Celebrities inmediasres KOLUMNIZAM POP COOLTURA teatar Zabava

Asimizam: Je li Frljić savršena namještaljka?

Kud svi Turci, tud i mali Mujo. U samome startu, da se odmah postavim na mjesto, privatno mi je, koliko sam komunicirao s njim u par susreta, ostao u pamćenju kao pristojan, obrazovan i tih čovjek, profesionalno su mi draži dramski komadi negoli politički pamfleti. Ali to je nebitno za ovaj tekst. No, za one koji će se to pitati. I ne, nisam niti lijevo, niti desno, niti crn, niti crven, niti žut, niti umjetnik, niti glumac, samo sam homo sapiens koji ima veliko, lažem, ogromno, spolovilo.

Čovjek je empirijski dokazao postdramski teatar. Doslovno. Iskustveno nam ga je prenio i stvorio. Pretvorio je scenu u apsolutno nepotrebnu stvar kazališta 21. stoljeća jer je scenu preselio tamo gdje se ona oduvijek ustvari nalazi, jer niti jedan film niti kazalište ne mogu stvoriti toliku fantaziju kao život, na ulicu. U životni prostor svih nas. Sve nas je uključio. Htio, ne htio, svi smo čuli/čitali/gledali/imamo mišljenje. To je čisti win. To se zove pobjeda, nešto za što nisam bio siguran koliko je moguće, stvoriti smisleni postdramski teatar. Jer ovo to jest. 

Citiram, da se ne pravim pametan i ne govorim napamet iz glave: “In its most radical varieties, postdramatic theatre knows no “plot” at all, but concentrates fully on the interaction between performer and audience.” End of quotation. Kraj citata. Da bismo razumjeli zašto je tome tako, moramo shvatiti da je protagonist njegovih predstava on sam. Glumci, i pritom ovo ne mislim nimalo omalovažavajuće, štoviše, smatram da je to tehnički vrlo zahtjevna forma koja zahtijeva disciplinu, i na tome im skidam kapu, su oruđe, vrlo domišljata rekvizita, scenografija, megafon njegovog monologa upućenog svima nama. I kao što vidimo, he did it again. Istovremeno, na dva mjesta, uputio je poruku i jednima i drugima i pustio životinje da se međusobno požderu. Meni, kao smislenom biću sa relativno crnim smislom za humor odraslom na Vrbanima je to nevjerojatno zabavno, i, istovremeno je jedna od vrlo rijetkih stvari u poznatom svemiru na koje sam ljubomoran, jer tome stvarno nisam sklon, zbog toga što se ja toga nisam prvi sjetio. Takva masovna manipulacija, jedno ogromno trolanje svega, i lijevog i desnog, i institucije i alternative, i na kraju, samoga sebe je nešto što iznimno respektiram. 

Svi, uključujući i mene, imamo mišljenje, ne koje smo spremni podijeliti, nego koje smo već podijelili. Društvene mreže gore. Gore. A čovjek ne mora kurcem mrdnuti, doli pozvati se na samoga sebe i dobro se zajebavati. Ok, uloženo je godina i godina da se stvori ime, da bi se mogli požnjeti plodovi svoga rada. I to sada čini. Molim Vas, recite mi, biste li Vi ikako drugačije postupili? Bi li itko od nas odbio požnjeti plodove vlastitog višegodišnjeg rada? Jer možda je njemu moja estetika odvratna kao njegova nekom drugom, ali to ne znači da me ima pravo ukinuti zbog toga što sam mu ružan. Neka me ne gleda, ima i ljepših ljudi na svijetu. Ali njemu je normalna. Kao meni moja. Normalno da želi požnjeti to. Bio bi lud da ne želi.

Ja osobno nikada ne bih gurnuo zastavu u dupe (znam da se ne radi o dupetu, ali budući da vulve nemam, to mi je najbliža usporedba koju sam imao), niti bih ikoga tražio da to napravi za mene, ali to me ne čini boljim ili gorim od njega. Ako je to njihovo sredstvo izražavanja koje su uz međsubno slaganje odabrali, tko sam ja da se bunim protiv toga? Oni su odrasli, smisleni ljudi koji su se dogovorili da će to napraviti tako i tako. Da me to smeta, ne bih to gledao. Kao što me smeta gledati Ronalda ili Messija kako trče i lupaju loptu po travi za par stotina milijuna eura godišnje dok polovica svijeta kopa po smeću, pa onda to ne gledam. Kao što me smeta gledati mnoge vrste glume, doslovno vrijeđaju moj ukus, pa ih onda ne gledam. Ne pada mi na pamet to zabraniti. Onda moram zabraniti i samoga sebe, jer sve nas vrijeđa neki kurac. Ne postoji osoba na svijetu koju ništa ne vrijeđa. Easy as that. 

Ali to ne znači da sam bolji od onih koji to gledaju. Ili gori. Naš televizijski program nas ne čini boljim ili gorim osobama. Mi sami biramo tko smo i što smo i što želimo i što ne želimo. I to moramo omogućiti i drugima. Inače sve skupa nema smisla. Jedina stvar koju sam se ustvari pitao u cijeloj ovoj priči je: Da li je on sam sebi naručio ekipu da dođe?

Jer da sam na njegovom mjestu, bogme bih se pobrinuo da nema greške, da ako i ne izazovem, da imam svoje ljude spremne da dođu i naprave što treba. Jer neke parole i kostimi i maske su fakat kazališni. Ali opet, možda je to samo ovaj naš ludi život na ovoj kugli. Kako bi rekao jedan mudar čovjek: “To je taj lajfić.” I jedan još mudriji: “All the world’s a stage”. I najmudriji: “There’s no business like show business.”

Asim Ugljen

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame