Glazba Interview POP COOLTURA showbiz Zabava

Pavel/Aljoša Šerić: Očaj Devedesetih kao da nije završio

“Autor koji u dvije godine ne može napisati 10 pjesama to je onda nerad”, priča mi na Britancu Aljoša Šerić koji je s Pavelom, eto, baš nakon dvije godine od posljednjeg albuma izbacio svoje novo djelo pod nazivom “Družba krivih odluka”. Je li Šerić sa svojom družbom donosio neke krive odluke ili ne? Novi album Pavela je pitko pop/šlager djelo koje bi moglo osvojiti širok spektar publike, tako da se ne može reći da je bilo krivih odluka. Ako ih je i bilo, one su otkrivene u detaljnom razgovoru o novom albumu i žešćoj lamentaciji o streaming servisima.
* Preslušavanjem albuma “Družba krivih odluka” mogu reći da se osjeti utjecaj šlagera, Balaševića, recimo, i Dylana.
Ja općenito volim pop glazbu jer se nisam nikad ograničavao žanrovima. Volim šlagere iz pedesetih i šezdesetih, odrastao sam na predivnim melodijama ABBE i ne sramim se toga. Čuje se i Balašević i to ne mogu skrivati. Ne mogu reći da mi je neki uzor, ali da sam ga slušao prvih par godina faksa – to apsolutno. I sad se pojavi na playlisti uredno u tri ujutro i on i Bajaga i to zlatno doba pop glazbe u Jugoslaviji osamdesetih godina. “Prodavnica tajni” od Bajage je bila jedna od prvih kazeta koje sam dobio i to mi je fenomenalan album. Gle, to je vjerojatno zato jer u tim nekim godinama, između desete i dvadesete godine, to ti bude integrirano u tebi i ne možeš odijeliti je li to zaista dobro ili je to dobro zbog nekih iskustava koje si doživio slušajući tu glazbu.
* Nekako što si stariji to ne bivaš gluplji, kako si napisao, nego se zatvaraš u format suprotan od onoga što si radio u Ramirezu. Imam osjećaj da ti to tako najbolje odgovara.
Pa vjerojatno jest. Prva moja suvisla pjesma je bila “Iste cipele”. To je bilo 2004., kasno sam napisao pjesmu sa 26-27 godina. Slušao sam puno brit rocka i inide glazbe, ali sam s odrastanjem shvatio da to nije jedino što me privlači. Kroz Ramirez nisam to mogao progurat, a nisam ni htio. Ramirez je bila demokracija bez obzira što sam pisao većinu pjesama. S odrastanjem sam shvatio da previše toga volim slušati, a autori najčešće pišu ono što vole slušat. Ne bi mogao Ramirez svirati “Poslije nas” ili “Čuvaj me”, to su šlager pjesme, lijepe mainstream pop pjesme. Došao sam do toga da u Pavelu radim što hoću.
* Dobar i jak dodatak albumu je violina. Bi li još proširivao instrumentarij?
Ne libim se toga. Ja bih svakako u svakoj pjesmi htio imati simfonijski orkestar. Ne mogu jer je to jako skupo. Probali smo nešto dobiti ali to je za ove budžete neostvarivo i grozno skupo ako ideš plaćat. Postoji opcija da te izaberu, da hoće s tobom, al nam se to nije dogodilo. To je odgovor na pitanje – zato i violina. Volim zvuk violine. Volim i country, tj. više fiddle drugačiji sviranja violine. Cohen je imao puno violine, to volim. Da mogu imao bih 16 violina, a ne samo jednu.
* Isto što se osjeti na albumu u tekstovima je da imaš zreliji pristup kojeg si počeo razvijati s Pavelom, ali se sada razvijao skoro do punog potencijala. Koliko je za to kod tebe bio presudan utjecaj okoline?
U nekom trenutku sam shvatio da me ne intrigira pisati samo o tome da je došlo do prekida i da je to loše. Pojave se druge teme, recimo prolaznosti, prijateljstva, smrti čak. To sve ide, naravno, nužno s odrastanje. Najčešće pišem o onom što se meni događa. Čak i kad ne pišem o tome što se meni događa, ako sam inspiriran pričom ili novinskom člankom, ili nečime što se dogodilo mojim bližnjima, uhvatiš se da pišeš o sebi. Poslužiš se svojim sjećanjima. U pjesmi “Disnyeland” sam bio ponukan člankom, koji je inače grozan, o situaciji gdje je majka uzela svog sina i survala se s njim u rijeku. Ubila je sebe i sina nakon što je saznala da je muž vara. To je bilo prije para godina, i nakon što sam pročitao članak planirao sam napisati pjesmu iz perspektive tog djeteta. Nisam zakucao i završio ružno i tragično u pjesmi jer bi to bio overkill, pa sam to ostavio. Možeš iz pjesme iščitati da se radi o klincu koji kuži da nešto ne štima među roditeljima i sjeda s mamom u auto. Pišući o tom klincu poslužio sam se svojim uspomenama. Disney mi je uljepšao djetinjstvo. Kad vidim font Disneya meni je to lijepo pa i da napišeš u njemu “Tornado poharao cijelu obalu Japana”. Vidiš koliko to ostane upečatljivo. Autor, i kad piše o nekom drugom, uvijek se posluži sobom jer to je jedino što može dobro napisati.
* Kakav je bio proces rada na albumu? Jesi li vukao neke stare pjesme iz ladica? Koliko vidim uhvatio si neki tempo, pa je novi album izašao dvije godine kasnije od zadnjeg.
Ja sve napišem i aranžiram doma. Imamo sreću da, s obzirom na tehnologiju koju imamo, dovoljno znam nabost na klaviru, odsvirat gitaru i ukucat bubanj da bendu predočim gotovu pjesmu. Opet se dogodi, što se dogodilo na albumu, da tražim input i dodatan začin od svih članova benda. Nas je osam i ne mogu prepustiti kompletno aranžman bendu jer bi nastao kaos.  Ima dovoljno prostora da se izraze i to i čine. Snimali smo ga desetak dana u RSL Studiju u Novom Mestu i to preporučam svim glazbenicima. Nije toliko skupo, ali i nije toliko jeftino, ali za uvjete šta se dobiju da ti možeš spavati iznad studija i sa šlapama i šalicom mlijeka spustiti se i studio – e to ne možeš u Zagrebu. Ovdje ima dobrih producenata i studija ali svi imaju dnevne poslove, kao i ja, i teško se uštekat popodne i odsvirat nešto. Ako ne stigneš odsvirati, moraš idući dan snimat. Ovako si tamo, izoliran si, sad ispada kao reklama za studio, ali je lijepa kuća, ima lijep vrt. Osjećaš se kao da si se maknuo, a i blizu si Zagreba. Tako je ispala priča oko albuma. Sve trake smo odnijeli Skansiju. Miksali smo jako dugo jer sam album snimio prije godinu i pol dana. Ovaj put nisam znao je li dobro ili nije. Trebao bih biti objektivniji kad prođe dugo vremena, ali fali mi ono, kao kad smo završavali prijašnje albume, kad završiš album još si uvijek u njemu i friško ti je i misliš da je najbolje na svijetu i očekuješ da to recenzije poprate. To nisam imao ovaj put. Fakat nisam znao šta me čeka. Drago mi je da su prve recenzije dobre. Znači da nismo promašili Branku.
* Kad si spomenuo pisanje tekstova i vraćenje osobnom, po tom ključu je nastala i pjesma “Junaci Hatzove ulice” po kojoj je album dobio ime. Tom mogu pridodati i pjesmu “Lažu devedesete” koja se pokazala najefektivnijim singlom od svih koji ste izbacili. Zanimljiva je scena s Hamedom i Danijelom, to je očit hommage Hit Depou. Kad pogledaš danas, imaju li mladi bendovi gdje prilike pokazati svoju glazbu kao što su se mnogi tada mogli upravo zahvaljujući Hit Depou?.
Ima Top.hr koji rade Dorijan i Ana. Promijenili su format i svira se uživo i htio bi da neki klinci za 10 godina napišu nešto o njima. Da se Ana i Dorijan pojave u spotu neki budućih pop glazbenika. Hit Depo je bio u doba kad nije bilo toliko interneta koji je danas najveći alat i poluga kojom dolaziš do glazbe. Zato je Hit Depo bio značajan. Bio je jedini prozor u svijet glazbe. Imali smo sreću što smo imali Danijelu i Hameda i uredničku politiku koja je gurala dobre pjesme. Netko je slagao tu top listu i uvijek je dobro slagao. Ne znam tko je to bio, ali su lijepo to posložili i dali do znanja ljudima da pjesme fakat vrijede. To se više ne može dogoditi. Ta uloga selektora na internetu je nestala jer je sve dostupno. Rijetki su portali koji vrše ulogu selektora.
* Uz zoran opis devedesetih u “Lažu devedesete”, teško se otet dojmu da u pjesmi nisi ciljao i na današnju političku situaciju.
Zato sam i napisao da još nisu gotove. Bar u nekim after efektima. Odnosno, ja imam osjećaj kao da je još uvijek ’97. ili ’98. kad nešto pročitam u novinama ili na portalima. Kao da se svijest ljudi opet vratila u to desetljeće koje je očajno. Tada je bio rat, kriminal, korupcija, jačanje nacionalizma koje je bilo shvatljivo jer smo se branili i tada je on zaista bio nužan. Sad u ovom okruženju kad vidim busanje o prsa i zveckanje oružjem, to mi nema smisla. Zbog toga mi nije jasno što se događa. Imaš predsjednika najjače države na svijetu koji je zabranio u nju ulaz ljudima druge vjeroispovjesti. Nije mi jasno. Negdje vidim uzroke i posljedicu, recimo terorizam je tema broj jedan i nažalost radikalne struje islama se jako negativno izražavaju na našu svakidašnjicu, ali neki potezi koji se događaju, to mi nije ništa jasno. Devedesete kao da nisu završile.
* Je li internet uništio diskografe i koji je tvoj stav o tome? S jedne strane mlađi bendovi putem njega mogu doć do publike, eliminiraju diskografa i nude svoju glazbu besplatno ili po nekoj cijeni. Recimo, bend Arctic Monkeys duguje svoj sadašnji status internetu.
Internet je apsolutno dobra stvar, bar što se tiče situacija koje si sam spomenuo. Barem to se tiče proboja i da imaš kanala u koji nitko drugi ne može zadirat jer se možeš predstaviti kao želiš i to je dobro. Dobar je zbog toga jer imaš doticaj s bilo kakvom vrstom glazbe, bilo da hoćeš slušati japanski metal ili brazilsku indie rock skupinu koja svira obrade tko zna koga. Ono što nije dobro je da upravo, sad ću bit kontradiktoran, zbog toga što imaš toliko opcija, da klinci ne mogu doći do onog dobro. Moraš proći puno smeća da dođeš do dobrog. Kad me YouTube odvede u svoje tamne strane i dobijem fenomenalan bend iz Nashvillea koji ima prekrasne pjesme, a ima 3 tisuće pogleda – to je dobro i nije dobro. Imamo hrpu informacija koje je teško procesuirat. I internet nije dobar je streaming servisi ne dozvoljavaju autorima, a ni izvođačima, da dođu do tantijema.
Imamo, recimo, situaciju da nashvillski autor proda ili da pjesmu nekoj jačoj country zvijezdi, koja ne bude singl, ali bude na albumu koji bude prodana u ne znam koliko milijuna primjeraka. On dovoljno zaradi da bi mogao dalje pisati i živjeti. Danas se to ne događa jer se albumi u fizičkom obliku ne prodaju, a ono što je najslušanije su streaming servisi koji ne plaćaju dovoljno. Veći dio kolača podijele međusobno, pa autorima i izvođačima ostane mali postotak koji je smiješan. Da nema te pjesme, ne bi bilo ni streaming servisa koji dijeli lovu između sebe i diskografa.
To je bitka koja se vodi na globalnoj razini. Glazbenicima koji se vrte na radiju se plaćaju tantijemi i oni su dobri. Imamo sreću što ZAMP stvarno dobro funkcionira, čak i najbolje na području cijele istočne Europe i sjajno je postrojen. To je dobro, no dolazi do problema hoćeš li se vrtiti na radiju ili nećeš. I sad treći par cipela i problematike koju ne treba načinjat. Ako ti se pjesma ne vrti na radiju, ti nećeš dobiti tantijeme i to je točka. Saznao sam podatak na prošloj Međunarodnoj autorskoj konferenciji da YouTube uplati godišnje ZAMP-u svega 6 tisuća nečega, nisam siguran je li kuna ili eura. Dakle, za cijeli katalog hrvatske glazbe. Ako se ne vrtiš na radiju, bilo da imaš milijune klikova na YouTube, ti kao autor nećeš dobit ni ćorak. Streaming servisi i YouTube ništa ne plaćaju i to se moraju promijeniti. Zato internet ne valja jer ljudi konzumiraju glazbu preko njega, a u internetu nema love.
* Pavel je, bez obzira što se može slušati i na streamu, ostao vjeran fizičkom izdanju.
To je suludo, ali volim to. Nisam elitisti i snob da tražim da mi se to tiska na vinilu jer sam ja dijete CD-a. Vinil ima sentimentalnu vrijednost jer su oni moj prvi doticaj s glazbom. Sjećam se da sam sa starcima u Splitu u Koteksu kupovao ploču. U jednoj ruci sam imao Samanthu Fox, a u drugoj Jacksona i normalno da sam izabrao Samanthu. Vjerojatno zbog covera. Ima određenu vrijednost vinil, ali ja sam dijete CD-a. Inzistiram i iznistrat ću i dalje da objavljujemo tako albume. Nažalost više ne možemo napraviti stvar kao prije kad bi izdao singl i prije drugog singla ili nakon njega išao van s albumom. Tako ti je ostalo more glazbe na albumu koju trebaš doživjeti. Mi smo izdali 5-6 singlova i ostalo je 4 pjesme koje ljudi nisu čuli i nije mi to tak. Znam Nenad Borgudan iz Detoura mi je donio svoj zadnji album i pitao me jesam ga poslušao. Dakle, oni su izdali osam singlova. Rekao sam mu da ću poslušati još te dvije pjesme na albumu. Nije to više takav kunst.
* Trend se promijenio jer bendovi izdaju osam singlova i to je njihov “novi” album za dvije godine.
Pa da. Ja to nikad ne bi htio napravit. Pokušat ću se držat da se bar pola albuma ne čuje. Radijski urednici drugačije tretiraju singlove koji još negdje nisu izašli i to je činjenica i moraš se nekad povoditi za strujom. Vraćamo se u  doba singlova. Neno Belan je najbolji primjer toga. On 10′-12 pjesama koje ima na albumu je izdao kao singlove. To se radilo u pedesetima. Ne znam je li to loše ili dobro. Ja sam odrastao u formi albuma, ali kad pogledaš kako je to počelo nitko nije fermao formu LP-a do sredine šezdesetih.
* U Pavelu si puno aktivniji od Ramireza, ali imam osjećaj da te Pavel izvukao da održavaš nekakav tempo. Imamo autora koji izbacuje albume svake dvije godine i nekako si vidljiv. Sve, zasad, dobro ide.
Konačno su mi se pjesme počele vrtiti i to taman kad je Antonia došla u bend. “Zbog tebe” se dobro zavrtila s drugog albuma, tada su nas glazbenici urednici prepoznali i počeo sam bolje zarađivati zbog glazbe. Zbog toga moj dnevni posao pati. Imam sreću da sam si uredio da mogu više vremena posvetiti glazbe. Kao što si rekao, dobro ide i mislim da nema izlike. Autor koji u dvije godine ne može napisati 10 pjesama to je onda nerad. Znam, netko će se naljutiti. Pero Beluhan, moj frend iz Mayalesa, nakon pet godina je izdao odličan album. Brate, ne treba ti pet godina za 10 pjesama. Ne znam je li to osjećaj za radišnost kod pojedinaca, ali ja ga imam i trudim se što više pisat. Nisam krajnost kao Ryan Adams koji piše 50 pjesama godišnje, to je već pretjerano, ali 10 pjesama u dvije godine je ok. To je kad računaš jedan pjesma u dva mjeseca. To se fakat može
Matej Devčić

Matej Devčić

Komentari

Reklame

Nasumična dnevna glupost