Celebrities inmediasres Interview mediji Politička aktuala POLITIZAM

Zeitgeist – Borčić/Holy: Politikom bi se trebali baviti najbolji u društvu, a takvih kod nas nema

Bliže se izbori. Lokalni. A svakim se danom manipulira s mogućnošću prijevremenih jer stabilni smo kao vrijeme u proljeću. Ono što nam se nudi od predstavnka vlasti I pop zvijezda političara mahom je za zijevnut, a ne jumbo plakate. Popričali smo s dvije stručnjakinje o domaćem zoon politiconu. Zajedno u dvoglasju odgovaraju jer zajedno predaju Kreiranje i upravljanje imidžem slavnih na VERN-u. Nikolina Borčić – profesorica njemačkog i ruskog, dvostruka doktorica znanosti, doktorirala lingvistiku, potom i komunikologiju (tema oba doktorata je bio jezik politike). Predaje na Veleučilištu VERN uz jezike i Političku komunikaciju, Političke odnose s javnošću i Kreiranje i upravljanje imidžem slavnih. Dr. sc. Mirela Holy – bivša ministrica zaštite okoliša i prirode, ex saborska zastupnica ispred SDP-a prije raskola s Milanovićevom politikom, osnivačkica stranke Orah, autorica knjige “Vrag nosi Pradu…a Bogovi konfekciju”.

* Zašto su političari velike pop zvijezde u Hrvatskoj i o čemu to ovisi? Karizma? Podrška naroda? Popularnost? Jumbo plakati?

Borčić: Chris Rojek „slavne“ dijeli u nasljedno slavne, (samo)ostvarene slavne (zbog svojih talenata i vještina) i poznate (jer privlače pozornost medija). Političare bismo stavili u grupu „poznati“, jer privlače pozornost medija. No to ne čudi. Živimo u vremenu kada nedostaju argumentirane političke rasprave, od političara zapravo ne tražimo (osim načelno) „dokaze“ promjena. U vrijednosno podijeljenom društvu kao što je naše ili barem to sve više postaje, manjka spremnosti kritičkog promišljanja i otvorenog govorenja o propustima „naših“. Kakvi god da su ti „naši“, biramo ih (ako uopće izađemo na izbore) – jer su „naši“. Nije to loše, nego je to platforma koja im omogućava da budu (često) neargumentirani, da ne navode dokaze o tome što su uistinu napravili u javnom interesu. I da, to im onda daje prostor velike medijske pozornosti, jumbo plakate, a posljedično i popularnosti koju imaju (neke) pop-zvijezde.

Holy: O interesu medija, najviše. Mediji su ti koji fokusiraju publiku na pojedine osobe, a ako to publika prihvaća onda je zvjezdani status osiguran. Ključan element fenomena slavnih je istovremeno divljenje (ili bolje fasciniranost) s jedne strane, i s druge strane zavist. Taj mehanizam funkcionira i kada govorimo o glazbenicima i glumcima, i kada govorimo o političarima.

* Je li taj proces – političari pop zvijezde – odgovarajuć stanju stvari u inozemstvu obzirom na Le Pen, Merkel, Putin, Trump, prije Obama state of mind?

Borčić: Estradizacija politike u smislu da joj svrha postaje evokacija emocija je sve češći globalni trend. Oxfordovi rječnici su za riječ 2016. godine proglasili post-truth ili post-činjenično. To znači da je primarna emocija, sadržaj je manje važan. Vrijeme kada su se propitivale činjenice je sve više iza nas. Fenomen „kulture slavnih“ podrazumijeva veliku pozornost javnosti prema slavnim osobama. Dive im se i zavide im (na moći, utjecaju, reflektoru pažnje koji imaju kamo god da dođu). Od toga žive i mediji i političari, a javnost je svojevrsni sukreator. Ono što je važno, jest tema koja dominira u (medijskom) diskursu o njima. I to je onaj „trenutak“ kada političari (ipak, ne uvijek)nalikuju pop-zvijezdama. Primjer – koja je primarna informacija prenesena uz vijest o izboru novog francuskog predsjednika? Ima suprugu koja je starija 24 godine od njega. Što je točno zajedničko predsjedničkoj funkciji i izboru bračnog suputnika? Ništa, ili? Spektakularizacija? Tabloidizacija? Ili je možda informacija o (neuobičajeno) starijoj supruzi iskorištena da se fokus javnosti makne s nekih drugih činjenica vezanih uz Emmanuela Macrona? Ne znam, no da današnja javnost ne traži takve informacije, mediji ih ne bi stavljali u prvi plan. Ujedno, ne bismo nikada trebali zaboraviti kako mediji ipak prikazuju konstruirani / posredovane identitete i imidže. Ne vidimo sliku nakon što se ugase svjetla pozornice.

Holy: Kako u kojoj državi. U nekim državama u kojima su demokratski standardi puno viši no u Hrvatskoj, u kojima sustav funkcionira, poput primjerice skandinavskih zemalja, političari nisu toliko celebrity, već više službenici. A publika nije pretjerano fascinirana službenicima koji korektno rade svoj posao, a ni ne zavidi im. Ukoliko sustav omogućava veliku koncentraciju moći u rukama jedne osobe, a predsjednički i kancelarijski sustavi to omogućavaju, političarima i političarima je osiguran zvjezdani status jer postaju gospodari života a takvima se ljudi dive i zavide im.

* Koliko je zdravo za naciju da političari slove u medijima i garniraju više interesa nego pjevači, filmaši i tako dalje. Ili su al pari?

Borčić: Politička komunikacija u Hrvatskoj nas često poučava kako uspješno (u razgovoru) izbjeći odgovornost i ponuditi rješenje odgovarajući na pitanje „tko je kriv“. Uistinu katkad imam dojam da je to jedino što pamtimo nakon što čujemo nečiju izjavu u medijima. Političari (ne svi, no mnogi) umjesto da „pokažu“, navedu konkretne „dokaze“ svoga rada, pokažu što su oni učinili, upiru prstom u drugoga i tako prikrivaju svoju političku odgovornost. Je li to zdravo slušati? Ovisi o osobnim izborima građana, no takva retorika često samo ohrabruje mentalitet „bavljenja drugima; kukanja; kritiziranja tih nekih (manje kvalitetnih) drugih i dr.“ Političke rasprave su korisne kada su argumentirane, kada nas informiraju i poučavaju.

Holy: Smatram da je to odraz relativno niskih demokratskih standarda i nedovoljnog samopoštovanja građana koji se daju fascinirati s onima čiji je posao da im služe. Dakle, nije zdravo.

* Je li tome tako zbog presumiranja moći pa se mediji rado pokoravaju njihovim statusima ili…

Borčić: …Teško je odrediti tko je tu kriv. Svatko daje ono, što se od njega traži. I što prolazi. Svi su / svi smo jednako krivi. Lako je u tišini svoga doma kritizirati.

Holy: Radi se o začaranom krugu. Sve dok publika, odnosno građani, budu tražili takve sadržaje mediji, komunikatori i političari će im isporučivati takve sadržaje. Nema tu nevinih.

* Tu se samonameću i crkvenjaci. U 21. stoljeću je li Papa više element pop kulture ili religijska funkcija?

Borčić: Rekla bih da to ovisi o publici. Crkva svakako ima utjecaj na društvo, politika i društvo također utječu na crkveni diskurs, u smislu odabira tema. Sjetimo se poruke pape Franje koji je kritizirao Amerikance vezano uz naziv bombe – „majka svih bombi“. Podsjećajući pritom na temeljne društvene vrijednosti – na obitelj. I da, poruka je prenesena u raznim medijima (nadam se ne modificirano) u brojnim zemljama te kao takva svakako ima utjecaj. No, ponovno, ovisno o tome tko je publika.

Holy: I jedno i drugo. Katolička crkva je najdugovječnija vjersko-politička organizacija na svijetu upravo zato što se znala prilagoditi društvenim okolnostima. S jedne strane, Crkva snažno utječe na društvu, s druge strane društvo utječe na Crkvu koja se prilagođava društvenim okolnostima. Radi se o povratnoj sprezi.

* A Bozanić? I crkveni emisari?

Borčić: Ponovno smatram da je ključno o kojoj se publici radi. Osobama koji su vjernici, riječ kardinala ima veliku snagu. Nije rijetko da političari nakon obreda svete mise prigodom blagdana medijima daju izjavu, citirajući primjerice u Zagrebu kardinala Bozanića. Tako je nakon ovogodišnje mise za Uskrs premijer Plenković, izjavio medijima kako „iz propovijedi kardinala izdvaja poruke o potrebi optimizma i pozitivne energije u društvu“. Riječi kardinala tako služe kao argument autoriteta. Sigurno je to učinkovit način uobličavanja političkih poruka dijelu javnosti.

Holy: Za mene oni nisu slavne osobe jer nisam dobro upoznata sa crkvenom hijerarhijom i događanjima u Crkvi. Ali ja nisam vjernica. Za vjernike su kardinal Bozanić i mnogi crkveni poglavari vjerojatno i više od slavnih, oni za mnoge vjernike vjerojatno predstavljaju kultne osobe. Nije se bez Vraga termin kult ličnosti razvio upravo iz vjerskog konteksta.

* Ispravite nas ako griješimo ali prvi kulturni artefakt ovih terena bio je Tito i njegov kult ličnosti i mit kao dug drugačijeg društveno političkog uređenja. Možete li usporediti njegov period pop zvjezdovanja od tranzicije na Tuđmana pa sve do današnjih dana?

Borčić: S jedne strane su vremena neusporediva. Tada smo imali jednu stranku, danas su brojne stranke na tržištu. No, s druge strane, namjere su iste – uvjeriti javnosti u ispravnost svojih politika, nametnuti stav kao ispravan, motivirati na djelovanje i dr. Vjerojatno je današnja tržišna konkurentnost jedan od uzroka sve češćeg fenomena spektakularizacije i tabloidizacije političkih sadržaja posredstvom medija. Teško je procijeniti koliko je tu stvarnog, realnog sadržaja, a koliko se sve svodi na kreiranje i upravljanje imidžom, sadržajem poruka. Ipak je danas moć medija neusporedivo snažnija, odnosno veći je doseg poruke.

Holy: Mehanizmi su uvijek isti, to su mehanizmi propagande. Kult ličnosti je jedan od oblika propagande koji nije nužno vezan uz politički kontekst i/ili diktature. Vjerski vođe mogu imati kult ličnosti, poznate osobe poput princeze Dijane mogu imati kult ličnosti, glumci, pjevači, sportaši također. No, u političkim diktaturama je daleko jednostavnije izgraditi kult ličnosti zbog mehanizama političke moći, kontrole medija i državne cenzure koja omogućava plasiranje onih informacija i sadržaja kojima se u javnosti ‘proizvodi pristanak’. O proizvodnji pristanka još su početkom 20. stoljeća pisali Walter Lippmann i Edward Bernays, otac moderne propagande i odnosa s javnošću. Dakle, ne radi se o novom fenomenu. Pretpostavljam da većina čitatelja nije upoznata ni sa činjenicom da je propagandu ‘izmislila’ Katolička crkva još u 17. stoljeću tako što je proizvela dokument “Congregatio de propaganda fide” u cilju učvršćivanja položaja te propagiranja i širenja katoličanstva.

* Nekako je laički dojam do ovo danas što se nudi kao političke pop zvijezde više odgovara situaciji u nekom lošem draftu Big Brother saziva nego ljudima s kvalitetama i karizmom za razvoj kulta ličnosti. Današnja ponuda političkih zvijezda više vuče na cirkusiranje – kao da m se narod dobrom dijelu ruga, a opet prolaze…

Borčić: Svjesni smo da postoji negativna selekcija. Takva negativna selekcija utječe na pomanjkanje motivacije za bavljenjem politikom. Naravno pričam o onima koji bi bili motivirani (dominantno) radom u svrhu ostvarivanja javnog interesa. Sukladno tome i/ili unatoč tome, imamo političare kakve smo izabrali i to je to. Tek kada se sami promijenimo (npr. možemo u većem postotku izaći na izbore, možemo se informirati o programima…) možemo očekivati drugačije. Dok im (javno)klimamo, a kritiziramo u „sigurnosti svoje mikrozajednice“, tako nam je kako smo odabrali.

Holy: Političari su prosjek i presjek društva u kojem živimo. Nisu pali s Marsa, građani su ih izabrali. Marx je bio apsolutno u pravu kada je napisao da narod uvijek ima vlast kakvu zaslužuje. Elem, čini se da smo zaslužili ovakve političare koje mnogi smatraju prije cirkusantima, no odgovornim državnim službenicima.

* Možete li skenirati političku kvalitetu i u par rečenca nam približiti osebujnost dobre i loše strane nastupa nekih od perjanica trenutno zatečene pozicije i opozicije u državi prema nekim izlistajima najpopularnijih i najomraženijih političara

Borčić: kratko, iz perspektive političke komunikacije:

Milan Bandić – školski primjer populističke retorike;

Andrej Plenković – govori elokventno, pokazuje odlučnost i samouvjerenost;

Davor Bernardić – smatram da da bi više trebao poentirati, kratkim i jasnim rečenicama, a manje koristiti figurativan i metaforičan jezik.

Zoran Milanović – pamtimo način izražavanja (vojska koja na granici igra bećarac; tamo gdje je žnjora, nema preko žnjore…)

Kolinda Grabar Kitarović – uvodi nove elemente populističkog komunikacijskog stila u hrvatsku političku komunikaciju,

Božo Petrov: njegovu retoriku karakterizira moralizirajući populizam (populizam kao komunikacijski stil može biti lijevi, desni, nacionalni i moralizirajući). Smatram da bi uz konkretnije navođenje pojedinih primjera (kao dokaza tvrdnjama) bio vjerodostojniji.

Ivan Pernar – slušajući njegove zadnje javne nastupe, imam dojam da radi na sebi, jer su mu nastupi govornički gledano, sve zanimljiviji. Čak je jednom prilikom i premijeru u Saboru ukazao na argumentacijsku nelogičnost u njegovoj (premijerovoj) retorici. Njegov je izričaj svakako slikovit, a vješto koristi razne komunikacijske kanale i alate.

Holy: Ne mogu. Naime, moj pristup politici je elitistički i smatram da se politikom trebaju baviti najbolji u društvu. Za mene je posao političara najčasniji i najodgovorniji posao koji postoji jer političar služi društvu. Nijednu osobu na popisu ne smatram političarem ili političarkom. Oni samo glume, ili su glumili političare.

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame