Aktualno Festivali Kritike showbiz Zabava

Road Trip: Sea Star – domaći nadmašili svjetske face!

Sea Star festival – i to prvi! Ajde, rekoh, idem vidjeti. Woohoo!

Rezervirao sam apartman s ekipom, od kojih poznajem samo jednog frenda, Žaca, otprije. S nama su bile još dvije kul cure, a pridružila se i treća, upoznali smo je tamo. Odlična komba. Jebiga, u petak sam radio još nešto na HTV-u pa nisam stigao otići s ekipom u četvrtak u Umag. No, zato sam otišao dan kasnije kombijem pa spojio ugodno s dvostruko korisnim i odradio posao u Veneciji u subotu, tako da mi je ovaj put bio prilično iscrpljujuć. Kao što već kužite, ovo neće biti suha recenzija koncerata, već više opis događaja, povezat ću tijek misli kako biste shvatili zašto sve ovo pišem.

Petak

Unatoč umoru, u petak sam stigao na Sea Star taman kad je počinjao Urban. Prvo me raspizdila gužva na ulasku u grad. Bila je odurna. Ono kad stojiš pa se pomakneš jedan metar po minuti. Uvidjevši da kombijem gubim više živaca nego minuta na cesti, ostavio sam ga negdje na ulasku u grad i prošetao s curama koje sam skupio preko carpool usluge. Došli smo dok je još bio dan, ali već je dosta nastupa koji su me zanimali (poput Krankšvestera) bilo prošlo. Ok, Urban – na početku mi se činilo da tonac nema pojma što radi jer se Urbana gotovo ništa nije čulo u odnosu na bend. No, uskoro se situacija popravila. Urban se ljutio što ga organizatori požuruju – pogledajte video u prilogu. Došli su mi frendovi pa smo popili koju. Rekli su mi da ih se od prijašnjeg dana najviše dojmio Kawasaki 3P. Skupili smo se u prvi red i čekali Dubiozu.

Dubiozu kolektiv sam gledao već 5 puta, ali ovaj put su mi najbolje sjeli. Njih sedmorica na pozornici čine dobro uigranu ekipu koja stvarno djeluje kao da se sjajno nadopunjavaju u svemu. I inače u životu, inače ne bi bilo te kemije na pozornici. Jedna mi je stvar obilježila petak na pozornici: semplovi. Bubnjar im se odlično uklapa na ritam semplova, vjerojatno ima i triggani bubanj, ali ta energija koju ispuštaju producirani i nabrijani zvukovi iz semplera, to se ne sjećam da sam ikad doživio od live bubnjara koji ima samo zvuk svoga bubnja, ma kako bubnjao. Dakako, govorim čisto o energiji koju ispuštaju zvučnici i prema kojoj se publika bira micati, skakati i divljati. DK su izvodili dosta novih stvari, a kvalitetno su osmislili priču kojom će popunjavati pauze među pjesmama. Tako su odmah na početku pozdravili sve ljude dobre volje i poručili da nacionalisti, rasisti i ostali mogu odmah napustiti njihovu publiku jer im ne žele svirati. U sljedećim su pauzama također bacali dosta fora na račun lijevih/desnih pogleda na život, ulagali priličan trud da izvedu svojevrsne točke stand-up komedije i da animiraju publiku. Apsolutno uspješno jer je publika reagirala na svaki prijedlog interakcije. Osmišljeni show, ono što je Dubiozu, po mojem mišljenju, smjestilo na pijedestal najboljeg nastupa večeri na glavnoj pozornici. Dečki istinski daju sve od sebe i shvaćaju svoj posao ozbiljno. Nastup su završili starim hitovima koji su izazvali opći raspašoj u publici. Plesao se pogo na kojem sam osvojio šest novih poderotina na hlačama. Krepala mi baterija na mobitelu pa nemam dobru snimku. Samo ovaj početak. Amater.

Za razliku od Dubioze, The Prodigy nisu baš toliko dali sve od sebe. Nemojte me krivo shvatiti – njihov je nastup brutalan. Njihovi su big beatovi stvorili cijeli novi glazbeni žanr, inspirirali su mnoge buduće generacije glazbenika, okrenuli glazbeni svijet ka snažnim beatovima i plesnoj elektronskoj glazbi možda i više no itko drugi. Teško bi bilo naći osobu mlađu od 60 godina koja nije barem čula The Prodigy. Upravo se na tome i temelji njihov nastup. Na formuli Mate Miše Kovača. Dovoljno je pogledati publiku i dići ruke – nastaje opći delirij. Na tome se temeljio i ovaj nastup. Novopečenoj cimerici ovo je bio peti put da ih gleda, i kaže: najslabiji do sad. Meni je bio drugi put, i bili su mi ponovno brutalno dobri, ali ruku na srce, zato što su im pjesme takve. Čim čuješ prvu melodiju, zvuk, taktove, podivljaš od energije. I oni to znaju. Oni malo skakuću po pozornici, imaju dovoljno materijala da vrte stvari po minutu-dvije, a između njih stvaraju pauze bez ritma, gdje samo nabrijavaju publiku, nešto pričaju, animiraju publiku hey-ho, čučni-skoči. Dakako, to funkcionira. Uživao sam. Koncert je bio odličan. ALI – Dubioza mi je bila bolja. Oni su se više trudili, više su znoja pustili, više su unijeli svoje duše u nastup. Tako mislim ja, ali i baš svi ostali s kojima sam popričao o tome ovih dana. Svaka čast Prodigy, ali ono što ste davali 90-ih i 00-ih, danas daju drugi. Gaženje do kraja energije. BTW, ne pratim glupe showove na telki, ali jednom sam kliknuo video gdje Nives Celzijus imitira Keith Flinta i otada vidim nju u onom amerikaniziranom kostimu. 🙂 Nije ni meni lako. Kako rekoh, baterija mobitela bješe mrtva za video.

Hlače jutro nakon kvalitetnog poga

Subota

Budimo se u apartmanu. Cimer nije normalan. Otišao je trčati u jutarnje nedoba. Prije nego su se kazaljke probudile. Vratio se prije 9. Tip me gurka da moramo ići u Veneciju. Ajde, ok, vrijeme je. Poveli smo još i Josipu, krasnu curu koju smo upoznali dan prije i pozvali da spava s nama. Prihvatila je jer je došla na festival sama pa je ovo ipak bolja opcija od probdjevene noći soliranja i jutarnjeg putovanja busom. Ovako ostaje ovdje još jedan dan, ide u Veneciju sa super dečkima i ima prijevoz u nedjelju do Zagreba. Sve s normalnim ljudima koji pozivaju cure da dođu spavati s njima. U drugoj sobi, naravno. S curama. Osim Sande koja se napila pa je spavala s nama. Na drugom krevetu. I navodno prdnula da odmah razriješi dominaciju mužjaka. Nemam pojma, spavao sam ko klada jer sam zabio ćepiće u uši, budući da cimer noću pali tešku mašineriju za krčenje šume. Hrče tako da ne smije spavati kraj zoološkog zbog uznemiravanja divljih zvijeri. Uglavnom, skužili smo da imamo odličnu ekipu.

Navečer se vratismo iz Venecije i uputismo na festival. Problem prvi. Zdenku ne puštaju unutra. Kao, sad ne smije ufurati tablete protiv bolova koji joj trebaju za mengu. Ni jednu tabletu. Jebiga. Pošalju je natrag da vrati tablete. Cura se vrati za par minuta, sad odjednom ne smije unijeti ni fotić. Sve stvari s kojima je jučer bez problema ušla. Jadni, mali fotić, ne da nije profesionalan, već bi bilo upitno uopće to zvati fotoaparatom. No dobro, vrate je opet. Ne može ući. Cura se vraća za par minuta, već znojna i živčana. Sad je puste unutra. Iste noći Zdenka je izgubila mobitel na Pendulumu. Totalno sranje od večeri za nju, a to se, naravno, protegnulo i na sljedeći dan. Šteta. Kad krene sranje, onda fura lavinu govana ponekad.

Ovu smo večer proveli na raznim pozornicama. Prvo smo sjedili i ćaskali, kad sam vidio na ekranu da je na glavnoj pozornici ženska koju sam vidio jednom u životu, na njihovom nastupu u Tvornici. Nipplepeople. Prejebeni elektropop bend iz Hrvatske. Misteriozni duo za koje nemam pojma tko su. Uvijek nastupaju naskirani “zračnim najlonom” oko glave. Onaj najlon s mjehurićima. Rekoh ekipi: ovo morate vidjeti! Došli smo tamo. Ova carica na pozornici pleše zavodljivije od Kleopatre koju glumi mlada Kim Bassinger u sutonu na havajskoj plaži. U nekakvoj trakastoj haljinastoj instalaciji na sebi. Frend i ja se nismo mogli dovoljno nakomentirati koliko oduzima pažnju, tko god da je ta žena. Ona i njezin jednako maskirani kompić potpuno odudaraju od hrvatske glazbene scene. Znam o njima samo da postoje nekih devetak godina i da još nisu izdali album, ali su potpuno drugačiji od hrvatske nametljivosti, žutila, skandala i ostalih govanca kojima mnogi drugi “umjetnici” privlače pažnju. Ta njihova produkcija, singlovi, zvuk, njezin glas… Sve je to potpuno nerealno u ovoj našoj prčiji. Bio sam jako ponosan što sam doveo ekipicu ovdje da ih vide, bacio koju riječ najave i stvorio nove fanove ovoga benda, kojeg sam sasvim slučajno otkrio nabasavši neplanski na njihov koncert u tvornici prije koju godinu, na poziv Ide Prester. Nipplepeople, dakle, opet su održali nepokudiv nastup od kojega se čovjek puni pozitivnom energijom i sviješću da mjesto gdje živimo ipak ima svojih velikih prednosti.

Nakon Nipplepeople, na istoj je pozornici počeo DJ Spiller. Ne mogu reći da sam poznavatelj rada dotičnog, osim hita If This Ain’t Love, ali nije nas oduševio. DJ Spiller bio je najbolja stvar koja se dogodila Pipsima. Pips, Chips and Videoclips su svirali na manjoj pozornici. Bili su ok. Nemrem reći ništa više, pogledali smo samo kraj. Ripperovo pjevanje poput razmaženog djeteta je bilo klasično dobro. Profići.

Kad su završili, slijedio je Elemental. Priznat ću, iako su mi frendovi, bio sam skeptičan. Bojao sam se da bi mogli biti dosadnjikavi. No, pretpostavka je razbijena o hridi oštrih iznenađenja. Elemental je odradio odličan nastup. Stvar za stvari odlične svirke, publika se ljulja, svi pjevaju, ja… Ok, svi pjevaju. Pa sam pjevao i ja. I Remi. Koja me pozdravila s pozornice čuvši moj poznati lavež kojim pozdravljam repere. Osjetih razgaljenost unutarnjeg bića, osobito kad su cure pogledale prema meni, shvativši što se dogodilo. Potegnusmo još par rundi piva u to ime. Elemental nije koristio semplove i baš sam uspoređivao tu energiju s Dubiozinim zvukom. Džoni je bubnjar koji svira ritam pjesme Romantika, a to je jedan od najzanimljivijih ritmova koje sam čuo općenito u životu, ne samo s hrvatske scene. I nema triggani bubanj. Elemental svira sirovo. Old skul instrumenti i nešto procesiranih efekata na gitarama. Ne previše efekata, zato se zovu Elemental, a ne Elemetal. Doista, skužio sam, nema one divljačke energije Dubioze ili Prodigyja. Ali zato Remi pjeva. Zato imaju svoj stil. Svoju energiju. Koja je ove večeri savršeno legla u sve zajedno.

Nakon Elementala proveli smo uzbudljive minute u redovima za wc i na šanku. Počeo je Fatboy Slim na glavnoj pozornici. Meeeeeh, ne da nam se. Zdenka je ipak otišla. Kaže da je frajer počeo brutalno, a zatim postao dosadnjikav. Iako odličan. Samo je očekivala više. Nemrem reći, nisam gledao, samo prepričavam što kaže cura koja se nagledala stotina koncerata.

Mi smo otišli na Pendulum. Drum’n’bass je drmao na teniskom terenu gdje je maloprije svirao Elemental. Svi su se drmali. Neki su se ljubili. Zdenka je tražila izgubljeni mobitel, našla samo futrolu. Ja sam otišao vidjeti Petra Dundova. Ne pratim techno, ali Petre, o Petre, Pero moj… Zašto si takav? Plesačice… Bude animalne nagone. Imao je 6 plesačica zbog kojih sam se morao bičevati kasnije doma. Prljave misli, prljave misli, prljavi nagoni. Evo vam video u prilogu. Sve crveno kao u paklu, one plešu… Rajski pakao. Oko 3 ujutro (valjda) uputili smo se doma.

Sad da povežem misao s početka – doživljaj glazbe ovisi o toliko puno stvari: kognitivnim sposobnostima slušača, glasnoći, kvaliteti razglaza, ozračju, o tome s kime slušaš… Tako da je teško vjerovati tuđoj kritici ili recenziji. Čitao sam već tekstove gdje se uzdižu nastupi Prodigyja ili Fatboy Slima sa Sea Stara. Meni su osobno Urban, Dubioza, Nipplepeople i Elemental bili bolji. Možda sam trebao loviti više domaćih izvođača. No, imam veliku skepsu i zazir prema trapu pa sam izbjegavao te neke nove bendove.

Ovo je bio jedan od boljih festivala kojima sam prisustvovao. Uvijek može bolje, naravno. 4 decilitra piva po cijeni 26 kuna, mjerica votke 30, energetsko piće 30… Skupo je to. Strancima možda nije. No, nema veze. Meni je najbitnija glazba i energija. Meni je bilo odlično. Zdenki je bilo, na kraju, katastrofa. Ponekad te zadesi loša sreća, ponekad se sam prepustiš negativnim stvarima. U svakom slučaju, radujem se i očekujem novo izdanje Sea Stara. Za ovaj mogu reći samo: svaka čast. Bilo je propusta, ali sve u svemu bilo je puno više dobrih stvari.

Nedjelja za za festivalce počela kaotično. Nije bilo mjesta ni u jednom busu za povratak. Frka-panika. Ljudi su tražili opcije za povratak na sve načine. Stavio sam oglas na carpool stranicu i odmah mi se javio novinar s HTV-a, s kojim sam trebao ići u Umag prvotno (ali sam ga slučajno malo zajebao, na čemu mu se ovim putem ispričavam). Barem sam ga vozio natrag. I jednu curu također. Uglavnom, tražilo se mjesto više, makar u gepeku.

I kako je vlasnica apartmana rekla: mnogi su Umažani odbili ugostiti posjetitelje festivala pravdavši se “popunjenim kapacitetom”. Bilo ih je strah da dolaze kojekakvi divljaci. Kad su uvidjeli da je ekipa normalna i ok, bilo im je žao što nisu prihvatili ljude i zaradili koju kunu. Taksisti su natukli bogatvstvo. Moja bi procjena bila da je u petak bilo oko 20.000 ljudi, u subotu oko 15.000. Dragi Hrvati, festivali su zakon!

Dino Tremens

Glumac, reper, slam poeta, turistički pratitelj, stipendirani student, ljubitelj neobičnih sportova i aktivnosti (snowboard, biciklizam, kečeri, MMA), vozač, avanturist, ljubitelj hrane... Rođen i živi u Zagrebu, bla, bla... Život je lijep ako se tako postaviš prema njemu. To je sve što zna o sebi.

Komentari

Reklame