijek tako nestvarna i neuhvatljiva, a opet bolno stvarna. Na kraju uvijek ostaneš s njima sam i u toj borbi najčešće gubiš. Ali mislim da se to ne treba izjednačiti s time da uvijek iznova težiš boljemu. Gluma me “za pravo” uhvatila kada sam ušla u Glumački studio Teatra Exit, tamo sam se stvarno zakačila zapravo vrlo kasno. Krajem osnovne i intenzivno u srednjoj školi počela me zanimati književnost, pa s time i kazalište, a onda sam došla u Zagreb i krenula u Exitov glumački studio. Mislim da se tamo dogodio pravi fatalni susret s glumačkim umijećem, bilo je to 2000-te. Došla sam u ruke sjajnoj dramskoj pedagoginji, koju volim zvati svojom velikom učiteljicom, Simoni Dimitrov-Palatinuš. Mislim da je jako važno za mladog glumca da ima dobrog pedagoga, nekoga tko će moći prepoznati tvoje jake, ali što je još bitnije, slabe točke, one su izvor frustracije, ali i vrelo mogućnosti koje je lako pretvoriti u prednosti. To su zaista bile sjajne godine, stvorila se jedna koncentracije ljudi koji su bili ludi i hrabri, koji su bili željni rada i istraživanja. Imam osjećaj da smo htjeli u sebe upiti svo znanje svijeta. I bili smo zaista dobro informirani, znali smo koje glumačke metode postoje, kad i gdje, a i sami smo ih imali prilike prakticirali. Učili su nas organskoj glumi, prirodnosti, kreativnosti, stvaranju, promišljanji, dali su nam glumačke alate i metode potrebne za sve to. i sama volim kraj sebe jake suradnike, bilo redatelje, bilo glumce kojima treba parirati, to me tjera da i sama budem bolja. Imam sreću da surađujem sa sjajnim ljudima koji mi daju prilike i žele iz mene izvući najbolje, a to mi se čini kao dobra kombinacija. To naravno ne znači da je sve uvijek lako i da ide kao podmazano. Naprotiv, frustrira, tjera u suze, ali i ispunjava. Ovaj posao je svojevrsni opijat koji vas kada ga konzumirate odvede u nepregledna prostranstva mašte, a po povratku u realnost zakuca u zid. Stalno letite i padate, a ne možete bez toga.

* Na relaciji si Slovenija Hrvatska – kakvo je stanje u susjedstvu glede igranog filma?

Novaca za film praktički nema. Svi se snalaze kako znaju i umiju. Gotovo ništa se ne može snimiti bez koprodukcije. Dobra strana koprudukcijskih odnosa je ta što ljudi šire svoje kreativne krugove i suradnje.

* Koji su tebi najdraži domaći igrani filmovi u novom mileniju?

To mi je kao sudioniku recentne kinematografije teško reći, ali mislim da su hrvatski filmovi zaista sve bolji i zanimljiviji.

* Koliko si upratila recentna HAVC zbivanja, kao sudionica jednog od najgledaniijih domaćih filmova svih vremena “Sonja i bik” vjerujem da imaš prilično jasno podcrtan stav oko toga je li hrvatskoj kinematografiji zadano da bude tzv. europsko/artističkog/festivalskog đira ili ima nešto loše u tome da publika pohrli pogledati domaći film u kinima, pa se još k tome zabavi…

Potrebna je eklektičnost. Medjutim, zarada ne može biti mjerilo kvalitete. Radi se o stvarima koje su senzibilnije od toga.

* S obzirom na vrijeme & prostor nije rijetko da neki od tvojih kolega duplaju budžete zapravo se više baveći voditeljskim poslovima nego strukom što je apsolutno legitimno i nema osobe na kugli zemaljskoj kojoj bi se trebali opravdavat zbog toga osobito ako je država malo prilagođenog ekonomskog blagostanja. Jesi li ti ikad dolazila u situaciju odbijati takve ponude? I jesi li ikad razmišljala o nekom drugom mimo glumačkog, a srodnih angažmana – voditeljstvo, pjesma?

Ja se držim glume.

* I za kraj, inozemstvo. Karijera? Uloge? Ono američko…da – ne? I zašto…

Mislim da je priroda ovog posla svojevrsna mobilnost i fleksibilnost, a novi izazovi stvaraju i novi žar.  Osobno volim izazove i otvorena sam za njih u svakom pogledu. Izazovi traže posvećenost i konstantno održavanje budnosti, oni znaju izmaknuti tlo pod nogama, ali i otvoriti nove vizure i perspektive.

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame