KOLUMNIZAM Zabava

Lijepa naša Sjeverna Koreja

Na staklenim vratima stajalo je – Izvanredna inventura. Čuo sam za izvanredne izbore, izvanredno skuhane sarme, ali za inventuru još ne.
Vrata zaključana, normalno. U polumraku se ne naziru nikakvi ljudski pokreti. Jedino što kroz staklo vidim su police i na njima knjigu zbog koje sam došao. Tu je, pretpostavljam, više neću moći kupiti. Budem je naručil iz Zagreba. Vrak zel i 20 kuna poštarine. Propala firma na potpuno isti način kao i mnoge prije nje. Priznajem da me ne zanimaju ni vijesti o predstečajnim nagodbama, ni vjerovnici, ni tko je kome što dužan. Zanima me samo sudbina tih tristotinjak zaposlenika koji će postati tužna statistika Zavoda za zapošljavanje. Ne znam da li su im isplaćene sve plaće, ali zahvaljujući gorkom osobnom iskustvu i prateći trendove u suvremenom hrvatskom gospodarstvu znam samo jedno. Čim zakasni prva ili nemoćno slegni ramenima ili bježi i snalazi se što prije.

Sve dok može gore, dobro je. Hrvatska narodna.

Priča koja slijedi nema nikakve veze s knjižarom iz uvoda, ali svaki put kad u nas propada neka firma (znači jako često) prva mi padne na pamet.
Tužan podsjetnik na činjenicu zašto će se kod nas situacija jako teško promijeniti nabolje. Nije bitno ni vrijeme, ni mjesto, ni imena. Priča od koje se smiješ i plačeš u isto vrijeme. Jedan od onih trenutaka kad otvorenih usta gledaš, slušaš i ne možeš vjerovati da se to stvarno dešava.
A dešava se. Naime postoji i treća grupa. Grupa koja u svom svojem jadu još ima snage i za slavlje. Teatar apsurda at it`s best.

Lijepa Naša Sjeverna Koreja. 

Retoričko pitanje na samom početku glasi: Što bi svatko od nas napravio da je stanovnik Sjeverne Koreje?

Iz perspektive sitog trbuha te toplog i udobnog kauča odgovor većine je više nego poznat – probao bih pobjeći, šta bi oni mene maltretirali, pobunio bih se, na izlogu od mesnice flomasterom bih napisao DOLE VLAD … (a onda bi me progutao mrak), ne bih ja trpio taj teror, to su izmanipulirane budale itd … itd …Svi se sjećamo sprovoda Velikog Vođe i one masovne histerije i plača, padanja po podu i ostaloga. Iz ove vizure bilo nam je više nego očito da je to izrežirana predstava za ostatak svijeta jer niti jedno normalno biće ne može biti toliko blesavo da žali za nekim zbog koga zemlja gladuje. Vjerovao sam u to sve dok netko nije postavio pitanje od kojeg se pametni ljudi zamisle – a što ako to nije predstava i ako su te suze iskrene?
Nemoguće, reći će netko, nitko ne može biti toliko blesav. Može, može. Još kako …

Narodi s ovih prostora su poznati kao veliki veseljaci. Osim standardnih rođendana, krštenja, momačkih, poslovnih i inih večeri ponekad se izrode i krajnje bizarni razlozi za dernek. Toliko bizarni da je mene, majkemi mile, počelo brinuti u kakvom ja to svijetu živim i s kakvim to ljudima zajednički zrak dišem. Nema straha – u pitanju su mali, sitni, vrijedni, marljivi, obični ljudi. Skoro pa ti i ja. Vi, ako želite da Vam se persira. Normalno da neću reći gdje se to dogodilo i o kojim se ljudima radi, ali priča se mogla odigrati (a i najvjerojatnije se još negdje i odigravala) u bilo kojem dijelu mile nam domovine. Ne bih se uopće čudio.

Večer. U sali je dosta ljudi. Svi fino skockani, piju aperitivčiće dobrodošlice. Iz zvučnika ide Jelena Rozga. Ljudi dolaze, rukuju se, tapšu jedan drugog po leđima, ipak su svi zaposlenici iste firme. U svijetu to se zove ‘after work party.’ Dolazi direktor. Rumeni, zdravi obrazi, fino odijelo i kravata. Vitalni pedeset i neštogodišnjak. Baca neke trećerazredne pošalice i viceve, a oko njega svi razdragani, smiju se (jer moraju), ma idila. Doduše, među njima se primijete i neka smrknuta i namrgođena lica, ali tome se u početku nikad ne treba pridavati prevelika pažnja. Ne možeš očekivati da smo svi isti. Strpimo se malo da se večer razvije. Što bi rekao Dado Topić – alkohol je kralj.

Direktor daje dečkima znak da započnu sa svirkom. Umilni akordi razliježu se dvoranom. ‘Dobra Vam bila večer, prijatelji moji …’.
Jedan gospodin grli kolegicu do sebe. Ova je taman prinijela čašu ustima pa joj se malo prolilo po cicama te je kroz smijeh rekla nešto u stilu vrag te odnija, a ovaj je onako bećarski gromko zapjevao. Konobari na kolicima lagano donose predjelo. Ovo će biti dobra noć, predosjećam. Nakon par pjesama šef protokola dolazi do svirača i kaže im da bace zadnju pjesmu jer će se obratiti svojim zaposlenicima. Prijateljski i srdačno, kako on to već zna. Džentlmen se ne postaje – s tim se čovjek rađa. Dečki su duhovito završili sa ‘meni ne more bit, ne more bit, ne more bit … meni ne daju pit”’ i pošto se na tu iznimnu dosjetku već tolike godine nitko nije nasmijao krenuše prema svom stolu. Počinje govor. I to kakav.  Do tog trenutka ja sam stvarno mislio da oni kao i većina firmi slave uspješnu godinu, sezonu ili, štajaznam, poslovne rezultate, ali ovo je nadmašilo i moja očekivanja.

Priča je počela sa prisjećanjem kako je tvrtka u njegovoj mladosti bila poslovni gigant i garancija uspjeha nadugo i naširoko i kako on vjeruje da s takvim ljudima u timu nema razloga ni za strah ni zabrinutost. Pri tom je zaboravio napomenuti da za razliku od socijalizma u kapitalizmu dosta često postoji ružan običaj da se svako toliko pod poslovanje podvuče crta pa se zbrajaju ti neki prihodi i rashodi. Zatim je dodao kako ga ljudi često pitaju kako njegovi zaposlenici uspijevaju, hm, normalno funkcionirati na što je onako iskreno i simpatično dodao da je to ekipa za pet što je izazvalo pravu provalu oduševljenja i mali aplauz klap, klap, vidi nas, klap, klap, svi govore da smo u banani, a mi za pet, klap, klap. Nakon toga je došao najzanimljiviji govora u kojem je istakao da će te dvije plaće koje im duguje.

U tom trenutku sa samog kraja stola ustala se jedna gospođa i oštro procijedila:’Tri!’. Zavladala je grobna tišina. Ovaj se malo smutio i pitao:”Šta tri?”
– Tri plaće nam dugujete, a ne dvije. Grobna tišina. – Kolegice, nisu tri nego dvije, a Vi ste dosad mogli naučiti da ovdje nema demokracije i ako sam ja rekao dvije onda su dvije. Ova je sjela ljuta kao ris, a ostatak kolektiva gledao je u njenom pravcu. She’s got balls. Jest da neki od njih u hladnjaku na praznim policama imaju praznu teglu s dva i pol krastavca i margarinom koji je prekrila plijesan, ali isto nije u redu da ona reagira na tako ružan način. Ako se ona ne zna zabavljati bolje da je ostala doma i pustila njih koji znaju da se vesele i da slave. Samo ne znam koji k …. slave …

Svirači su se vratili i zaprašili najpoznatiji intro hrvatskih pijanih derneka ‘Zelene oči’ na što je jedan gospodin s brkovima iznad glave počeo kovitlati ubrusom. Ponavljam, bilo je tu i smrknutih ljudi, a bilo je najvjerojatnije i dosta onih koji nisu došli. Nakon još jednog seta dečki su poentirali sa ‘Iznad Tešnja zora sviće’ zbog čega se par cura počelo uvijati kao da su kišne gliste, a onda im je šef protokola dao znak da se odmore jer dolazi rižoto i drugi govor. Par duhovitih dosjetki i nova provala jeftine patetike. Da sam kojim slučajem bio na njegovom mjestu na zid bih stavio pano i prilikom obraćanja svojim djelatnicima s projektora puštao bih scene kako Modrić zabija golove, slavonsko klasje kako se njiše, avionsku snimku dubrovačkih zidina i tako to … sve praćeno nekom dirljivom glazbom. Patetika je kod nas uvijek dobro prolazila.

Osim aplauza potekle bi i suze radosnice.
– Dakle, kao što znate – nastavi on – račun nam više nije u blokadi i ove dane bi trebali sjesti novci.
– Sve tri plaće? – zapita ona dosadna s kraja stola. Stvarno je naporna.
– Kolegice, rekao sam da nisu tri nego dvije, a sad neće biti uplaćene dvije nego jedna.

Opća euforija, aplauz, smijeh, veselje, nova serija prezirnih pogleda prema onoj dosadnoj na kraju stola. Umjesto da se kao i oni smije i veseli ona im je došla kvariti zabavu. Pa šta ako nisu dobili plaću tri mjeseca. Evo sad u veljači dolazi ova za jedanaesti mjesec. Kako može biti takva? Šef im je organizirao ovako lijepu zabavu i druženje, a ona cijelo vrijeme misli na onu praznu teglu s dva i pol krastavca, opomenama od ‘Elektre’ i T – coma i ko zna kakvim sve nebitnim stvarima. Udri brigu na veselje, samo jednom se živi. Ostatak večeri sve je gorjelo. Nakon pjesme ‘Zelene oči’ harmonikaš je kao pravi profesionalac furiozno uletio s ‘I tebe sam sit kafano’. Bio je to pravi Krakatau veselja. Usprkos trima neisplaćenim plaćama. Samo jednom se živi.

Večer je uspješno okončana. Svi opijeni ljubavlju, glazbom i veseljem zbog plaće od pred tri mjeseca koja za koji dan možda i sjedne, a možda i ne izlaze na frišku večer. Rivom je prolazio neki mladi zagrljeni par. Jedan postariji gospodin koji se u jednom trenutku pohvalio da je firmi lojalan već 38 godina sjeo je u svog (udahnite duboko!) bijelog stojadina, okrenuo ključ i upalio – otprve. Vidi se da je to održavana makina. Eto. U uvodu sam zaboravio napomenuti da je na samo nekoliko metara od zaključanih vrata knjižare stajao veliki kartonski pano sa slikom nekog ogromnog majmuna. Reklama za film Planet majmuna. U svijetu kojem ne trebaju knjige baš nekako simbolično. A sad si onu svoju idem naručiti iz Zagreba …

Igor Jelovčić

Komentari

Reklame