inmediasres Interview POP COOLTURA

Neven Kepeski: Sex, sise i guzice prolaze oduvijek, dok političari trućkenjaju već 25 godina

Neven Kepeski je mladac od 5 banki koji je prerovao sve moguće vrste medija i gdje god se ukazao nudio je ili odlične brojke ili svježe formate. Najdokazaniji u radu s djecom i za djecu i mlade. Podvukli smo prvu polovicu karijere mu u voluminoznom intervjuu…

* Od osnivanja Psihomodo Popa startom 80.-ih do držanja uzda OK-a. U tridesetak godina između što se dešava s Nevenom Kepeskim? I koje su od tih dionica tebi samom bile najdivlje, najdivnije, najzanimljivije i one kojima se nikad ne bi vraćao na primjer…

Uf, kad se ovako gleda, to je oho-ho količina godina. Ako bih sve morao svesti pod zajednički nazivnik, mislim da bi me najviše obilježila riječ – znatiželja. I tzv. pseća pažnja, sve me zanimalo, svuda mi se zabadao nos, sve sam htio osjetiti, ispitati. Uvijek sam voliko jake emocije, a kod njih je naravno problem što ne traju predugo. Jedina poslovna iznimka od pravila je taj rad u OK!-u, gdje se i sam sebi čudim kako me to drži evo već skoro četvrt stoljeća. I ne pušta. Oduvijek su me zanimali mediji, umjetnost, kultura, popularna kultura… Nikad nisam imao nikakav zazor od popularne kulture, pa ni masovne, nikad nisam smatrao da ako je nešto komercijalno – da to po defaultu ne valja. Upravo suprotno. Vrijedi naravno i obratno; nije ni blizu art sve ono što se predstavlja kao art. Možeš mislit! Stoga me u ovih oho-ho godina nekako više znala iživcirati tzv. urbana muzika nego npr., što ja znam, turbo folk. No, lišeno filozofiranja, u ovih skoro skoro 40 godina natuklo se doista svečega nečega kod mene: Psihomodo pop su (smo?) počeli u mojoj garaži, radijska emisija „Veliki vrisak“ (jedini projekt zbog kojeg sam morao mijenjati broj telefona doma), pjesme za Neki to vole vruće i Tajči, 170 televizijskih izdanja „Briljanteena“, 2 sezone pravoice showa „Pljesak, molim“, pisanje ljubavnih romana za zagrebački „Svijet“, nekoliko izdanja velikog TV teen festivala „Modri biser Rovinja“. Svih tih godina bavio sam se novinarstvom, počeo sam u „Poletu“, pa uređivao glazbene stranice u „Studentskom listu“, u magazinu „Top“ izrecenzirao sam skoro tisuću  albuma, pa petnaestak godina pisao o glazbi u „Modroj lasti“, pa bio izvršni urednik „Globusa“ dvije-tri godine, pa radio 11 godina „Zabavnik“, nedjeljni prilog „Jutarnjeg lista“. Naravno, tu je i OK!, teen magazin koji radim evo već skoro četvrt stoljeća… On je doista prerastao u fenomen, najtiražniji je hrvatski mjesečnik od 2000. pa do danas. Kod njega je posebno zanimljivo to što je namijenjen publici koja u načelu ne bi trebala imati ništa ni s printom ni s kioskom. No, eto ta neka OK! formula, koju smo davno smislili, i s vremena na vrijeme je malčice botoxiramo, još uvijek daje znakove života. Ako govorimo o najluđim momentima u ovih 30 i ponešto godina, onda je to naravno – bez premca – svirka sa Psihomodom. Ono kad ideš u srednju školu, i nastupaš po cijeloj Jugoslaviji, pred manje-više brojnom i nabrijanom publikom, to se ni sa čim, ali baš ni sa čim, ne može usporediti. Da mogu nešto izbrisati, svakako bih izbrisao godine rata. Ovdje izgleda nijedna generacija na žalost ne može proći bez toga.

* Ajmo se držat prvo malo glazbe. Zbog kojih si Stonesa, Beatlesa, Ramonesa, Iggy Popa ili koga već završio povezan s rockenrollom i je li i tebi novi val kroz Polet značio zlatnim vremenom ili ga samo nostalgičari cviljenjem pozlaćuju?

Mene je punk odmah oborio s nogu! Prije toga su scenom dominirali neki dosadni dugokosi likovi s beskonačnim solažama i zamumuljenim polushvaćenim i polukuhanim filozofijama što je meni kao klincu od kojih 12-13 godina beskrajno išlo na živce. S dolaskom punka kao da je netko širom otvorio prozor i pustio svježi zrak u smrdljikavu sobu! „In The City“, singl grupe Jam razvalio mi je želudac! Kupio sam dva primjerka prvog albuma grupe Clash u strahu da ako se jedan ošteti od bjesomučnog slušanja, imam drugi. Totalno su me zaludili Ramonesi, Stranglersi, The B-52’s, kasnije Joy Division i Talking Heads. Kad su Stranglersi gostovali u Zagrebu, mislim da sam bio bez konkurencije najmlađi lik u dvorani, a zagrebačka gostovanja Talking Headsa i kasnije Carter USM-a najjača su mi koncertna iskustva u životu. Gledao sam Azru i Film valjda pedesetak puta prije izlaska njihovih prvih albuma, a povodom etiketiranja šundom prvog albuma Prljavaca, napisao sam i neki bijesni tekst u Poletu.

Da, to tzv. vrijeme Poleta bilo je neko posebno vrijeme. Nekako se sve dobro poklopilo; glazba je bila više od glazbe, neka vrsta ideologije, osjećala se neka nova, dobra energija u zraku koja je hoćemo-nećemo si to priznati iznjedirila i uistinu velike autore: Štulića, Rundeka, Stublića, Jaju, Idole, Orgazam, Šarla, Disciplinu kičme kasnije. Mislim da takve koncentracije tako jakih autora nikada nije bilo na ovoj sceni. Vrlo dobro se sjećam nevjerojatne, pozitivne, nabrijane atmosfere u Zagrebu kada su Idoli čini me se 7 dana zaredom nastupali u Kulušiću. Već je  činjenica da neki bend 7 dana negdje nastupa bila za skinut kapu, no kod Idola je posebno bilo i to da su tada zaludili cijeli jedan grad, a da uopće nisu imali – objavljeni album. Takvo je to bilo vrijeme, danas je drukčije. Glazba je ipak više postala dio entertainmenta, čast izuzecima, manje je ideologija, anything goes, tako da baš tog specifičnog naboja više nema. Ali danas postoji kudikamo više mogućnosti i kanala da se izraziš, tada je to bila nekako baš glazba. Danas možeš pisati blog, knjige, snimati filmiće i filmove, imati svoj kanal na YouTubeu, ekstenzivni Fejs, Instagram, svašta nešto. Stoga mislim da je pogrešno cviliti za nečim što je prošlo. Tada je bilo onako, sada je ovako. Svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane.  Osim ratnih vremena, dakako. Osobno pak imam pravo na nostalgiju jer sam tada počinjao u „Poletu“, sjećam se svojih hejterskih zapravo totalno promašenih napada na npr. AC/DC, nabadao sam i prve akorde na gitari koju nikad nisam naučio dobro svirati, i uvijek ću se tog svog teen razdoblja sjećati s ugodom.

* Gdje se u tom kontekstu vidi Anatomija i nimalo optimistični radni naslov “Nikad nismo bili živi” koji si do danas morao promijeniti jer najavljivanom albumu još nije na tragu?

Mislim da su u čovjekovu životu nekako dva razdoblja posebno važna, a rijetko ih se povezuje. Prvo su tinedžerske godine kad se čovjek formatira s pogledom prema naprijed, a drugo ove moje sadašnje, pedesete, kad se još jednom (re)formatiraš ali s pogledom prema nazad. U tim teen godinama imao sam Psihomodo, značio mi je jako puno, i davao mi je neku platformu da se izrazim. Do prvog albuma sve pjesme PP-a sam ja napisao, bile su onako zericu too much dark, emo, možda gothic, kako to već biva kad se predoziraš Joy Divisonima i sličnima. Kad sam otišao iz PP-a, umoran od silnih odbijanca diskografskih kuća i posvetio se faksu, Gobac i ekipa su se okrenuli više tom cartoon soundu, ramonesoidnoj zaigranosti, i to se pokazalo višestruko pametnijim, a i bolje je odgovaralo Gopčevoj prirodi pa su se kod njih stvari nekako dobro posložile, sve je sjelo na svoje mjesto i izašla je „Godina zmaja“ koju i danas smatram njihovim najboljim albumom, to je njihova esencija. Kad nam je Gobac dolazio na audiciju za bend, ja sam u njemu vidio prije svega Petera Murphija iz Bauhausa (ako nekoga zanima, neka pogleda spot Bauhasa za pjesmu „Telegram Sam“), tako da je on na počecima  faktički potiskivao svoju vedru, dječačku, zaigranu prirodu, što, sad je posve jasno, nije bilo baš dobro. Kad je Gobac napokon postao ono što doista jest, uspjeh se napokon dogodio. Ja sam pak godinama bio van muzike, gitara mi je visila besposlena na zidu u uredu. No stalno me pratila neka želja za izrazom, za pjesmom, za tim magičnim A-durom. Sada u pedesetima, nisam to više mogao izignorirati, pjesme su mi se počele ukazivati. Ako sam u teen godinama u muzici možda bio zericu depresivan, sada sam još depresivniji jer gledam unatrag, a zbog godina moguća mi je i ta tzv. helikopterska perspektiva iz koje se sve nekako bolje vidi. Tako da se moj mračni pogled na svijet mogao dodatno razviti. Od toga ne želim pobjeći jer jednostavno ne mogu, pa se i ne trudim više: meni je čaša uvijek napola prazna. Osim u nekim izuzecima, ali o tome kasnije. I tu dolazimo do Anatomije. Imam tih nekoliko mračnih pjesama koje sam uglavnom snimio uz pomoć producenta Duška Mandića, volio bih da ih pjevaju različiti ljudi jer ja nisam pjevač. Dosta me okupira tema smrti, možda čak i fascinira, i sad se njome mogu baviti iako će to rijetko tko vrtiti na radiju, ali baš me briga jer sam dovoljno star i ne ganja mi se estradna karijera. Naravno, sve to ne ide to baš lako jer prvo, nisam više u toj branši pa mnogo toga moram učiti a drugo, svakodnevni poslovi ne daju mi mira, neprestano imam otvorenih pedesetak raznih ladica, i otkad znam za sebe u gužvi sam, stalno u nekim deadlineovima, ovo ono. Ukratko, album će biti kad će biti, nikud mi se ne žuri. Moguće je i da ga ne bude, vidjet ćemo. Moram do kraja biti zadovoljan s onim što sam napravio.  A živih svirki neće biti jer ne vidim potrebe za tim. Kao klinac sam se izguštirao svirajući po raznim dvoranama pred različitim publikama, sad se nekako osjećam i starim za to, a bogme ni ne vježba mi se baš prangijanje na gitari. Naslov albuma „Nikad nismo bili živi“ ostaje jer se na tom planu, u mom pogledu na čovjeka u svijetu i kroz vrijeme, ništa bitno nije promijenilo nabolje. Dapače.

* Start up je bio s Gopcem u singlu “Apostol”, logično s obzirom da ti je lako bilo skreuti malo pažnje, a opet opravdano da ne bude šlepanje bez “koncepta” jer ste i prvi start up radili skupa…što dalje? Svake godine jedan singl pa prešišat ćeš Axl Rosea u čekanju albuma…

Da počnem s Gopcem, činilo mi se prirodnim jer sam nekako morao povezati sam sebe, spojiti dva kraja sebe, sebe kao nabrijanog tinejdžera i sebe kao nešto malo manje nabrijanog postpedesetogodišnjaka. Velim, ne pere me žurba, ovo što sad radim nije neko ganjanje estradne karijere pa da moram u nekim razumnim rokovima izbacivati singlove, albume, ovo ono. Baš me briga, bit će kad će biti. Srce mi se npr. para što postoje formatirani radiji, što – skužio sam – muči mnoge HR glazbenike danas. Ili što HTV vrti spotove samo usred noći. Ja nemam tih problema, ne živim od toga, ako me netko želi čuti, čut će me. Koncept je tu, bend postoji, pjesme su snimljene, vokali se traže, svako malo navratimo u studio i nešto dodamo ili oduzmemo, igramo se… To mi je najvažnije. S druge pak strane, kako se tu i tamo kod mene dežurnog pesimista probudi i neka ničim izazvana veselija nota, notica, možda okrenem i pilu naopaku. Nešto si mislim o osnivanju još jednog benda, isto tako virtualnog kao i Anatomija, ali benda koji bi izvodio pjesmice tipa „Donne“, tako nečeg razmjerno vedrog, romantičnog, nostalgičnog, malo sanremskog. Tako da sve kod mene bude onako pomalo shizofreno. Eto, opet tu do izražaja dolazi moja već spomenuta pseća pažnja. Imam jednu takvu pjesmicu i ako budem imao živaca i vremena, mogla bi se pojaviti vani do ljeta. Baš je ljetna, full sweety, vesela, onako da piči s ljetnih terasa. Pjesmu imam, ime tog drugog benda još nemam. A tko će je pjevati, o tome upravo mozgam.

* Kakvi su ti Psihomodo Pop bili kroz faze rada? Jesi li se u svemu što su radili slagao ili je bilo palaca dolje? Danas su u dvije stvari pali u ruke legendarnom Albiniju i vidi odmah im napravi stvarčugu, zapravo je izmodelira da zvuči “naše a svecki”…

Ja prema Psihomodu ne mogu biti objektivan, ja ih volim, to je ipak i moj bend. Mislim da su našli tu jednu dobru cartoon nišu koja Gopcu dobro ide i stoji. On odlično nosi svoje godine, taj dječački šarm ga jednostavno ne napušta. S godinama su postali ozbiljni glazbenici, na čelu s Bradom jedu malu djecu. Albini je ok, naravno, ali mislim da je Skansi njihov idealan producent, on ih kuži u dušu i zna ih upakirati da zvuče moćno, nabrijano pa i skupo. Dok sam ja bio s njima, nije bilo nekih posebnih svađa, bili smo zaigrani klinci, živjeli za koncerte, za biseve. Love nije bilo, važno je bilo samo da se negdje svira. Mislim da smo 81.,82. i 83. najmanje 20 puta nastupili u Lapu, uvijek prepunom, iako tada nismo imali čak ni demo snimke. 83. smo 5 dana zaredom svirali u Saloonu. Nije bio nikakav problem npr. u Beogradu nastupiti 2 ili 3 puta u jednom danu na razlilčitim mjestima, a da te ljudi svuda pozorno slušaju. Tada je publika dolazila na koncerte da nekog čuje, a ne da samo izađe van dok usput negdje iza, u pozadni, svira i neki bend.

* A medijski? Odakle draž? Doduše dugo si se godina držao u tiskanom novinarstvu i još uvijek se, ali si zapravo prilično aktivan sudionik društvenih mreža i kao takav razumiješ galopirajuće preuzimanje print formata od strane ovoga na čemu pišemo. Ili nije toma još baš tako brzo tako?

Volim svoj posao, uzbudljivo mi je što svaki mjesec dobiješ potvrdu s kioska jesi  li nešto dobro napravio ili nisi. Je li ono što si „skuhao“ bilo dovoljno ukusno da teensi, izrazito zahtjevna publika, nevjerojatno posvećeni close readeri, odvoje za nas – 19 kuna.

Inače, u ovom mom poslu sve  je u nekim pretumbacijama, ništa nije do kraja definirano. Možda neće ni biti više nikad. Stalne promjene, i to suštinske, možda će ostati konstanta. Print je svakako u problemu, to nitko ne spori. Ono što je vrijedilo u medijskoj industriji prije 5 godina, danas više ne vrijedi. No mislim da se sve dramatično mijenja, a ne samo print. Radio kakav danas poznajemo neće postojati, televizija također. A svi cvile kako je samo print mrtav! Svi medijski modeli stariji od pet godina su u problemu. Ono što se nekako malčice nazire jest to da će Google i Facebook biti dominatne globalne oglasne platforme, uz njih će ostali nuditelji oglasa biti i smiješni i nevažni, što ne ide na ruku medijskim industrijama u malim zemljama kao što je naša. Mislim da se na prste jedne ruke mogu nabrojati domaći digitalni projekti iz naše branše koji su profitabilni. S druge pak strane  moglo bi se dogoditi da će se ozbiljan content ozbiljno naplaćivati i biti oslobođen oglasa. HBO i Netfilx, gdje oglasa nema, već sada pokazuju kako bi to trebalo izgledati. I to je dobar model, čini mi se. „Igre prijestolja“ ili pak „Kuća od karata“ nikada, ali baš nikada, ne bi bile snimljene da su ovisile o oglašivačima, tj. nikada ih ne bi producirala TV kuća koja ovisi o oglasima. Te i ne samo te serije financirali su faktički – sami gledatelji. Tradcionalne medijske platforme opstat će u nekim ograničenim, smanjenim oblicima. Opstat će najpametniji i najkreativniji, oni koji će imati neku komparativnu prednost pred nespornim digitalnim medijskim svemogućnostima. Još prije 5-6 godina pisao sam o tome kako smo ušli u postportalno doba, već tada su mi se portali činili prevaziđenom modelom, a možeš misliti onda kako je tek sada. Društvene mreže ozbiljno su zavladale našom komunikacijom; vijesti same dolaze k nama, ne moramo ih tražiti, a istodobno, što nije zanemarivo, svi smo svima također postali vijest.

Portali u načelu imaju ozbiljniji promet samo ako se na njih dolazi sa društvenih mreža.

Gdje je u svemu tome OK!? Mi imamo neke svoje tajne uspjeha, znamo zašto nas teensi i preteensi još vole i kupuju na kiosku. Neću otkrivati sve detalje, ali imamo tu sreću da u nekim segmentima možemo ponuditi nešto što digital ne može. Evo na najbanalnijoj razini, svatko npr. može s neta skinuti bilo kakvu glazbu, bilo koji film, ali gdje ćeš doći do high resolution velike fotke svog idola koju želiš natakariti na zid? Čak i ako je nađeš, gdje ćeš je isprintati? Nevjerojatno je kako se posteri žilavo opiru svom odlasku u povijest. Ni danas teen soba nije teen soba ako u njoj zidovi od vrha do dna nisu oblijepljeni posterima.

Također, pokušavamo zadržati neku dozu ekskluzivnosti: svatko može pućiti usne na Fejsu ili Instagramu ali samo odabrani, najbolji-najbolje,  izlaze u OK!-u.  Društvene mreže temelje se na kratkotrajnosti, nema ničeg prolaznijeg od Insta storiesa ili pak news feeda na Fejsu, a OK! ipak možeš sačuvati, skupljati, svašta nešto, imati osjećaj da u ruci ipak držiš nešto trajnije. Iako naravno puno pišemo o teen idolima, na naslovnici NIKADA nemamo slavnu osobu. Kod nas se na coveru isključivo nalaze nepoznate teensice, obične djevojke, imamo neke svoje razloge zašto smo se odlučili baš za tu taktiku. Ovo navedeno samo je jedna pedesetina onoga čime pokušavamo zadržati našu nakladu koja je unatoč svemu još uvijek svemirska za naše uvjete. I ne samo naše: OK! je sa svojim licencnim izdanjima u Srbiji i Sloveniji uvjerljivo najtiražniji teen magazin u jugoistočnoj Europi. A i na Fejsu smo na istom prostoru najjači brend za mlade. No, ne zavaravamo se, stalno pratimo što se događa u medijskoj industriji i stalno propitujemo svoju poziciju i kreativne modalitete svog rada. Inspiracija nas još služi pa smo uvjereni da će OK! kao brend još dugo trajati.

* Možeš li staviti u nekim kraćim crtama pro/contra vremena tvoje prve medijske mladosti s onim što doživljavaš danas. Prednosti i nedostaci oko servisiranja publike…

Razlike su drastične. Nekada je novinarstvo bilo jednosmjerno, ti si nešto pisao, ljudi su te čitali. Ili nisu. Točka. Danas je komunikacija dvosmjerna, višesmjerna. Svi komuniciraju sa svima. Sve što radiš podložno je komentarima, lajkovima, dislajkovima, hejtovima, ovom onom. Danas je sve kudikamo složenije, ali uvjeren sam i dramatično uzbudljivije. Naravno, kada su kanali komunikacije ovako otvoreni, imamo inflaciju svakojakog junka, i s jedne (autorske) i s druge strane (čitateljske) strane, no nema veze, bolje je ovako. Uostalom kvaniteta bi po defaultu trebala izroditi kvalitetu, vjerujem u to.

* Magistrirao si književnost, između ostaloga bavio se rock kritikom, izdavaštvom, bilo je i radio i TV epizoda. Možeš li nam približiti svaku od njih?

Književnost je moja velika ljubav. Otkad znam za sebe, čitam. Mogu se i sad zamisliti da ništa ne radim, nego samo čitam. I ne bi mi nijedne sekunde bilo dosadno. Imam neke svoje književne fetiše koji mi nikada neće dosaditi: Franz Kafka, Albert Camus, Guy de Maupassant, Miroslav Krleža, Janko Polić Kamov, A.B.Šimić… Kako mi je faks išao dobro, čak sam u jednom trenutku razmišljao o sveučilišnoj karijeri. Iz obitelji sam sveučilišnih profesora, znam kako funkcionira takav život, i svojedobno mi nije bio mrzak. Dapače. Za to sam se čak malčice i pripremao predajući tri-četiri godine u srednjoj školi, a nekoliko sam sparnih zagrebačkih ljeta predavao hrvatski stranim studentima koji su ga iz različitih razloga imali potrebu naučiti. Nije to bilo nimalo loše iskustvo. Ispred učenika i studenata  malo-pomalo usavršiš liderske vještine koje nisam imao po prirodi, a malo se i discipliniraš (ono kad u 8 ujutro moraš biti full spreman predavati npr. Baudelairea). Na kraju mi to nije trebalo za sveučilišnu karijeru, ali jest za posao glavnog urednika. Oduvijek sam nekako brijao na medije, tako da sam prvi tekst objavio u Poletu kad sam imao 13 godina, sjećam se i danas: bila je to recenzija albuma „Od šanka do šanka“ slovenskog kantautora Andreja Šifrera. U toj poletovskoj epizodi naredalo se i nekoliko intervjua kojih se uvijek rado sjetim: Ian Gillan, B.B. King, The Ruts. Danas mi posve nadrealno izgleda da klinac koji još ide u osnovnjak razgovara s takvim veličinama. Poslije sam natukao recenzija i recenzija u „Poletu“, „Studentskom listu“, „Topu“, ondašnjem „Studiju“. Dosta sam ponosan i na „Veliki vrisak“, koji sam s  s Borom Kokanom i Brankom Trbović godinama radio u zlatno doba Radio Velike Gorice… Bila je to tada najutjecajnija radijska demo-top lista u Jugoslaviji, nemoguće je pobrojati demose i danas legendarnih izvođača koje smo tada izvrtili. Malo pomalo emisija je prerasla u trosatni show, u redu se stajalo za gostovanje kod nas, sve je odzvanjalo od našeg smijanja i zajebavanja, baš je bila neka dobra atmosfera. Nekako sam se sredinom devedesetih našao i na HTV-u. Kao totalnom TV početniku (Kako? Zašto? Danas mi je to potpuna enigma) dali su mi da radim „Modri biser Rovinja“. Bio je to ljetni teen festival na kojem je sudjelovalo desetak stranih televizija, neka vrsta male Eurovizije. Radio sam ga tri godine. Festival se izravno prenosio u većini zemalja koje su sudjelovale (Poljska, Češka, Austrija, Bugarska, Njemačka), i bio je to tada jedini izravni TV signal iz Hrvatske koji nije bio vezan uz rat. Taj sam festival sam, brijem, dobro napravio pa mi je Gordana Mrđen, urednica na HTV-u, ponudila da, zajedno s redateljem Zoranom Margetićem, pokušam osmislit neku novu tinejdžersku emisiju. Tek tada, na početku mojih tridesetih, teen svijet ozbiljno ulazi u moj svijet. Nikad prije nisam ni pomišljao da bih se ozbiljno mogao baviti tinejdžerima. Imao sam doduše višegodišnju gažu u „Modroj lasti“, ondje sam pisao u glazbi, ali teensi su ipak bili izvan mojih interesa. No mic po mic, malo-pomalo, rodio se „Briljanteen“. Vrlo dobro se sjećam audicija za voditelje svake sezone. Čini mi se da smo imali dobro oko i dobar nos: među stotinama klinaca, nadobudnih srednjoškolaca, uspjeli smo izdvojiti Domagoja Novokmeta, pa Miju Pećinu, pa Kristinu Krepelu. Kasnije ekipe su na isti način izdvojile Ivu Šulentić i Idu Prester. „Briljanteen“ sam radio sedam godina, napisao sam scenarije za 170 epizoda, imao je odličnu gledanost i kritičari su ga voljeli. No nakon tolikih godina, a pritom uz njega radeći i OK!, i Globus, i Zabavnik, i Pljesak, molim, još jednu emisiju na HTV-u, poprilično sam se potrošio, i nečega sam se morao osloboditi. Stoga se „Briljanteen“ morao preseliti u moje sjećanje.  No i danas sam ponosan sam na tu emisiju koja je na kraju, uz TV kalendar i Plodove zemlje, postala jedna od najdugovječnijih na HTV-u. „Briljanteen“ je uza sve i bio dakle trigger da se okrenem teensima, počeo sam mozgati o tome, učinilo mi se da te 94.-95. postoji prazan prostor na magazinskom tržištu baš za teen magazin. U vrijeme je na općem novinskom tržištu „Globus“ doživljavao svoje zvjezdane trenutke, baš kao i „Gloria“ na ženskom. Teensima se na moderan način nije se bavio nitko. Osmislio sam nekakav koncept i, onako ravno s ceste, otišao u EPH, danas Hanza Mediju, ponudio projekt i u roku od nekoliko dana – bio je prihvaćen. Bila je to neka vrsta start-upa toga vremena, ja sam imao razrađenu ideju, izdavač je imao novac, i sve je nekako krenulo. I traje eto više od dvadeset godina sve do danas. Imali smo sreći doživjeti i neke uistinu zvjezdane trenutke,pojedine ljetne brojeve prodali smo u nakladama i većim od 100.000 primjeraka!

* Kroz OK si komunicirao s mladima po pitanjima pop kulture. Jesu li mladi bedasti ili su samo nezreli ili su najgenijalniji na svijetu? Oni iz 80.-ih i ovi danas…

To je jako složeno pitanje. Trebale bi kartice i kartice teksta da se elaboriraju mladi i pop kultura. Svakodnevno mislim o tome, vrtim po glavi od jutra do mraka, uostalom to mi je i posao. U načelu, mladi su uvijek u pravu. Imaju pravo i na svoje predrasude, loš ukus, zablude i gluposti. Mi nemamo. Često pričam primjer svoje izvršne urednice Maje. Kada su svojedobno bile zračne uzbune u Zagrebu, ona je kao prava tinejdžerica smatrala da postoji samo jedna važna stvar koju treba sa sobom nositi u sklonište – posteri boy banda New Kids On The Block! Za one koji možda ne znaju, bio je to jedan full bezazleni bend no njoj je eto bio životno važan. To što ih je tada tako fanatično obožavala nije je spriječilo da s godinama postane ozbiljna intelektualka koja govori tko zna koliko jezika, sluša neku totalno drukčiju glazbu, čita neke ozbiljne knjige i tako to. Mislim da su teensi uvijek isti, u adolescentsko doba uvijek imaju ta tzv. „shizofrena cepanja“, kako bi rekli Srbi, s jedne strane žele prestati biti prezime (samo dio obitelji) i djeca, žele biti svoji, autentični, izgraditi svoj indentitet i osobnost, a opet žele pripadati svijetu svojih vršnjaka. Istodobno žele biti isti kao drugi i različiti od njih. Pa tu – u tom „cepanju“ – ima naravno svega. Roditelji s čuđenjem gledaju ta čudnovata bacakanja svoje djece, zaboravljaju da su i oni prošli kroz uvlas isto razodblje. Roditelji oduvijek misle kako klince fura neki pogrešan tok, slušaju neke bezvezne izvođače, imaju krive idole, ništa ne rade – samo ljenčare, samo što ih droga nije zela, ovo-ono…. Ali to je stara igra. I redovito pogrešna. Hvala Bogu da klinci ne slušaju previše svoje roditelje. Roditelje treba voljeti a ne ih bezuvjetno slušati. Ono što je možda specifično za ove friške generacije teensa jest to da im roditelji nemaju previše znanja koja im mogu prenijeti. Nekad je bilo jasno: otac ti je bio kovač pa je na tebe prenio sve što zna o potkivanju konja. Danas je većina roditeljskih znanja neupotrebljiva, dapače događa se suprotno: klinci svoja znanja prenose roditeljima: programiraju im mobitele, sređuju kanale na TV-u, otvaraju accounte na Facebooku,  podučavaju osnovama online shoppinga… To je ok, na užas mojih frendova ne smeta mi previše  ni brijanje domaćih teensa na turbo folk (iako to zapravo nije folk, no rasprava o tome predaleko bi nas odvela), no postoji nešto što mi je manje ok. Pomalo me zabrinjava sve veći utjecaj konzervativnog svjetonazora kod mladih. Netko je svojedobno rekao da smo došli do kraja povijesti pa nam ne preostaje ništa drugo nego da krenemo unatrag. Volio bih da smo taj netko, a i ja, totalno u krivu i da smo promašili „ceo fudbal“.

* Globalna medijska slika u Rvackoj danas. Doima se dosta pulp s jedne strane, a državno i interesima gonjeno s druge? Razbij nam gard molim te s premisom o postojanju pravog, kvalitetnog, profesionalnog, bez cenzure nosvinarstva u kojem nema zabranjenih pitanja. Ima li toga u Hrvatskoj? Dojam je da ne postoji ni u natruhama…ne računamo nezavisne bez posla i medija u kojem bi radili i pokazivali radnu etiku?

Velim, cijela je medijska industrija u previranjima. To nije samo naš specifikum.  Stari modeli umiru, a novi još ne funkcioniraju dovoljno dobro. Možda ti novi modeli uopće i nisu oni pravi, možda tek čekamo da ih netko smisli, tko zna što donosi sutra. No načelno, vezano uz trenutnu situaciju, nisam sad neki posebni pesimist. Postoji sasvim dovoljno kanala preko kojih se ljudi mogu izraziti. Neka od najboljih mišljenja, analiza, pa i istraživanja nisam pročitao u novinama, niti vidio na televiziji nego sam ih pročitao na Fejsu. Najbolje modne fotke ne izlaze u novinama nego se objavljuju na Instagramu. A Instagramu pristup ima svatko, i može objaviti što god želi. Javlja se cijela jedna armija tzv. influencera koja za malu ili nikakvu lovu nama uzima dio oglasnog kolača, sve je to nešto na što moramo odgovoriti našom kreativnošću i pameću. Ne možemo sjediti po uredima i vrtiti prstiće i cviljakati kako je svijet, eto, nepravedan i okrutan. Možda nemamo najbolju medijsku industriju na svijetu, ali nešto ipak imamo. Za razliku od npr., što ja znam, auto industrije. Isto tako, nemojmo zaboraviti da onaj Crmoja nije postao ministar jer su se mediji digli na noge, kao i na to da je npr. prošla vlada pala zbog tekstova koje je objavljivao „Nacional“, koji nije baš ni posebno tiražan. Dakle, mediji – pa čak ni oni printani – nisu baš posve lišeni utjecaja i moći.

* Tko su bili tvoji uzori u novinarstvu?

Išao sam u Križanićevu, u srednju školu, u novinarski razred. Ondje nam je novinarstvo predavao Žarko Susić, bard hrvatskog sportskog žurnalizma. Svaki dan morali smo pisati novinske tekstove a on ih pedatno ispravljao i uz svaki tekst bi ostavljao karticu-dvije opaski, što si dobro napravio, kako si sročio uvod, kako si razradio temu, kako si je poentirao, koliko si bio jasan, koje si riječi ponavljao… Naučio nas je i nekoj vrsti novinarskog morala, što se smije što se ne smije… Riječ je o čovjeku koji je izvještavao s 15-ak Olimpijada i nema toga u novinarstvu što on ne bi znao. Naučio nas je, uza sve, i kako da se obrazujemo, koje novine i knjige da čitamo. Puno sam naučio od Darka Glavana, njegovu knjigu o punku gotovo sam znao napamet. Jako puno su mi u klinačkim danima značili poletovski tekstovi Svena Semenčića i Vlatka Frasa. Mnoge fore koje i danas koristim, kao i strast prema onome što radim, žudnju za visokim tiražama, pokupio sam od Denisa Kuljiša. Danas ne propuštam ništa od onoga što napišu Boris Dežulović, Ines Sabalić, Jelena Lovrić, Oleg Maštruko, Mirjana Kasapović, Tanja Rudež, Matija Babić, a od glazbenih novinara uistinu volim Zlatka Galla i Hrvoja Horvata. S druge pak strane ne mogu se složiti čak ni s rasporedom zareza u tekstovima Milana Ivkošića. Od stranih novinara imam samo jednog idola, to je pokojni Christopher Hitchens čiji su tekstovi u Vanity Fairu bili i čista književnost i čista pamet i čista strast. Svima preporučujem njegovu knjigu „Bog (ni)je velik“. I vjernicima, i agnosticima, i ateistima.

* Je li doista toliko površinski da je sex, guzice, sise, skandali, prepucavanja po Saboru i gledanje nejeba kako nose odijela i recitiraju floskule bitnije od čitanja napretka pri nalaženju lijeka protiv raka? Ili su to samo astralne projekcije ljudi koji su malo prepesimistični?

Seks, sise, guzice, sad se svi tome čude.  To je oduvijek bilo komercijalno, na tome počiva medijska industrija a i mnoga druga, koliko se god mi kao skanjivali nad time. Evo pogledajte npr. bilo koju naslovnicu bilo kojeg Cosmopolitana, ali bilo koju. Nađite mi ijednu na kojoj najvećim slovima ne piše riječ seks. Nisam uzeo muški nego baš namjerno ženski magazin,  „Sex sells…“ odavno je utvrđeno i ne treba previše raspravljati o tome. Čast izuzecima, naravno. Problem je jedino mjere i nekog dobrog ukusa. Mnogi se ne sjećaju, ali „Večernji list“ je davnih godina na duplerici svaki dan imao golu curu, jedan dan studenticu koja studira kvantnu fiziku, drugi put menadžericu koja tek započinje karijeru, i tako unedogled…. Danas je to nezamislivo. Tako da otom potom o seksu i guzicama. Što se pak politike i političara tiče, tu su stvari nažalost jasne: političari su najbezveznija skupina ljudi u ovoj zemlji, ne trebaju im nikakve kvalifikacije za posao kojim se bave, ne odgovaraju nikome, trućkenjaju već 25 godina, daju jednu intonaciju cijeloj javnosti koja  Hrvatsku nezaustavljivo vodi prema „tituli“ najsiromašnije zemlje Europske Unije. To se dakako odražava na naše živote: siromašni smo, nezadovoljni, nadrkani, posvađani međusobno, pomalo zločesti, a klinci su u niskom startu za otići negdje drugdje. Dvadesetpetgodišnji skor za prste polizat! Mislim da bi mediji morali non-stop skakakti po tome. Stalno im pod nos turati račun ovog nekoncepta koji traje već četvrt stoljeća. Ali baš stalno, svaki dan. I podsjećati ih da ulazak u Europsku Uniju nije značio samo pristup bankomatu iz kojeg se uzima lova (u čemu smo također, nota bene, neuspješni) nego je trebao biti i početna točka našeg preuzimanja europskih vrijednosti. Trebam li napominjati koliko smo ih usvojili i preuzeli?

* A Neven Kepeski? Gdje si danas i gdje ćeš biti za idućih 5 do 10 dugosnažnih ljeta?

Imam tu sreću da business model OK!-a još uvijek pije vodu, teensi ga još uvijek žele kupiti na kiosku. Nije sve idealno kao prije, naravno, ali držimo se. Velik dio medijske industrije okrenut je publici od 19 do 49, ili ono baš djeci, pa smo manje-više sami na prostoru adolescentske publike, to je neka vrsta našeg plavog oceana (gdje nema toliko gladnih riba koje bore oko plijena) za razliku od crvenog (gdje se mnogi tuku oko istog plijena). Svjestan sam dakako svojih godina i činjenice da mi je sve teže shvatiti načine na koje baš ta publika funkcionira, svako jutro moram se programirati na specifičnu moždanu frekvenciju, ali još uvijek se trudim. Na neki način to me sprečava da do kraja odrastem. Mislim da OK! kao brend ima velikog potencijala za širenje, u prostore izvan printa. Često sam sebi kažem da je Walt Disney cijeli život crtao Šilju, simbolički je odbijao odrasti, no na kraju je Disney kao kompanija postao najvećom medijskom kompanijom na svijetu. Vidjet ćemo, mnogo toga je otvoreno, svakim danom mogućnosti je sve više a ne sve manje. Neovisno o OK!-u neprestano po glavi vrtim neke nove formate, ponajprije televizijske, imam nekih ideja, nacrta, razrađujem jedan game show, zamišljen je kao najmanji TV game show na svijetu, ne bi trajao duže od 15 sekundi. Ako budem imao dovoljno koncentracije, i ako me ne pukne lijenost, možda to istjeram i do realizacije. Jako me zanima YouTube kao platforma, društvene mreže još ni izdaleka nisu iznjedriile sve moguće formate pa neprestano nešto mozgam na tu temu. U svakom slučaju nije mi dosadno, moždane stanice još uvijek su mi nečim zabavljene.

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame