PRIRODA & DRUŠTVO

Mali vodič kroz glazbu na sprovodima

PROLOG

Nedavno je jednom našem poznaniku umrla baka.
Starica od 88 godina. Nek’ joj je laka zemlja. Kako bi je dostojanstveno ispratio njen je unuk odlučio angažirati dva glazbenika koji bi na gitari i mandolini trebali izvesti jednu, jedinu pjesmu. Ne dvije, već jednu. Nazvao ih je i ono što je tad uslijedilo graniči sa dobrim ukusom.
Dobrodošli u priču posvećenu svim istinskim ljubiteljima glazbe.
One na sprovodima.

PLEH GLAZBA U DOBA JEDNOUMLJA

Moja prva sjećanja vezana za glazbu na sprovodima datiraju još iz ranog djetinjstva.
Točnije u doba jednoumlja i komunističkog mraka. Za razliku od danas u to doba bilo je ‘in’ na posljednji ispraćaj dovesti limenu glazbu. Možda i zbog toga jer si je za razliku od danas imao čime platiti. Mene su ti teški molovi i udarci u bas bubanj uvijek ispunjavali nekom čudnom mješavinom nelagode, ushićenja i strahopoštovanja. Postojao je u ta olovna vremena i jedan totalno zastarjeli običaj ispraćaja pokojnika od kuće do groblja. Kako bi u nekim dalmatinskim selima pokojnikova kuća od groblja bila udaljena tek nešto više od 2 kilometra neki dan smo se smijali prisjećajući se kako je u tom maršu sredinom kolovoza morao uživati glazbenik koji je nosio tubu. Još kad je sunce opali pa se zagrije.
A ožalošćena rodbina traži ‘In the mood’ Glenn Millera ili ‘Bumbarov let’.

SUĆUTNIK

Iduća scena vezana za ovu temu vraća nas u daleku 1996.
Kao što se svi vjerojatno sjećamo te su godine Nobelovu nagradu za kemiju osvojili Robert Floyd Curl, Jr., Harold Walter Kroto i Richard Errett Smalleys. U isto vrijeme u Hrvatskoj je na svim kioscima osvanuo najnoviji tjednik kakav se nije pojavio u čitavoj povijesti tiskanih medija. Mislim da se i sam Gutenberg okrenuo u grobu. Izašao je u samo dva broja i tad se, nažalost, ugasio.
Pogađate, riječ je o prvom hrvatskom ‘Sućutniku’ – novinama za sve ljubitelje sprovoda, grobova, smrti, vijenaca.

Glavni urednik tog bisera polazio je od pretpostavke da velik broj čitatelja u novinama prati isključivo osmrtnice (to je ono kad stara baba otvori ‘Slobodnu’ pa broji koliko ima muških, a koliko ženskih), crnu kroniku, oglase za pogrebna poduzeća, razno razne In memoriame, a on im je to odlučio ponuditi sve na jednom mjestu. Genijalno, zar ne?
Sjećam se da je u prvom broju izašla velika reportaža sa sprovoda Dražena Petrovića. Ne možeš vjerovat’.
Urednik je još i dodao da su taman stupili u kontakt sa velikim igračima koji se bave kamenoklesarstvom, vrhunskim trubačima kao i pogrebnim ansamblima i ni dan danas mu nije jasno zašto je taj njegov projekt odbačen kao smiješan i besmislen.

“PROVJERITE NAŠU KVALITETU!”.  Reklama jednog našeg pogrebnog poduzeća svojedobno objavljena u ‘Večernjaku’

Zahvaljujući procvatu povećanog interesa za gluposti ljudi si više nisu mogli priuštiti limenu glazbu tako da je u prvi plan pala obična truba. Pedesetak eura i ako mene pitate – sasvim OK. Lijepo i dostojanstveno.  Fala, Tišina, Krist na žalu … sve OK melodije. Ova zadnja kad je u dvoglasu odsviraju dva trubača koja se nisu obrijali jedno osam dana zvuči stvarno lijepo. Još kad bi netko uspio ušutkati onog gospodina koji ne može uvući svoju poganu jezičinu dok se izvodi ta minuta ‘Tišine’ svijet bi postao puno ljepše mjesto, ali šta je tu je. Inače, jedna od najizvođenijih sprovodnih pjesama svih vremena je upravo ona melodija za koju je Mišo Kovač prilikom gostovanja u ‘Nedjeljom u 2’ izjavio da je to najbolja pjesma svih vremena (na drugom mjestu je bila ‘Ako me ostaviš’ Miše Kovača). Mislim da Mišo i nije puno falio. Onako iskreno, original mi je pinkicu draži, ali i ova razvaljuje. Ime joj je ‘My way’.

Jedan se moj prika inače dugo bavio trubljenjem na sprovodima i sjećam se da mu je dosta dobro išlo. Kad je bio onako bez volje mi bi se šalili da je ljut jer nitko nije umro zadnja dva tjedna, ali to njemu i nije bila baš neka baza pa smo odustali.

WRONG SONG

Razvojem hrvatskog gospodarskog čuda povećala se i platežna moć tako da je kod nas u Dalmaciji u dvije zadnje dekade postalo izuzetno popularno za sprovod angažirati i mušku klapu. Uz trubu. I svećenika.
Neke od najtraženijih pjesama su: Otiš’o je otac moj polako, Gdje si majko da me budiš, Ne budi me mati, Sutra će te ponit, Dida moj, Da te mogu pismom zvati, Maslina je neobrana, Oči moje majke, Ne diraj moju ljubav i Croatio iz duše te ljubim.

Kako su u svakom poslu moguće greške moram spomenuti jednu nezaboravnu anegdotu. Čovjek je naručio klapu i tražio da mu otpjevaju onu … onu … o papi … ono … ono … ma znaš ono … pape, pape … misleći na stih ‘zanavik je pape zaspa’ iz poznate dalmatinske pjesme ‘Maslina je neobrana’. Oni su to primili na znanje, uvježbali stvar i to se više nije spominjalo do trenutka pred ukop. Nakon što je svećenik pročitao svoje, meštar o’ sprovoda im je rukom dao znak i pjesma je krenula. Uz prebiranje žica u A duru okupljeni su u slijedećih par minuta saznali da je pokojnik između ostalog svugdi bija, da je puno pija, da je ženske jubi, na kartama šolde gubi, da je sova Boga i da su rodbini rekli najgore o njemu.

Zemljo, ne trebaš se otvarati, otvorena si!
Teški crnjak.

…………………………………………

U Velikoj Britaniji najizvođenija stvar na sprovodima je ‘Always look a bright side of life’
U Australiji to je navijačka pjesma FC Colingwood (?), ‘My way’ i ‘Wonderful world’ pa čak i ‘Highway to hell’. Sjećam se da je njihova crkva izvođenje tih pjesama zabranila. Šteta, jer Kolingvudova himna nimalo ne zaostaje za najboljim trenucima Monty Pythona. Kad je pokojnik čuje trenutno ustane i napravi kolut naprijed.

Koja je najizvođenija pjesma na Madagaskaru nemam pojma, ali to su ljudi koji imaju jedan uistinu dirljiv pogrebni običaj.
Dakle, jedno od njihovih plemena svakih pet do sedam godina vadi pokojnikove kosti, preodjene ih, te poprska vinom i parfemima. Ovaj ritual prati živa glazba, a na kraju svi članovi obitelji plešu s tijelom odnosno onim što je od njega ostalo. Na kraju obreda skupe otpadnute dijelove i sve pospreme do iduće prilike.

KAKO TO RADE ČASNE

Prije nekih petnaestak godina na šibenskom groblju Kvanj pokopana mi je stara teta, a inače je bila časna sestra. I dan danas se sjetim kako su to časne organizirale. Bez onih primitivnih narikača, bez izvijanja, bez skakanja na glavu u grob.
Stajale su u krugu i skoro sat vremena pjevale i molile krunicu. Ionako kažu da je smrt samo prijelaz iz jednog stanja u drugo.

EPILOG

Dakle, momak s početka priče htio je da mu na sprovod drage bake dođu dvojica otpjevaju jednu (1) pjesmu i to bi bilo to. Čovjek je rekao da nema problema, da su slobodni i da će ga to koštati 2500 kuna. Dvije. Tisuće. Pet. Stotina. Kuna. Ako pjesma traje tri minute to je nekih 2 eura po sekundi. Alo?

Dodao sam da bi mu u tom slučaju bilo bolje da je dodao još 500 kuna i na sprovod doveo Ronalda. Svećenik pročita svoje, a Ronaldo u Realovom dresu dvije minute tehnicira s loptom, malo glavom, pa na prsa, pa koljenom, pa ramenom …

Nije mi jasno koliko smećer moraš biti da bi išao koristiti gužvu i pucati cifre od kojih se normalnom čovjeku vrti u glavi. U foto finišu čovjek se u panici sjetio moje ekipe kojoj je sama pomisao na to bila gadljiva, ali ovaj ih je molio jer nije znao šta će. Pristali smo i izveli to korektno (i što je najvažnije – skroz povoljno). Dosta njih rasplakalo. Da li zbog pjesme ili od tuge što nas moraju slušati, ne znam. Mišljenja sam da je to nešto najbolje što su dečki ikad odsvirali. Dok su u potpunoj tišini sirotu babu stavljali u grob mandolinista sastava gledao je u daljini cestu koja je vijugala po brdu kao i automobile koji su po njoj jurili.
Pratio je pogledom jedan auto, nagnuo mi se pored uha i šapnuo:
– Prati, prati molim te onaj auto tamo. Ako sleti s ceste eto nama još posla!

Vjetar je šumio kroz krošnje stoljetnih borova …

Igor Jelovčić

Igor Jelovčić

Komentari

Reklame