Aktualno autorski tekstovi inmediasres Zabava

Ines Huskić Yness: Zašto sam napustila RH – Amsterdam: Hrvatska 1:0

Nemali broj ljudi pitalo “Zašto” i nerado dajem odgovor, a kamoli opširan jer ne želim fokus vraćat na negativu. Ionako je kod nas ima za rezat zrak nožem i ne želim svojim prijateljima koji su još u Hrv. Utrljavat jedno te istu priču kroz koju ionako svakodnevno sami prolaze. Ok. Ima ona: “Svaka ptica svome jatu leti. “Uz hrpetine dobrih prijatelja, obitelj u Hrvatskoj, čak i uz mogućnost da za razliku od mnogo Hrvata nađem posao i normalno živim od plače, činilo se da ostajanje u mentalnom sklopu koji tamo vlada opet stajanje na mjestu, ako ne i u rikverc. Zaključila sam da moje lijepo “mikro jato” nije dovoljno kad mi cijelo jato ne štima. Dakle, prva motivacija odlaska: zato jer nije Hrvatska, druga – zato jer je Amsterdam wow.

Zašto Hrvatska ne?

Nakupilo se jako puno situacija u mom životu u Hrvatskoj kojoj sam se pitala “Dobro jesam li ja luda ili …?!“.

Sistem:

  1. Plaću ćeš možda dobiti, a možda nećeš. Iza hrpe poslova stoji neki krim. milje pa se ti onda žali sudu koji ćeš opet skupo platiti s lovom koju nemaš i sve skupa će ići u zastaru prije neg rješiš. Kad bolje razmislim, trebala sam odmah u krimose jer to je najbolji CV za doći do pozicije kod nas. Što veća ljiga, veća pozicija i više novaca. 
  2. Porezi – cure na sve strane, a mnogo cesto na sve što je nebitno (fontane, nogometni stadioni). Zagreb, glavni grad izgleda očajno. Skoro jedino lijepo sagrađeno u nas je ono što se gradilo kad Hrvati nisu sami sobom vladali.
  3. Vodstvo – jedan od razloga zašto sam glasala pro EU jer sam znala da nas nitko izvana neće sjebat u tak kratkom roku kak smo mi uspjeli sjebat sebe. Čini se da možemo biti odlični radnici, ali malo kad dobri šefovi i vladari. Kao da baš ne kužimo da moć i ovlast nosi odgovornost, zahtijeva žrtvu i empatiju.
  4. Obrazovanje – istina stekla sam veliku širinu kroz naše nekonkretno obrazovanje, ali na pomisao da će i moja djeca prolaziti traume koje sam ja i frendovi prolazili kroz školovanje – pedofili, luđaci, ovisnici, egotriperi, nesposobni učitelji, korumpirani profesori, zločesti ljudi koji nemaju nikakve kompetencije za podučavanje neke materije mladim ljudima, me užasava. Katastrofa zastarjeli preopširni kurikulum, gušenje individualnosti. Crkla su mi i živci i kičma sa 16 da bi zaradila svoje petice, a od tog svega ama skoro niš nije iskoristivo. Trenutno Zagrebačko Sveučilište nije ni u prvih 500 na svijetu, a onda možete zamisliti na kojoj su poziciji ostala. Čini mi se nehumano ne osigurati nešto bolje. (ako nekog zanima – OŠ Josip Juraj Strossmayer, gimnazija XV – MIOC, Farmaceutsko-biokemijski fakultet)
  5. Javni prijevoz – ona noćna mora od ZETA za koju nikad ne znaš hoće li stvarno doći ili ne, a jednosmjerna karta košta jednako ako ne i više kao u Amsterdamu gdje sve funkcionira na sekundu.

Mentalni sklop koji ne štima:

  1. “Zlatna” sredina – osrednjost se glorificira, pretjerana ambicija minira, od strane pojedinaca, kolega, šefova, gdje god kreneš. Ljudi se zadovoljavaju lošim TV programom, lošim zabavljanjem, lošom politikom.
  2. Vrijeme je relativno – Manjak odgovornosti prema tuđem vremenu me možda najviše pogađao na svakodnevnoj razini. Dogovori se zaboravljaju, kasne, ne dogode se, a ne odgode se ili obavijest o otkazu suradnje dobiješ to jutro. Neefikasnost je na profi nivou kod nas.
  3. Osuđivanje – najdraži hobby kod nas. Ali ne korumpiranih političara i krimosa, neko susjeda i sebe međusobno. Gleda te se čudno za netipičnu odjeću, za neuniformirane životne odluke, a i za svaki drugi tip različitosti. Moji best frendovi koji su gay nažalost ne mogu pod normalno sa svojim partnerima šetat i poljubit se na cesti za razliku od mene. Ne mogu olako dati do znanja da su gay na poslu. Također svako odstupanje od referente putanje je čudno – ljudi se primjerice zgražaju kad kažeš da se ne vidiš nužno kao roditelj. Iako masa tih istih ljudi nije uopće svjesna da nisu podobni za nosit odgovornost psiho-fizičkog odgoja nove osobe. Ti si nesvjesna bitnih stvari u životu, malo onako na svoju stranu, ponašaš se mlade nego bi trebala za svoje godine 😀 (#damnright)
  4. “Što će selo reći” – Kod nas se ljudi nerijetko žene jer se to očekuje, zbog roditelja, zbog religije, jer ne znate što ćete sa sobom nakon par godina veze pa je to logični slijedeći korak. I tada kod nas vjenčanje nerijetko organiziraš ne po svojim željama, nego po očekivanjima familije. Ako si slučajno zatrudnila, nema veze što ne želiš ili što iz nekog razloga ne možeš odgajati dijete niti ti je ta osoba netko s kim bi proveo život. Kakav abortus?! Rodi, ženi se da susjed, crkva i društvo, a posebno religijski fanatici koji stoje ispred Vinogradske bolnice ne kažu da si kurva bez srca. Ta konstantna opterećenost što ljudi o tebi misle ko da se već uvukla u hrvatski genetski kod .
  5. Kičme fali – ljudi se ne žele buniti. Reći na fakultetu da je profesor korumpiran, da slaže nenormalne ispite, da ne zna raditi svoj posao, da je subjektivan u ocjenjivanju. Strah od osvete te osobe na poziciji, strah od osude drugih beskičmenjaka koji su se preduboko uvukli korumpiranom vladaru u dupe je prevelik. Reći poslodavcu: “Halo ko će platiti prekovremene, zašto kasni plaća?”. Zaboravi! …to ide i za najobičnije “tramvaj” ili “čekanje u redu” situacije – sve je to instantni skandal, svi gledaju i slušaju koji si ti to problematičan lik ” jer konstruktivna debata ne postoji. Odmah nervoza i vređaona.

Zašto Amsterdam da?

O odlasku razmišljam od kraja fakulteta no razvoj osobne situacije u kojoj sam mijenjala karijere je sve skupa se odgodio.Dok sam bila na faksu, radila sam paraleka, štedila i malo malo zapalila putovati po Europi pa sam usputno njuškala u kojem gradu je kakva situacija. Amsterdam je odmah dao feel good vibe. Šarm malog grada, a prilike velikog. Teško je dati objektivnu sliku jer sam doselila eto pred pola godine, ali ovo su doživljaji do sada.

Prilagodba

Ne mogu čak ni reći da sam imala osjećaj prilagodbe. Osjećam se doma mnogo više nego doma. Naravno situacije su jako individualne. Ovisi od osobe do osobe, da li dolaziš raditi ili tek tražiš job, jel dolaziš sam ili ne. Isto tako još uvijek najnormalnije svaki dan whatsapp-am s best frendovima i starcima tako da nemam neki osjećaj da mi fali Hrvatska. Čak i klima mi bolje odgovara.

Sistem

1. Hrana – jedem zdraviju hranu za manje novaca. Jedem iz marokanskih i turskih shoppova gdje je baš jeftino i fino. Sve redom. Naravno supermarket voće i povrće ko i kod nas ne valja i imaju jedan lanac koji se zove Albert Hijn koji kao i naš Konzum gleda oderat na čemu god može ( ..i opet nije skuplje nego kod nas) . Brancina također uzimam u ribarnici za manje novaca koji je vrhunske kvalitete. Kapitalac lignja od pola kile 14 eura je kila npr.

2. Zdravstveno – hm nemam još iskustva sa zdravstvenim, ali je privatno i dosta skupo. Doduše nijedno zdravstveno te ne smije odbiti na temelju prijašnjih stanja. Ako želiš sve pokriveno (zubar, bolnički troškovi, terapije..) doći će te cca 150 eura mjesečno uz 380 eura godišnje za “ vlastiti rizik”. Preventivna medicina nije neki spektakl jer za sve sto se događa ideš kod liječnika opće prakse koji može i ne mora prepoznati bitnost pretraga u bolnici ili slanja specijalistu. Kod nas se skupe pretrage još uvijek lako dobiju. Prednost ovdje je da kad te pošalju, pune pretrage i brigu dobiješ odmah, a ne ko kod nas za 9 mj. kad si možda već jednom nogom u grobu. Isto tako ako si teže bolestan njega i iznosi koji su pokriveni su mnogo veći i ta briga je deluxe razina. Iz kulturoloških razloga žene ovdje u velikom postotku rađaju doma što mi je užasno ludo. Doduše, sada možeš birati ako želiš rađati u bolnici i ovisno koju policu osiguranja si uzeo, ti je porod u bolnici pokriven ili moraš nadoplatiti.

3. Socijala – support je dobar. Ako imaš manje, prijaviš se, država pomaže i oko stana ,vraća porez, vraća pare od zdrastvenog ako ga nisi koristio itd. Održavaju srednju klasu i obuzdavaju klasne razlike velikim porezima za bogate. Za sada

4. Radni uvjeti – za razliku od iskustava koje čujem od svojih prijatelja u Hrvatskoj koji rade po privatnim firmama, mi smo mnogo više truli kapitalizam nego na “trulom zapadu”. Kod nas i moje iskustvo i iskustvo prijatelja čije priče sam svakodnevno slušala ima mnogo više slučajeva u kojem se radnika gleda potplatiti, ne platiti, ne platiti mu prekovremene, božićnicu te često radiš i od doma vikendom ako treba. Kod nas se često iskustvo i znanje ne cijeni i šef te gleda diktatorskim očima: “Ako nećeš ti, bude netko drugi! Budi sretan da imaš uopće posao.“ No koliko sam čula i tu se po privatnim firmama radi puno i prekovremeno samo dobiješ bolji tretman za taj minuli rad.

5. Kulturni život – je dobar da se smrzneš, izlasci koštaju ako ulaziš u klub minimala 10,15 eura, ali za kontra balans ima i jako puno malih free evenata i radionice za badava koje nikad ne bi našao u Hrvatskoj. Država subvencionira masu edukacija i evenata za mlade. Isto tako cijene novitete, orginalnost. Dobra mjuza svira čak i u bankama, ali to je stvar ukusa . Na osobnom nivou nisam znala da će mi toliko značiti da svira nešto “urbano” svugdje gdje uđem. Također ne možeš čuti 100 istih pjesama da se vrte unazad zadnjih 30 godina ko da su juče izašle što je često slučaj po našim eventima i izlascima.

6. Stanarina – daleko najveća mana Amsterdama je užasavajuće skupa stanarina zbog velike navale na grad. Jako puno Nizozemaca ili ima zato svoje nekretnine ili dobivaju subvencionirani smještaj od države. Ipak, s normalnom plaćom se da isfinancirati i ja osobno to uzimam kao cijenu koju plaćam da bi živjela u jednom od najprivlačnijih gradova na Svijetu. 

7. Mentalni sklop – otvorenost, tolerancija na različitost, dapače čak i opća stimulacija različitosti je nešto što obožavam ko Nizozemaca. Navodno su pravi Nizozemci dosta distancirani i ne bondaju se olako i nema naše spike da te odmah pozovu doma i nahrane. Trebaju te dobro znati da bi te pozvali u kuću. Nije moje iskustvo za sad, ali tako mi pričaju. Isto tako vladaju priče da kad ti ponude kekse se podrazumijeva da ćeš uzet jedan za razliku od nas gdje hraniš svoje goste do besvjestice. Mentalitetom su štedljivi, radišni. Kad ne rade onda su opušteni, nema nervoze, sve flegma. Također ta granica kad se radi, kad ne, je vrlo jasna i nema zabuna niti zlouporabe. Pravi Nizozemci se ne prežderavaju, mršavi su i puno se bave sportom. Svatko je odgovoran za svoje zdravlje i nisu skloni smišljanju isprika. Trči se po kiši, snijegu, oluji, na -5 i plus 25. Jedino pitanje je li zaista to želiš ili ne. Pragmatizam maksimalni što mi kao nekom opsjednutim efikasnošću jako paše.

8. Direktnost – ne gubi se vrijeme, odmah u facu što je dobro, što nije, ko kome kada što daje i što se dobiva zauzvrat. Live and let live – je čini se mantra ovdje. Demokracija je na visokom nivou. Duboko vjeruju da svatko ima pravo biti što je i živjeti kako želi dok god ne ugrožava druge ljude. Čak i da u svoja 4 zida misle nešto drugo, ne dozvoljavaju si tlačiti cijelo društvo svojim prosudbama

9. Ljubaznost – ljudi se tu mnogo više smiju jedni drugima i uspostavljaju kontakt očima. Na cesti, u liftu, u redu za čekanje. Na cesti trube samo ljudi koji evidentno nisu odrastali u nizozemskoj kulturi.

Nizozemska za Hrvata

Otežavajuće okolnosti – nizozemski jezik ako nemaš struku koje nije vezana za jezik .

Nije nesavladiv, ali definitivno nije lagan. Također nemamo još radne dozvole pa jedino kako se može raditi je freelancat na više strana što je tricky. Svakodnevni život je lagan ili nije ovisno u kakvoj si poziciji došao. Tu nema jedinstvene situacije.

Povratak ili ne?

Teško je raditi projekcije kako će se stvari kretati u budućnosti i da li ću biti jednako oduševljena za par godina. Ima tu još dosta toga za proći i svjesna sam da idealno mjesto za život vjerojatno ne postoji. Ne znam ni da li će mi faliti više dragi ljudi u Hrvatskoj nego mi fale sada kao i sam Zagreb u kojem sam odrasla. Možda me opere pod stare dane kako ljudima obično dođe pred penziju da završe život gdje su i počeli. Za sad se ipak nadam ne doživjeti penziju u Hrvatskoj kad u pekarnicu “Romaju” pokraj mene ulazi bakica kost i koža, drži snopić žutih kovanica i pita: “ Što mogu kupiti za ovo? ”. Pamtit ću do groba. Trenutno ostajanje u Hrvatskoj za mene bi značilo samo da sam odabrala živjeti u prošlosti, a amsterdamska sadašnjost mi je prekrasna i daje mi naznake da me ovdje čeka i solidna budućnost. Sretno svima gdje god odlučili živjeti.

Ines Huskić Yness

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame