inmediasres KOLUMNIZAM POLITIZAM

Osinje gnijezdo: Branitelji Vs Veterani – koja je razlika?

Zagreb, 301014. Jedanaestog dana prosvjeda, nekoliko stotina hrvatskih ratnih vojnih invalida i branitelja, koji vec danima prosvjeduju pred Ministarstvom branitelja na Savskoj cesti, krenulo je put Hrvatskog sabora. Nakon sto su u Saboru odbili sudjelovanje na Okruglom stolu, vratili su se pred Ministarstvo u Savskoj. Na fotografiji: branitelji pri povratku u Ilici. Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

Jedna stvar koju domoljubi mrze više od četnika i pedera su udruge. (iz priručnika za razlikovanje veterana i branitelja, nije izdala Matica Hrvatska 2017.)

Soroševi Jugoslaveni, izdajnici, uhljebi, guba, antikristi. Osim, jasno, ako se ne radi o katoličkim udrugama ili udrugama ‘proizašlim iz Domovinskog rata’, zvučnih imena, otprilike nešto kao HDUHDDR, UHDHUDDHDR… i tako dalje, kako bi svaka mogla imati svojeg čelnika i proračunsku stavku po uzoru na pravaške stranke, a u kojima se U, H, D i R permutiraju i pojavljuju u raznim varijacijama; malo su to dragovoljci, pa specijalci, pa, vojna policija, i tako dalje, sve dok se ne iscrpe svi rodovi i činovi vojske. Stvar s tim udrugama čak dosta podsjeća na DNK – U, H, D i R su četiri baze koje isprepletene u obliku hrvatskog pletera na crnoj podlozi (čest motiv na grbovima tih udruga) i kodiraju neki viši smisao dostupan samo prosvijetljenima (ili pomračenima, kako se uzme), iz kojega bi se, jednom, trebao začeti novi Mesija. U potrazi za braniteljskim Svetim gralom (posudom od katoličkog oniksa koja sadrži pravu Pavelićevu krv iz Madrida, u obliku slova U, naravno), ovi novovjeki vitezovi crveno-bijelog kockastog stola – s prvim bijelim poljem, nemojmo se zajebavati – moraju proći razna iskušenja, među kojima alkohol, droga, prostitucija i kocka uopće nisu najmanji.

Branitelji u lijevom kutu ringa, veteran u desnom (ili obratno)

Stoga su Branitelji (s velikim B, dakako), terminološki tako označeni da bi se ukazalo na njihovu nepropadljivu prirodu unutar vječnoga rata između sila hrvatskog svjetla i jugoslavenske tame, (što naravno ne treba brkati sa stvarnim ratom, koji nikada nije ni bio službeno proglašen), samo prijelazna faza između nekadašnjih komunističkih SUBNOR-ovaca ili boraca Narodno-oslobodilačke borbe (u svijetu poznate i kao: 2. svjetski rat), i novog Ratnika Kockastog Svjetla – Mesije Hrvatka – koji se rađa 28.12. iz krvi ubijene nevine dječice, dakle Lorkovića, Pavelića, Budaka i sličnih, kako bi zauvijek kopljem probio Jugoslavensku Zmiju ili starog Zmaja, Vraga. Branitelji su, prema tome, čisto mitološki pojam, kao jednorog ili ptica Grifon.

Veterani rata su, s druge strane, stvarna bića od krvi i mesa koja su prošla određeni broj godina, mjeseci i dana u stvarnoj hrvatskoj vojsci, odnosno postrojbama koje su postojale na terenu, a ne samo fiktivno ili na papiru. Iz toga razloga, netko tko nije stvarno bio u ratu ne može biti veteran, ali branitelj može. Važno je jedino da posjeduje braniteljska magična svojstva među kojima treba istaknuti visoku svijest i, po mogućnosti, iskaznicu HDZ-a ili neke desnije stranke, kao dokaz mističnog krštenja u braniteljstvu. Postoje, doduše, slučajevi Branitelja koji su prešli na ‘crvenu stranu sile’, naravno uvijek za Judine škude, no to nikada i nisu bili pravi Branitelji. Samim činom prelaska, nalik na izgon Adama iz raja ili pad arkanđela Lucifera u pakao, bez obzira na količinu realnog ratovanja u nogama, njima se braniteljski status automatski briše i izbacuje ih se iz Knjige Života Hrvatskih Branitelja (KŽHB), a upisuje u Knjigu Hrvatskih Juda i Izdajnika (KHJI). O tome, sukladno pozitivnim pravnim propisima RH, odluku donosi Hrvatsko Etičko Sludište, u montiranom procesu. Mogu takvi izrodi eventualno biti tek veterani, a veterana (od lat. vetus, vetoris – starac) ima, Bogu hvala, sasvim dosta i među umirovljenicima, pa i među kontejnerima i plastičnim bocama.

Jer, tu dolazimo do druge bitne odrednice, branitelj ima sasvim solidna primanja, u rangu nekog ministra ili ravnatelja agencije. Uz to, branitelj višega ranga ili nešto kao braniteljski župnik ima pravo i na korištenje prihoda s računa svoje udruge, a donekle i u naturi (meso s ražnja, pivo, vino), te na plaćene režije za logorovanje u strogom centru metropole.

Najviši rang, branitelji biskupi i nadbiskupi, imaju se pravo politički privremeno aktivirati, ali samo u vrijeme izbora. Svoj status Branitelj profesionalac, naravno, zaslužuje svojom već navedenom visokom sviješću, koja se u bitnom razlikuje od tobožnje visoke svijesti nekadašnjih narodnih izdajnika – partizana i proletera, i mističnim ranama koje je zadobio u ratu na fizičkoj i metafizičkoj razini, a koje se u slučaju da nikako ne mogu biti fizički vidljive ili na drugi način dokazive, pokazuju kao stigme, koje stručno nazivamo PTSP. Kao što su nekada stigmatici dobivali znakove uboda po zapešćima i križeve na čelu (a i danas ponegdje još imamo takvih primjera), tako danas Branitelji dobivaju PTSP.

PTSP populacija

Potvrdu o PTSP-u daje konzilij za to posebno osposobljenih stručnjaka, nalik na Vatikansku komisiju koja se bavi kauzama svetaca. Riječ je, naime, o jednom mističnom iskustvu koje se ne može podijeliti s drugima, kao ni prosvjetljenje u ženu. Tko je to prošao, zna. Tko nije, ne može mu se objasniti, a baš i ne treba da zna kako se dobiva PTSP i visoka invalidska mirovina. Nije sve za svakoga. To je samo za posvećene. Ako netko slučajno zna neko takvo njuškalo, neka to odmah dojavi braniteljskim udrugama da bi se postupilo prema pravilniku. Naravno, to uopće ne znači da Branitelji imaju dovoljno za život, štoviše, oni po samoj definiciji braniteljstva umiru od gladi i ubijaju se zbog zanemarivanja i nezahvalnosti bešćutnog jugokomunističkog društva kojem su dali svoje sve. Čak i nose crne majice i općenito preferiraju crne nijanse odjeće, jer moraju štedjeti na deterdžentu, pa im se zli, pokvareni Jugoslaveni na fejsbuku i u svojim elektroničkim medijima rugaju da zanemaruju osobnu higijenu.

Tu sad, jebi ga, postoje i stvarni ratni veterani bez posla i prihoda koji doista negdje umiru i ubijaju se. Ali to, normalno, nisu Branitelji, kao ni ostali jugo-penzići ili oni koji su, zamisli sramote, odradili cijeli vijek u nekoj tvornici da bi na kraju dobili poslovno uvjetovane otkaze. Njima, naime, nedostaje prava svijest o vlastitoj povijesnoj ulozi.

A koja je, zapravo, povijesna uloga Branitelja? Konkretno, spriječiti povratak Jugoslavena, pedera, masona, komunista i četnika na vlast. Jugoslaveni i ovi drugi su svi oni koji nismo mi, a mi smo oni koji nam daju dignitet. Dignitet se pak, kao i čast kod Prizzijevih, stječe na jednako mističan način kao PTSP i visoka mirovina. To znaju samo oni koji su u to inicirani i posvećeni. Valjda je tu sve jasno. Kao i u slučaju svetaca kojima se ljudi zagovaraju i čudesno ozdrave, jedan od prilično pouzdanih znakova digniteta je veći broj prekršajnih i kaznenih prijava za nasilno ponašanje i gospodarski kriminal, te u nekim iznimnim slučajevima privremeni i nezasluženi boravak u Remetincu zbog lažnih optužbi Jugoslavena. Uostalom, ni Todorića, Bandića ili Pripuza se ne pita kako je stekao dvore, kuće i prvi milijun, pa se ni Branitelja nema zašto pitati kako je dobio PTSP i invalidsku mirovinu. Tko te ljude organizira i prema potrebi izvodi na teren pitanje je za milijun kuna, pa se ni na to, nažalost, ne može dati pouzdan odgovor.

Čudni su putevi Braniteljski, domoljubno-političarski i tajkunski, Amen.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame