inmediasres POP COOLTURA Sports

Rijeka – povijesni prvak: Jazz rock na Rujevici

Za rođendan Armade bila je dogovorena svirka na Gatu Karoline riječke, u centru Rijeke, metar od mutnog mora. En Face, Mandrili, Blagdan Band, Let 3, Krešo i kisele kiše, upravo tim redom. Petak, 12. svibnja 2017., standardno kišno riječko nebo, 1987 Armadinih baklji na mokrom riječkom horizontu kao uvertira u pobjedu Rijeke protiv Hajduka i još jedan korak prema naslovu. Cijelu sezonu Rijeka tako korača, broje joj korake kao bebi koja je prohodala. Svaka pobjeda oslikala se kao još jedan korak prema naslovu, od one 5:2 velike pobjede protiv Dinama.

Ovo najdraže riječko novorođenče, nogometni prvak države, čeka se desetljećima. Neki ljudi broje od 1999., kad je Krečkova zastavica probola riječko srce i najavila godine grča i nestrpljenja, prožete osjećajem nepravde, sjete, ljutnje, pa i kompleksa. Oni stariji broje od svog rođenja, a kroničari i povjesničari i duže. Najdalje se ide u navodne prethodnike s početka dvadesetog stoljeća, najčešće do „Unione sportiva Fiumana“. Vječnost i više od toga. Uzalud nam sjećanja na mitsku pobjedu protiv Real Madrida 1984., kupovi Maršala iz bivše Juge i Rabuzinova sunca otkako je HNL-a.

Dvije posljednje domaće utakmice, protiv Hajduka i Cibalije, bolujem. Doslovno. Na Armadin rođendan dvaput sam se penjao na pozornicu u tri sata s temperaturom 39 i proljevom. Sutradan mi je utakmica Rijeka-Hajduk naredila „zdrav si“. Dan prije posljednje utakmice na Rujevici pokosila me bol u leđima, kao nikad prije. Terapeut mi kaže „super si“. U međuvremenu sam skoknuo do Koprivnice samo po tabletu za umirenje. Pobjeda u gostima i otvorena vrata raja. Sad je sve jasno, tijelo i organizam ovo više ne mogu. Toliki nagomilani stres i šokovi, ne ide više. Da nismo prvaci, ne bi bilo više opcija. Ili bi’ se morao iskopčati od nogometa, ili bi’ riknuo negdje na tribinama. Sad je vrijeme za jedan kvalitetan, jedini pravi reset.

Titula. Pehar, kanta, ovdje kažu i bujol, medalje. Gorjet će Kvarner, dobar dio Istre, Gorskog Kotara, slaviti će pojedinci koji se javljaju iz Varaždina, Zagreba, Požege, Šibenika, čak i naš dobri duh s krajnjeg juga, Dubrovčanin Maro, Marko Mijatović. Nisam znao do 2009. da nas ima i dolje, ima. Pardon, dio Dežele također. Ne samo zbog Keka. U Jelšanama je prekrasan grafit s porukom na slovenščini, u prijevodu „ljubav ne poznaje granice“.

Dok sam ležao od bolova, mamurluk od konjske injekcije prekinuo mi poziv jednog domaćeg novinara. Rade prilog o HNK Rijeci i Matjažu Keku. Pita me što mislim o Keku. Ništa što već nije rečeno. Velik, poseban, zna iritirati, ali i čudesno pogoditi zamjenama igrača. Znalac, strateg, taktičar, motivator. Sve što i ide u profil trenera. A zatim ubod… Jazz! Kek je pasionirani jazzer. Novinar me povukao za jezik; tako je! To je „one and only Kek“; to je ta njegova osebujnost i unikatnost, valjda od drveća nisam vidio šumu. Jazz odavno nije glazba za masovnu publiku, nego samo za profinjenu manjinu. To smo mi, to je Rijeka.

Tri najznačajnije ritamske značajke jazza su sinkopirani ritam, sloboda izvođenja i stalan ritmički puls. Tko u ovim osnovama definicije jazza ne vidi Keka, taj nije bio ni na jednoj utakmici Rijeke. Taj Rijeku nije gledao ni na televiziji, ili je bio nesretnik koji je odgledao jednu lošu na dvadeset kvalitetno odigranih utakmica. Kek priča kako voli Rijeku, grad rocka, ali Kek je sada pročitana knjiga. Svaki trener teži svom originalnom imidžu i traži tajne uspjeha, izvan onih sfera u kojima svi znaju sve. Kondicijski trening nije više nikakva tajna, nije ni tajna da se sve vrti oko novca i plodne kupoprodaje igrača. Nije tajna ni farmakologija, ni sportska prehrana. Sportska psihologija i ostali bakrači. Kek je šutke uveo jazz u trening i u igru. To je njegova tajna, to je njegova „cajka“ po čijim se notama inspiriraju još uvijek aktualne fudbalerke na glavama prosječnog domaćeg nogometaša. Nogometaši Rijeke ne slušaju jazz, ali igraju u tom ritmu. Ako još uvijek nije jasno, pročitajte gore. Kek je prevario narod kad je deset kola prije kraja rekao „čeka nas do kraja prvenstva rock and roll“. Kek je ustrajao na svojoj omiljenoj glazbi i doskočio mračnim silama, kako ih odmilja zovu isfrustrirane mase našeg podneblja.

Titula dolazi s riječkom kišom. Čarobno je zvučala prognoza vremena za nedjelju, 21. svibnja 2017. Ujutro se očekuje prestanak oborina, najprije na riječkom području, a zatim i u ostatku zemlje. Kiša u ritmu jazza kao vjesnik riječke nogometne čarolije. Pročistit će nogometne terene od učmalih teza kako se unaprijed sve zna. Ništa više nije kao prije; ovo je naš nogometni new age. NK Zagreb je 2002. bio statistička pogreška, koliko god bio drag i simpatičan i koliko god ih je nosio Ivica Olić. Zamalo i zaprešićki Inter 2005. Prije njih nešto standardniji i stabilniji Varteks, 1996. Pokleknuo u zadnjem kolu na Poljudu. Splet okolnosti, presedan, kao Leicester u Engleskoj 2016. Rijeka ovo već dugo kuha, sad su morske delicije na zlatnom pladnju. Na tribinama žvaćem s mojima. Samo obitelj, na TAJ dan nisam htio nikakvu kompu, stručne komentatore sa šanka ili ljude s kojima sam obišao tisuće i tisuće nogometnih kilometara.

Predstavljam vam obitelj samo zbog dvije koincidencije. Najmlađa, trogodišnja kćer Bianca, dobila ime po prvoj Jaggerovoj supruzi. Prvi put na utakmici, pa odmah mala šampionka. Sin Adriano dobio ime po čovjeku koji je 1984. izbombardirao s dva gola Real iz Madrida, Adrianu Fegicu, zanimljivo – Slovencu. Najstarija, kćer Sandra dobila ime po tati. Supruga Mirna tu je da me svako toliko upozori na srce.

Day after… slobodan dan. Barem većina Riječana, koji mogu tako aranžirati svoj najljepši ponedjeljak u životu. Kvalifikacije za Champions League, prije toga izlet u Zagreb na utakmicu posljednjeg kola, domaćinu vice-prvaku Dinamu, nakon toga finale kupa s istim Dinamom.

Zanimljivo, nitko ne priča o finalu kupa. Prijateljska utakmica.

E… da se mene pita; umjetnička duša, svaka bi utakmica bila prijateljska, pa i ona sudbonosna. Festival fair playa na travnjaku, love&peace na tribinama. Svaka gostujuća ekipa dočekala bi se pljeskom, a ne zvižducima, psovkama i prijetnjama. Možda sad, kad smo se oslobodili grča i otrova u organizmu. Možda to bude Ri-val, možda zapljusne i ostatak ratobornih, ajmo krenuti od sebe, zašto ne? Ionako nam nema nikakve frke, Kek bi rado živio i radio u rokerskoj Rijeci i ljubio jazz ritam rovokopača na gradilištu novog stadoina Kantrida. Pretpostavljam da u pobratimstvu s predsjednikom Miškovićem još samo to čeka. Naslov na novoj Kantridi. Ako se zalomi još koja titula na Rujevici, neka je, ali mi smo upravo obavili jedan dobar detox. Nema problema, lova je tu, ljudi su ozareni, dajemo ekipi kredit. Ova Rijeka je pošteni dužnik. U Stuttgartu, 29. kolovoza 2013. i našeg senzacionalnog prolaska u skupine Europa Lige, rekao sam u suzama radosnicama kako im dajem kredit od deset godina. Vratili su mi s kamatama nakon nepune četiri godine. Mogu nas dalje čak i živcirati s vremena na vrijeme, oprošteno im je sve unaprijed. Do naslova na novoj Kantridi.

Sandro Bastiančić 

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame