Glazba inmediasres Interview POP COOLTURA

Vesna Pisarović: Provociranje glazbene industrije

Vesna Pisarović je bila sinonimom za kvalitetnu pop baladu i glazbu na hrvatskoj glazbenoj sceni. Povremeno su je svrstavali u estradni milje, povremeno joj davali za pravo da mimo covera “Da znaš” ima lijepih pjesama i hitova. Uz redovne nastupe na ljetnim festivalima i nacionalnim izborima za pjesme za Eurosong, Vesna je bila jedna od najvećih pjevačkih zvijezda prostora. Na Melodijama Jadrana (Jutro donosi kraj, Da sutra umrem),  Zadarfestu (Poslije svega, Ljubomora), Hrvatskom Radijskom Festivalu (Spremna sam, Ti si kriv, Ti ne znaš što je ljubav, Srela sam anđela),  Dori (Ja čekam noć, Za tebe stvorena, Probudi mi ljubav) ispjevala je mnoge uspješnice. A onda se odlučila za kompletnu promjenu glazbene karijere ušavši u svijet jazz i odbacivši dotadašnji glazben izričaj. Popričali smo o nedavno objavljenom albumu, pjesmarici prepjeva ex jugoslavenskih pjesama.

* Krenimo od novog albuma, kako je tekla cijela priča, od ideje do realizacije?

To su gotovo pa bila i dva različita, odvojena vremena. Sama ideja bila je nešto dugog trajanja, stvar jednog širokog promišljanja i testiranja, gotovo pa i arhivskog istraživanja, dok se ostvarenje dogodilo skoro pa u hipu, nasumce, gerilski – u dva prilično duga popodneva. Ukratko, sve počinje negdje još 2004. kada me Maja Perfiljeva ugostila na jednom događaju u Tivtu, gdje sam imala priliku pjevati neke njene, tada meni nepoznate pjesme, kao što su balade «Nemam te» i «Tiha tugo moja» pisane za Terezu Kesoviju, odnosno Dalibora Bruna. Tada zapravo i posve slučajno započinje moja znatiželja za otkrivanjem jugoslavenske zabavne glazbe ne samo sedamdestih i osamdesetih, već i razdoblja koja im prethode. U biti, tek otkrivajući riznicu pedesetih i šezdesetih tu doista razvijam jednu pravu istraživačku strast, jer shvaćam da je riječ ne samo o prilično zapostavljenim razdobljima, već o jednom izuzetno bogatom naslijeđu, gdje se muzika ne diči toliko «originalnošću» ili «autorstvom», već se naveliko i otvoreno kopira i prevodi sve što dolazi izvana, što čini da je ta glazba zapravo bajno raznovrsnosna i šarolika, da tu dolazi do najčudnijih i «najneprirodnijih» miješanja stilova, itd. No osim te raznolikosti, to su također i godine koje nose jedan specifičan stav, kako u ozbiljnim orkestracijama i aranžmanima, tako i u samom pjevanju, odnosno načinu interpretacije. Već sam se zapravo za vrijeme studija u Den Haagu pokušala poigrati tim repertoarom u jazz prijevodu, i još uvijek negdje imam te demo snimke. Kasnije sam neke od tih pjesama znala izvoditi s Matijom Dedićem na našim zajedničkim nastupima. No, eto, tek sam u zimu 2015. godine razvila jasniju ideju kakav bi se zvuk mogao dati jednom pokušaju suvremenih «covera» ovih pjesama, odnosno kako to sve objediniti u jedan sasvim ironičan projekt «velike pjesmarice». Naravno, na koncu sam zapravo i imala sreću biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, odnosno okupiti ove nevjerojatne glazbenike koji sudjeluju na albumu.

* Po kojem ključu ste izabrali pjesme koje će se naći na „Našoj velikoj pjesmarici“?

Osnovni osjećaj u svemu tome je doista bila izvjesna ironija. Jer, nisam niti htjela, poput nekog glazbenog kritičara, napraviti vjeran uzorak razvoja ovdašnje popularne glazbe, kao što mi nije bila namjera «oživjeti» neke slavne uspješnice. Zapravo, htjela sam samo odškrinuti vrata toj jednoj riznici najrazličitijih stilova, pristupa, zvukova, ali tako što sav taj materijal prevodim u neki današnji, suveremeni glazbeni kontekst. Odnosno, ideja je bila, kroz sasvim neobične «covere», uz eksperimente sa zvukom a posebno glasom, te uz jazz improvizaciju, naglasiti to da je tu riječ o neobičnoj činjenici da sav taj «izvorni» materijal zapravo sam nastaje kao «obrada». Jer tu je doista riječ o jednom razdoblju gdje posudbe i kopije imaju istu važnost kao i originali, odnosno, gdje možemo reći da najrazličitiji i najudaljeniji žanrovi, big-band balade i twist, «crooner» šlageri i rock, šansone i swing, te sveprisutni «udomaćeni» latino ritmovi savršeno zajedno koegzistiraju. Odatle i ta ironična referenca na «The Great American Songbook», pri čemu ova «pjesmarica» umjesto da sakuplja neke prave glazbene «standarde», odnosno uspostavlja jedan kanon, zapravo prikazuje neki nemogući, odnosno potpuno heterogen skup. Ali upravo mi se to činilo kao nešto jako plodonosno za muziciranje.

* Čini mi se da je ideja bila postići ravnotežu između evergreena koje i dalje možemo čuti gotovo svakodnevno („Sve što znaš o meni“, „Balada“) te skladbi koje su ipak ostale u nekom drugom prostoru i vremenu („Nogometna utakmica“, „Ne pali svetla u sumrak“).

Možda je na kraju i nehotice stvoren neki balans u tom smislu, no moram priznati da doista nije bilo takve kalkulacije – niti je odabir bio baziran na nekom jasnom kriteriju, poput uspješnosti ili prepoznatljivosti, a ponajmanje je, kao što bi se u prvu ruku moglo pomisliti, tu bilo riječi o nekoj nostalgiji. Zapravo, upravo suprotno, učinilo mi se da je jedini način da se danas pristupi ovim pjesmama iz naše prošlosti, a da ih se muzički osuvremeni, taj da ih se tretira apstraktno, čak uz neku emotivnu distancu. Jer, kako i odabirem bilo koji jazz standard, i ovdje sam u prvom redu birala stvari po ključu melodijske ili harmonijske intrigantnosti, odnosno analizirajući samu formu, ne samo u smislu njene ljepote, već i u smislu njezine podložnosti dekonstrukciji. Ili pak fokusirajući se na zanimljivost ili provokativnost stihova, bili oni divno lirični kao što je riječ kod Aresenove «Daleko, daleko», ili posve eksperimentalni, kao što je to pjesma «Idem i ja…ne, ti ne!», prepjev talijanskog hita «Vengo anch’io No tu no!», gdje Ivica Krajač inspiriran originalnim tekstom slavnog redatelja Daria Foa, sarkastično govori o sprovodima i propadajućim bankama. No, sve u svemu, gledajući općenito, ono što je bilo ključno jeste zapravo doista uhvatiti svu tu glazbenu raznolikost, odnosno iskoristiti je za muzičke eksperimente, improvizaciju, igru između čvrste forme i potpune slobode, itd. Dakle, u tom smislu, više jedno kreativno stvaranje neravnoteže.

* Predstavite mi ukratko i glazbenike koji su svirali na albumu, riječ je o nekim zaista jakim imenima u svijetu jazza?

Da, iako moram sasvim skromno reći da je to ipak sve bilo stvar slučaja, odnosno, na koncu širih berlinskih poznanstava. Dakle, do Grega Cohena, koji je u svijetu jazza ponajprije poznat kao nezaobilazan suradnik John Zorna i njegovih projekata «Masade», ali i kao studijski muzičar Tom Waitsa, Bob Dylana, Norah Jones, kao i Woody Allena — lista je zapravo predugačka — dakle do Grega sam došla pukom činjenicom da je trenutno u Berlinu kao predavač na jazz konzervatoriju, iako je ta slučajnost iznjedrila jedno od mojih vjerovatno najinspirativnijih glazbenih iskustava do sada. Jer, za vrijeme snimanja u studiju imala sam priliku biti svjedokom glazbenog genija koji na licu mjesta kreira nemoguće aranžmane, uz humor i provokaciju, vodeći druge glazbenike kroz vlastite ideje i zamisli na najsuptilniji mogući način. Dalje, Chrisa Abrahamsa, klaviristu velikog australskog trija «The Necks» poznajem od ranije i oduvijek sam zapravo bila fascinirana tim njegovim specifičnim zvukom, koji je u isti mah i minimalan i liričan, ali i energičan, čak i hipnotičan. Na kraju, on, kao i nevjerojatno virtuozni bubnjar Tony Buck, također iz «The Necksa», bili su i česti gosti zagrebačke publike, u danas slavnim nastupima u KSET-u. No tu je i  trombonista Gerhard Gschlößl, moj stari glazbeni suputnik i veliki prijatelj s kojime često nastupam u raznim berlinskim projektima. On mi ukazao na glazbu Francesca Bigonija, talijana s kopenhagenškom adresom, čiji sam dojmovit baršunasti zvuk klarineta i tenor saksofona imala priliku čuti uživo na jednom ovdašnjem jazz festivalu. Na kraju, tu je i nezamjenjivi dieb13, odnosno Dieter Kovačič, izuzetan noise glazbenik iz Beča, koga sam zapravo prvi puta čula prije puno godina na jednom sjajnom nastupu u Berlinu, dugo želeći s njime ostvariti neku suradnju, za što je ovaj projekt dao pravi povod.

* Album je objavio PDV Records, nezavisni izdavač poznat po nekim bitno drugačijim glazbenim žanrovima. Kako je došlo do suradnje s njima?

Vedrana Menigu i ekipu upoznala sam preko Sanjina Đukića, raspitujući se zapravo gdje bi bilo idealno lansirati jedan ovakav zvuk. Naime, album je, ali za evropsko i svjetsko jazz tržište, zapravo objavljen još prošle jeseni, u izdanju berlinske avangardne jazz etikete «Jazzwerkstatt». No, naravno, budući da se on i neposredno obraća našoj publici, tražila sam najbolji način ulaska i «povratka» na scenu. I tu sam zaključila da bi bilo idealno sve vezati za nezavisnog izdavača, jer ne samo da album zvukom i pristupom ne pripada mainstreamu, već i doista nije stvaran, unatoč tome što predstavlja i svojevrstan «comeback», iz razloga da bi se našao na top ljestvicama. Ukratko, činilo mi se da je i u tom smislu potrebno napraviti jedan prijelom, ne bih li se mogla obratiti i nekoj drugoj publici. Vedran je zapravo isprva bio skeptičan, uz komentar «nemoj se ljutiti, ali mi ti se takvim stvarima ipak ne bavimo», ali čini mi se da ga je na kraju ipak šarmirala ova naša muzika – kao što ga je i možda zaintrigirala sama ideja provociranja glazbene industrije, čak i uz prostu činjenicu što ovaj projekt nosi moje ime.

* „Pjesmaricu“ ste predstavili u zagrebačkom klubu Pločnik. Zašto ste se odlučili za takvu, intimniju promociju i jeste li zadovoljni koncertom?

U prvom redu, svjesna sam da je ovaj projekt doista jedna provokacija, ne samo u smislu njegovog koncepta i forme, već i glazbenog sadržaja. Jer tu ne samo što predstavljam golemi odmak od svega onoga čime sam se prethodno bavila u glazbi, čak i uz jednu otvorenu ironiju, već mi se i zapravo čini da je riječ o glazbi koja nije nužno pitka ili dopadljiva «na prvu loptu». Jer, ako ništa drugo, vjerujem da smo stvorili specifičan zvuk koga nije lako kategorizirati: jazzeri će sigurno reći da je to previše pop, dok će za mainstream to biti nešto previše jazzy ili barem nešto čudno. Jer iako samim pristupom ovo možda i jeste jazz album, gdje su aranžmani nastajali ad hoc, kao posljedica, odnosno u službi improvizacija, rezultat je, rekla bih, upravo u smislu toga da tu ipak postoji čvrsta forma, pogotovo u mom pristupu pjevanju, ipak jedan fino dekonstruirani pop. Tako da, iako smo projekt isprva predstavili u klasičnim jazz kontekstima – na zagrebačkom, te neposredno nakon, beogradskom jazz festivalu prošle jeseni – «Pločnik» se zapravo pokazao i kao idealno mjesto za pravo osluškivanje reakcija. Jer ono što me dojmilo na promociji nije bila samo velika raznolikost publike, koja je bila svih uzrasta i svih supkulturnih pripadnosti, već i to da ovaj projekt ima potencijal dotaći jednu novu, mladu publiku koja nipošto nije nužno prošla iskustvo jazza.

* Pročitao sam negdje da nastupate po čitavom svijetu, i to sa čak tri sastava. Može li se vani živjeti od pjevanja jazza?

Radije bih izokrenula ovo već otrcano pitanje. Naime, sam jazz, čak i svom popularnom razdoblju u tridesetima i ranim četrdesetima, kada je doista predstavljao samu zabavnu glazbu koja je neprestalno odjekivala s radija, javlja se, odnosno može mu se pristupati kao nečemu komercijalnom i kao nečemu nekomercijalnom. Veliki Steve Lacy je to jednom sjajno izrazio rekavši da se može biti ili u ofenzivi ili u defenzivi, odnosno može se ili biti spreman na eksperimente, inovacije, izazove, ali i na odricanja, ili se pak može priključiti struji, tražiti široko priznanje, biti zadovoljan postojećim formama i izrazima, itd. Mene je, moram priznati, privukla ofenziva, i sretna sam da imam priliku i mogućnost na takav se način baviti glazbenom umjetnosti, kao i dijeliti strast s muzičarima koji razmišljaju na sličan način. A to je jedan svijet koji ne samo da pruža široko uzajamno priznanje usred sve nesigurnosti takvog pristupa, već ga karakteriziraju i velika solidarnost i odanost.

* Snimili ste i album obrada Elvisa Presleyja koji je kod nas prošao prilično nezapaženo. Stoga bih vas zamolio da ispravite tu nepravdu i kažete mi nešto više o tom projektu.

Album nosi ime «With Suspicious Minds», što možda upravo doslovno opisuje taj potpuno «sumnjičav» pristup Elvisovoj glazbi koji smo ovdje zauzeli. Na neki način, baš kao što je i slučaj kod «Pjesmarice», riječ je više o ironiji i dekonstrukciji, gdje je ideja bila učiniti «Kralja» golim, lišiti ga svake pop patetike, svog tog glamura i blještavila, te iza frizure, glasa i odijela s šljokicama zapravo otkriti čitavu riznicu američke popularne glazbe: od bluesa, preko countryja, do gospela, itd. U tome su mi se pridružili ponovo Gerhard Gschlößl na trombonu, kao i dva australca s berlinskom adresom, nevjerojatna slobodna improvizatora, Steve Heather na bubnjevima te Clayton Thomas na kontrabasu. Zapravo, baš volim nastupati s ovim kvartetom, s kojim sam proputovala dobar dio Europe, a ove nas jeseni čekaju premijerni nastupi u Engleskoj.

* Živite u Berlinu, po mnogima jednom od najuzbudljivijih, najotvorenijih i najkreativnijih europskih gradova. Kakva su vaša iskustva i možete li usporediti život u njemačkoj prijestolnici s onim u Londonu ili Den Haagu, gdje ste se školovali?

Berlin je krasan i doista ima šaroliku i bogatu umjetničku scenu, gdje se osjećate privilegiranim tim svakodnevnim glazbenim zbivanjima u najrazličitijim oblicima, od kućnih, «salonskih» koncerata, do bivših skvotova, barova, diskoteka ili alternativnih klubova do novih blještavih prostora za suvremenu «ozbiljnu» glazbu. I da ne govorim o tome da se tu neprestano odvijaju najrazličitija križanja — od mainstreama do alternative, od punka do klasike, od slobodne improvizacije do elektronike, ili pak indie solo nastupa. U tom smislu on nalikuje Londonu (Den Haag je ipak nešto drugo, jedan grad-zatvor birokracije i činovnika – jer, kao što bi se šalili Nizozemci, tamo se, ako se novac zarađuje u Rotterdamu, a troši u Amsterdamu, taj isti novac zbraja i obračunava) iako današnji London svakako ima drugačiju dinamiku, i vjerovatno je zbog iznimno visokih troškova, ali i prilično lošijeg standarda koji se pritom za njih nudi, mnogo nemilosrdniji prema umjetničkom životu.

* Koji su bili glavni razlozi prestanka vaše pop karijere i planirate li oživjeti i nju?

Ukratko, tu možda stvarno mogu reći da su velika preobraćenja moguća. Ja sam ga doživjela na jednom koncertu Petera Brötzmanna, velikog njemačkog improvizatora, čiji mi je prosti intenzitet muziciranja, a riječ je bila o duetu s bubnjarem, ukazao na to da postoji jedan potpuno drugačiji glazbeni svemir, odnosno da je takav svemir moguć. Doduše, tome je prethodila možda neka nelagoda, odnosno težnja da potražim drugačije izraze, ali tu odluku nisam donijela niti racionalno niti planski. Ovako u retrospektivi mogu reći da sam tražila neki drugi zvuk, a posebno neki drugi glas, gdje bih mogla emocije izražavati s izvjesnom distancom. A tome me upravo jazz naučio, da u pjevanju nije potrebno «otvoriti dušu na sceni» da bi se intenzivno i snažno izrazilo: ponekad su bitniji jasnoća, čak i minimalnost i jednostavnost forme. Naravno, to se također može primjeniti i na jedan drugačiji pop.

* Otkad vas nema, na hrvatskoj glazbenoj sceni promijenilo se stvarno puno toga: albumi su manje-više otišli u povijest, a popularnost se stječe „lajkovima“ na YouTubeu i golišavim fotografijama. Kako je to izgledalo u vaše vrijeme i kako Vesni s vremenskim odmakom, izgleda njezin, nazovimo ga tako, estradni alter-ego?

To su naravno i svjetski trendovi, no čini mi se da glazbena industrija unatoč svemu tome prilično dobro opstaje, a pogotov njezin šoubiznis aspekt koji je uvijek više manje bio sličan. Ovako gledano s višestruke distance, ono što zapravo zapanjuje na hrvatskoj sceni jeste više koliko je toga ostalo isto nego koliko se toga promijenilo. Jer tu se ipak još uvijek vrte i isti akteri, kao što se i operira s istim, odnosno prilično uhodanim i provjerenim, odnosno unovčivim i dopadljivim shemama. Recimo, usporedbe radi, te jugoslavenske pedesete i šezdesete su, čini mi se, zvukom i pristupom bile puno smjelije i otvorenije prema svjetskim glazbenim strujanjima za razliku od većine ovdašnjeg mainstreama, za koga mi se čini kao da želi vječno obitavati u nekim devedesetima. Doduše, tu su i lijepi izuzeci, koji do mene na berlinskoj distanci ipak dolaze u premalenoj dozi, ali recimo da mi se nešto poput projekta Valentino Bošković ili pak Sajsi Em – Si, čak i u njenoj suradnji sa Severinom, čini vrlo inovativnim.

* Proteklog vikenda održan je Eurosong na kojem ste i sami nastupali 2002. godine. Što  mislite o nastupu našeg predstavnika Jacquesa Houdeka i Eurosongu općenito?

Moram priznati da sam, baveći se «Pjesmaricom» bila zapravo prisiljena suočiti se sa vlastitim pjevanjem i izrazom, gotovo pa i naučiti pjevati iz početka na našem jeziku, i to ne samo zbog distance jazza. Naime, tu sam prilično dugo proučavala legendarne pjevačice tog razdoblja kao što su Beti Jurković, Bisera Veletanlić, ili Lola Novaković, i ono što me pritom zapanjilo jeste mjera do koje kod njih sav taj današnji patos «pjevanja iz srca», «puštanja glasa», iliti tonskog i melodijskog raspjevavanja zapravo gotovo pa potpuno nedostaje. Uz jednostavnu formu, iznimno preciznu dikciju i frazu, te jasnoću i distanciranost emotivnog izraza, odnosno boje glasa one postižu nevjerovatne učinke. Drugim riječima, iznenađujuće je koliko se sama estetika glasa u mainstream popularnoj glazbi danas promijenila, tim više usred sve medijske eksponiranosti različitih «talent-showova», pri kojima mi se čini da se više vrednuje gimnastičko prikazivanje glasovnog raspona, ili pak sposobnosti emotivnog uživaljavanja, nego što je to izražavanje nekog ozbiljnijeg estetskog učinka glasa. No možda je ovaj eurovizijski trijumf laganog pop fada neki znak izvjesne potrebe za promjenom.

* Za kraj, koji su planovi za dalje? Hoćemo li vas u skoroj budućnosti možda gledati na  nekom od brojnih hrvatskih jazz festivala?

Lijepo je vidjeti da ipak još uvijek postoji entuzijazam za jazz u Hrvatskoj, unatoč svim preprekama koje se čini mi se i gomilaju, no nadam zapravo i da ćemo imati priliku «Pjesmaricu» izvoditi i u miljeima izvan jazza – što je upravo još i veći izazov.

Vedran Harča

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame