Glazba inmediasres Interview POP COOLTURA

Mayales: Volimo istjerivati izvrsnost

Pet godina mnogi su čekali na novi album Mayalesa. “Simbol za sunce” je stigao, a ranije je najavljen singleovima “Danas smo happy” i “Roadie“. Dvanaest novih pjesama pod producentskom palicom Jure Ferine i Pavla Miholjevića iz Svadbasa, osvojilo je i kritiku i publiku. Očekivano, reklo bi se. Ipak, Mayales je i ovoga puta otišao korak dalje u gradnji zvučne kulise albuma pa je tako stovrio niz glazbenih numera na tragu utjecaja iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Praktički svaki album Mayalesa ispadne poseban, intrigantan i zanimljiv. Što alfe i omege benda Vlado Mirčeta i Petar Beluhan kažu o tom? Pa, da su samo lovili svoju glazbu.

* Na prošlom albumu ‘2’ koji ste objavili prije četiri godine završni rezultat i zvuk su bili okrenuti popu uz natruhu psihodelije koja je se na ovom albumu iznimno osjeti. Što vas je u posljednje 4 godine inspiriralo i koliko vas je album “2” potaknuo da tu psihodeliju i jednu pop rock formu u stilu Beach Boysa i Beatlesa prebacite u prvi plan?

    Petar: Načelno ja razumijem o čemu govoriš ali to su tvoje, odnosno javne paralele i doživljaji – mi to vidimo bitno drugačije, možda jednostavnije, možda kompleksnije. Ajmo ponoviti da naš kreativni proces curi sam od sebe i bez nekih planova i jasnih ideja gdje i kako. Naprosto spontano i nesvjesno. Pop i psihodelije, retro, ovi oni uzori, šezdesete, sedamdesete…  što ti misliš da doista razmišljamo o tome kad stvaramo? Sve su to legitimno asocijacije, svakako i komplimenti, ali mi smo samo lovili svoju glazbu i tu nema bitne razlike između prvog ili zadnjeg albuma. Prvo tražimo rifove, ugodan harmonijski sklop, zanimljiv bubanj, bas liniju, pa onda melodiju, hrvatski tekst, pa onda aranžman, skice produkcije… i to na kraju bude tridesetak kojekakvih skica, ideja, demosa koji sigurno nemaju konceptualni imperativ, tek demonstracija naše dječačke zaigranosti bez ograničenja. To što na kraju ispadne u prvi plan, tu su Božje sfere, splet neplaniranih okolnosti baš kao i u svakom drugom zdravom kreativnom procesu. I sad kad je sve napokon završeno ja te uvodne asocijacije (pop rock psihodelija) i ne vidim baš toliko dominantne koliko neke druge stvari…zovem ih ‘cirkusi i perje’. Dakako, ima tu masu stvari koje mi promišljamo, pokušavamo osvijestiti, tema koje verbaliziramo, ponekad čak i spominjemo neki konkretni zvuk kojem težimo… ali to je skoro nevažan doprinos konačnom proizvodu. On je doista nepredvidiv. Vjeruj mi, ni u jednom trenutku nismo svijesno radili psihodeličan, ili bilo kakav drugi sound. Pitaš za inspiraciju. Prije bi rekao – diskretni uzori. To je more bendova i glazbe. I da ih nabrojim 20-30 sigurno bi se kasnije sjetio još desetak…mislim da se tu računa sve što smo ikada slušali, pa još x 3 glave – zamisli koliko je to utjecaja, svjesnog i nesvjesnog. Ali mislim da u priči o inspiraciji ne možemo izostaviti suvremeni film. Malo što me toliko inspirira, šokira, nadahnjuje, trese kao filmovi. Mislim da tu mogu govoriti u ime više kolega na sceni.

Vlado: Baš razmišljam kako sam u zadnje četiri godine poslušao par suvremenih albuma i istovremeno intenzivno rovario po ostavštini kraja šezdesetih… ako zbog ičeg zvuči suvremeno, onda to svakako nije moja zasluga.

* Na prošlom albumu ste radili s Cocom Mosquitom iz Jinxa, a na ovom ste radili po prvi puta s Pavlom Miholjevićem i Jurom Ferinom. Kako vam je bilo raditi s njima? Koliko su intervenirali u kreiranje zvuka Mayalesa?

Petar: To je dobro, pravo pitanje, razlika između braće Muratović te Jure i Pavla. Ona je ogromna, u pristupu, u stilu, ali to je tema za ozbiljan esej. U kratkim crtama, J&P se u osnovi kudikamo manje miješaju u aranžman, tekstove. Barem je tako bilo u našem slučaju. Za razliku od Cokija, oni se diskretno useljavaju u priču tijekom procesa, osobito u završnoj fazi, nešto prije početka miksanja, a u miksu dosežu svoj peek koji svakako utječe na konačni zvuk. U oba slučaja bilo je iznimno ugodno, poučno, uzbudljivo… ali doista, to ne pričam iz puke kurtoazije. Neopisiva je privlilegija što smo do sada radili s producentima koji su krema domaće produkcije, od Duspera, Zemljića, Cokija pa do Jure i Pavla, a nama je taj dio posla presudan zbog brdo razloga… jer im se predajemo u ruke, jer od njih očekujemo prvu refleksiju po kojoj ćemo modelirati demose, a znaš i onu priču kako su producenti ne rijetko tata i mama bendu, psihijatri i učitelji.

Vlado: Jure i Pavle su jako intervenirali kad je trebalo i istovremeno ostavljali stvari takvima kakve jesu kad nije bilo potrebe za intervencijama…. dakle, kao što je rekao Pero: “I mama i tata i ….. ”

* Zanimljiva je i suradnja s Terezom Kesovijom na pjesmi “Roadie”, a može se primjetiti kako se na pjesmi “Simbol za sunce” čuje i glas Valerije Nikolovske. Koliko su ženski vokali i takav način interpretacije presudni za Mayales? Imam dojam kao da takvim stvarima pokušavate sačuvati izvorni duh Mayalesa.

Petar: Dobar ti je dojam, iako, opet kažem, mi i to radimo prilično spontano i neplanski. Volimo eksperimentirati, muzicirati… i ponekad to radimo s ekipom koju poznajemo, koja je uhodana i od koje znaš što možeš dobiti… iz istog razloga je tu i Ivana Rushaidat, Kristijan Beluhan, Ivan Levačić, Pinta, ali i neki novi ljudi, glazbenici, pa tako i Tereza, Jure i Pavle… Izvorni duh Mayalesa čuvamo na drugim principima, prije svega na samokritičnosti, muzikalnosti, eksperimentu, traženju dubine i slojevitosti – ali da se zadrži ta neka pop tečnost i slušljivost. Ispada da jake ženske pjesme ostaju u najboljem dojmu i to mi je razumljivo, no u fazi stvaranja takvih pjesama sve to izgleda malko drugačije…

Vlado: Dva gostovanja od par sekundi su odličan upgrade albuma, ali ne nešto što može čuvati izvorni duh Mayalesa ako takvo nešto uopće postoji.

* Zbog čega je trebalo čekati praktički pet godina na novi album? Koliko shvaćam i koliko sam čuo, iznimno ste minuciozni kada stvarate, pa pretpostavljam da je i hvatanje cilja o stvaranju što boljeg albuma bio jedan od razloga za to. Ili tu utjecaj ima i pretumbacija benda s obzirom na nove članove?

Petar: Nema novih članova benda, okosnica je ista – osim Luke koji nam se pridružio i kao autor, i kao instrumentalist – bend je posljednjih dvadesetak godina isti, Vlado i ja. Mi sami slažemo 80% pjesme, onoga što se na kraju čuje kao Mayales. I vjeruj mi, pet godina i nije tako dugi period iz naše perspektive. Studioznost traži vremenski odmak, traženje dobre ekipe, ugodnu atmosferu, i sve ono što sam ti ranije nabrojio… tu ti brzo prođe par godina. Ali da se zna, ovaj album se konkretno radio možda nešto više od tri godine jer smo od 2012. do 2014. bili posvećeni nastupima uživo.

* Koliko hvatanje perfekcionizma može biti pogubno za glazbenike i umjetnike? Otežava li vam to nekada?

Petar: Nisam ja objektivan ali nekako mi se čini da drugačije ne znamo i ne želimo, pa bilo to pogubno ili ne. Kako bilo teško je odgovoriti sa da ili ne. Naravno da cjepidlačenje nosi neki svoj križ, mogao bi knjigu napisati o tome. Osim toga, nismo mi ni slobodni ljudi, rastegnuti smo oko naših obitelji i drugih poslova, pa obzirom na to svakako da naše ‘pimplanje’ po detaljima otežava život… ali nisam siguran da bi drugačije uopće i mogli raditi posebno sada kad uživamo u sjajnoj reakciji javnosti koja je prepoznala da upravo takav pristup donosi zanimljivost i kvalitetu koja valjda dobro ‘legne’ u ovome trenutku zasićenja i površnosti. Volimo istjerivati detalje, izvrsnost, i teško da ćemo od toga odustati, posebno u ovim godinama.

* Nije tajna da kao članovi Mayalesa pišete i za druge izvođače. Dobar dio pjesama za druge završio je na albumu “2”. Je li i ovoga puta došlo do toga da neka pjesma, koja nije bila predviđena za Mayales, završi na albumu?

Petar: Jest, Roadie. Kada sam ga radio zamišljao sam skroz nekoga drugog kao budućeg ‘vlasnika’ odnosno nosioca pjesme. Ali to je već neka vrsta standardnog kreativnog trika kojim se često služim kad pokušavam prevariti svoju predvidljivost i klišeje.

Vlado: Sad nam je za razliku od prošlog albuma jasno da nitko ne želi naše pjesme, pa je i Roadie kojeg smo htjeli dati na usvojenje završio kod nas. Isprva mi se činilo da strši od ostatka materijala, a sad mi se čini da svaka pjesma strši na svoju stranu i čini taj album šarolikim, slojevitim i (nadam se) zanimljivim.

* Kada se pogleda, Mayales je s tri albuma svaki puta donio novi zvuk. Od acid jazza, pa do popa i psihodelije. Utječe li to šaranje stilovima na rast Mayalesa i privlačenje nove publike?

Petar: To je dvosjekli mač, puno gubimo, puno dobivamo… ali što ćeš, jedino nam je tako zabavno. Kad smo već kod teme eventualnog ‘rasta i privlačenja publike’ mislim da je tu presudan moment (problem) u prekinutom kontinuitetu. Mnogo bi stvari ispalo manje šokantno i zbunjujuće da smo nešto objavili unutar one 13 godišnje pauze.

Vlado: Publika koja je prihvatila Mayales 2 je generalno prvu fazu smatrala smećem i obrnuto. Čini mi se da tek sad vidim neke komentare tipa: Nije mi se sviđala Dvojka, ali ovo mi je dobro….. naravno, radi se o par ljudi. Neki minimalni rast postoji valjda, vidjet ćemo.

* Mayales ima kultni status na našoj sceni, zbog čega kritičari, ali i vaša publika, uvijek s nekim nestrpljenjem očekuju novi materijal, ali i održavanje određenog standarda kojeg ste postavili na albumima. Osjećate li ponekad pritisak zbog toga hoćete li ispuniti očekivanja?

Osjećamo određeni pritisak, bolje reći odgovornost, ali nekako nam je to najmanje bitno kad stvaramo, uživamo neko neobjašnjivo samopouzdanje i jedino što meni osobno predstavlja pritisak jest činjenica da nema još mnogo godina pred nama pa da objavimo sve što bi htjeli – i kako bi htjeli.

* Imaju li Mayalesi, s obzirom na turbulencije koje često zahvate bend, jasnu putanju po pitanju svog rada?

To je odlično pitanje. Nama je utoliko lakše što stvaramo unutar dvije – tri glave pa smo time zaštićeni od klasičnih bend turbulencija no dovoljno smo stari da znamo kako ne možemo bahato tvrditi da imamo jasnu putanju i mirno more. Život nosi brdo nepredvidivih izazova, ali i inspiracija, vidjet ćemo što će biti. Imamo neke ambicije, nazovimo to putanjom, ili misijom… to je sve što u ovom trenutku mogu reći.

* Nedavno ste u Katranu odradili zatvorenu generalnu probu prije nastupa u Vintageu 25.5.2017. Jeste li zadovoljni time kako novi materijal Mayalesa zvuči live? Da li će te inzistirati na prosviravanju cijeloga albuma?

Petar: Da, da, obzirom na sve ispalo je sjajno – a od nas ćeš teško čuti da smo zadovoljni. Navodno smo uspjeli postići dojam slojevitosti dostojne albuma, i to zahvaljujući suludoj postavi (koja je eklektična, a i debelo zauzeta svojim matičnim poslovima koji su ponekad debelo drugačiji od onoga što se zbiva u Mayalesu). Na kraju smo svi nekako zadovoljno trljali rukama, dobro se proveli i napalili za dalje, a i osobno sam zadovoljniji svojim pjevanjem… kao da se u Katranu dogodila neka mala katarza. A i kombinacija s Lukinim pjevanjem prerasta u nešto što bi moglo sjajno funkcionirati u budućnosti… da ne govorim o doprinosu Jure i Pavla u bendu, nestvarno. Ne vjerujem da nastupamo sa tri gitare, i da to zvuči tako dobro?! Ne mogu ne spomenuti angažman Ivana Božanića iz Pipsa koji nam je, poput ravnopravnog člana benda, složio sound, vozio kanale, dodavao jeke i kojekakve efekte… nestvarno. Veselimo se da će i on biti s nama u Vintageu! Uglavnom, dobili smo iskrene komplimente ekipe koja je kritična i nesklona kurtoaznom tapšanju po ramenu. Za početak sjajno.

Vlado: Prezadovoljan, jedva da je bilo ikakvih zamjerki od publike… Pero je pobijedio veliki dio svojih “live nastup” demona koji su ga opsjedali u prošloj inkarnaciji benda, Jura i Pavle su šlag na torti, a mi ostali se trudimo biti torta.

* U jednom intervjuu ste rekli kako imate materijala i za četvrti album. Planirate li se, nakon promocije “Simbola za sunce”, fokusirati na novi materijal?

Petar: Nadam se da da, svakako. Te će se vjerojatno dogoditi jer smo po prirodi gladni stvaranja novih songova.

Matej Devčić

Matej Devčić

Komentari

Reklame

Nasumična dnevna glupost