inmediasres mediji POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO Zabava

Lars Svendsen: Zlo kao ljudska kontstanta

Norveški filozof Lars Svendsen je u subotu 27. svibnja održao u Muzeju za umjetnost i obrt predavanje na temu filozofije zla. Ova bi nas tema morala osobito zanimati i to ne samo zbog nedavnih događaja u Manchesteru, nego i zbog naših vlastitih neprobavljenih traumi iz posljednjeg rata. Zašto čovjek čovjeku nanosi štetu? Svendsen smatra da je ‘demonsko’ zlo ili zlo radi samoga zla, larpurlartistički shvaćeno, tek konstrukcija naše uobrazilje.

Za njega realno postoje instrumentalno zlo, u kojem je čovjek svjestan da drugome šteti, ali to čini iz vlastitih sebičnih pobuda ili iz užitka, zatim idealističko zlo koje doživljavaju teroristi i drugi uvjereni da zapravo čine dobro i konačno, zlo iz gluposti koje čine ljudi nezainteresirani čine li ikome zlo, moralni idioti, kao što su na primjer birokrati koji provode neki propis i slično.

Budući da smo skloni grupirati se u grupe, kao društvena bića, a zaboravljamo preispitivati moralne vrijednosti grupa kao jedinke, lako zapadamo u pojednostavljenu shemu ‘mi i oni’, u kojoj one druge proglašavamo za ‘zlo’, a sami sebe vidimo kao isključivo ‘dobre’. No, nitko nije sasvim zao, pa su tako i nacisti bili pioniri u zaštiti životinja i brizi, recimo, za njemačke ovčare. Zlo postoji jer postoje ljudi i jer postoji ljudska sloboda izbora. Kada te slobode ne bi bilo, ne bi postojalo ni zlo, ali niti dobro. Stvarna borba odvija se u srcu pojedinca, a ne između nacija, rasa, klasa i drugih skupina. Nešto slično ovome smatrao je i Dostojevski, naime da je ljudsko srce bojno polje na kojem se tuku dobro i zlo.

Svendsen je međunarodnu reputaciju stekao mnogim djelima prevođenim na mnoge jezike, od kojih su najpoznatija Strah, Moda, Filozofija dosade, Filozofija zla, Filozofija rada i Filozofija slobode objavljene u izdanju TIM pressa, kao njegova najnovija knjiga Filozofija usamljenosti. Kao filozof, on smatra da filozofija mora imati konkretnu svrhu i odgovarati na konkretna pitanja koja muče ljude u svakodnevici, jer inače joj prijeti da postane beznačajna stvar.

Razmislimo li o ovome iz vlastite pozicije, udobno uljuljkani u svoja uvjerenja, moramo se zapitati kada smo posljednji put razmišljali kao pojedinci i preispitivali vrijednosti skupina kojima pripadamo. Jedno takvo preispitivanje me se posebno dojmilo, a riječ je o umjetnosti sirijskog umjetnika Abdalla-e al Omarija, koji je odlučio najmoćnije svjetske lidere prikazati kao izbjeglice i siromahe koji prose za koru kruha.

Budući da se i sam zatekao u sličnoj situaciji, bijes i poniženje natjerali su ga da se pokuša osvetiti zamišljajući Trumpa kao izbjeglicu s djetetom i vrećom za spavanje na leđima, Putina kao prosjaka s šiltericom okrenutom naopako koji traži pomoć na komadu kartona, Kim Jong-una i Bashara al-Assada kao odrpance, Angelu Merkel u redu za hranu i druge odgovorne za njegovu sudbinu u ulozi koju su oni njemu namijenili. Osnovna ideja je da se izbjeglice pokušas zamisliti kao stvarne ljude sa sudbinama i životima, a ne kao gomilu marve, baš onako kako naši današnji lider žele da ih vidimo. Prikazujući moćnike kao ranjive bijednike, postiže se efekt empatije o kojem govori i Svendsen, da pokušamo razumjeti zlo tako da se sami stavimo u kožu onih koji trpe štetu i tuđe zlo, te zatim razmislimo o svojim moralnim idealima koji takvo zlo omogućavaju i toleriraju, ako već ne i izravno potiču.

Od svih vrsta zla, Svendsenu je najzanimljivije za analizu upravo idealističko zlo, ono koje se postavlja u ulogu pravednika i onoga koji ima pravo natjerati druge da plate za svoje zlo. Ponekad, idealističko zlo može biti slično i glupom zlu, kao što je izjava čelnika britanskog UKIP-a da bi bombašima samoubojicama trebalo zaprijetiti – smrtnom kaznom. Kako god, idealističko zlo koje su doživljavali nacisti, uvjereni komunisti, a danas teroristi, povezano je s pripadnošću grupama na način da etička razmatranja pojedinca uopće nisu dopuštena i vrijednosti skupine u potpunosti ispunjaju pojedinca, određujući njegov vrijednosni sud i način razmišljanja.

Danas možemo primijetiti slične osude s jedne strane ljevičara koji mnoge ideološke protivnike neopisivom lakoćom trpaju u koš zvan ‘neoliberalizam’, dok s druge strane samozvani libertarijanci sve lijevo orijentirane ljude jednako lako proglašavaju sljedbenicima Huga Chaveza odgovornima za glad i bijedu u Venezueli, jer kad bi se ono što zagovaraju provelo kod nas, rezultati bi – prema njima – bili upravo jednaki, ako ne i gori. Zatim imamo klasične nacionaliste i vjerske fanatike, čiju isključivost već poznajemo iz povijesti, ali sve više i liberale čije vrijednosti tolerancije i otvorenosti se također mogu pretvoriti u ideološki teror kojim se isključuje nepodobne.

Ako se može birati, čini se da je liberalni ‘teror’ nekako najprihvatljiviji, jer ipak u sebi sadrži onu bitnu istinu da bi i sami ljudi trebali kao pojedinci preispitivati vrijednosti skupine kojoj pripadaju. Prema tome, ako je Popper smatrao da se tolerancija ne bi smjela proširiti do te mjere da obuhvati i same netolerantne i neprijatelje liberalne demokracije, bilo bi ispravno također da kao samostalan pojedinac neprestano preispituje i ovaj moralni sud i njegovu vrijednost na konkretnim primjerima, te utvrđuje u kojoj mjeri je on i dalje važeći, a u kojoj mjeri je i sam postao osnova za zlo protiv kojega se načelno bori.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame