inmediasres Interview mediji

Kornelija Livaja: Smijehom protiv smrti

Dugogodišnja novinarka Radio Dalmacija Kornelija Livaja jedna je od stožernih medijskih djelatnica. Žena kojoj je radni vijek svjedočenje I otjelovljenje ljubavi prema poslu. Sve do trena dok je opasni trenutak, bolest, nije iznenadila i vratila unatrag. Na početak. Novi početak. Popričali smo o njenom iskustvu i oživotvorenju Iggy Popove Lust For Life.

* Odakle Slavonka u Splitu? I to s Radio Osijeka? Gdje se još i kada kalio Vaš radio i medijski zanat? Je li radio prva ljubav ili ste doseljenik iz drugih kanala?

Radila sam prvo Radio osijek pa Slavonski radio i TV pa se zaljubila ko idiot u Dalmatinca i završila na Radio Dalmaciji kao urednik vijesti. Prošla cijeli radijsku vertikalu od reportera do glavnog urednika. Tako sam pekla zanat i bormeš dobro ispekla.U Splitu sam završila jer sam se zaljubila, ko pijani puran pala na macho fore. Klasika. Sve mi žene volimo pomalo grubijane i čvste ruke a ufamo se ko fol u feminizam. Varamo sebe same. Prva ljubav i najveća je radio. U natjecanju s muškarcima, ja sam bila učenik Branka Mihaljevića pokojnog, legende. Imala sam samo 17 g. Prvi intervju mi je tada bio Bajaga. Kada mi se obratio onim basom riječima dobar dan lepa devojčice pala sam sa stolca od ushićenja.

* Period na Radio Dalmaciji. Koje su prednosti, a koje nedostaci radio formata na način kako ste ga Vi prakticirali?

Loše kod radija je ta nova moda formatiranja koja stvara identične govorne automate i ljudi ju ne vole. A ni mi radnici. Forma radija nikad neće nestati jer je upravo tako eklektična i privlačna. Šarmerska, a ozbiljna. Mi radijski ljudi se šunjamo u vaše kuće, sobe, vozila, u vaš mozak i tamo se nastanjujemo. Mi smo eterski nomadi i ta me ljepota kao skitalicu očarala. Ta strast i mogućnost biti na sto mjesta odjednom kroz eter.

* Koji su ljudi osim Branka Mihaljevića uobličavali Vašu medijsku personu i educirali Vas? I jeste li završavali neku formalnu medijsku naobraznu ili je bila samoukost?

Ja sam po struci prof. hrvatskog jezika a odlazak u Split i na Dalmatnski Radio me u jezičnom smislu ispalio jer mi imamo zaista dosta ispravan književni govor a Dalmacija je dijalektično vrlo jaka, pomalo naporna čak i tom inzistiranju na dalmatinštini nekoj.

* Je li bilo ikad izazova prelaska na TV format ili je radio dokinuo sve potrebe?

Bilo je šest godina na lokalnoj TV, no to mi je bilo kao da pravu ljubav varam s lošim tipom u krevetu. Radio je br. 1 bio i ostao. I tu očito nema pomoći.

* Nužna je usporedba vremena stasanja 80.-ih, pa ratnih 90.-ih, novomilenijske godine – kako je po Vama radio kao medij na ovom terenu izdržavao promjene i kakve su te promjene bile?

Imali smo divno djetinjstvo dok nam je mladost bila dokinuta voljom poluproizvoda i pasa rata na ovim prostorima. Mi smo u biti vrlo neiživljene generacije koje imaju puno toga za reći. Mislim da naša potreba za izražavanjem na društvenim mrežama ide i iz toga. Mi smo zanijemili 90.-tih i sad govorimo opet. Jer imamo puno toga za reći, misliti, osjećati. Mi smo strogo kontrolirani vulkani.

* Je li web oteo primat i uzeo ulogu radiju ili je zapravo samo u koegzistanciji dva medija efikasnost potpuna?

Radio nikad neće izgubiti primat. Web je oteo primat u smislu šire tematike. Kralj brzine još je radio i bit će naprosto tehnički je tako dizanniran. Radio uvijek zarola priče a drugi ih razrađuju. Forma je stvarno zadnja kreativno improvizirajuća.

* Neke od anegdotalnih situacija – vjerujem da ih se skupilo tokom godina. Vama najupečatljivije..

Imala sam jedne vrlo ozbiljne vijesti koje je trebalo pročtati ekstremno ozbiljno što je mene naravno okrenulo na smijeh od te silne napetosti. Mozak se nije prestajao smijati, pa kako je situacija bila ozbiljnija to sam se vise cerila pa sam na kraju i zaroktala. Kolega je to snimao, postalo je pravi hit na mreži.

* Jeste li uspjeli sačuvati nezavisnost i na koji način jer vjerujem da je kao u svakoj lokalnoj sredini bilo pritisaka od strane političara, lokalnih mogula, interesnih skupina, etc…

Ja osobno nikad nisam doživjela ikakav pritisak na poslu jer je moj radio zaista poznat po tome da ničiji pritisci ne prolaze. Profesionalci smo i strastveno volimo to da bismo riskirali na banalnom zahtjevu lokalnog moćnika. Ne možeš se prodati za ništa. Staviti na kocku iskrenu ljubav i strast u ime lokalnog bećara koji 25 g. izigrava nešto u lokalnom igrokazu, a ta zapravo nije ni sporedna rola.

* Uz radio aktivni ste na društvenim mrežama, na kojima se prati Vaš state of mind. Jesu li one korak k unapređenju komunikacije ili unazađivanju?

Društvene mreže su sjajna stvar i odlični podupirači radija jer doslovce i sekundi možete objaviti nešto s Fejsbuka što je bitno po vašoj procjeni. One su unapređivanje komunikacije a kao i svaki takav fenomen stvar je u pravilnom doziranju istih. Ljudi mi se čak javljaju da im znaci pratiti moji borbu jer to njima daje snagu i optimizam. Dakle, one imaju dobre strane vrlo. Dapače meni je Fejs u bolesti zamijenio radio. Meni je u krvi nastupanje eter. Sad nastupam na Fejsu umjesto na radiju. On je postao moja zamjenska terapija u ovoj užasnoj situaciji nepokretnosti i isključenosti iz života.

* Pa i u trenucima preboljavanja teške bolesti zadržavate šarm i nakon moždanog udara igrate na zezanje s problemom. Boro Dežulović je pisao kolumnu svojedobno kako je smijehom izliječio rak testisa. Podcjenjuju li ljudi placebo efekt i samopomoć u obliku gledanja na vedriju stranu svih nedaća koje nas mogu zadeseiti? Koje je vaš borbeni poklič i racionalizacija?

Taj mozak je izazov u kojem pomičeš granice mogućeg. Nitko od liječnika nije vjerovao da ću ići dalje jer je bio težak ishemijski moždani. A digla sam se. Voljom, srcem, autoplacebom. Placebo jesmo samo to je istina. Ja to proživljavam iskustveno u vrlo sirovoj bolesti koja me zadesila. Gle, umislimo da ćemo umrijet i jebote umre čovjek. Pa ja sam si lijepo umislila da ću prohodat i jesam. Uz silan rad ali jesam. Krećem se borim se svaki pomak od centimetra velik je kao planina. Ljudi niti ne znaju za placebo ili autoplacebo, a u biti je jednostavno. Ako si možeš umislit da umireš, možeš i da ozdraviš. Pojednostavljeno rečeno. Stvar je u neuroplastičnosti mozga i jakoj moći autosugestije. Počinje pak opet kada shvatite s druge strane da je taj vaš jedan mali usrani život jedino što imate. I za to se morate boriti svim sredstvima. Taj skup stanica i gena, hormona i još štošta obogaćen vašom dušom jedina je prava star za koju jebeno ginete. Vježbala sam po osam sati dnevno s pola tijela. Emocionalna inkontinencija nakon moždanog mene je okrenula na smijeh na svu sreću. Nikad se ovoliko nisam smijala sebi. Raznim situacijama. Do suza se smijem. To opušta, utoliko je dobro i tjelesno i psihički. Treba sebe manje ozbiljno doživljavati jer iskreno vrlo smo mi krhki i neznatni u biti, a volimo si utvarati značaj. Naš značaj završava kod točke kada shvatite da jedan tromb u 30 sekundi od vas može učiniti pepeo. Ja sam mislila u slikama. Mozgu sam stalno slala slike sebe uspravne. Sebe pokretne sebe nasmijane, našminkane. Sebe kako vodim ljubav. Kako hodam ulicom do pazara u Splitu do detalja bih to zamišljala. Detalja. Čak i dugme koje bih vidjela na putu ili opušak. Sve detalje bih vidjela. Te slike sam mu slala. Placebo jesmo mi. I zvuči kao fraza ali dok nisam rekla samoj sebi volim te Kornelija nisam napredovala. Prvi korak sam učinila nakon te rečenice koju sam glasno izgovorila. Istina, baš tako vjeruj mi.

* Koje je petoljetka takve optimistice poput Vas? Povratak u sedlo ili su planovi postrance…

U petoljetki se nekako i vidim mislim da je moguće da za pet godina budem blizu onoj staroj Korneliji prije nego ju je pokidao kurvin sin moždani. Prokleti surova bolest s ciljem da te poništi i zdravstveno i dostojanstvom. Da te anulira. Boriš se u biti protiv poništavanja sebe. I ego i taština čak pomažu iako su kršćanski grijeh. Jer sve u tebi vrišti e nećeš me uništit i maknut jer sam velik, moćan i nesalomljiv. I to te tjera dalje svaki dan. Želja da opstaneš i letiš kao orao. Ja sam bila orao i opet ću to biti. Jer sam to ja. Osjećaj je da jeste ono što jeste je jako bitan. Osvijestiti svaki detalj sebe. I bolesti da znate kuda gađati neprijatelja. Koji ponižava na strašan način. Odjednom ste pola čovjeka. Somio vas je i bacio na pod. Potpuno nokaut. Točno kao boks meč vam to izgleda. Pa i dizanje nakon nokauta. To je to što ja proživljavam. Dizanje nakon skoro smrtonosnog nokauta…Nemam lijeve ruke pa griješim kod pisanja, sve moram raditi s desnom. A neki dan sam pala s kreveta kad sam išla samu sebe dirati. Ni to više ne možeš…(smijeh). Za pet godina ću opet biti bliže onoj staroj Korneliji. I moći ću opet napraviti špagu. I eter će i dalje biti moj dom.

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame