inmediasres Interview mediji Politička aktuala POLITIZAM

Tomislav Klauški: Nuklearni rat preživjet će bakterije, virusi, žohari i Bandić

Jedan od najčitanijih i vodećih pratitelja nacionalnih političkih migriranja ovih dana, a dojam je i posljednjih godina, jedan je od onih kojem inspiracije ne nedostaje za obavljanje svog vida novinarstva. Popričali smo s Tomislavom Klauškim o njegovoj watchdog poziciji u hrvatskim medijima. 

* Kako se postaje jednim od vodećih društveno političkih komentatora u zemlji? Koje je tvoj razvojni put od diplome naovamo?

Taj razvojni put je zapravo započeo još na fakultetu, u izdavanju i uređivanju studentskog magazina Puls sa sada pokojnim Antom Perkovićem i talentiranom generacijom koja se raspršila od medijskog nemila do nedraga. Tu su se razbuktale kreativne vibre i talenti, ali i srušile neke inhibicije kojima se danas prepariraju mladi novinari i talenti.

Nakon toga imao sam sreće da sam došao u dopisništvo Novog lista 1996. godine, gdje sam dobio još više slobode i prostora za napredak, radio sve i svašta, radio sam puno i ponekad i previše. Zatim su krenule putešestvije po redakcijama, tražio sam mjesto pod suncem, bio politički reporter, pa malo urednik, pa komentator, sve dok nisam na Indexu dobio kolumnu i nastavio je pisati svaki dan u narednih deset godina. Pa tako sve do danas, a valjda ću i sutra. Uglavnom, u redakcijama sam tražio prostor slobode i mogu reći da sam ga uglavnom posvuda i nalazio.

Vjerujem da su me formativne godine na faksu uvelike odredile kao autora koji kritički, nepristrano, nenavijački pa i posprdno gleda na politiku i društvo. I koji, a mislim da je to za svakog novinara najbitnije, ne shvaća sebe previše ozbiljno.

* I koje su pretpostavke za kvalitetno obavljanje posla mimo praćenja aktualnih situacija u zemlji?

Možda sam staromodan, ali mislim da svaki komentator mora prije odlaska u kolumnistiku odraditi nekoliko godina novinarskog posla. Izbrusiti zanat, upoznati se s tematikom, izgraditi se kao autor i kao autoritet, bez obzira što od početka karijere netko naginje autorstvu. Ja sam deset godina bio novinar, deset godina sam kolumnist. Danas se može postati bloger preko noći, što je istovremeno i dobro i loše. Ali prije nego što se krene pisati, bilo bi dobro znati što treba napisati. I da treba pisati i sutra i prekosutra i dan nakon toga… I da je svaki novinar dobar onoliko koliko mu je dobar zadnji tekst. Uz rizik da opet zvučim kao olinjali gnjavator, htio bih naglasiti da je novinarstvo poziv koji traži konstantno educiranje, obrazovanje, informiranje na svim poljima, čitanje, praćenje, učenje, unaprijeđivanje. Ne samo kroz praćenje onoga o čemu se piše, već i kroz praćenje trendova i prilagođavanje promjenama. Moji me studenti gledaju u čudu kad im kažem da na početku karijere nisam imao ni mobitel, ni kompjuter, ni internet, ni Facebook, ni Twitter. Kao da sam iz pećine izašao. Ali onda im pokušavam predočiti prednosti onoga prije u odnosu na ovo danas. I još me više gledaju u čudu.

* Prošao si gro najčitanijih medija prilikom kaljenja i stjecanja pozicije/statusa. Bio si od Novog lista, Slobodne Dalmacije, Poslovnog dnevnika, do Indexa, 24 sata, Expressa. Koji je period bio kakav? Koje su kvalitete koje su potrebne za takav novinarski status?

Uf, teško pitanje. Zapravo, Novi list je bio sjajan za profiliranje, učenje i napredovanje. Otvoren prostor, puno teksta, sloboda, angažiranost, pa i nabrijanost u najgorem periodu raspada tuđmanizma krajem devedesetih. Slobodna Dalmacija je pružala slične mogućnosti, samo u zrelijoj fazi. Bio je tu i Nacional, gdje se nauči funkcionirati u novim uvjetima i okolnostima. Pa čak i ako je trajalo samo osam mjeseci, bilo je korisno. Nije svako zlo za zlo. Ljudi uče dok su živi. Novinari pogotovo. (A ja opet zvučim kao starkelja.) Index me lansirao u kolumnistiku, afirmirao me, otvorio mi prostor prema širokoj publici i tu sam se zaljubio u internet na kojem novinski tekst živi burnijim životom nego u novinama. Obožavao sam (a sada još uvijek volim) taj direktni kontakt s publikom, kakva god ona bila. Za novinara je, po mom iskustvu, najgore kad nitko ne reagira na ono što piše. I Index je zaista bio sjajan prema meni, to moram naglasiti. Kao što je sjajan i 24 sata, dajući mi istu onu slobodu koju sam imao i na Indexu. Zapravo, koliko god sam prvih deset godina radio u sjajnim redakcijama, one su uglavnom bile regionalne i niskotiražne. Tako da su me mnogi ljudi otkrili tek kad sam došao u visokonakladne medije poput Indexa i 24 sata. Tu je snaga medija jako bitna za svakog autora.

* Koje su kolege s kojima djeliš teren djelovanja a da ih se drži referentnim i relevantnim?

Nerado ulazim u javno ocjenjivanje kolega, jer bih sigurno nešto zabrljao. Ali htio sam nešto drugo reći: tijekom praćenja ove najnovije političke krize bilo mi je drago vidjeti koliko još ima sjajnih novinara u ovoj branši koju svi nastoje pokopati i da su najbolji izvjestitelji, analitičari i novinari upravo kolege iz moje i meni bliskih generacija. Oni koji bi se mogli nazvati “starom školom”. Vide se godine iskustva, znanja, puno utakmica u nogama, politika u malom prstu, kontakti, veze, izvori, pametna pitanja, replike političarima… Kao kolumnist imam strahoviti respekt prema izvjestiteljima koji jurcaju po terenu i obavljaju rudarski posao. I naravno, time daju meni strahovito puno štofa za pisanje. Oni još uvijek nose profesiju kojoj zaista nije lako.

* Koje je tvoja uloga pri komentiranju i analitici političkih zbivanja u državi? Filter? Korektiv? Regulator? Pasivni promatrač?

Volim se smatrati, naravno pretenciozno kako se i očekuje od jednog kolumnista, nekakvim “watchdog” komentatorom. Skačem na svaku grešku, na svaki šum, primjećujem i prigovaram svakome, bez obzira na stranku, politiku, ideologiju. Mrzim sektaštvo i sigurno neću braniti ljevičara ako je lažljivac, lopov, manipulator ili naprosto manijak. Niti ratovati protiv konzervativaca samo zato što, ne znam, idu u crkvu. Pritom, naravno, nisam objektivan jer to ne samo da je nemoguće nego se ni očekuje od čovjeka koji iznosi svoj stav na dnevnoj bazi, ali ipak se želim smatrati nepristranim i poštenim. I zapravo, mogu u svoju obranu reći da često polazim od toga da ne želim nametati svoj stav drugima Radije nekada iznesem problem, nametnem temu, istaknem nelogičnost, senzibiliziram javnost i pustim ljudima da oko toga debatiraju. Nemam monopol na stav, a još manje na pamet.

* Je li komentatorski status odgovorna pozicija ili je zapravo fikus karaktera pri kojoj komentiraš ali ne možeš puno toga promijeniti jer su naprosto centri moći koje komentiraš nadmoćniji?

Zbilja teško pitanje. Gotovo filozofsko. Ne utvaram si, što bi rekao Ćiro, da kreiram političku scenu niti želim biti akter na njoj, poput nekih drugih kolega u ovoj branši. Ne obraćam se političarima niti imam iluzije da oni mare previše za ono što ja mislim. Ja pišem za ljude koji me čitaju, a na njima je – tko god oni bili – da sami za sebe izvuku zaključak ili formiraju ili učvrste stav. Ili da se dobro zabave, nasmiju, naljute ili razbjesne. Mislim da je to poanta novinarstva: ne pišemo za političare, nego za publiku. Ali slažem se s konstatacijom da je komentatorski status odgovorna pozicija. Mi imamo, ja imam, stanovitu moć u rukama, imam snažan medij iza sebe, priliku da svakodnevno sudim i ocjenjujem i kritiziram i to je doista velika stvar. I što je veća čitanost, veća je i odgovornost. I što je snažnija kritika, snažniji je taj osjećaj da se bude pošten, korektan, točan, pošten, vjerodostojan. Ne koristim svoju poziciju da nekome zagorčam život ili da protiv nekoga vodim osobni rat, zaista ne. Evo, časna riječ.

* Postoji li nezavisno novinarstvo u Hrvatskoj i nezavisni medij ili je to samo floskula jer iza svih stoje centri sponzorske ili političke moći?

Prije dvadeset godina smatralo se da je privatizacija medija, izlazak medija i novinara iz državnog vlasništva, bježanje novinara u privatni sektor u potrazi za slobodom put prema neovisnosti hrvatskog novinarstva. A eto, prije nekoliko godina svjedočili smo pojavi da novinari iz privatnog sektora i s tržišta bježe u okrilje države, odnosno javnih izvora financiranja, kako bi se dokopali te iste slobode. Svi bismo mi željeli biti neovisni, ali ne znamo točno od koga. Ja sam neovisan od političkog i vlasničkog pritiska, i to apsolutno, mogu pisati o kome želim i što želim. No jesam li neovisan od poslodavca koji mi isplaćuje plaću? Budući da nemam druge oblike formalnog pritiska, za mene je ključan pritisak tržišta da moja kolumna bude čitana, relevantna, utjecajna i naprosto potrebna. U većem sam stresu svaki dan kad sjedam pred kompjuter i pitam se hoću li pogoditi temu, hoću li izazvati interes publike, pri čemu ne mislim na to hoće li me svi hvaliti, nego  naprosto hoću li taj dan prodati svoj tekst. Jer, to je na koncu moj posao. Ne pišem za sebe, nego za one koji me čitaju. Zakomplicirao sam malo ovdje, iako shvaćam vaše pitanje. Netko kaže da je neovisan o politici, ali ipak piše za HDZ ili SDP ili ga plaća Bandić ili sponzorira Most i štojaznam. Ono, kao nezavisna Sandra Švaljek. Netko je neovisan o državi, ali je ovisan o oglasima. Imam osjećaj  da puno ljudi, pogotovo u ovoj situaciji, piše za nekog drugog, za stranku, tvrtku, pojedinca, šefa, urednika, za svoje izvore, za svoje sponzore… Zato mislim da je pojam neovisnosti danas rastegnut do krajnjih granica. I teško se u tome više snaći. I da više nitko zapravo ne zna od koga bi htio biti neovisan.

* Dešavaju li se od strane političara pokušaji privatiziranja, intimiziranja, združivanja s tobom? Ono da te se zove na ručkove, pokušava dobit za njihovu stvar. Lobira li se za Klauškog i ako da podijeli nam neke najtipičnije modele uletavanja?

Hahahaha, znam se često šaliti da nitko čak ni da me na kavu pozove… Ne, zbilja me nitko ne zove, ne intimizira se sa mnom, ne vrbuje me, ne kupuje me, ne podmićuje… Zaista ne. Očito me nitko ne voli. Ili im nisam simpatičan. Ili im naprosto nisam bitan. Okej, bilo je određenih pokušaja “približavanja” po raznim osnovama, kvartovskim, školskim, frendovski, pa iz treće ruke, pa slanje poruka nekakvih, pa suptilno nuđenje tema, ali to obično kod mene izazove alergijsku reakciju pa mislim da se ljudima to baš ne isplati. U ovom poslu nikada nisam volio intimiziranja i druženja, naročito s onima o kojima pišem. Ne volim političarima govoriti “ti”, niti s njima ići na zabave, ručkove i obiteljska druženja. Meni bi se u takvim situacijama moglo dogoditi da izgubim oštricu, a ta druga osoba bi imala nekakva očekivanja od mene. I durila bi se kad bih je razočarao. Ali dobro je još kad zovu na kavu, to je mila majka. Kad krenu zvati urednike ili vlasnike na kavu da bi pričali o meni, onda to nije dobro.

*A prijetnje? Je li bilo anonimki? Poruke koje dovode u izgled batinanja i slično?

Ima jedan primjer koji često iznosim studentima. Uglavnom, najbolja reakcija na moj tekst ikada bila je u Slobodnoj Dalmaciji prije desetak godina. Dolazim na posao, a na stolu me čeka kuverta. Otvorim, a u njoj komad toalet papira – upotrijebljen. Bacio sam ga u smeće, ali kasnije mi je bilo žao što ga nisam uramio. Ne samo kao podsjećanje koliko moj rad vrijedi, već zato što sam shvatio koliko sam morao ispizdit tu neku osobu koja je pročitala moj tekst, otišla na wc, olakšala se, obrisala, sačuvala komadić, stavila u kuvertu, oblizala rub (!) i zalijepila je, kupila marku, otišla na poštu i poslala u Zagreb. Lako je sada na forumu spomenuti mi u sekundi majčicu komunističku i krenuti dalje. Ono je bio pravi trud i to poštujem. Eto, Ante Tomić je dobio kantu govana, a ja komad tariguza. Mene još uvijek manje mrzedu. Fizičkih napada nisam imao, prijetnji jesam, ali to već smatram dijelom mog posla i ne obazirem se. I ne pravim od toga državni problem, niti od sebe žrtvu. Ja pišem, oni hejtaju i to je očito ekološki lanac.

* Ne dosadi li? Nisu li to samo koncentrični krugovi unutar kojih se mijenjaju tek prezimena i modus stiliziranja bradica a zapravo je operandi neznatno različit slijeva nadesno ovisno o tome tko je pozicija a tko opozicija?

Mnogi me to pitaju i zvuči nevjerojatno, ali još mi nije dosadilo. I vjerojatno nikada neće. I svaki dan me rajca pisati i ne mogu zamisliti dan kad više to neću raditi. Kad me spopadne nervoza i uzbuđenje zbog novog teksta. Najbolji dio novinarskog posla je sjesti pred prazan ekran. Naravno da se stvari ponavljaju, da se vrte u krugovima i da novi klaunovi zamjenjuju one stare. Ali svaki naredni put su sve gori ili je svaki puta neka nova komedija. Nijedan svoj tekst još nisam ponovio, a to valjda nešto govori o meni. A više o svima nama. Nažalost, Hrvatska je neiscrpno vrelo inspiracije. Žao mi je samo što mi gomiletina tog političkog smeća ponekad zatrpa one teme o kojima bih volio pisati ili mislim da zaslužuju da se o njima piše, ali naprosto se utope u masi nerecikliranog otpada. 

* Aktualni cirkus u državi. Kako ih uzimati ozbiljno? Kad je dojam da se i sami među sobom zajebavaju…

Sve nas oni pretvaraju u cinike i čudim se još ljudima koji se uspiju iznova naljutiti na ovo što nam rade. Čak se i sebi čudim da se ponekad iznerviram, a već dvadeset godina to gledam i o tome pišem. Meni je to posao i ja na to gledam kao na temu, analitiku, fenomen, pojavu. Ne doživljavam to više ozbiljno, više onako virtualno. Kaže moj frend, ufuraj se da si u skeču i bit će ti bolje. Ljudi to očito ne mogu tako doživljavati, oni su ipak zamorci u cijelom tom eksperimentu, nemaju tu mogućnost kao ja da to kanaliziraju u posao i izbace u tastaturu. Oni izbace na fejsu ili u komentarima pod tekstovima. I dobro, dokle god nas političari ljute znači da nismo zaspali i pretvorili se u komuške. Ali htio bih ovdje još nešto dodati, apropos iskaljivanja na društvenim mrežama i forumima i slično. Ove zadnje političke i ekonomske krize u Hrvatskoj, ali i u svijetu, pokazale su važnost novinarske struke i kvalitetnih medija. Naravno, onog poštenog novinarskog posla. U hrpi blata, smeća, urlanja, huškanja, laži, histerije ljudima trebaju izvori informacija na koje se mogu osloniti i mogu im vjerovati da će im protumačiti što se zapravo događa. Pogledajte Trumpa: on je posljedica pada povjerenja u novinare i medije. Mislim da bi se Trump trebao iskoristiti kao otrežnjenje među novinarima, a više vlasnicima medija, da je potrebno vratiti se korijenima, kvaliteti, etici, profesionalizmu kako bi vratili povjerenje, publiku, a time posljedično pomogli ozdravljenju društva. Novinari bi doista mogli postati važniji nego ikada u poplavi “alternativnih činjenica” i “fake newsa”.

* Naravno da s pozicije objektivnosti nema privatiziranja ni favoriziranja ikoga ali imaš li nekih hornbyevskih top 5 najsimpatičnijih političkih pojava i persona otkad pratiš dnevnu politiku?

Ovako, ako sam ih i imao, više ih nemam. Čak i kad bih ih imao, ne bih to javno rekao, jer bi onda krenulo “evo, Klauški piše za ovog ili onog”. U pravilu ne volim nikoga, a onoga koga najmanje prezirem povremeno počastim glasom na izborima. U politici mi više nitko nije simpatičan, i to već dulje vrijeme. Na javnoj sceni također, pa koliko god me frendovi nazivali hejterom. Ne vodi me ni stranački lojalnost, ni ideološka ostrašćenost, ni konkretan interes, ni uređivačka politika, pa da promoviram neke likove ili opcije. Nekada ću nekoga obraniti, ali iz principa, a ne zato što mi je simpatičan. A najgori su mi ipak oni komentatori koji svoju pravovjernost dokazuju na nekakvim luzerima i primitivcima, pišu za aplauz, maskirajući time činjenicu da izbjegavaju važne teme i ključne aktere.

*A danas. Aktualni sat. Od Kolinde do Pernara preko Bere i Plenkija. Privatizira ih se, zove po nadimcima, intimizira…jesu li vrijedni toga? Ili su samo prolaznici na koje treba gledat kao na ciklonu?

Oni jesu prolaznici, poput ciklone, lijepo si to rekao, ali mi kao društvo ionako živimo ukopani u sad i ovdje. Dobro, često i u prošlosti, ali nikako u budućnosti. Živimo od danas do sutra, krpamo se nekako od plaće do plaće ako smo sretni da je imamo, pa onda i degustiramo ove aktere koji nam sada rade o glavi. Osim kad dižemo spomenik onome tko nam je radio o glavi, vrijeđao nas, ponižavao, prisluškivao, pratio, varao, lagao, pljačkao prije dvadeset godina.

* Molim te skeniraj nam ih u par kratkih crtica i fusnota.

HDZ nekad i sad – Nekad nacionalizam i korupcija, pa onda samo korupcija, pa onda samo nacionalizam, a sada od svega pomalo.

SDP nekad i sad – Od neodlučnosti i kilavosti, preko mahnitosti, do nove neodlučnosti i kilavosti.

Most i Živi zid – Sektaši i populisti, svaki na svoj način i za svoj račun. Plaše me sektaši, čak i kad budu u pravu.

Bandić – Nuklearni rat preživjet će bakterije, virusi, žohari i Bandić.

Plenković – Još jedan izdanak diplomatske loze sa Zrinjevca koju odlikuje prvenstveno bahatost.

Kolinda – Strahovita, zastrašujuća i zapravo nepobjediva kombinacija ambicije obrnuto proporcionalne kapacitetima.

Kerum – Volim likove kao što je Kerum. Ne dozvoljava mi da se uljuljkam u iluziju da smo postali moderna europska država.

Bernardić – Negativna selekcija je uzela maha. Samo u ovoj zemlji oporba može biti jadnija od vlasti.

Milanović – Mogao bih o njemu knjigu napisati. Uglavnom, bio je dečko koji je obećavao. I što ga više hvale da pametan i obrazovan, to su njegovi grijesi veći.

Petrov – Moram reći da čak i kad bude u pravu svejedno me plaše likovi s takvim misionarskim nastupom i moralističkim patroniziranjem. A zapravo, samo željni PR bodova.

Pernar – Jednom je rekao: “Ako je hrvatska politika cirkus, ja želim biti glavni klaun”. Čak mu i to danas sve teže polazi za rukom pored ostalih klauna. A King me naučio da se najviše bojimo klaunova.

* Ima li nade i smisla i koja je petoljetna projekcija Hrvatske iz tvoje perspektive? I dalje dualitet hdz sdp ili ima mjesta za neki novi i uspješniji treći put s obzirom na trenutni koji ne ulijeva povjerenja…

Nakon ubitačne stabilnosti u proteklih dvadesetak godina, sada ćemo proći kroz tko zna koliko dugi vrtlog nestabilnosti, kroz padanje Vlada, rušenje koalicija, otkaze ministrima, tako da ćemo se na koncu opet zaželjeti te proklete stabilnosti i opet glasati za HDZ i SDP. Ili za njih oboje zajedno. Bojim se da sada nema i tko zna kad će opet biti prostora za neki treći put građanske liberalne stranke. Polarizacija je uzela maha i mislim da bi to moglo biti pogubno za sve nas. I što je najgore, to bi mogao biti nepovratni proces.

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame