inmediasres Interview POP COOLTURA

Sanja Sarnavka: Hrvatska je na respiratoru, teško smo bolesno društvo

Stanje u hrvatskim medijima i društvu po pitanju ravnopravnosti žena, manjinskih skupina ali i ljudskih prava općenito, svakodnevno je pitanje polemika. Dok se jedni kunu u ustavna slova na papiru koja pečatiraju kako imamo garantirano, drugi svakim danom u praksi doživljavaju dalko drugačiju sudbinu. O radu, redu i stanju u (ne)društvenoj Hrvatskoj popričali smo sa Sanjom Sarnavkom, jednom od gorljivih i stalno prisutnih aktivistica za ljudska prava in general.

* Biti aktivistom u RH mora biti prilično deprimirajući odabir obzirom da je dojam kako institucije čine sve u smjeru suzbijanja bilo kakvih inicijativa koje im ne voze uz ruku. Odakle snaga i motivacija?

Mislim da nema jedinstvenog odgovora kako se postaje profesionalnom aktivisticom. Povodi su vjerojatno prilično različtiti – netko dubinski vjeruje da se stvari moraju mijenjati u nekoj oblasti, netko je u začetku tražio posao, neka je osjetila na vlastitoj koži nepravdu pa želi djelovati u javnoj sferi…stupanj razočaranja ovisi o motivaciji koja je osobu dovela u aktivizam. Vesna Kesić jednom je prilikom rekla kako je početkom 90-ih jedini pravi izazov, koji je zahtijevao priličnu hrabrost, bilo pokretanje građanskih mirovnih inicijativa. Ja sam tada, kao profesorica u 18. gimnaziji, mislila da je dobro biti u sustavu i iznutra ga mijenjati pa sam dovodila ljude koji mi je upućivala Antiratna kampanja – kvekere, aktiviste koji su podučavali o nenasilnoj komunikaciji, žene koje nisu htjele biti drugotne pa sam tako, vjerujem,  bitno utjecala na neke mlade osobe.  Međutim, uskoro sam uvidjela da se u sustavu svaka isturena glava pokušava sasjeći.  U 18. gimnaziji disciplinski sam novčano kažnjena jer sam u Pečatu, tjedniku neslavne pozadinske povijesti, koji je možda izlazio mjesec i nešto dana, analizirala dopis  koji je potpisala ondašnja ministrica Vokić i proglasila ga nepismenim, a potom sam u KIC-u dobila izvanredan otkaz nakon intervjua objavljenog u Feralu. Pokušala sam raditi i u privatnom sektoru, ali mi nije bilo motivirajuće slušati nekoga samo zato što je vlasnik. Na koncu sam shvatila da treba sve prelomiti  i potpuno prijeći u aktivističku organizaciju.  Za ulazak u feministički aktivizam zaslužne su dvije žene: tragično poginula Mirjana Ćupić s kojom sam dijelila sobu na edukaciji za trenerice debatnih klubova koja me uvela u feminizam i  Vesna Kesić koja je inicirala više tribina u KIC-u a ja sam ih moderirala. Postupno sam sve više smisla nalazila u tome što rade B.a.B.e., svaki slobodni trenutak provodila u razgovorima s drugim ženama i, na koncu, „pokleknula“ te u rujnu 2000. postala profesionalna full time Baba. Vesna je otišla na poslijediplomski u New York, a ja sam uskočila. Nisam namjeravala ostati sedamnaest godina, ali naprosto nije bilo nikakve šanse da bilo gdje budem primljena nakon brojnih istupa u javnosti i kritika što sustava, što konkretnih ljudi. U nas se takvo ponašanje sankcionira. U Hrvatskoj se svaka kritika, ukazivanje na nepravilnosti, doživljava kao napad na državu, osobu, stranku i bazično je neoprostiva. Umjesto da se shvati kako tek zajedno možemo mijenjati loše i učiniti da svima bude bolje. Svima, a ne samo nekima. Osim toga, porazno je kad vidite da u Hrvatskoj niti jedna promjena na bolje, kad su u pitanju ljudska prava, nije „sigurna“, osvojena zauvijek. U posljednjih godinu i pol svjedočimo urušavanju zaštite brojnih prava i napadu na organizacije civilnoga društva koje ih pokušavaju promovirati i štititi a to je porazno.

* Kroz medije Vas se najviše doživljavalo po pitanjima zaštite prava zlostavljanih žena i ženskih prava in general kroz djelovanje udruge B.a.b.e. Mimo skretanja pažnje javnosti na predmet Vašeg interesa koliko se u društvu našeg tipa inertno stvari kreću u pozitivnijem smjeru?

Tužna smo mi zemlja u kojoj nikako da se dogodi zaokret, stvari postave na pravo mjesto i krene na drugačiji način rješavati sve što ne valja. A ne valja previše toga. Ni egzodus mladih kojem svjedočimo posljednjih godina ne zaustavlja strmoglavljenje u ponor. Paul Stubbs nedavno je napisao, parafraziram, kako u Hrvatskoj nikada ne možeš reći da smo dosegnuli dno, jer svakog dana nešto  novo pokazuje da možemo pasti još niže. Analiziramo li bilo koju djelatnost, bilo koji segment društva i države,  nalazimo previše manjkavosti – obrazovanje, administracija, zdravstvo, ekonomija…uz nezaustavljiv razvoj informatičke tehnologije, mi jezikom vlažimo biljege i čekamo u redovima ne bi li dobili neku potvrdu,  službenici još uvijek ne razumiju zašto ih se tako naziva pa se mi klanjamo njima, odgajamo štrebere a ne misleća bića, pokazujemo da je krivotvorenje i prepisivanje vrijedno nagrađivanja, da je poslušnost isplativa, pokornost poželjna, i tako dalje i tako bliže. U nas je sve relativno pa se ne može jasno osuditi fašizam, diskriminaciju, ratne zločine, korupciju, nepotizam. Nešto što se u razvijenoj demokraciji ne smije nikada događati, naša je svakodnevica. Klerikalizam, uz punu podršku vrha Katoličke crkve i trenutnog političkog vrha, tjera nas da se bavimo temama za koje smo mislili da ih više nikad neće biti u javnoj sferi na način kako ih oni postavljaju. A onda vidite da se, uz perfidnu retoriku i  besramno prisvajanje te redefiniranje ljudskopravaškog aktivističkog diskursa, mi moramo braniti i opravdavati pred uzurpatorima i neukom ili indolentnom većinom. Reproduktivna prava, rodna ravnopravnost, manjinska prava, sve je okrenuto naopačke a  ishod borbe sve neizvjesniji.  Umjesto da idemo naprijed, moramo se ukopavati u rovove i pokušati obraniti teško stečeno. Ratnički pojmovnik nije ovdje uopće slučajan.         

* Refleksija svega ono kontra čega stojite s druge strane je Željka Markić. Treba li postojati dijalog i je li moguća konstruktivna otvorena komunikacija između ljudi toliko dijametralno suprotnih svjetonazora? Koje su modeli koegzistencije?

U začetku sam mislila da vrijedi razgovarati. Ja sam radikalna jedino u inzistiranju na dubinskim analizama i sagledavanju tema, pitanja, problema sa što više motrišta. Ne podnosim rigidnost u razmišljanju i djelovanju, s koje god strane stizala.  Sigurna sam da ne živimo u crno-bijelom svijetu. Ali, danas više nemam živaca za razgovore s tom grupacijom kojoj je barem javno Željka Markić na čelu. A zapravo sumnjam da jest jer žene se samo gurne naprijed u neizvjesnim bitkama, dok konce još uvijek drže muškarci u sjeni.  Osim što smatram da su njihove vrijednosti apsolutno neprimjerene stoljeću u kojem živimo, osim što sam sigurna da su licemjerni koji se  lažno predstavljaju kao humanisti, gadljiva mi je njihova agresivnost prerušena u čovjekoljublje, zlonamjernost  pod maskom dobrohotnosti . Njih nitko ne priječi da žive na način koji smatraju jedino ispravnim, mogu raditi u svojim malim svemirima što god žele. Ali, njima to nije dovoljno. Oni zahtijevaju da svi žive kao oni, barem javno.  U ime svojeg svjetonazora, negirat će prava gay osoba i mijenjati  Ustav, tvrdit  će da štite nerođene, pritom kažnjavajući i progoneći žene, dok im rođena djeca nisu baš važna.  Gledjući njih, kličem: “Živjelo jednoumlje koje tvrdi da štiti vrijednosti pluralnog demokratskog društva!“  U ime obitelji, Vigilare, Ordo iuris, po svemu sudeći, pipci su globalno aktivne hobotinice  Tradicija, obitelj, vlasništvo koja nas želi vratiti u daleku prošlost.  Borba protiv sekularizma,  smanjivanje reproduktivnih prava žena zabranom pobačaja u središtu su njihova djelovanja. Doduše, i imovina im je presudno važna, ali se skrb o njoj ograničava na pomno odabrane. Dovoljno je vidjeti koliko je milijuna „teška“ samo Željka Markić.   Ne, s njima nema razgovora. Ali treba pronaći sredstva da bi se prosvjećivalo ljude koji nasjedaju na njihove ružičasto obojane laži. U Hrvatskoj prečesto pali Vuičina pjesma „Laži, laži, laži me, ti to radiš najbolje“.

* Kada reagiraju Ba.be? Postoji li situacija u kojoj branite ugrožena prava ili seksizam u slučaju predsjednice Kolinde GK ili ranije spomenute gđe Markić?

Nisam više u Babama pa ne znam što će i kada sada braniti, ali vjerujem da se ništa bitno neće promijeniti. Mislim da treba braniti svaku osobu kojoj se krše ljudska prava ako joj se krše, napasti svaki seksizam, svako nasilje kad uistinu nasilje jest. Često sam bila poprijeko gledana jer sam to kao aktivistkinja činila – recimo, u slučaju Gordane Getoš Magdić koja se opravdano žalila na kršenje ljudskih prava u zatvoru. Postavljalo se pitanje nekih ljudi s kojima sam ideološki na istoj strani (znači, antifašistkinja, ljevičarka, feministkinja) kako se mogu zalagati za ženu koja je osuđena zbog počinjenja ratnog zločina. Pomagala sam Marku Franciškoviću kad je prisilno zatvoren u Psihijatrijskoj bolnici iako mi je većina njegovih stavova prilično strana. I opet je bilo puno negativnih komentara „mojih“. B.a.B.e. su reagirale na Josipovićevu izjavu o Grabar Kitarović  u predizbornoj kampanji a ja sam komentirala podrugljive poruke koje Torcidaši stalno upućuju suprugu Jakovu. Dakle, sigurna sam da se ne mogu ljudska prava braniti prema simpatijama ili ne braniti zbog suprotstavljenosti stavova. Ne reagiram samo kad mislim da je osoba zaštićena i ne treba joj nikakva zbiljska pomoć. Ili kad uopće nije ugrožena nego se želi prikazati žrtvom iako žrtva nije. Ne mogu zamisliti situaciju u kojoj treba braniti Željku Markić iako ona stalno viče kako su joj ugrožena ljudska prava a zapravo ih ona ugrožava drugima. Unatoč svemu, sigurno bih osudila fizičko nasilje nad njom ukoliko bi se dogodilo.  Ne mislim da je predsjednica dorasla funkciji koju obnaša, ali mi idu na živce  komentari o njezinom oblačenju ili sprdnja sa suprugom, no to nisu ozbiljna kršenja ljudskih prava koja zahtijevaju javnu reakciju. U posljednje vrijeme doživjela sam nekoliko vrlo grubih verbalnih napada zbog bivše supruge Borisa Lalovca (smradu jedan, krmačo, šteta što te karinom nije ubio i sl.), što nema veze s mozgom. Nikada tu ženu nisam ni vidjela niti čula, nije mi se ni na koji način nikad obratila.  Ja sam samo odbila dati izjavu kvazi novinaru Velimiru Bujancu jer smatram da nemam što razgovarati o nasilju s osobom koju smatram nasilnikom zbog onog što je napravio Mirjani Rakić.  Ali, nema pomoći. I dalje će biti sličnih napada jer ljude istina ni ne zanima. Za one koji me smatraju neprijateljicom, ja sam kriva, stavili su mi naljepnicu na čelo i tako će biti dok ne umrem. Uvijek postupam prema vlastitoj savjesti, bez obzira na moguće negativne reakcije s bilo koje strane.  

* Kako ste zadovoljni s ženama iz prve političke lige ili javnih sfera? Jesu li kandidatkinje za gradonačelnicu Zagreba, zastupnice poput Milenke Opačić, ministrice kulture Nine Obuljen, književnice Milane Vuković Runjić i sličnih ispravni role modeli mladima i obećavajućim predstavnicama društva?

Ne volim pridjev ispravni u ovom kontekstu. Dobro je vidjeti različite žene u različitim ulogama. Tada postoji mogućnost izbora za mlade osobe. Djevojčice i djevojke vide što je sve moguće, kakav je učinak kojeg ponašanja, što pojedini stav donosi (ili odnosi).   I opet je nemoguće generalizirati, ali se može ustvrditi kako još uvijek premalo žena koje su vidljive u javnosti govori o posljedicama neravnopravnosti i diskriminaciji na osnovi spola/roda.  Ipak, svakim danom ih je sve više. Do sada je jedino Karolina Leaković, kandidatkinja za čelno mjesto u SDP-u, jasno rekla da je feministkinja. Gordana Sobol puno je napravila kao predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova. Ali,  većina  žena prije bi pristala na zatvor nego što bi rekle da su blizu feminizmu  a kamoli bi sebe imenovale feministkinjama. No, od govora, daleko je važnije činjenje. Milanka Opačić, recimo, u svom ministarskom mandatu izbjegavala je susret s organizacijama za  ženska ljudska prava, nije pustila u proceduru ratifikaciju Istanbulske konvencije pa sada moramo u radnoj skupini debatirati s predstavnicima Ordo iuris i U ime obitelji. Ministrica Nina Obuljen ide u istu kategoriju, sigurna sam. Ona samo brine da nigdje previše ne iskoči iz gomile, ide naprijed jer svi vole fino odgojene birokratkinje koje nikada ne propituju smisao ičega. Predsjednica u inozemstvu drži predavanja o staklenom stropu za žene, neravnopravnosti, a kod kuće podržava skupove agresivne klerikalne grupacije. Tužno kad žene misle samo na sebe, svoj osobni uspjeh, a odbijaju nešto učiniti za druge, one diskriminirane. Tek kad se nađu u problemu, onda se sjete pozvati na povredu ženskih ljudskih prava ili diskriminaciju.          

* A unutar pop kulture? Kako gledate na estetiku Svetog trojstva plus pokoji bonus – Severina, Jelena Rozga, Lana Jurčević, Lidija Bačić, Maja Šuput? Je li njihov patos i goli pupkovi bezopasan?

Ah, što o tome reći. Ne pratim pretjerano estradu, ali ono što povremeno pogledam, obeshrabruje. Sjećam se da sam pred nekoliko godina, nakon gledanja Dore, rekla kako sljedeći put očekujem na pozornici ginekološke preglede. Gledati toliko razgolićavanje žena, eksplicitnu seksualiziranost, na manifestaciji koja bi trebala promovirati pjevanje, bilo je porazno.  Tekstove Rozginih pjesama osjetio se pozvanim komentirati čak i jedan muškarac – Bruno Šimleša, jasno je napisao kako ne želi da mu kćerka sluša njezine pjesme jer su poruke o ženama porazne. Zarađivati pjesmama koje curicama govore da je muškarac bog, gazda koji ženu uzima kao tortu, tvrditi da si moderna žena zato što znaš da muškarcu treba preljub, stupidni stihovi o samoranjavanju žiletima, lažnoj djevici, zazivanje svetaca i boga…da ne nabrajam sve očajne stihove njezinih hitova.  Ni u intervjuima mnogih pjevačica ne nalazite drugačije poruke. Nažalost.  Madonna, Lady Gaga za naše su estradne zvijezde nedostižan san, a ono što govore zamršene misli čije značenje ne shvaćaju niti žele razumjeti. Severina se jedino izdvojila podržavanjem Povorku ponosa, pružanjem potpore radnicama Kamenskog,  protivljenjem referendumskom inicijativi U ime obitelji.        

* Koliko smo mačističko seksistička sredina i društvo? Je li lijepim ženama fizička ljepota nužno stilskim sredstvom ili oružjem za lakše postizanje ciljeva ili im bude teret dodatnog dokazivanja jer ovdje je teško ne zamjeriti željama s nekim antičkim grčko-rimskim arhetipovima ljepote?

Mi smo duboko podjeljeno društvo u svemu pa tako i u razumijevanju rodnih uloga. Na jednoj strani tvrdi patrijarhat u čijem održavanju s puno žara sudjeluje i dosta žena,  na drugoj osobe koje ne misle da ih spol  smije ograničavati u bilo čemu. Istraživanje koje je provela dr.sc. Inge Tomić Koludrović,  objavljeno 2015. u knjizi Pomak prema modernosti,  pokazalo je da ne postoji jednostavan odgovor. Ona nalazi četiri tipa žena u razdoblju zrele tranzicije u Hrvatskoj: predmoderne, tradicionalne, neodlučno moderne i prijelazno refleksivne. Gledano prema regijama, istraživanje pokazuje da je  Slavonija najčvršća utvrda patrijarhata, dok se najviše pomaka u stavovima žena nalazi u Dalmaciji.  Danas istovremeno svjedočimo ispadima rigidnog patrijarhata i iskazima koji pokazuju rodnu osvještenost, nepristajanje na tradicionalnu definiciju „prave žene“ ili  „pravog muškarca“. Dok danas žene u većem postotku u odnosu na muškarce stječu diplome, magisterije i doktorate, najmanje se promjena dogodilo u obitelji. Dio brige o djeci  prihvaća sve veći broj urbanih muškaraca, ali kućanski poslovi i dalje se uglavnom  razumiju kao dužnost žene. Ljepota može biti koristan pomagač u prvim koracima, ali teško da može osigurati dugotrajan uspjeh ukoliko žena ne uključi mozak. Svakog dana rađaju se i stasaju nove ljepotice pa će žena koja samo računa na svoju ljepotu sigurno u konačnici biti gubitnica. Katkada je, naravno, ljepota i otežavajući faktor, jer žena mora dokazivati da ne zavodi niti želi biti osvojena. I opet, jedino se upotrebom mozga može naći pravi put. Treba se samo osvrnuti oko sebe i vidjeti koliko je lijepih žena ne baš sretno i zadovoljno, a koliko je  onih manje lijepih koje su ostvarile svoje ciljeve.  

* Koliko je feminizam u razvijenim demokracijama 21. stoljeća potreban a koliko dug prošlog stoljeća? U vrijeme kad se žene s jednakim interesom šoraju po kavezima između ostalih niveliranja s muškarcima i vodećim pozicijama od liderskih ekonomskih do političkih sektora?

Uf, ne vidim baš da smo blizu  trenutka u kojem spol neće igrati nikakvu ulogu, u kojem će se svakoj osobi pružiti jednake mogućnosti. Štoviše, u Hrvatskoj se pokušava kazaljke sata zavrtjeti  unatrag,  vratiti  nas u vrijeme kada je bilo jasno što smije činiti žena, a što je primjereno muškarcu. S neznatnim modifikacijama.  Žena se može školovati i zaposliti, ali zabranom pobačaja, bez edukacije o kontracepciji, kako će ona ravnopravno sudjelovati na tržištu rada, biti poduzetnicom ili uspješnom političarkom? Napadi na sekularnost države, indoktrinacija vjeronaukom, zahtijevaju stalno reagiranje, cjelodnevnu budnost, što feminizam čini jednako važnim i potrebnim kao pred nešto više od stotinu godina. Žene i danas zarađuju manje od muškaraca za rad iste vrijednosti, daleko su češće žrtve partnerskog i obiteljskog nasilja, izgled im je na daleko većoj cijeni od pameti, a neka teško stečena prava ozbiljno su ugrožena.  

* Kakva je pozicija žene u konzervativno patrijarhalno katoličkoj sredini kakvom je Hrvatska? Generalno. U vrijeme kad je Predsjednica države žena je li položaj žene u zajednici kompromitiran ili je ravnopravan muškarcima?

Mislim da sam već dosta o tome rekla u prethodnim odgovorima. Situacija je apsolutno nezadovoljavajuća.  Kad govorimo o predsjednici i nekim ženama na pozicijama moći, onda vidimo kako se zapravo još uvijek rijetko „pripušta“ borbene, rodno osviještene a kompetentne žene prema vrhu ili na sam vrh.  U SDP-u, političkoj opciji koja se želi predstaviti kao progresivna, ni Karolina Leaković niti Gordana Sobol nisu dobile pristojan broj glasova u natjecanju za čelnu poziciju. Predsjednica Republike, čini mi se često, svoju poziciju koristi kako bi ispunila neke djetinje snove – voli uniforme, pucanje, svjetla pozornice, a i ideološki je vrlo pristrana, pa sigurno neće biti upamćena kao žena koja je suvereno obnašala funkciju na koju je izabrana. Pokroviteljstvo akcijama U ime obitelji ili skupu katoličkih ginekologa pokazuje da su sve priče o ravnopravnosti za nju tek nešto što „pali“ u inozemstvu, ali ne traži ozbiljno djelovanje u državi u kojoj je predsjednica. Obrazovanje nepromijenjeno, javni medijski servis  u službi konzervativaca, profitni mediji posvećeni proizvodnji potrošača, nepostojeća „rodna ideologija“ kao najljući neprijatelj Katoličke crkve u Hrvata…čudo je što uopće postoje rodno  osviještene osobe koje ne pristaju na zaglupljivanje i ultrakonzervativno ideološko pranje mozga. Na sreću, one žive među nama i ne predaju se olako. Zahvaljujući društvenim mrežama, neprofitnim medijima, slobodnomisleća bića se mogu prepoznati, međusobno povezati i organizirati. Nema predaje. 

* Vjerujem da su velike razlike uvjetovane urbanom ili ruralnom sredinom i stupnjem neobrazovanosti…

Ne uvijek, pogotovo kad je obrazovanje u pitanju. Obrazovanost ne uključuje nužno otvorenost i kritičko promišljanje.  Jedino obrazovane osobe  mogu postati  ideolozi koji  oblikuju svoje predrasude  u narative kojima zavode i pridobivaju sljedbu. Većina lidera/ica ultrakonzervativnih pokreta može se pohvaliti  svojom visokom stručnom spremom.  Obrazovanje na hrvatski način sigurno ne vodi prevlasti progresivnih ideja i poticanju kreativnosti koja će osigurati održiv razvoj zemlje te otvoriti prostor za dijalog u tolerantnom, ideološki pluralističkom društvu.  Bez ozbiljne kurikularne reforme neće biti  promjena kojima bi bio obuhvaćen veći dio populacije. Istina je da sam u životu susrela zavidan broj  slabije obrazovanih ljudi,  na selu i u gradu,  koji su bili daleko slobodoumniji od mnogih visoko obrazovanih osoba.  U ruralnim sredinama, doduše, tempo života daleko je usporeniji pa se možda zato s nešto većom zadrškom prihvaćaju promjene.     

* Opći je dojam da je čak nevezano za spol stanje s ljudskim pravima u Hrvatskoj loše. Neravnopravnost pred zakonom i ostvarenjem svojih prava vidljiva je po ekonomskim razredima, imovinskom statusu, vjerničkim kriterijima, političkim izborima, poslovnim mogućnostima napredovanja pa čak i zdravstvenim kategorijama. Ako nisi dio presumirane većine tolerancija nije baš često rabljeni pojam. Kako se bori protiv takvih postavaka društva?

Hrvatska je na respiratoru kad su ljudska prava u pitanju – počev od radničkih prava koja su preduvjet realizaciji brojnih drugih ljudskih prava. Bez posla ili s poslom ali bez redovitih primanja,  penzioneri s mizernim primanjima, beskućnici, blokirani, drugotne i muškarci koji žive u prekarijatu i patrijarhatu… Nije dobro već dugi niz godina. A onda još dobijemo ministra vanjskih poslova koji nema vremena za komunikaciju s inozemstvom jer mora uređivati unutarnje odnose i to na račun diskriminiranih jer kao dio ultrakonzervativne desnice koja se kroz njega dokopala moći može mijenjati strategije, smije smanjivati prava nacionalnim manjinama (naročito nekim), osobama istospolne orijentacije, ženama, izbjeglicama. Pa jedva preživimo ministra kulture  koji  u kratkih šest mjeseci uspješno nasrne na neprofitne medije i organizacije civilnoga društva koje se istinski bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom i održivim razvojem. A onda se građankama i građanima serviraju rasprave o nužnosti promjene imena jednog trga, uz šarene balone nudi se Hodom za život priča o borbi za prava nerođenih kojom se zapravo nasrće na prava žena a prešućuje činjenica da svako peto dijete u Hrvatskoj živi ispod razine siromaštva.  Propašću Agrokora i panikom koja dovodi do hitnog donošenja posebnog zakona postaje bjelodano kako se različito može živjeti u Hrvatskoj –  neki nas nadlijeću u vlastitom helikopteru, dok drugi kopaju po kontejnerima. C’est la vie, misle političke elite. A s druge strane nema ozbiljne pobune jer je nepravda prihvaćena kao normalno i jedino moguće stanje. Teško smo bolesno društvo. 

* A dnevni društveno politički cirkusi, igrokazi i farse? Nije li to ponavljanje koncentričnih krugova pomalo utjecalo na vrtoglavicu svih građana koji su većim dijelom pogubili interes i da se sad mahom sprdaju oko zbivanja koja se posredno i neposredno odnose na upravljanje njima samima i reflektiraju na vođenje države?

Sprdnja je dokaz spoznavanja u nemoći. Ona kratkotrajno izaziva razbuđivanje i smijeh, ali se njome ne mijenja stvarnost. Nastavi li se ovako, čitava Hrvatska postat će veliki starački dom. Zaređeni vitezovi groba jeruzalemskog odlično se uklapaju u tu žalobno pogrebničku atmosferu. No, zapravo se nadam da će se sarkazam i ironija koje nalazim svakodnevno na Faceoobku uskoro pretočiti u zbiljsku akciju kojom će organizirana slobodnomisleća bića zaustaviti ovaj nizbrdični put. Politička nestabilnost pokazuje da  građani žele nove ljude, ideje i pristupe. U tom traženju puno je krivih koraka i zabluda, ali na koncu će se sigurno pojaviti inicijative koje će znati nezadovoljstvo i apatiju pretvoriti u pozitivnu akciju. Na lokalnoj razini, u nekim sredinama,  već se naziru  promjene.    

* Kakva je hrvatska ljevica kakva je desnica a kakvo centralno? Ne osjeća li se prijeka potreba za nekim četvrtim ekonomski baziranim i humanim putevima obzirom da se treće opcije pokazuju gorim odabirom od pozicije i opozicije?

Kad govorimo o postojećim političkim strankama, zbiljsku razliku u djelovanju ne vidim. U  govoru  se još i uočava različitost, ali u postupcima je baš i nema.  Vlast SDP-a i partnera „odlično“ je pripremila teren za prošlogodišnju kratkotrajnu i ovu sadašnju vladu neizvjesne budućnosti. Vodeće političke stranke bave se uglavnom vlastitim probitkom i skrbe o dobrobiti  svojeg užeg članstva te odanih im podržavatelja. Radnička prava – nula bodova. Ne zna se koja ih je opcija više urušila. U državi u kojoj vodstva političkih stranaka pokazuju kako na cijeni nisu znanje, stručnost i postignuća, nevažno je kamo se tko svrstava –  lijevo, desno ili u centar. Živi zid i Most nude se kao nove političke opcije, ali za sada vidim u njihovim istupima tek zbir zbrčkanih, nerijetko proturječnih ideja o tome kojim bi nas putem i kamo htjeli dovesti. Briga o radničkim pravima maršira rame uz rame s bogobojaznošću, opčinjenost nacijom uz borbu protiv korupcije…kaos je ono što trenutno imamo. Umjesto populističkih, trebaju nam ozbiljni odgovori na vrlo ozbiljna pitanja.  Tko će ih ponuditi, još ne nazirem.                    

* Koje je model i recept osim obrazovanja po kojem bi tuzemno društvo moglo konačno odustati od revizija crvenih i crnih preživljavanja koncepta kuženja kunsta ustaša i partizana i okrenulo se 21. st. Robotici. Informatici. Turizmu. I dalje?

Čini mi se da je najveći problem naših prostora suočavanje s prošlošću. Sve dok ne budemo u stanju priznati vlastite zločine, sve dok ne prestanemo nijekati pozitivne stvari koje su učinili oni s kojima se ideološki ne slažemo, sve dok budemo vidjeli samo tuđe greške a ne i vlastite, pomaka neće biti. Sve dok je jednima Bleiburg stratište nevinih a drugima mjesto opravdanog kažnjavanja zlih, sve dok je jednima Jugoslavija tamnica hrvatskog naroda, a drugima najsvjetlija točka povijesti, napretka nema. Jer  su zapravo u Bleiburgu ubijeni i zločinci i nevine osobe, dok je u Jugoslaviji bilo mnogo negativnih, ali i vrlo pozitivnih stvari.  Sve dok pobjednici ne prestanu sankcionirati poražene, a onda poraženi pobijede pa se osvećuju prethodnim pobjednicima, nema svijetle budućnosti na vidiku. Jer dok se javno biju ideološki bojevi, lukavi i spretni u mraku mažnjavaju sve što se maznuti da. Kada, osim toga, prepisivanje i poltronstvo ne budu sigurne karte za neprodavanje, a korupcija i nepotizam prestanu biti dominatnim načinom stjecanja profita, možemo početi razmišljati o normalizaciji odnosa u društvu i napretku države.            

* S obzirom na struku profesorice komp književnosti i jugoslavenskih jezika molim Vas razbijte nam laički gard o baznoj logici koja nam govori da su hrvatski i srpski jezici korijenski isti ili jako slični. I da su umjetno naglašavane razlike tek opravdanje nacionalista ili jezičnih purista koji će manje bitnim detaljima temeljiti svoja inzistiranja na različitostima i elementima dijeljenja. Ne vidimo faktore po kojima jedan ugrožava ili isključuje drugi…

Kao potpisnica Deklaracije koja je uzburkala duhove u Hrvatskoj, jasno je što o ovom pitanju mislim. Vječno ugroženima osjećaju se samo nesigurni i nesamosvjesni. Većina uopće ni ne zna ništa o povijesti standardnoga hrvatskog jezika čiji su temelji postavljeni daleke 1850. Bečkim književnim dogovorom.  Preporučujem pretraživanje Interneta kao prvi korak. Predsjednica, premijer pa čak i ministrica kulture spominju 1945. kao godinu od koje se pokušavalo zatrti hrvatski jezik, ali je on osamostaljenjem Hrvatske, kažu oni, spašen iz unitarističkih ralja; neki jezikoslovci mantraju o nepremostivoj, posvemašnjoj, prostom oku vidljivoj a uhu slušnoj različitosti južnoslavenskih jezika; polupismeni vatreni rodoljubi proklinju izdajice roda i jezika svog. Istina je da bi se bez tog standarda, ma koliko veliki Hrvati srcem bili, Zagorac i Dalamatinka s Visa vrlo teško sporazumjeli, dok imamo televizijske emisije (Big Brother – kako to hrvatski zvuči ili Super ljudi) u kojima bez prevoditelja uspješno komuniciraju Srbi, Hrvati, Crnogorci, Hecegovci, Bosanci i Bošnjaci iako se razaznaje tko iz koje tko zemlje dolazi. Švicarci su jako ponosna nacija a nemaju švicarski jezik, Austrijanci također iako ne postoji austrijski, a mi umiremo od straha što bi netko makar i pomislio da hrvatski jezik nije jedinstven i neponovljiv.    

* Projekcija našeg društva sljedećih nekoliko godina i smjerovi Vaših aktivizama. Ima li nade ili smo vrijedni odustajanja?

Projekcija: neizvjesno, ali uzbudljivo. Što se mene tiče, nema odustajanja. Posuđujem uzrečicu Krepat ma ne molat. Nema uzmaka ma koliko teško bilo. Ciljevi: zaustavljanje agresivnog prodora  ultrakonzervativaca i svođenje njihova djelovanja na razumnima podnošljivu mjeru, sudjelovanje u akcijama kojima se štite prava marginaliziranih i diskriminiranih ili ukazuje na nepravilnosti, zloupotrebe, korupciju, manipulaciju…Puno posla i muke, ali još više zadovoljstva. A za kraj, Matošev stih „I dok je srca, bit će i Kroacije“. Ali, ne bilo kakvog, već onog pravdi i poštenju usmjerenog.

Anđelo Jurkas   

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame