Glazba Kritike

Sheryl Crow: Be Myself – biti svoja, a izgubiti mojo

Misuri mi je osto poznat kad sam pošo čitat one pisane romane o Vajat Erpu i njegovim poniklovanim koltovima i njegovom haveru Dok Holideju. Al da sam nešto što se tiče muzike bio upoznat sa ovom državom, nisam. Tako da kad sam prvi puta čuo za ovu Misurijanku, baš je i nisam nešto plaho zarezivo. Jedini zvuk iz takvih podneblja koji mi je poznat je onaj Enia Morikonea, a ove neke kaubojske pjevaljke ne ulaze mi u uho sa svojim, istina, hvale vrijednim producentski vrhunski odrađenim pjesmama. Znaš, vidiš ti kad slušaš naslovnu pjesmu “Be myself” teksaški autoput, stekhause, bordele, likove sa stetsonima i ogromnim furgonima na koji su nakačene prikolice u kojima se nalaze konji za rodeo, benzinske stanice, crvenilo Grand Kanjona, ali mislim ono šta? Isto je kad slušaš i narednu “Alone in dark” ili “Halfway there”. Lijep i krasan je američki jug protiv kojeg nemam ništa protiv, ali odavno mi je to postalo izlizano još sa rednek reperom Kid Rokom. Jer uvijek kad mi se jug Amerike predstavlja kroz ovakve pjevaljke, ja znam da je to podneblje sa pravilom “gdje se prvo puca pa onda postavljaju pitanja”. A onda i ta njena tematika u pjesmama “te sam napola puta”,” te mi je daleko”,”te se vraćam”,daj bona uhavizaj kuda ćeš. Uglavnom, slušati ako radite kao kamiondžija gastarbajter u Teksasu.  Jer album je samo za toga. (Alan Hajduk)

5/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame