film inmediasres Interview POP COOLTURA

Katarina Zrinka Matijević: Svako treće dijete u Hrvatskoj je zlostavljano

Filmska redateljica Katarina Zrinka Matijević svojim je prošlogodišnjim filmom Trampolin premijerno prikazanim na Pula Film Festivalu pokušala progovoriti o problemu o kojemu se u društvu šuti i uporno ga se „gura pod tepih“. Tema Trampolina je nasilje majki nad kćerima kroz tri različite obiteljske situacije koje se međusobno isprepliću. O Trampolinu, HAVC-u, neostvarenim željama i još puno toga samo za DOP Magazin rekla je…

* Trampolin u kinima. Nije se čulo puno glasa mimo nekoliko specijaliziranih medija ili novinara. Zašto je tome tako?

Meni se čini upravo obrnuto. Nina Violić, Lana Barić, Marija Tadić, Frano Mašković, Tena Brankov Nemet, Franka Mikolaci i ja dali smo veliki broj intervijua i gostovali u 5, 6 televizijskih emisija. Svi smo se angažirali jer nam je cilj bio obratiti pozornost na zastrašujuće podatke o broju zlostavljene djece u Hrvatskoj. A to je svako treće dijete!

* Koji je rezultat gledatelja na kraju, par stotina ili par tisuća?

Možete li vjerovati kako distributer još nije dostavio podatke ni producentu ni meni. Zadnje koje imam, dok je film još igrao, bilo je oko 800 gledatelja. Sve skupa puno govori i o samom distributeru. Recimo, film se u Zagrebu mogao vidjeti samo u kinu Europa i to najčešće samo u maloj „dvorani“. Dakle, mislim da su i glumci i ja dali sve od sebe da se za film čuje, ali zbog premalog broja dvorana u kojima je u zemlji film igrao njegova vidljivost je ostala mala. Igra tu i činjenica da Hrvati ne vole gledati hrvatski film. Mnogi pljuju po njemu a priori.  Hrvati u biti nemaju kulturu gledanja hrvatskog filma. Ali u Hrvatskoj nema ni filmskog muzeja, ni pravog filmskog centra, ni prave kinoteke… Trampolin čeka svoju distribuciju u Urugvaju, gdje samo kinoteka broji četiri dvorane, od kojih najveća ima 800 mjesta, a sama kinoteka broji 18 000 filmskih naslova. Ponavljam, u Urugvaju, inače, Urugvajaca ima za milijun i nešto manje od Hrvata. Kad tako dovedete stvari u korelaciju, dođe vam muka koliko se u ovoj zemlji filmska umjetnost ne cijeni. Bar meni dođe muka.

* Žalosti li to zakon malih brojaka na našem tržištu ili se pomirujete s realnošću i pristajete na nju?

Naravno da žalosti. S jedne strane dižu se hajka na filmske djelatnike da klijentelistički trošimo narodni novac, a kad narodu ponudiš da vide što smo s tim novcem napravili… naroda nema. I naravno da ne pristajem. Zagovornik sam ideje da se prikazivačima zakonski odredi koliko dugo i gdje će puštati domaće filmove. Za stvaranje navike gledanja domaćeg kulturnog proizvoda trebala bi biti zainteresirana i država, ne samo zainteresirana, već i odgovorna. Prepuštati sve na privatne prikazivače i privatne distributere znači kako u državi nema sluha da kulturne sadržaje u čiju proizvodnju ulaže sustavno i planirano dovede do krajnjeg korisnika.

* Iskustva sa snimanja – kako je bilo – respektabilan casting uloga…

Na snimanju je bilo odlično! Imali smo pred sobom pravi maraton, 42 snimajuća dana. Na filmskim setovima ne broje se problemi, već brzina i kvaliteta njihova rješavanja. Na Trampolinu i kreativne i operativne nedoumice nisu zadavale glavobolje niti razmirice među ekipom. Vjerujem kako je razlog tome i činjenica kako je svim članovima ekipe bilo jasno koliko je važno snimiti film sa ovom temom i sa takvim pristupom: film o zlostavljanju u kojem baš svakom liku dajemo šansu za njegov kut gledanja, za njegovu bol. Zlostavljanje se perpetuira, naime sam zlostavljač jednom je i sam bio žrtva.  

* Osim dokumentaraca planirate li dalje igranofilmske avanture ili se dokidaju zbog neimanja računice?

Hahaha, a kao u dokumentarcima ima računice? Ne odustajem ja ni od igranog ni od dokumentarnog, štoviše, širim i koketiram gore spomenuto i sa eksperimentalnim.  

* S koliko Vam je novca HAVC olakšao rad na filmu i je li zatvorio financijsku konstrukciju ili su morali sve prilagođavati?

HAVC je u Trampolin uložio 2.800 000kn, HRT 350 000, te MEDIA oko 150 000kn. To sve skupa je bilo oko 60% stvarne cijene filma. No producent Ivan Maloča i ja smo odlučili, a ekipa filma pristala, film napraviti s onim što imamo. Pristup je bio da se ne špara s onim što ide ispred kamere, već sa onim iza, tako da se gledajući film ne osjeti da je novaca nedostajalo, pristali smo da to osjetimo na našim honorarima.

* Koje su Vaši kriteriji kakvosnosti igranog filma – artistički teorijsko kritičarski hvalospjevi ili broj publike u kinima?

Hm, rekla bih ni jedno ni drugo, već moj osobni doživljaj filma. Pa tako i svoje režiram; svaki svoj film pokušavam izmodelirati ne u 3, već u 5 dimenzija. Tri poznate, četvrta je svjesnost pri pisanju, snimanju i montiranju da je sve što napravim dio jednog tijela tj. filma i peta dimenzija je ono fragilno nevidljivo što filmom prebacim u misao ili emociju gledatelja. Taj osoban, intiman doživljaj ne mogu pokazati ni brojke, a vrlo često ni kritike.

* Što mislite o zadnjim previranjima oko HAVC-a? I koliko ideologija bilo lijeva ili desna smije imati upliv u funkcioniranje struke?

Politička ideologija u bilo kojoj kulturnoj struci znak je da je u toj struci umjetnost zatrta. Umjetnost izvrće, unakazuje, uljepšava, napada, brani… sve sa svrhom da bi propitala, pa onda nešto u nama i transformirala.  

* Je li sve transparentno i korektno i koje su konkretne zamjerke radu HAVC-a ako ih imate?

A kako vam ja mogu reći da li je sve transparentno ili korektno? Pa nisam ja vršila reviziju. Ni nezavisnu ni politički naručenu. Mogu vam reći za svoje filmove. Suradnja između HAVC-a i mene na mojim filmovima bila je i transparentna i korektna.  

* Situacija s novim ženskim valom u hrvatskom igranom filmu – puno je autorica u zadnje vrijeme isplivalo sa značajnim fest rezultatima u inozemstvu i u regiji. Kako gledate na djevojke i koje su Vam osobito drage?

Mogu samo reći – napokon! Drago mi je za svaku moju kolegicu koja je dobila priliku pokazati što zna i pri tom bila prepoznata međunarodno. Vjerujem da će se taj val nastaviti dalje, ne samo za kolegice nego i za kolege. Ne volim u biti takve podjele. Mislim da smo svi zajedno odgovorni i zaslužni za prepoznavanje hrvatskog filma  u svijetu kao zanimljivog, kvalitetnog, autorskog  i potentnog filma.

* Vaši najdraži redatelji, filmovi i glumci…?

Iskreno, meni vam je nemoguće odgovoriti na ovo pitanje…. dozvoljavam si mijenjati svoje „profesionalne ljubimce“ na mjesečnoj bazi. Ali možda može pomoći činjenica da sam ADU upisala radi Kieslowskog, Tarkovskog i Bunuela.

* Kakva je budućnost hrvatskog filma i filma u regiji?

Sjajna, pa ako možda i nije, ja želim vjerovati da je!

* Najveća neostvarena profesionalna želja?

Svakim danom, obrnuto očekivanjima, lista takvih želja je sve veća. Svaka nova ideja koju smislim postaje moja opsesivno najveća neostvareno profesionalna želja – dok se ne ostvari. Držim si fige da ću sve te ideje stići pretvoriti u filmove.

Ivan Milatić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame