Glazba inmediasres Kritike teatar

Naša bila štorija: Vaša bila štorija – kolekcija svih mogućih Dalmoš klišeja

Dalmatinsko srce, šoldi, starine, jubav prema modi, jubav prema bilon, jubav prema posuđivanju motiva, jubav prema moru, jubav prema jubavi, jubav prema ženi, jubav prema cmakanju, jubav prema klišejima  i štoritelingu. I tako u krug stotinama tužnih godina unatrag. Sve prsnuća od jubavi.

Kada ste ljubitelj putovanja klišejima, arhaičnim narodskim tugaljkama, estradizacijom i patetiziranjem svakog mogućeg segmenta kazališta i glazbe onda obično kliznete u prenaglašavanje koje pak nužno vodi u patetiku, karikiranje i karikaturu kojoj to nije bila namjera.

“Naša bila štorija” godinama je romantična priča o zabranjenoj ljubavi, ali i oda gradu Splitu i njegovim ljudima, običajima i jedinstvenom načinu življenja. Duboko prožete emocijama, humorom i ćakulom karakterističnom za grad pod Marjanom, pjesme iz ‘Naše bile štorije’ izmamit će vam osmijeh na lice i razgaliti srca te nas svojim motom podsjetiti da “sve ča jubav složi, nije grij” pokušavaju nas uvjeriti tvorci predstave i mjuzikla koji bi nakon dugog niza godina želio pomiriti Split iz Malog i Velog mista, onaj Smojin i Mosorov Split u kojeg se kunu domaći jer je pun duha, humora, vickastih dosjetki, strasti i ljepote. Sve je to namjera bila servirati uz poligon domaćih estradnjaka predvođenih neizbježnom Severinom, za kojom slijede Goran Karan, Danijela Martinović, Giuliano, Tedi Spalato, Stefan Kokoškov, Mirella Meić, Zorica Bučić i lokalna glumačka legenda Joško Ševo. U uprizorenju redateljice Nine Kleflin a glazbenim aranžmanima i kombinacijama Nene Ninčevića i Gorana Karana.

Ali onda se dešava izlazak ekipe na stage. I sav taj saharin rastopljen u limunadi se pretvara u patetično nostalgično cviljenje za Splitom iz vremena kad je Ajduk vridija zeru više od Dinama i Zvezde i Partizana, kad su dame bile bile i sve čedne, zgodne, nasmijane. kad je život bija sporiji i ljudskiji nego je danas. Jedina svjetla točka i povremena duhovitost je na račun Mirelle Meić i Zorice Bučić kao Klare Ćimavice i Mare Kaciole koje će naravno povezati s partizanima i ustašama, a Joško Ševo će ispričati kako je Mare imala dva muža, jedan je bio partizan, drugi ustaša. Trik narodnog humora je naravno u tome da su obojica preživjeli Drugi svjetski rat, ali njenu kuhinju nisu…ahahahahahahahahha, zaorilo se Gripama na premijeri a ne sumnjamo da će i Zagreb pun patriota pasti pod neviđenim šarmom. Pojavljivanje Tedija Spalata kao barba Luke Kaliterine, Ajdukovog dobrog duha  nosi šarma, ali opet će Joško Ševo zakucati čavao publici u čela nostalgičnim uzdahom da “Bože mili di su ta lipa vremena” da bi se dokukalo za vremenima kad je Ajduk zabija Zvezdi i finilo uz urlik oduševljenja lokalpatriotizma presuvčenog u glazbeni i scenski kič. Jedino nije jasno da li predstave ili koncerta jer cijelo vrijeme trajanja dojam je kako se autori i izvođači nisu se još dogovorili što im to pozornica daje – samo daske za pjevanje pop šlagiranja ili prostor za glumatanje “ah ah uzdah tugaljivi pogled suza no no pa opet smijeh”. Spektakularno je doista samo količina patetiziranja i nostalgičnih pretjerivanja. Sve ostalo je grupiranje u all star formacije koje možete popušiti ako vam je 70 godina ili blizu, nije vam se dalo razmišljati dalje od srednje škole pa ste se navukli na onaj profani prvoloptaški spektakl. Mogli su se ugledati na Huljića i pogledati “Pacijente” kako se radi uspješan narodski teatralno glazbeni spektakl i mjuzikl po mjeri i ćeifu što šireg populizma.

Ali da, u pravu ste, mogli smo i uživati u predstavi. Potpuno. S ispranim mozgom i ljubavi prema sladunjavim sapunjarama. Mogli smo. Vrag nam piz odnija.

Ivan Perić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame