autorski tekstovi KOLUMNIZAM PRIRODA & DRUŠTVO

Imigrant RH: Odlazak u Kanadu

Poziv da napišem koju riječ o mojem imigranstkom iskustvu i boravku u Kanadi natjerao me da po prvi put, otkako sam prije 20 godina napustio Balkan, ozbiljno razmislim o tom životu. Dvojio sam koje bi teme čitatelju bile zanimljive. Sugerirano mi je da pišem o životu hrvatske zajednice ili pružim praktične savjete (kako emigrirati, srediti papire, naći posao i sl.).  Nisam siguran da tu mogu pomoći. Dvadeset godina je puno vremena i mnoge stvari su se promijenile. Zakoni, emigracijska politika, ekonomija i društvo su drugačiji nego kad sam prvi put sletio na novi kontinent. S iseljeničkom zajednicom Hrvata nisam previše upoznat . Koliko znam (ili mislim da znam), zajednica se okuplja oko crkve, folklora  i nogometa. Ja se držim miljama daleko od tih institucija.

Uprkos tome, imigracija je vrlo zanimljivo iskustvo,  doživljaj i proces koji čovjeka mijenja, ali nikada ga do kraja ne promijeni. Nikada neću biti, niti se osjećati kao stopostotni Kanađanin. Uvijek će manji ili veći dio mene pripadati kraju iz kojeg sam emigrirao. S druge strane, više ne pripadam svojoj prvoj domovini. U jednom smo se trenu rastali i pošli odvojenim putevima. Svaki put kad se ponovo sretnemo zaključimo da smo još više različiti i udaljeniji nego prilikom zadnjeg susreta. Kad govorim engleskim jezikom, izdaje me balkanski naglasak. Nikad neću moći dovoljno izvrnuti jezik da pravilno izgovorim glas „th“. Uvijek ću pobrkati barem jedan određeni ili neodređeni član u tekstu koji pišem na engleskom jeziku. A opet,  kad pišem ovaj tekst na materinjem, grčevito se borim da mi sintaksa ne bude engleska i da rečenice zvuče skladno i u duhu jezika.

Moje imigrantsko iskustvo je jedno od mnogih. Milijuni ljudi na ovom kontitentu došli iz drugih dijelova svijeta.  Sve nas je više. I bit će nas još više. Svijet se mijenja. Budućnost pripada emigrantima. Širimo se na sve strane svijeta i u sve  staleže društva. Pa ipak, iako nas ima puno i prolazimo kroz sličan proces, svaka emigrantska priča je osobna  i posebna. Moja je, vjerujem, bila lakša i manje dramatična nego mnoge druge. Ipak je priča. Osobna. I posebna.

Hrvatsku sam napustio poslije Božića 1996. U usporedbi s sadašnjim stanjem, u  to doba se još nije masovno odlazilo van, pogotovo ne preko oceana i ne zauvijek. Razlog za moj odlazak nije bio ni ekonomske ni političke prirode. Vjerovali ili ne, otišao sam zbog ljubavi. Dvije godine ranije, kao student u Zagrebu, upoznao sam osobu koja je u taj grad pobjegla od rata. Zaljubio sam se u curu iz Sarajeva. Sreća je trajala godinu i pol, sve do dana kad mi je rekla da je njena obitelj dobila vizu za Kanadu i da mora tamo ići s roditeljima. Tata i mama su, kao mješoviti brak, bili nepoželjni s obje strane linije. Jedina opcija za normalan život im je bila neka treća zemlja. Bili su odbijeni od Australije (srećom, ipak je ta zemlja na kraju svijeta), ali im je Kanada pružila utočište preko svog programa za useljavanje izbjeglica. 13. studenog 1995 ispratio sam je sa Plesa. Bio je to jedan od najtužnijih dana u mom životu.

Prije odlaska, dogovarali smo razne opcije i pravili planove od kojih su svi uključivali njen povratak.  Nije mogla ostati u Zagrebu sama jer izbjeglički program prima samo kompletne obitelji:  idu ili svi ili nitko. Prvobitna ideja je bila da ode tamo, nauči francuski jezik, dobije državljanstvo i onda se vrati. Nismo ni razmišljali o zajedničkom životu u potpuno drugom dijelu svijeta. Na kraju smo ipak, pažljivo važući sve opcije, zaključili da je ipak najbolje da ode, snađe se i da ja što prije pođem za njom.

Čim je sletjela u Montrealu počela se raspitivati o najboljem načinu da me dovede u Kanadu. Njena probitačnost i determinacija ne poznaju kuturne i jezične barijere; nema za njih informacijskog ili birokratskog zida. To je bilo vrijeme kad je Internet još bio u povojima i informacije nisu bile lako dostupne. Trebalo je telefonirati, ispitivati, zakazivati sastanke. Bilo je  jako malo informacija, pogotovo točnih, o životu u Kanadi. Kad smo išli tamo, išli smo kao u drugi svijet, ne znajući što nas čeka. Google nije još postojao, forumi i inernet komunikacija su bili u povojima. Priče koje smo čuli su bile ili preuveličane ili samo djelomično točne.

Ispalo je da je najlakši i najbrži način da me dovede u Kanadu (pošto nije imala ni love ni stalnog zaposlenja da me izdržava) preko vjenčanja i programa spajanja razdvojenih obitelji. Plan je bio jednostavan. Vjenčamo se i tim činom postajemo razdvojena obitelj. Onda appliciramo za moju vizu preko ubrzanog procesa, jer su takvi slučajevi u to vrijeme imali prednost. Iako smo bili mladi i nikad do tada nismo razmišljali o braku, zaključili smo da nije „big deal“; ionako smo mislili živjeti zajedno u Kanadi, bili vjenčani ili ne. Ubrzano smo prionuli k rješavanju bračnog pitanja. Skužili smo da Kanada i Hrvatska priznaju „proxy wedding“, odnosno vjenčanje putem punomoći. Po uputama kanadskog advokata, svojoj je najboljoj prijateljici dala punomoć da se u njeno ime uda za mene. Otišao sam u matični ured na Trešnjevci i objasnio slučaj. Imao sam sreće i naišao na susretljivu i poduzetnu matičarku. Znala je za mogućnost vjenčanja preko punomoći, ali se nikad s tim nije srela u praksi. Bila je zaintigirana i vidno radosna što radi nešto novo i drugačije. Uz njenu pomoć, sredio sam sve papire i 11. svibnja 1996. ušetao s malom grupom frendova u gradsku vječnicu na Gornjem gradu. Sve je bilo gotovo za petnaestak minuta. Bili smo vjenčani, iako nije prisustvovala samom činu. Tu večer nazvao sam je telefonom i potvrdio da samo bračni partneri. Kasnije smo se zezali da smo imali najsiromašnije vjenčanje tog dana: nismo imali ni mladu. S vjenčanim listom prevedenim na Francuski (živjela je u Montrealu, centru frankofonske Kanade) i hrpom drugih dokumenata pokrenuli smo proces. U srpnju sam popunio formulare, u rujnu otišao do Beča u kanadsku ambasadu na razgovor i već početkom studenog  imao „landed immigrant status“. Automatski sam dobio sva prava kao i ostali Kanađani, osim prava na putovnicu i pravo glasa na izborima.

Negdje između razgovora u Beču i dobijanja vize otišao sam na liječnicki pregled. Bilo je to u Zagrebu, u klinici koju je propisao kanadski konzulat. Liječnica i sestre su bile ljubazne i susretljive:
– I tak, idete malo do Kanade?
– Pa ne baš malo, vise onak’ na duži rok…
– I treba, mladi ste, zakaj ne probati. Ovde ne nikad dobro…. Uostalom, uvijek se lako vratiti….
– Je, u pravu ste…
– Sve je u redu. Zdravi ste. Ma i da niste, tko bi vam htio pokvariti to…. Sretan put. Sve bude kak treba…

Hrvatsku sam napustio poslije Božića. Otišao sam tiho, gotovo tajno. Samo najbliža obitelj i prijatelji su znali da idem. U zraku je još bio smrad rata, a ja, naravno, nisam odslužio vojsku. Bojao sam se (vjerojatno iracionalno) da me ne zaustave na Zagrebačkom  aerodromu, pa sam poletio iz Beča. Odlaska se ne sjećam. Ni jednog detalja. Imam par fotki tog i prethodnog dana, ali ni one ne mogu probuditi sjećanje. Sve je u magli. Sletio sam u Montrealu, na aerodrom Mirabel,  usred zime. Minus 20 do minus 30 celzija, pa dodaj još desetak stupnjeva za faktor vjetra. Snježna mećava. Vjetar broji kosti. Vremenska razlika 6 sati. Priroda me dočekala bas kao i milijune drugih emigranata prije mene. Moja ljubav me je dočekala s velikim osmjehom i suzama u očima. To je to. Vise nema povratka.

Berislav Sabolić

Komentari

Reklame