inmediasres KOLUMNIZAM POLITIZAM

Pasorala – o svećenicima i psima

Vjera je, na kraju krajeva, vrlo složena stvar. Možda na svijetu postoji samo jedan teolog koji dobro razumije bit vjere, a uz njega svega par njegovih izazivača, alternativnih teologa, koje je on sam reda radi ekskomunicirao, jer drugačije s vjerom i ne ide.

S druge strane stoji jedno milijardu vjernika, kojima stvari treba rastumačiti na jednostavniji način. Jedno takvo pojednostavljenje je priča o čovjeku kao Božjem majmunu. Znamo iz Knjige postanka da je čovjeka Bog napravio po uzoru na sebe, učinivši ga tako tek nešto manjim od sebe. Druga Božja stvorenja još su nešto manja u toj hijerarhiji, pa ako sebe shvatimo kao bogove, možemo se prema tim drugim Božjim stvorenjima odnositi kao Bog prema ljudima. Možemo biti njihovi bogovi.

Pa i što bi jedan majmun o nama drugo mogao misliti, nego da smo bogovi? A ako bi to mogao majmun, kao primat, tim više bi mogla neka još ‘niža’ životinja, kao što je pas. Životinjski rasizam ili ‘vrstizam’ normalan je način razmišljanja u standardnom vulgarnom kršćanstvu. Bog je, dakle, rekao ljudima da se plode, množe i podvrgnu zemlju i druga živa bića sebi. Tako je, čini se, ta druga živa bića shvatio i Ivor Ivanišević, čelnik udruge mladih ekumenista, kad je odlučio pokazati svojim primjercima pasmine rodezijski gonič lavova njihovog Boga. Utvrđeno je, naime, u policijskoj istrazi da je mladi kateheta učestalo silovao svoje pse i dijelio po internetu slike muških osoba u razmjenama kršćanske ljubavi s ljubimcima, ipak se potrudivši da te svoje radnje donekle prikrije korištenjem mreže za utajivanje IP adrese. 

Kako crkva svojim etičkim okom gleda na to što se dogodilo? Ako pretpostavimo da je zoofilija u nas još uvijek zakonski nekažnjiva, pa se za to ne može odgovarati pred sudom, kršćanski moral i etika trebali bi ipak osuditi ponašanje koje im se izričito suprotstavlja. Na primjer, ako uzmemo prispodobu s Božjim majmunom, Isus je sišao među ljude i postao čovjekom da bi oslobodio ljude grijeha, pa bi po analogiji isto tako neki čovjek mogao među životinje sići i postati životinjom da ih učini humanijima, ljudskijima nego što jesu. No, što bi se dogodilo da je Isus, umjesto da spašava čovječanstvo na križu, pozvao u pomoć anđeoske vojske serafima i arkanđela, te osuo po ljudima paljbu iz anđeoskih kalašnjikova nalik na laserske zrake iz Ratova zvijezda, pa navalio tako mačem i ognjem širiti vjeru, pače i silovao (kao u jednoj kazališnoj predstavi) i na druge se načine ponašao kao i svaki prosječan čovjek u ratnoj situaciji? Kao slabo upućena osoba u tajne teologije, zaključio bih da je takvo ponašanje primjerenije Sotoni, a takav ulozi nedorasli Spasitelj bio bi po svim mjerilima – sam Đavao.

Čovjek koji bi se među životinje spustio i umjesto da ih učini sebi sličnima sam poživotinjio i spustio se na njihovu duhovnu razinu, vjerojatno bi zasluživao jednaku osudu, pogotovo ako bi divljački premlaćivao i izgladnjivao svoje pse, koji u njemu vide Boga, zato da ih učini poslušnijima. S jedne strane, vjerujem da bi crkveni oci mogli izvesti takav zaključak, pod uvjetom da su vični logici i skolastici kao njihovi srednjovjekovni prethodnici, no meni to i dalje sasvim ne drži vodu. Naime, životinje su u mnogočemu bolje od ljudi. Malo je koja životinja sadist, jer one se (osim čimpanza i nekih drugih inteligentnijih vrsta) ne iživljavaju na drugim životinjama iz užitka. Ljudi, međutim, to čine, ili riječima Kiševićevog profesora koji govori o ljudskim zvjerstvima: životinje to nikada učinile ne bi, bili su to ljudi… Ljudi, međutim, o sebi misle puno bolje, pogotovo ako su vjernici. Ništa lakše nego napisati na transparentu “mene ovo vrijeđa”, “ja sam vjernik” i “Sotona”, ako bi neki čovjek slučajno pokušao baciti malo svjetla na pravu ljudsku prirodu, možda i zato što njega samoga ta ista priroda žulja. 

Tako se dogodilo da su vjernici, daleko od anđeoskog ljupkog izgleda rudlavih Kerubina, nasrnuli na HNK u Splitu, nastojeći prekinuti predstavu “Naše nasilje, vaše nasilje” redatelja Olivera Frljića. Njih je ta predstava, jednostavno, vrijeđala do te mjere da su smatrali da ih je Bog osobno ovlastio da uđu, nogometnim rječnikom, na teren i bakljama bengalkama natjeraju suce na prekid. No, što se dogodilo umjesto toga? Ušavši na teren osjetili su se kao anđeli koji bi slučajno zašli u srce pakla. Nikako se nisu mogli aklimatizirati. Odsvukud su na njih nasrtale zlokobne skulpture, uređeni i sofisticirani interijer, uljudno osoblje. Da odagnaju strah, počeli su sebi u bradu pjevušiti pjesmicu za ohrabrenje “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi…”, ali i to je bilo od slabe vajde. Osjećali su se, pretpostavljam, kao stari vjeroučitelj iz stravične priče o Bezglavom konjaniku, samo očekujući da odnekud doleti neka učena glava prepuna kazališnih i književnih mudrosti i izbije im vlastitu tikvu s ramena.

Prava publika, ona kojoj je taj ambijent prirođen, izviždala ih je i narugala im se poznatom sotonističkom pjesmom “Kad bi svi ljudi na svijetu”, koja slavi mržnju i zlo, poraz spontane božanske iskre od razumne iluminacije Svjetlonoše. Poraženu i ošamućenu anđeosku vojsku na kraju su morali izvesti vani organi reda i mira, sve dok se na kraju nije ugasilo Božje svjetlo u njihovim očima i utihnuo posljednji urlik “Za dom”, a baršunasta se zavjesa sklopila nad glavom posljednjeg prosvjednika kao površina Labuđeg jezera nad glavom utopljenika – Vlaja, brđanina koji nikada nije naučio dobro plivati. Naime, dogodilo im se isto što i nekim nižim majmunima, primatima, kao u besmrtnoj Kiplingovoj knjizi o Mogliju, kad u šumi nalete na čovjeka, pa pomisle da su mu ravni. Sve dok ne upali baklju. Ili – slično – Mojsiju koji je u brdima naletio na gorući grm koji govori. Usrali su se od straha i nekuženja. Rudlavi je vođa majmunskih prosvjeda očekivao da će strah svladati magijska hamajlija, podebeo križ na lančini koji je sebi objesio oko vrata. No, čini se da je pomoć potražio na pogrešnoj strani. Naime, da je taj gospodin neobična imena mogao nekim Odinovim svevidećim okom ili uhom sličnih osobina vidjeti i poslušati što se baš u to vrijeme raspravljalo u nekim ekumenskim crkvenim krugovima, pretrnuo bi i sam od straha.

Gorespomenuti mladi kateheta Ivor Ivanišević razgovarao je krišom u sakristiji s nekim sijedim čičom, kojem je lice bilo skriveno sjenom, odjevenim u tamnu halju s purpurnim obrubom i s još većim križem oko vrata, šaljući usput e-mailove na neke tajne adrese… Obratio mu se, poluglasno, i prozborio svete riječi mudrosti: “Pokazat ću ti sada kako možeš iskoristiti kerušu… glupa je i sluša sve što joj kažem. Samo neka reži. Ako ne bude slušala, polomit ću joj rebra i izbit’ sve zube. Da, kerušu rodezijskog goniča imam, a tu mi je i rudlavi kerum….”.

Jan Klasinc

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame