Glazba Kritike

Paul Weller: “A Kind Revolution” – dostojanstveno starenje

FWB0036Y_02.tif

Dok većina njegovih novovalnih suvremenika živi od naplaćivanja nekadašnje slave, a nove materijale snima čisto kako bi opravdali odlazak na još jednu nostalgijom obojenu turneju, Paul Weller kvalitetne albume objavljuje svakih godinu do dvije, neumorno tragajući za nečim u čemu se u glazbi još uvijek nije oprobao. Tako se u zadnje vrijeme bavio psihodelijom („Sonik Kicks“, „Saturn’s Pattern“) i pisao muziku za filmove („Jawbone“), dok je u „ljubaznoj revoluciji“ kao nikada prije zaronio u crnačku, prvenstveno američku glazbu. Da ne bude zabune, lideru slavnih The Jam soul predstavlja opsesiju već dobrih tridesetak godina, no sada ju je proširio i na gospel jazz („The Cranes Are Back“), funk („New York“) i blues rock tradiciju New Orleansa, najočitiju u uvodnoj „Woo See Mama“. Uz pomoć Boya Georgea sa zadovoljavajućim se razultatima okušao i u intrigantnom hibridu disca i downtempo elektronike („One Tear“), a na predivne blue-eyed soul balade „Long Long Road“ i „The Impossible Idea“ bili bi ponosni i njegovi Motown/Stax heroji. U singlu „Nova“ prisjetio se još jednog velikog uzora, neprežaljenog Davida Bowieja, i to spojivši ledene synthove berlinske faze s trubačima koji kao da su ispali s ploče „Young Americans“. Iz mirovine je nakratko izvukao i Roberta Wyatta iz legendarnih Soft Machine, a njihova suradnja iznjedrila je „She Moves With the Fayre“, uz spomenutu „Nova“ drugi vrhunac albuma. Sve u svemu, „A Kind Revolution“ jasno je pokazao što znači dostojanstveno stariti, baš poput manje-više svega što je Weller snimio u novom mileniju. (Vedran Harča)

9/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame