inmediasres Interview POP COOLTURA teatar

Borut Šeparović: Interview – Ne postoji model ekonomske samoodrživosti kulture

Borut Šeparović je aktivist u kazalištu. Redatelj. Čovjek koji ne miruje, svojim odabirom, već broji se dekadama. U danima kad radio dramom “Cijankalij §218” propituje mnoga kontroverzna i u našem društvu bitna pitanja, lovili smo ga na intervju karijere. I dobili. U širinu.

* Ono što me oduvijek buni. Koja je društvena odgovornost i doseg i snaga kazališta u 21. stoljeću? Jer baviš se angažiranim projektima koji pored svoje kreativne, umjetničke, subverzivne prirode imaju uvijek provlačenje društvenih potki. Koliki je reach toga? Ili te ne zanima masovni doseg nego svaki pojedinac?

Kazalište je javni prostor, a djelovanje u kazalištu je javno djelovanje. Kazalište se proizvodi u društvu i za društvo. S obzirom na to, društvena odgovornost je maksimalna, dok doseg, ako nije baš minimalan, onda je na žalost skoro pa minimalan. Kazalište već dugo nije masovni medij, izgubilo je taj status već tijekom 20. stoljeća, a zatim ubrzano u 21. stoljeću. Danas se u kazalištu ne okuplja široka društvena zajednica, već elita koja odlaskom na predstave ispunjava svoj klasni ili profesionalni ritual. Snaga takvog kazališta ovisi o tome da li kazališni umjetnici razumiju ili ne razumiju gornje dvije činjenice. Mislim da moramo biti svjesni ograničenja kazališta i da mu ne smijemo pristupati nekritički kao posvećenom hramu umjetnosti, već moramo razmišljati kako kazalište iskoristiti kao platformu za odašiljanje važnih poruka. U kazalištu možemo postaviti važna pitanja, otvoriti važne teme, baviti se bolnim ili traumatskim društvenim problemima i pri tome se možemo oslanjati na sekundarne, medijske učinke, a ne samo na primarne učine na licu mjesta, u kazališnoj dvorani. U tom smislu, da, važan je svaki pojedinac.

* Može li se biti korektivom primijećenih anomalija u društvu ili se kreaciju i umjetnost doživljava isključivo limitiranim na impresionizam iz kreativnih pobuda – dakle, pogledali smo predstavu, svidjela nam se ili ne, ali nismo otišli u banku i prestali bit kreditnim dužnikom jer ne želimo biti dijelom crne rupe.

Ovisi o kakvom kazalištu i o kakvoj umjetnosti govorimo. I što nas obrazovni sustav i mediji uče o svrsi kazališta. Postoji kazalište koje se temelji na individualističkim stremljenjima, postoji kazalište koje se temelji na larpurlatizmu, postoji kazalište koje je cinično, otprilike kao i ovo pitanje, a postoji i kazalište koje ukazuje na neke probleme u društvu s idejom da se ti problemi mogu korigirati. Ja se ne smatram dijelom niti jedne od ovih struja. Mislim da u društvu postoje neke temeljne kontradikcije i koristim kazalište da bih na te kontradikcije ukazao. Pri tome kao umjetnik imam veću slobodu nego neki znanstvenik ili novinar, ne moram biti politički korektan i ne moram se koristiti politički korektnim reprezentacijama.  Sad, više puta se u Montažstrojevim predstavama s pozornice govorilo da ta ista pozornica nije revolucionarna i da se u kazalištu sigurno neće desiti društvene promjene. To nije uloga kazališta, od njega ne treba očekivati da preuzme ulogu građanske. Što se tiče predstave “Crna knjiga” njezina svrha je bila pokazati da nisu svi dugovi sveti i neoprostivi (o čemu govori i molitva “Oče naš” s porukom “otpusti nam duge naše”), ali i da ekonomija nije nešto rezervirano samo za stručnjake i bankare, ako se potrudimo, svi mi možemo sudjelovati u stvaranju drugačije ekonomije. No ta predstava je samo doprinos već postojećim spoznajnim procesima i inicijativama koji su na kraju doveli velik broj građana da propitaju svoje kreditne aranžmane. Ona može biti doprinos već postojećoj inicijativi za osnivanje prve etične banke u Hrvatskoj i općenito promjeni paradigme promišljanja dugova i ekonomije. U predstavi smo postavili jednu hipotetsku situaciju – kada bi svi građani iz banaka povukli svoje depozite, banke bi propale, jer one nemaju pokriće za sve iznose koji su ukucani u nekim virtualnim sferama, kao niti za sve izdane kredite. To je parafraza izjave Erica Cantone, koji sigurno ima veći medijski doseg od Montažstroja, pa ni njegova izjava nije povela građane u masovnu akciju… Osim kada smo imali prilike gledati kako građani u Grčkoj u redovima čekaju pred bankomatima u strahu da će novca jednostavno nestati i da neće moći povući svoje depozite. Nakon 2008. godine, nakon kreditnih kriza u Americi i u Europi, percepcija građana se mijenja, pa i sada oko Agrokora imamo problem oko toga koja će se banka naplatiti, a koja neće, sve dok ne počnu grabiti osnovne prirodne resurse kada oni postanu jedini kolateral. A time ćemo stvoriti dug prema budućim  generacijama koje će naslijediti planetu u tko zna kakvom stanju… Ako netko ode iz kazališta misleći o tom problemu, to je za mene uspjeh, već smo nešto napravili. Meni je bitno takve teme otvarati u kazalištu, to me zanima, mislim da je to puno korisnije od vječnih uprizorenja ljubavnih jada nekih aristokrata ili buržuja. 

* Od start upa Montažstrojem si zapravo ti jedini stalni član, osnivač, the agent provocauteur. Je li Montažstroj umjetnička organizacija? Je li udruga? Je li kazališna alter trupa? Je li ladica uopće bitna? 

Ja sigurno nisam jedini, možda sam najuporniji i najstrpljiviji, a sigurno sam jedini koji snosi krajnju odgovornost u radu. Ali nikada nisam Montažstroj doživljavao kao neko svoje vlasništvo ili kao poduzetnički projekt ili kao neku isključivo moju misiju. Kroz Montažstrojeve projekte je u ovih 28 godina prošlo preko 400 ljudi bez kojih Montažstroj ne bi bio to što jest. Za mene su svi ti ljudi i dalje dio stroja, bez obzira jesu li surađivali na jednom ili na deset projekata. Montažstroj je projekt, ideja, generator kolektiva… Od početka smo djelovali projektno i do danas smo zadržali tu poziciju i neovisnosti i eksperimentalnosti, kako bismo mogli reagirati na aktualne društvene probleme i govoriti o važnim temama. Ljudi koji sudjeluju u projektima Montažstroja ne čine to zato jer sam im ja super ili zato što je to cool, već zato što imaju potrebu reći nešto što smatraju da je važno, zato jer žele biti društveno angažirani kroz umjetnost, zato jer se žele baviti onime što smatraju da je nužno u tom trenutku. I kada se skupi deset, dvadeset ili stotinu ljudi koji misle da je nešto nužno, onda se desi Montažstroj projekt. Ljudi koji su u Montažstroju imaju snažan učinak na to što i kako radimo, recimo, sigurno ne bih nakon 28 godina rada prvi put napravio audio dramu, da projekt “Cijankalij §218” nismo započeli s Antom Perkovićem kojemu je radijska umjetnost bila važna.

* Stanje na RH daskama. Često se tu prozivaju klanovi i zaštićena državna kazališta od zaštićenih privatnih kazališta do nezavisnih projekata. Je li miroljubiva koegzistencija ili se gledate poprijeko u bijelim i crnim rukavicama?

To je sad stvarno pitanje neke kulturne politike, a pomalo mi je i teško odgovoriti na njega, jer Montažstroj ima specifičnu poziciju unutar tih klasičnih podjela. Kada radimo na nezavisnoj sceni smo previše mainstream, a kada radimo u institucijama smo previše eksperimentalni. Koliko god to izaziva određene frustracije, vjerujem da uloga Montažstroja i jest da funkcionira unutar te aporije i te kontradikcije. Ali ključna ideja jest da Montažstroj radi projekte koje institucionalna, repertoarna kazališta ne mogu proizvoditi – što zbog svog načina proizvodnje, fiksnih zaposlenika, nekoliko godina unaprijed određenih programa… Montažstroj s druge strane može angažirati beskućnike, nezaposlene, starije od 55 godina, Montažstroj može reagirati ad hoc i proizvesti projekt o reproduktivnim pravima jer se trenutno radi o gorućoj temi, a možemo raditi i u različitim medijima, a ne samo u kazališnom. Činjenica je da institucije zauzimaju najveći dio budžeta za kulturu, dok nezavisna scena, koja je u mnogo čemu agilnija i vitalnija, dobiva mrvice. Činjenica je da ravnatelje kazališta imenuje politika, ovog ili onog stranačkog predznaka. Dodjelom sredstava i političkim imenovanjima najviše se određuje važnost nekog dijela kulture, time se odlučuje što će biti vidljivo, a što neće, što će se proizvoditi, a što neće. Suradnja između institucija i nezavisne scene je nužnost, samo se ona mora izgraditi kroz procese, mora se razvijati kroz praksu. S druge strane, kazalište nije otok izdvojen od ostatka društva, pa je onda logično da postoje klanovi, podobni i nepodobni. Za mene je ipak ključno pitanje mora li kazalište biti elitističko ili se može otvoriti građanima koji nemaju običaj odlaska u kazalište, iz ovih ili onih razloga. Jer kada gledam širi kontekst našega društva, osjećao bih se jako licemjerno da me brinu kazališni klanovi, ako ogroman broj građana nema ništa od kulture, ako u njoj ne participira, niti dobiva natrag nešto od mizernog postotka koji se izdvaja za kulturu. Pa onda svoju privilegiju bavljenja ovim poslom pokušavam vratiti društvu otvaranjem i postavljanjem tema za koje smatram da su važne većini građana.

* Tko su pozitivci i element koji domaćem kazalištu daje vitalnost a odakle se samourušava i čini poligonom za korupciju, pogodovanja i ine hrvatizme?

Vjerujem da je kazalište uvijek političko kazalište, kako je rekao Brecht. Postoji samo ono koje toga nije svjesno, pa doprinosi reprodukciji statusa quo, postoji ono koje je toga svjesno, koje status quo želi promijeniti. U tom smislu za mene su pozitivci oni koji kazalište razmišljaju na takav način i koji u njemu djeluju na takav način. Ljudi koji prepoznaju značaj kazališta kao javnog prostora, bez obzira na estetiku koju koriste, doprinose njegovoj vitalnosti. Oliver Frljić je bez sumnje nužna pojava u ovom društvu. Važne teme u svojim predstavama ostvaraju Anica Tomić i Jelena Kovačić, Miran Kurspahić. Postoje i umjetnici koji se možda bave intimističkim temama, ali to rade dosljedno, razvijajući posebnu estetiku poput Matije Ferlina. S druge strane, postoje ljudi koji postavljaju komade, a ne teme, koji rade malograđansko kazalište, iskreno ne znam kome je to potrebno osim eliti koja će se na premijerama pojaviti da bude viđena. Postoji još nešto gore od toga, ljudi koji obrađuju neke važne teme, ali isključivo iz oportunizma ili trenda, a nemaju dublju motivaciju za to od tržišne ili medijske. Već sam rekao da je kazalište manjinski medij, ali baš zato mislim da nam je danas, u 21. stoljeću, brehtijansko kazalište potrebnije nego ikada, jedino što ga može spasiti od polagane smrti.

* A poredba vremena start upa i danas. Koliko je uzbudljivo raditi slične angažmane i zavrti li se ponekad od krugova i i kresneš li se ikad počelu s mišlju OK sad je dosta nema više smisla?

Ha, start-up je neka nova tvorevina koja podrazumijeva da postoje financijski anđeli koji će privući mlade inovatore, upucati lovu u njihovu ideju, a ako ideja upali, bit će dobro utržena od tih istih anđela, dok će mladi inovatori biti izrabljeni još pri tome misleći da je sve to jako cool. O takvim smo tvorevinama dosta govorili u projektu “Budućnost je sada”. Ali da usporedim početke Montažstroja i vrijeme danas. Ono što je permanentno za naše živote, nažalost, su stalne krize – ratne, tranzicijske, političke, ekonomske. I možda jedan osjećaj stalnog propadanja i osiromašenja. Jer ako je 1989. postojala ideja da će doći neka “revolucionarna promjena” tržišnom ekonomijom, onda je taj entuzijazam dobro masakriran ratom, pa privatizacijom, a onda i spoznajom da ta promjena ekonomske paradigme u konačnici nije donijela ništa dobro… Nekako je iz Pandorine kutije izašlo sto zala, a čini se da je u njoj ostao samo cinizam, a ne nada, još manje vjera u neku utopiju da ovaj svijet može biti bolji. Mislim da je uloga kazališta da nastaje povezano s tim procesima, da ih bilježi, rastvara, dekonstruira, koliko god to mučno bilo. S druge strane, sad imam skoro 50 pa mi se učini da je situacija poražavajuća. Mislim, cijeli ti život ode na šta? Kako si ga proživio, jesi u njemu napravio išta bitno za druge ili za sebe, ili je sve to bilo zapravo poprilično nebitno? Kresnem se po glavi otprilike jednom dnevno. Ako ne i češće. Zasigurno svaki put kada započinjem neki novi projekt i pitam se kud sve to vodi, ili kad ga završavam i pitam se – jesam li ovime išta napravio dobro, da li to ikome išta znači? Sad, ako se kresnem toliko puta, možda bih si mogao reći, pa dobro, ajde onda promijeni način na koji radiš, idi linijom manjeg otpora, ali nekako, ako sam do sada bio dovoljno strpljiv i uporan čini mi se da je najbolje da takav i ostanem. Svaki dan se pitam ima li to sve smisla. Možda me to i održalo sve ove godine, iako me čelo već jako boli od kresanja, a skupilo je već puno bora i ožiljaka. 

* Poredba feedbacka na Montažstroj u inozemstvu bilo regionalnom bilo istinskom i onoga na domaćim daskama. Gdje se bolje prima?

Montažstroj je jedna od prvih nezavisnih kazališta u Hrvatskoj koje je radilo međunarodne koprodukcije. Radio sam i u Hrvatskoj i u regiji i u inozemstvu. Nema pravila. Meni je važno raditi za zajednicu, za društvo u kojem stvaram. Pa onda pokušavam u Nizozemskoj otvoriti temu koja je tamo važna, u Hrvatskoj temu koja je važna hrvatskim građanima… Uvijek možeš naletjeti na otpor. Recimo, u godinama nakon 11. rujna 2001. sam u Nizozemskoj pokušao dovesti u odnos kazalište i terorizam, pa su mi rekli da se kazalište ne treba baviti temama o kojima čitamo u medijima. Jasno vidimo da je ta tema itekako aktualna i važna i danas, pa ne znam, možda je važnije da se Hamlet po milijunti put postavi na pozornicu? Za mene — nije. Za projekt “Timbuktu” — koji na pozornicu dovodi napuštene pse i beskućnike — su mi u Nizozemskoj rekli da ne može postaviti, a ipak sam ga ostvario u Hrvatskoj. Pa su ga htjeli kao model-predstavu postaviti u New Yorku, ali su shvatili da je to previše posla. U Srbiji su mi za projekt “55+” rekli da kod njih to nikada ne bi uspjelo… Mislim da to nije točno, mislim da se projekt može postaviti, ma kako kompleksan bio, ako čovjek to stvarno želi, ako je spreman za taj projekt ići glavom kroz zid, pojesti puno govana, biti provučen kroz blato i na kraju izaći iz svega toga s uzdignutom glavom. Nekako se nadam da publika to prepozna, da iza projekta stoji iskrena motivacija i želja, da možda nisam u svemu ispravan, točan, precizan, ali znam zašto radim to što radim. I pri tome mi je važno komunicirati sa što većim brojem ljudi, najmanje mi je zanimljivo komunicirati s brojčano ograničenim elitama koja pohodi kazališta u svom gradu.

* Kad bi radio sam svoju retrospektivu molim te podjeli Montažstroj u nekim fazama – od Croatia In Flames do najnovijih aktivizama i kako ti se čini koje su bili upsovi a koje downovi funkcioniranja?

Počeli smo s petogodišnjim planom teatralizacije nogometne kulture. Izveli smo prvu akciju “Kopačka u galeriji” 1989. godine, onda je uslijedio “Achtung alarm”, “Vatrotehna”, “Rap opera 101”, a tek onda “Croatia in flames”. Sad, na projektu “Everybody Goes to Disco from Moscow to San Francisco” se prva faza počela preklapati s nekom drugom fazom u kojoj smo puno više radili u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Tada smo radili na međunarodnim koprodukcijama, možda više na nekim intimističkim temama, poetičnim izrazima, pitanjima identiteta, što se nametnulo kao nužnost kada u trupi postoje ljudi različitih nacionalnosti. A onda u jednom momentu više nisam znao kome se obraćam. Kako govoriti internacionalnoj publici, ako želiš govoriti lokalnoj zajednici, ako ne želiš govoriti u metaforama nego direktno. Godine 2005. sam zamislio jedan za mene izrazito važan projekt – Hrvatski slučaj Hinkemann, kojim sam ušao u dokumentarnu ili pseudo-dokumentarnu fazu rada, iako se taj projekt nikada nije realizirao. U njemu sam htio raditi sa stvarnim ljudima, braniteljima oboljelima od PTSP-a i to na način da ih uključim u umjetničke procese, ali i da zajedno s brojnim suradnicima, sociolozima, psiholozima, teoretičarima i novinarima stvaramo zagovaračku platformu, koja bi probleme ove populacije predstavila na način drugačiji od HDZ-ovskog “Blut und Boden” i “od stoljeća sedmog” principa. Inače mislim da je velik problem da se tom populacijom lijeva politika uopće nije bavila, zbog čega su se desnica i Crkva postavile kao da ih jedino oni mogu reprezentirati. Mislim da to nije točno i da brojni branitelji niti ne misle tako. No nakon tog neostvarenog projekta je slijedila faza propitivanja i eksperimentiranja s participativnim kazalištem, pa su tu projekti “T-faktor”, “T-formance”, “Zagreb noću”, “I fuck on the first date”… A onda je krenuo niz započet s neostvarenim “Hinkemannom” u kojem sam radio dokumentarno kazalište sa stvarnim ljudima – “Timbuktu”, “Srce moje kuca za nju”, “Vatrotehna 2.0″… Zatim se ta faza počela usmjeravati na pitanje korjenite izmjene društva kroz projekte “Budućnost je sada”, “A gdje je revolucija, stoko?”, “Crna knjiga”… Za svaki projekt kojega sam radio sam mislio da je nužan. Svaki projekt je imao neki svoj poseban model proizvodnje. U svakom projektu su se desile neke specifične prepreke i neke specifične divne stvari. Svaka faza je nosila jednu drugu vrstu vidljivosti i drugu vrstu učinka. Na razini samoupoznavanja i samospoznaje, meni je svaka od tih faza bila bitna i formativna. Za ono što radim danas. I nažalost sam više učio na vlastitim nego na tuđim pogreškama. Što je karakteristika svake budale. 

* Uvijek je stvar sublimiranja i mash upa više izvedbenih umjetnosti. Tako je s plesom, glumom, glazbom, Montažstroj prilično uvijek ne išao uz klasično kazalište pa je provociranje bio znak prepoznatljivosti. Zbog kojih si izvođača – glazbenih, plesnih i inih ti postao čovjekom iza Montažstroja. U principu tvoji utjecaji od formativnih godina do danas?

Kada sam tek počinjao na mene su veliki utjecaj imali velikani umjetnosti 20. stoljeća – Brecht, Piscator, Artaud, Mejerholjd, Grotowski, Eisenstein, Majakovski, Tarkovski… Oni su mi važni i danas, zapravo su na mene puno više utjecali drugi umjetnici na početku, nego sada. U glazbi sam mislio da je novi val jako važan, volio sam Paket aranžman, ali s 30 godina odmaka mi je jasno da je glazbeni bunt komodificiran, prigrlila ga je glazbena industrija i pretvorila u robu, o čemu smo dosta govorili u predstavi “A gdje je revolucija, stoko?”. Puno knjiga je utjecalo na mene, puno sam predstava pogledao i na taj način formirao neki stav kako želim raditi, a kako ne. U tom smislu su možda i jedva gledljive predstave kojima sa prisustvovao imale neku svoju ulogu. Najljepši je osjećaj na svijetu kada pročitaš knjigu, pogledaš film ili predstavu i pomisliš – ovo je jebeno, da sam bar ja to napravio! To nije ljubomora u klasičnom smislu, nego neke veselje da postoje ljudi koji rade super stvari, ti trenuci su rijetki, ali me beskrajno vesele i nadahnjuju.

* Koliko ovisite o društveno političkoj situaciji i državno gradskim dotacijama i koliko vas one obavezuju ili eventualno stavljaju lisice na slobodu djelovanja? Konkretno ako Bandićev ured za kulturu pljucne lovu možete li raditi predstavu o korumpiranoj gradskoj upravi? Koja je koegzistencija na tim linijama?

Pa prvo, ja uopće to ne doživljavam na način da Bandić pljucne lovu, jer to nije lova niti njega osobno niti njegovog ureda, nego su to javna sredstva građana ovoga grada, koja se u tom jednom postotku izdvajaju za javne potrebe u kulturi Zagreba. Postoje javni natječaji na kojima komisije procjenjuju koji projekt ima odlike javne potrebe u kulturi, a koji nema. Daleko od toga da ti procesi nisu politizirani, ali ja ne mislim da je dodjelom sredstava netko meni napravio neku uslugu ili mi nešto poklonio, pa sam mu onda dužan, ja sam dobio javna sredstva da njima radim kulturne projekte od javnoga interesa. U predstavama se bavim nekim strukturalnim društvenim problemima, a ne dnevno-političkim, mada sam u brojnim projektima ukazao na neke vrlo konkretne stvari i ne mislim da me zbog toga netko kaznio. Sigurno ne bih trčao s Bandićem kako bih zadovoljio neke svoje interese. Moji politički stavovi su jasni, izgovorio sam ih u brojnim intervjuima, ali mislim da 28 godina rada ima neku težinu i da se Montažstroj ne može otpisati samo tako. Ali s druge strane već 28 godina Montažstroj nema neki prostor za rad, tražili smo od Grada Zagreba gradski prostor na korištenje, onda smo godinama bili u neproduktivnoj komunikaciji po tom pitanju. Unazad zadnje dvije godine se raspisuju javni natječaji za dodjelu prostora, redovno obilazimo te prostore i nadamo se pronaći nešto što će biti adekvatno našoj djelatnosti. Nama treba studio za stvaranje, pokuse, sastanke, susrete, montažu… Znači cca 100 kvadrata studijskog prostora i 30-ak kvadrata uredskog prostora gdje možemo raditi tako da ne ovisimo od projekta do projekta moleći druge kulturne institucije da nas privremeno udome. Za sada takav prostor nismo vidjeli na javnim natječajima, iako sam siguran da takav prostor mora postojati u hrvatskoj metropoli. Činjenica je da je u ovom gradu imali suradnje s raznim kazališnim institucijama, kulturnim centrima, tako da suradnja postoji. U projektima me najviše koče birokratski procesi, ja ne radim predstave u tri tjedna, radim na temelju istraživanja, pokušavam biti temeljit i grozim se sklepavanja nečega na brzinu samo da se zadovolje birokratske norme i rokovi.

* Generalno, čisto iz praktične strane, koji su načini ekonomske samoodrživosti nezavisne kazališne trupe skoro pa 30 godina na teritoriju kulturi zahvalnom i maćehinskom kako RH često jest? Koje su modeli samofinanciranja jer zdrava ekonomska logika da živite od prodanih ulaznica za svoje predstave ne funkcionira…

Reći ću vrlo jasno – ne postoji model ekonomske samoodrživosti kulture. Kultura je javno dobro koje treba biti financirano javnim sredstvima, njezina društvena svrha na tržištu bi se potpuno uništila. Mislim da se stvari ne smiju nikako gledati crno bijelo. Postoje problemi u kulturi, ali to ne znači da sve treba baciti na tržište. Postoje problemi u zdravstvu, pa ga se ne smije baciti na tržište, iako se to malim pomacima ipak radi. Isto je i sa obrazovanjem. To je otprilike kao kada se kaže – država upravlja loše svojom imovinom, ajmo ju privatizirati. A pri tom se nitko ne pita zašto se dešava loše upravljanje i nije li vrijeme za inoviranje modela upravljanja zajedničkim dobrima, a da oni pri tom ostanu u državnom vlasništvu. Neoliberalne politike su se provukle u sve pore društva, pa onda imamo prozivke o uhljebima, o sisačima državnoga proračuna… Kazališta se tjera da zarađuju ne znam koliko od ulaznica, da štancaju enorman broj premijera godišnje, mislim da to nema smisla i da od toga najviše gube kultura, umjetnost i ljudi koji bi u toj kulturi trebali participirati, bilo kao umjetnici i kulturni radnici, bilo kao gledatelji. Kazalište nije i ne može biti industrija, po svojoj prirodi se tome opire, kazalište je više manufaktura nego industrija. Pri tom se zaboravlja da jako puno ljudi više ne može izdvojiti 50, 100 ili 150 kuna za kazališne ulaznice, knjige, izložbe… Ljudi nemaju potrebu uzdizati se kulturno, ako otprilike gledaju što će jesti sutra i hoće li im nakon dospijeća rate kredita ili režija išta ostati.

* Posljednjih godina projekti su imali forme kombinacija performansa, techno rock koncerata, bilo je tu od obračunavanja s nostalgijom, preko autorskih prava, kredita, zabranjenih projekata, što je trenutno aktualno s cijankalijem i radio dramatiziranjima?

Ove godine smo se intenzivno bavili istraživanjem odnosa ljubavi i ekonomije. Ante Perković je u tom procesu rekao da ne zna što je ljubav, da samo hormoni znaju istinu. Ali s druge strane znamo koliko ekonomija utječe na naše živote, pa čak i te najintimnije sfere obitelji, ljubavi, reprodukcije. I zapravo sam sretan da smo naišli na tekst “Cijankalij §218” Friedrica Wolfa, koji se bavi pitanjem pobačaja iz aspekta 1929. godine u Weimarskoj Njemačkoj, kada je na snazi zabrana pobačaja temeljem paragrafa 218. Krenuli smo istraživati kontekst nastanka drame i shvatili koliko je to povijesno zanimljivo razdoblje, od ekonomske krize, uspona nacizma, sukoba na ljevici, odnosno kvazi-ljevici. Htjeli smo napraviti projekt kao multimedijsku platformu, povijesnu čitanku, gdje ljudi mogu čitati, gledati, slušati, preuzimati umjetnički sadržaj koji je dostupan svima, prostorno i vremenski neograničeno, za razliku od, primjerice, kazališne predstave. Okosnica projekta je ipak audio drama u osam epizoda, u kojoj pratimo priču o mladoj radnici Hete. Ona saznaje da je trudna, ali u isto vrijeme i ona i njezin momak ostaju bez posla. Žive u siromaštvu i gladi i sada se nameće pitanje – kako u takvim uvjetima podići dijete, čime se vlastitu egzistenciju dovodi u pitanje. Drama “Cijankalij §218” pokazuje kako se zakonska zabrana pobačaja prelama preko utroba siromašnih žena, a ne buržujki, koje uvijek mogu platiti stručan ilegalni pobačaj. Situacija iz Wolfova komada aktualna je i d
anas, jer bi se u budućnosti u Hrvatskoj mogla dogoditi slična stvar. Možda formalne zabrane pobačaja neće biti, ali će on biti nedostupan siromašnim ženama iz malih sredina, zbog priziva savjesti, počeka, cijene zahvata i brojnih drugih, suptilnih mehanizama. Po meni je licemjerno baviti se pitanjem početka života, ako je svako peto dijete u Hrvatskoj siromašno, ako je toliko djece nezbrinuto, ako su žene i dalje pod opresijom patrijarhata, prije svega – ekonomski neravnopravne, a zatim i politički potpuno pod-reprezentirane, ako je još uvijek toliko žena zlostavljano od strane svojih partnera… Evo, zato radimo ovaj projekt, da pokažemo da je ekonomija, ili materijalna baza ta koja “kroji naše sudbine”.

* Što je s filmom koji je jedne godine prikazan na Puli ali nije se distribuiralo klasičnim putem dalje, a svjedoci se kunu da je eksperimentala bila rijetko uzbudljiva kao tada?

Na projekciji filma “Potrošeni” na Pula film festivalu je stvarno bilo super. Zapravo sam imao dojam da je tek tada film imao svoju pravu premijeru – publika je bila zadovoljna, ocijenila je film sjajnim ocjenama, interes medija je bio dosta velik, očito je film polučio neki učinak baš tamo i tada… Projekcija mog prvog filma u Areni je posebno iskustvo na kojega sam ponosan. Film je uvršten u platformu Kinedok koja je bila fokusirana na alternativne kanale distribucije dokumentarnih filmova, tako da se film prikazao u 60-ak projekcija u Hrvatskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj i Mađarskoj. Nitko nam se nije javio od drugih distributera, ali s obzirom da se radi o mom prvom filmu, možda je zbog toga prošao ispod nekih radara. Više mi je upitno da jedan takav film, koji je ipak obišao neke festivale i osvojio nagrade, ne može biti prikazan na javnoj televiziji u Hrvatskoj. HRT je prvo raspisao natječaj za otkup prava prikazivanja dokumentarnih filmovima, a onda je svim dokumentaristima, pa i nama, poslao odbijenicu uz obrazloženje da nemaju sredstva za dokumentarni program. Razumijem da se to odvijalo u vrijeme dok je HRT bio u restrukturiranju iz javnog servisa u službeno glasilo HDZ-a, ali svejedno, raspisati natječaj za neki sadržaj, a onda reći da za njega nema sredstva i potrebe je prilično skandalozno i to su već komentirali brojni renomirani dokumentaristi na hrvatskoj sceni.

* Smeta li te kada te ispituju i tvoj angažman povezuju s životnom dobi kao da postoji biologški vijek trajanja nadrkanosti i potrebe za reakcionizmom te da nije prirodno ako se sa 17 prestaneš buniti i dizati srednjak u srednjoj školi?

Ja sam nadrkan jer vidim previše stvari oko sebe koje me tjeraju da vrištim. Takvih stvari je bilo i 90-ih i danas, i iako sam u međuvremenu sakupio godine, mislim da se o nepravdi treba govoriti i da se s nepravednom raspodjelom bogatstva i moći ne smijemo pomiriti. Da, nekad me ljudi pitaju kako to da se nisam “institucionalizirao”, kako to da nisam zauzeo neku poziciju, ili kako se kolokvijalno kaže “uhljebio”, kako to da s mladima ne radim na Akademiji dramskih umjetnosti, ne znam, moć me nikada nije zanimala, a niti lizanje tuđih guzica, pa mi preostaje jedino da budem to što jesam. S druge strane mislim da Montažstroj je kulturna činjenica na temelju medijske percepcije i publike koja prati naš rad godinama. Istina je da ljudi mladost povezuju s buntom, a reakcionarnost sa starošću, ali to je isto jedna od ladica koje ne moraju biti točne. Radio sam i sa ljudima starijima od 55 plus i sa mladima, mogu reći da ponekad stariji imaju potrebu buntom i borbom, kako bi se iskupili za neke borbe koje su propustili, s druge strane, mladi često znaju biti prije svega apatični i cinični, čini im se da se ne vrijedi boriti jer se promjene ne dešavaju. Recimo, meni je jako bitna predstava “Generacija 91-95”, u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, stvarno sam uživao raditi s mladićima na toj predstavi, ali njihova razmišljanja unatoč mladosti nikada nisu bila pretjerano revolucionarna.  A da se vratimo na pitanja ekonomske samoodrživosti kazališta, evo, to je predstava koja je bila samoodrživa i koja je mogla profitirati od ulaznica, odigrana je 70 puta, pobrala nagrade, ali je njezina samoodrživost počivala na tome da dečki koji su glumili u toj predstavi nisu bili plaćeni. Tako da, očito sam bio u krivu kada sam rekao da ne postoji samoodrživost u kulturi, da budem ciničan, kada je postojao na primjeru te predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih. Mislim da ja ne pokazujem srednji prst u svojim predstavama, nego možda kažiprst, pokazujem da postoji i drugi način od kapitalizma, da postoji šansa za bolji svijet, nisam jedini koji tako misli, niti jedini koji nešto takvo radi… A oni koji to doživljavaju kao srednji prst vjerojatno misle da bi stvari trebale ostati ovakve kakve jesu.

* “A gdje je revolucija stoko?” čini se svakom sezonom aktualnijim s obzirom na masturbiranja vlasti po tjemenima puka. Reci, zaslužuje li narod takvu vlast i zašto su Hrvati toliko nezainteresirani i inertni kad dozvoljavaju cirkus u državnim elementima? Jesu li glupi ili su samo spori? I ima li nekog svjetla na kraju tunela ili se stvar samourušava?

Da, “A gdje je revolucija, stoko?” je toliko aktualna da je i Depeche Mode napravio pjesmu na tu temu – pod istim naslovom. Zaboravili su jedino spomenuti stoku. To je dokaz da se pitanje izostanka revolucije ne odnosi samo na Hrvatsku. Kladim se da u Americi postoji neki tvoj pandan koji se pita – “Jesmo li mi Amerikanci glupi?”. Mislim da i u Francuskoj postoji neki tvoj pandan koji se pita – “Koji je kurac nama Francuzima?”… Ne vjerujem o priče o “mentalitetu”, o tome da građani mogu biti glupi, oni samo mogu biti dobro trenirani da vjeruju u neku priču jer im je obećan bolji život. Već dugo svjedočimo krizi predstavničke demokracije, a sada ona dolazi do kulminacije, pozivom na ratna stanja, izvanredne okolnosti, zveckanjem oružja i sličnim mehanizmima se možda može privremeno zadržati kontrola u toj krizi. Svjedočimo vremenu u kojem postojeće ekonomske i političke paradigme propadaju. Vrijeme je da se građani usude izaći iz sveopćeg i sveprožimajućeg cinizma i bezizlaznosti i da povjeruju da je u njihovim rukama moć radikalne izmjene svijeta, da povjeruju u to da to mogu učini zajedno. Za to je potrebno vrijeme. Sad, da li ćemo svjedočiti nekoj velikoj destrukciji prije nego što se nešto promijeni, ili ne, ne znam, cijeli svijet trenutno izgleda zastrašujuće, ne bih u tom ogromnom svijetu upirao prst u građane jedne male i relativno geopolitički nebitne kolonije na periferiji Europe. Što nas s druge strane ne čini manje odgovornima da pokušamo stvari gurati prema nečem smislenijem i pravednijem.

* Kako ste stalno pokrećuća družina vjerujem da se projekti u loopu vrte i samonameću. Što je u planu u sadašnjosti, bližoj i daljnjoj budućnosti? Koje se teme samonameću?

Naša stalno pokrećuća družina, odnosno, stroj za montažu atrakcija, ostao je bez nekih kotačića koji su bili jako važni. Godinu 2017. smo dočekali s tužnom viješću da je preminula Ivana Popović, moja prijateljica i suradnica Montažstroja od davnih dana do recentnih projekata. Gubitak jedne takve super-žene, super-umjetnice je prestrašan. Teško mi je vjerovati da je nema, u mislima mi je i dalje njezina vedrina i spremnost nekog bezuvjetnog i bezrazložnog davanja, njezina velikodušnost. A onda smo ostali i bez Ante Perkovića, koji je posljednjih godina bio sastavni dio stroja. Teško mi je još uvijek o tome govoriti, jer nema riječi niti sto riječi koje mogu opisati koliko nam je značio i koliko je njegov nenadani odlazak težak. U planu nam je dovršiti projekt “Cijankalij §218”, posljednji projekt kojega smo radili s Antom. Nakon toga nam je u planu projekt “Proslava” – predstava kojom ću obilježiti svoj 50 rođendan, ali i neke druge jubileje koji se samonameću u kontekstu 2017. godine. Pred nama je i produkcijski proces dokumentarnog filma “Nedovršeno” o Sveučilišnoj bolnici Zagreb i razgradnji javnog zdravstvenog sustava. Izazovi su pred nama, nažalost ih nećemo dijeliti s nekim ljudima koje smo izgubili na početku ove zastrašujuće 2017. godine. Nadam se da će ta godina ipak donijeti neku nadu, da će se ljudi početi udruživati, cinizam zamijeniti entuzijazmom, očaj borbom, gnjev solidarnošću. I da završim citatom Marka Fisher, koji mi je dosta značio iako ga nisam poznavao, a koji se ubio u siječnju 2017. godine: “Emancipacijska politika uvijek mora uništiti privid ‘prirodnog reda’, mora razotkriti da je ono što je prezentirano kao nužno i neizbježno zapravo puka slučajnost, kao što mora učiniti ono što je prije osuđeno kao nemoguće – ostvarivim.”

Anđelo Jurkas

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame