KOLUMNIZAM PRIRODA & DRUŠTVO

For men only

Literarni spomenik – for men only? Zašto ne?

Ideju za ovu epizodu dobio sam nedavno prilikom posjeta zahodu u jednom shopping centru. Radi se o obnovljenoj zgradi u centru grada koja je prije ohoho godina izgorjela u požaru. Tako crna i garava godinama je nagrđivala prostor, a onda su je prije nekih, štajaznam, petnaestak godina pustili u rad, ali na principu onih zagušljivih, socijalističkih robnih kuća s bezbroj odjela na jednom katu, tepisonima na podu, tetama koje su na nogama imale borosane i dnevnim prometom kakav ostvari prodavač kokica i sjemenki na drugoligaškim nogometnim utakmicama. Budući da je taj oblik shoppinga zamro prije nekih 30 – ak godina robna kuća nije bila baš rentabilna, a onda ju je pod svoje uzeo jedan poznati poduzetnik i preuredio tako da se sad ima gdje shoppingirati ili popiti kava. Zanimljivo, ali u blizini uvijek obično bude i neko mjesto gdje se čovjek može okladiti ili prodati obiteljsko zlato. Donedavno se mogla kupiti knjiga, ali više ne. To bi već bilo previše. Smatram da u vrijeme ovo euforije zbog aktualnih lokalnih izbora ova priča stiže kao naručena.

Prvi susret s javnim zahodom.

‘Dva dinara, druže’.
Ostavila ga cura i on izbezumljen trči u zahod da bi mu djelatnik na vratima rekao da je ulaz dva dinara. On ga onda pita koliko košta ako se unutra ide isplakati. Ta mi je slika baš nekako ostala urezana u sjećanje, a ona šetnja po petoj žici u A molu predstavlja abecedu svakog gitarista.

Gdje su pare? Eto gdje su pare!!!

” … Nismo toliko glupi da bi plaćali kvadrat zahoda toliko …”
” … To nema nikakve veze s vezom …”
” … Mediji pišu sve i svašta …”

Gornje izjave izrečene su u čuvenoj aferi ‘javni zahod’, a došla su iz usta jednog od neuništivih kandidata na lokalnim izborima. Ne živim u metropoli pa možda nisam kompetentan davati bilo kakve komentare, ali volim se prisjetiti i uvijek me oraspoloži priča kako su u rujnu 2009. na okretištima tramvaja Dubrava i Dubec otvorena dva ekskluzivna montažna zahoda od ni 5 ni 6 već čak 9 kvadrata. Njihovu je izgradnju Grad Zagreb platio 1,55 milijuna kuna iliti 210 tisuća eura (cca 2 dvosobna stana). Mjesto gdje i carevi idu pješke. Doslovno.

Inače, moj politički kandidat za koga bih rado glasovao je jedan stvarno fantastičan tip, ali nažalost nikad neće bio niti na jednoj listi. A nije ni Hrvat. Već Amerikanac. A nije ni živ. Šteta!

Vandalizam.

Budući da javne zahode posjećuje svakakav šlj… tip ljudi ti su siroti prostori često objekti najveće destrukcije.
Ono što me uvijek fasciniralo je to što lomljenje vodokotlića, razbijanje školjke, čupanje slavine s umivaonika iziskuju podosta vještine i snage i uvijek se mislim kako bi te nesretne mladiće netko trebao uputiti na pravi put. Inače, dokazano je da ta vrsta destrukcije počinje još u ranoj mladosti.
Prije nekoliko godina susreo sam se s domarom jedne osnovne škole i čovjek je imao lice iskrivljeno od bijesa. Citiram po sjećanju:
– Ne, ovo nisu dica, ovo su bogami kriminalci. To što se radi to nije za pedagoga nego za policiju. Jebeš mi sve ako ga ja ne bi u zatvor stavija, majku li mu jebem njemu i ko ga je stvorija.
Čovjek je išao mijenjati izgorenu žarulju u WC – u, popeo se na ljestve i počeo odvidavati onu bijelu staklenu kuglu. Kad ju je nagnuo prema sebi zalio ga je mlaz ustajale mokraće. Od glave do pete. Neki osnovnoškolac se pomokrio u kuglu te je zavidao natrag.
Za nešto tako napraviti treba ipak funkcionirati na levelima kojima prosječan mozak nije dorastao.

Javni zahodi i filozofija.

Bezbroj puta citirana rečenica i najdraži grafit svih vremena.
Dakle, daleke 1995. dok sam služio svoj dug Domovini u zadarskoj zračnoj luci specijalni gušt bili su odlasci u grad. Cure zgodne, grad lijep. Ne kao Šibenik, ali isto jako srcu drag. Prilikom posjeta gradskoj kavani otišli bismo do zahoda jer su bili puno uredniji nego oni u vojarni.
Tako sam jednom prilikom prekraćivao vrijeme čitajući žvrljotine po zidovima i vratima. Od poda do plafona. Nešto kao komentari po internetskim portalima. NIRVANA, pa PEARL JAM, pa HAJDUK, pa onda DINAMO, pa ispod toga POPUŠI MI KURAC, pa onda ANA JE GLUPA, pa onda HDZ, pa onda METALLICA, zatim AC/DC, pa USTAŠE i u toj šumi črčkarija stršao je jedan krasopisom ispisan tekst. Skoro pa kaligrafski savršen. Pisalo je (udahnite duboko): TUĐMAN JE ZADOBIO SUDSTVO I MEDIJE DA BI PRIKRIO POLITIČKA UBOJSTVA! Opa! Zahodski politički aktivizam. Iskazivanje nezadovoljstva na pomalo neprimjeren način. Može, može. Ono što je netko dopisao ispod svaki put me oraspoloži. Rukopis ružan kao na liječničkom receptu, a poruka urnebes: DA MOŽEŠ JEBATI NE BI OVO PISAO! I dan danas smatram da je u toj rečenici sadržana apsolutno sva mudrost svijeta i života uopće.

Kultura ponašanja. 

Osim samog vandalizma dosta čest problem je i nizak stupanj bon – tona kod pojedinih korisnika. Koliko li se puta dogodilo da se netko olakša na komad kartona pa onda to zalijepi na plafon, koliko puta se zna dogoditi da je kompletan sadržaj nečije utrobe završio svuda okolo samo ne u školjci, koliko puta je pod prekriven urinom pa za Vama po izlasku ostaju mokre stope … Male smotane stidne dlačice po školjci i oko školjke su sasvim normalna stvar i više ih nitko ni ne primjećuje. Od nabrojanih primjera beznadnije su mi jedino one sjene od muškaraca koje bračne družice prisiljavaju da mokre sjedećki. Tužno.

Kad smo već kod kulture ponašanja moje retoričko pitanje glasi: Po čemu ćete znati da li je u javnom zahodu bio oženjen ili neoženjen muškarac? Jedna je moja poznanica dugi niz godina radila u ugostiteljstvu i obznanila mi je, na temelju osobnog iskustva, metodu koja je točna u 99,9 % slučajeva. Dakle, neoženjen muškarac nakon velike nužde nikad, ali baš nikad zahodskom četkom ne odstrani komadiće fecesa. To su Vam one paralelne smeđe crte koje se spuštaju od mjesta gdje je fekalija dodirnula keramiku pa se klizno spuštala do površine vode.

Kad sam se već dotaknuo vode, pardon, ove teme red bi bio i spomenuti davnu anegdotu iz jednog kafića od prije puno, puno godina. Prošla je ponoć, teško stečen roditeljski novac trošio se na neke besmislene štok kole, gužva , iz zvučnika tuče Rozga i to direktno u centar za nervozu, opći dernek i meni je u jednom trenutku proradio mjehur. Ulazim u zahod. U muškom pisoar razbijen, a u kabini netko se zaključao i stenje. Da li je bila riječ o vođenju ljubavi ili mukotrpnom istiskivanju prilikom obavljanja nužde nisam uspio utvrditi, no smatram da u sličnim okolnostima između te dvije radnje i nema neke osobite razlike. E, sad, opcija je pomokriti se u umivaonik što mi ne dozvoljava kućni odgoj, a ići van ne želim. Hladno je. Gazim ponos i fine manire i vidim da su vrata ženskog WC – a širom otvorena. Izgleda da nema nikog. Par koraka i šok. Umjesto opojnog mirisa Ives San Laurenta u zraku se osjeti miris stolice. Otvaram vrata kabine, a unutra…Napunila cura do vrha kao da će sutra umrijeti. Smrdi kao da je večerala leševe. Dobro, možda je u pitanju bio i neki muškarac, ali, uglavnom, tu scenu neću nikad zaboraviti.

Djevojka koja ne potegne vodu za sobom? Jel’ to moguće? Da li i to postoji? Čini se da da. Ipak sam išao vani.

Sabotiranje javnog zahoda.

Ponovno smo u 1995. Izlazak u grad. Pivo teče u potocima. A šta’š pričat’? Po povratku jedan je mladić svoje nezadovoljstvo vojnim rokom iskazao na krajnje neobičan način. Onako pijan, ušao je u WC i gurnuo neku plastiku duboko u odvod od čučavca. Potegnuo je vodu i pobjedonosno zapalio cigaretu. Par sekundi kasnije kaos, poplivala voda, poplivao papir, poplivalo sve, zajednički prostori za održavanje osobne higijene doslovno preplavljeni fekalijama…Mi ne da se smijemo, nego nam žile na vratu nabrekle, trenuci kad misliš da će ti od smijeha stati srce.
No, sutra ujutro – iza doručka – hladno otrežnjenje i šok. Jutarnje postrojavanje. Svi gledamo u pod. Teško nam je. I žao. Krivi smo. Pred satniju staje zapovjednik. Tišina. Apsolutna tišina. Dežurni časnik šapće mu što se dogodilo. Namrštio se. Staje pred nas i počinje. Opravdano je ljut. Na pisti i dalje muk. Samo vjetar huči kroz krošnje. Zapovjednik pravi par koraka i staje. Napetost u zraku može se rezati nožem.

– Sinoć je – veli on – jedan od Vas. Na povratku iz grada. Ohrabren pivom – dvije. Napravio nešto. Što je ravno sabotaži!

Mislim da nije bilo onog kome se u tom trenutku lice nije treskalo u grču, a oči napunile suzama. Sretnici u zadnjem redu uspjeli su i zakikotati. Let the sunshine in …

Igor Jelovčić

Komentari

Reklame