autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM POLITIZAM Zabava

Dubrava calling vol.5: Kad te iritira Maja Sever sjeti se Ervina Lakošte

Kad god poželim vratiti se u prošlost, tu je HRT i Maja Sever – Milanović da mi to omogući.

Prvo dovede Borisa Jokića koji objašnjava balkansku reformu školstva podsjećajući ga, strastvena Maja, da vidi užasa, čak šestoro ljudi od njih osam koji odlučuju o školstvu, ne odgovara njenom svjetonazoru pojednostavljeno rečeno – dobar čovjek, drug i komunist. Onda dovede odvjetnicu koja napada MUP što odmah ne daje dozvolu boravka nekoj sirijskoj obitelji zato što ne mora objašnjavati razloge odbijanja…

Eto, iziritirala me, kao sto će i mnoge iziritirati ovaj moj komentar. Učim se demokraciji, deficitaran sam u toleranciji.

“Kvragu inteligencija, to vrhunsko sljepilo divljenja samom sebi, koje inteligentne ljude sprječava da ikada vide svijet. Putuju tako u futroli vlastite inteligencije, u putujućem grobu uma tavore svoj život, ne proživjevši nikada ništa drugo no sebe.” (Ervin Lakošta, legendarni lik Dalibora Cvitana)

“Obožavao je stvari ostaviti za sutra. A to je kod njega značilo ne obaviti je više nikada. Nikada – njegova najljepša riječ.” (Ervin Lakošta, legendarni lik Dalibora Cvitana).

(Marx bez Engelsa)

Na jutarnjoj kavi u Dubravi Napaćeni nam je prenio oduševljenje amerikanizacijom našeg grada gdje sve vrvi od izvješenih zastava i gdje se on osjeća ponosnim i sretnim. Obzirom da se nalazi pokraj Filozofskog fakulteta, crvene tvrđave, meni su najdraže one izvješene na Vukovarskoj ulici, znam koliko nerviraju marxističke sljedbenike kad god idu na posao ili sa posla. Prepošteni cijeni naš i domoljubni i cinični pristup, no on se naravno sa žalom sjetio propuštene poslovne prilike da iskoristi svoje poznanstvo sa gradonačelnikom i gradu ponudi zastave po cijeni kojom bi sublimirao i domoljubni zanos i cinizam.

(Dubrovačka)

Prije nekoliko godina, posjetih Napaćenog na godišnjem u Dubrovniku, najljepšem mjestu na svijetu, za njega posebnog i zbog toga što se radi o Mambinom rodnom gradu. Htjedoh ga odvesti na kavu, no velikodušan kao i uvijek, nikada ne dopušta da ju ja ili bilo tko drugi plati. Rekao je da su cijene na Stradunu toliko skupe da gotovo nikada ne ide tamo iz principa, pa me poveo malo dalje od samog centra Groada, gdje kava nije 40 već 10 kuna. Naravno, kad smo poslije izašli prošetati samim Stradunom, gotovo iz svakog od mnogobrojnih kafića izlazio je gazda ili konobar i srdačno pozdravljao Napaćenog, očito su ga svi dobro upoznali. Smijeh svakog puta kada bi netko novi izlazio iz stradunskh kafića da ga srdačno pozdravi uljepšao mi je dan. Nisam mu tada ništa rekao, no znao je sve. Nije prema svima bio tako štedljiv kao prema meni, niti sam ja propuštao priliku da mu to kasnije u svakoj prilici nabijem na nos. Braća smo, zna on u društvu uzvratiti pričama o mojim mnogobrojnim slabostima.

(Fakultativna vjernost)

Sretoh školskog prijatelja u gradu, jednog od onih koji bračnu vjernost shvaćaju fakultativno, te mi ispriča kako je od žene dobio ultimatum, i to duhovit, kaže da ga više neće rentati, već da samo prodaja dolazi u obzir. Zabrinula ga je dodatno kad je rekla da razmisli o svojoj ljudskoj vrijednosti, po kojem kriteriju bi ga mogla skupo prodati? Da li po nagomilanom iskustvu, psihofizičkoj iscrpljenosti, nedostatku volje i ideala, počecima kroničnih bolesti, financijskoj propasti ili nečemu drugome? I mene je dotakla njegova nevolja, uistinu, kako doznati po kojem kriteriju bi polovnjaci poput nas postigli najbolju cijenu? Prolazeći kraj izloga, osmijeh mi se vratio na lice. Pogled na transformirana tijela negdašnjih vitkih mladića davao je jasan odgovor! Po kilaži, danas bi najveću cijenu za sebe dobili po kilaži!

(Jadranfilmska)

Jedna iz povijesti Jadran filma. Zadnji socijalistički direktor dobio iz komiteta naredbu da se pristupi racionalizaciji poslovanja pa je osobno uzeo popis svih stvari koje je firma namjeravala nabaviti. Odmah je upola smanjio troškove nabave, 20 stolica je prekrižio na 10, 10 stolova na 5, 40 novih prozora na 20 i tako redom dok nije došao do predviđene nabavke novog čuda tehnike – 2 motorole. Direktor uredno prekriži dvije i napiše jednu motorolu. Na sramežljivu upadicu drugarice sekretarice da bi možda ipak trebale ostati dvije na popisu, urliknuo je “Ako se nabava treba prepoloviti, kako je komitet naredio, onda ja naređujem da se uzme jedna!” I dan danas u firmi je ostala ta velika, nezgrapna, nikad korištena najusamljenija motorola na svijetu. Druga s kojom je mogla komunicirati nikada nije kupljena, naravno.

Vjekoslav Drnić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame