autorski tekstovi film KOLUMNIZAM POP COOLTURA

Kultni film: The Crow ima 23 godine

Godina je 1994. U ovoj ‘našoj krasnoj’ vlada opće stanje paranoje. Ti prebrojavaš prve prišteve na licu, a možda i zadnje dane u svojem mladom životu. Rat je, jebeni rat, nemaš pojma zašto i želiš početi živjeti. Za internet niti ne znaš. Vijesti iz ‘normalnog’ svijeta stižu na kapaljsku i svaku upijaš kao Sveto Pismo, a onda do tebe stigne i ona i dugo očekivanom filmu s najopakijim soundtrackom ikad!? Znaš tek sitne detalje poput onog da je ovo adaptacija cijenjenog stripa Jamesa O’Barra, da glavnu ulogu tumači sin najopakijeg frajera svih vremena (op.a. Bruce Lee), da režiju potpisuje ‘tamo neki’ Alex Proyas (koji izuzev briljantnog SF-a ”Dark City” više nikad nije snimio nešto ovako dobro) i da je za glazbenu podlogu skupljena jebeno dobra ekipa.

Stigla je konačno i premijera (jbg., točnog datuma se ne sjećam) u našim kinima. Bez nekog velikog predznanja puštaš se u milost i nemilost ‘gospodara rata’ i moliš Boga da neki k…. ne grune dok traje projekcija. Kinodvorana je dupkom ispunjena, mladi ljudi žele osjećaj normale i nervozno pogledavaju na sat očekujući početak. Kad su se svjetla napokon ugasila, započela je gotička čarolija. Oči su se razgoračile prateći pokretne sličice jednog od najcool filmova ikad! Iz treštavih zvučnika se prolamala glasna glazba The Curea, Nine Inch Nailsa, Pantere, R.A.T.M-a, Rollins Banda, Stone Temple Pilotsa i ostalih prvaka alternativne i rock scene. Prožima te toliko nužni osjećaj sreće. Bruceov ‘mali’ (Brandon) pruža ulogu svoje kratke karijere i žališ što je njegov mladi život ugašen zbog glupe pogreške rekvizitera koji je među ćorke ubacio i jedan ubojiti metak (tako barem još uvijek tvrde).

Nakon odjavne špice sjediš čvrsto prikovan za sjedalicu. Dojmovi su te obuzeli. Nije ti još jasno što si to upravo pogledao. Već smišljaš kako ćeš na idućim maškarama nositi kostim Erica Dravena, obučen od glave do pete u crno i našminkan puderom, ponosno ćeš uzvikivati da si ti onaj iz ‘Vrane’. I uistinu bijaše tako, samo… istu ideju je dobilo još barem desetak tipova i pokoja cura. Ma ko ga jebe, film je zakon. Film je srušio sve kulturne barijere i postao fenomen kojeg ću 23 godine kasnije gledati kao i prvi put. O sramotno lošim nastavcima i očajnoj TV seriji neću trošiti niti slova, a isto tako ću i držati čvrsto prekrižene fige da faking rimejk nikad ne snime. Znam da je scenarij za taj nepotrebni čin zgotovio sam ‘princ tame’ Nick Cave, al’ da želim gledati antitalenta Jasona Momou u ulozi rokera koji se vraća iz mrtvih kako bi osvetio svoju dragu….bljak! (I.P)

 

Ivica Perinovic

Ivica Perinovic

Komentari

Reklame