inmediasres mediji Politička aktuala POLITIZAM

Naša pačja škola: Kuri-kulac, reforma za bolac i čekanje tramvaja

(naslovna fotka Nina Đurđević)

Sutra ćemo opet biti tamo gdje smo bili i prije godinu dana.

Na Trgu bana Jelačića, protestirajući zbog načina na koji se provodi – ili zapravo ne provodi – kurikularna reforma. Ustvari, do sada vidljiva promjena ili, da tako kažemo, provedba reforme obrazovanja svela se na izbacivanje “uma” iz riječi “kurikulum”, budući da je riječ o latinskom koji se ne može doslovno prenositi u hrvatski jezik, pa se sada ‘po novome’ radi o reformi kurikula, a ne više kurikuluma.

Na taj još uvijek neiščezli um dolazi mi ona čuvena pjesma, “Pačja škola” i stih kojeg su učile generacije školaraca: “Učili su, učili, od srijede do petka, al se nisu makli dalje od početka”. I stvarno, što god se sutra dogodilo, cijelo me moje iskustvo navodi na zaključak da se i opet nećemo maknuti dalje od – početka. A početak je bio strašan, bar za mene. I vezan je baš za Trg bana Jelačića, to jest nekadašnji Trg Republike.

U mojoj kratkoj, ali burnoj karijeri profesora prošao sam u nekoliko godina ono što neki ne prođu ni u dvadeset godina.

Tih 90.-ih godina prošlog stoljeća još nam je svima bila u glavi “šuvarica” kao uglavnom neuspjeli eksperiment iz 1974., kojim je, primjerice, naša klasična gimnazija preimenovana u “Obrazovni centar za jezike – smjer suradnik u kulturno-znanstvenim ustanovama” trebala prestati obrazovati elitu i početi proizvoditi radnike.

Stari profesor latinskog jezika volio je učenike tjerati da pozdravljaju ‘rimski’, radi čega je navodno imao i problema s nadređenima. Oni kakti nisu shvaćali da se i sam Mussolini kojega su mu nastojali napakirati na leđa ugledao na nešto prije sebe, što je i njega nadilazilo i čemu on nije uopće bio dorastao. Imala je ta reforma i nekih dobrih rezultata, kako se vidi danas, ali je ostala upamćena prije svega kao ideološki eksperiment. Ali, profesor latinskog otišao je u mirovinu i nije dočekao da Franjo Tuđman ‘uskrisi’ Hrvatsku, u kojoj će njegov omiljeni pozdrav postati itekako popularan. To je tragedija ljudi koji su ispred svojeg vremena – ili možda iza njega? Ali u školi za pačiće male ionako nema ničega ispred i iza, kad se ionako nikada ne mičemo dalje od početka. Tako je bilo i sa mnom. Skupio sam nešto iskustva radeći u gimnaziji i po nekim privatnim školama, još za vrijeme studija. Moji pokušaji unošenja živosti, kreativnosti ili nedajbože rasprave u učionice obijali su se o tupost birokratskog sustava vođenja nastave i ispunjavanja papirologije.

Izgledalo je da je daleko važnije ono što se tefteri po dnevnicima od onoga što ulazi u glave učenika i tamo se skladišti. Njima ionako nitko nikada nije otvorio glave, pa provjerio kakav je pozdrav unutra, i ima li čega uopće, jer je svrha cijelog tog rituala pod patetičnim tradicionalnim geslom “vivat academia, vivant profesores” ionako bila ‘nabrijavanje prosjeka’ radi ‘upisa na željeni fakultet’ ili samo preživljavanje do mature radi kasnijeg neželjenog zapošljavanja. I tako sam se, razočaran dosadnom državnom birokracijom, odlučio okušati u privatnim vodama. Zaposlio sam se za početak u privatnoj školi stranih jezika. Budući da je plaća bila tako mala da nitko normalan i stručno osposobljen za nju nije htio raditi, a imajući u vidu da su marksistička načela rada 8-8-8 (rad-spavanje-kulturno uzdizanje) već tada bila u toj kapitalistički vrlo naprednoj školi sasvim dezavuirana, pa se radilo kad god se imalo što raditi, što je bilo skoro uvijek, osim u nedjelju, onda sam ubrzo postao šef za obrazovanja i studije, pa sam mogao sam izrađivati nastavne planove i programe po kojima će drugi raditi.

U to je vrijeme najpoznatija bila jedna privatna škola koju je osnovao i vodio otac naše današnje ugledne znanstvenice i stručnjakinje za obrazovanje, inače Englez po nacionalnosti, pa sam postupio onako kako bi danas vjerojatno učinio ministar obrazovanja – prepisao sam od A do Ž njihove programe, samo sam ih malčice kreativno dopunio onim što smo mi inače radili u nastavi. U fusnotama. Nije to bio čisti plagijat, jer su zapravo i oni prepisali svoje programe iz europske norme koju su zatim papagajski svi počeli ponavljati i do besvijesti kopipejstati u svim drugim centrima za strane jezike, pučkim učilištima i drugim obrazovnim ustanovama otvorenog i zatvorenog tipa, i koja je, koliko mi je poznato, na snazi u pretežno istom obliku i dan danas. Kreće se u rasponu od A1 kao najnižeg stupnja znanja i vještina, pa sve do najvišeg C2, ili onoga koji odgovara gotovo razini izvornih govornika, shvaćenih u mitološkoj svijesti jezičara kao nešto poput besmrtnih olimpskih bogova, premda se možda u konkretnom slučaju radi i o nekoj Elizi Doolittle. Uveo sam i učenje uz pomoć kompjutera, što je tada bilo sasvim novo i neviđeno.

Ipak su to bile 90.-e kad su kompjuteri bili prave kante i imati mobitel je još uvijek bio nepojaman luksuz. Kad smo već kod STEM-a, informatike, matematike, tehnologije i sličnog, pogrešno je, kako to neki stariji još uvijek smatraju, misliti da strani jezik i jezik kao takav nema baš puno veze s informatikom i informatičkom tehnologijom, jer stvar je očigledna već i kad kažemo “programski jezici”, a da ne spominjem i Google translate, prepoznavanje govora i tako dalje, ali da ne duljim. Toliko smo, da tako kažem, bili napredni, da nam se na tečaj španjolskog jezika upisala i unuka samoga predsjednika države. Jer škola nam je bila locirana samo kat iznad stana predsjednikovog sina, kasnijeg šefa svih tajnih službi, pa je to bio u neku ruku i razlog ili bolje rečeno zalog da ne bude izbačena iz prostorija.

Ljudima je tim, koliko god bili fini i odgojeni (ipak su to bili rođeni Beograđani i kulturni ljudi, a ne tamo neki iz nekog sela iz dalmatinske zagore), smetao topot desetina, pa i stotina poslaznika iznad glave, što je sasvim i razumljivo. Privatni se stanovi grade da budu privatni, a poslovni prostori da budu poslovni. A javno-privatna partnerstva tada još nisu bila poznata, makar smo ih i mi već tada u na državnoj razini provodili na naš poznati način ‘pola pije – pola Šarcu daje’. A to je pak sve skupa bilo na samome Trgu bana Jelačića, u blizini mjesta gdje Maršal Tito, čiji je trg u posljednje vrijeme postao upitan, održao onaj svoj čuveni govor i gdje će se nešto kasnije dogoditi protesti zbog gašenja Radija 101, ali i gdje je svakoga božjega dana treštalo iz razglasa “Vindija Quality” i svirala glazba uličnih peruanskih Inka. To vam se, naime, podvuče pod kožu kad radite oko 15-16 sati na dan.

Naučite sve pjesme napamet, kao da ste u pačjoj školici, pa opet od početka. I ne bi čovjek vjerovao kao su stvari zapravo čvrsto povezane, a čovjeku bez iskustva djeluju kao nepovezane. I Vindija je o toj velikoj slici stvarnosti imala svoje mjesto, i Peru, i fond za privatizaciju kad pravo razmisliš, a i peruanski narokokarteli. Čak je i jedna naša profesorica kasnije postala članica tima za reformu kurikuluma. Ali nije onda bilo vrijeme da se o tome razmišlja. “Nama je bilo za živjeti”, kako je rekao i sam Franjo Tuđman u noći svoje pobjede na prvim predsjedničkim izborima. I tako se krenulo, pomalo divlje, naprijed. A školski je kurikulum i dalje ostajao tvrdoglavo isti. Doduše, uveden je vjeronauk, kako bi se udovoljilo zahtjevima sve glasnije crkve, a i ona je u svemu tome, kako ćemo kasnije svi doznati, imala svoje mjesto. I imat će ga i nakon 2000. godine, kada dolazi do smjene vlasti i na scenu stupaju Račanov SDP i Budiša.

Za mene će promjena nastupiti 2002., kad sam odlučio da ne želim biti ono što je Pavo Barišić i podržavati to. Naime, bio to kurikulum ili kurikul, nekima je svejedno jer svoje svjedodžbe ili diplome u našem ‘sustavu’ mogu dobiti i bez takvih formalnosti kao što je učenje, polaganje ispita ili izrada završnog rada. Primjer Milijana Brkića i drugih to samo dokazuje. Sustav je, naime, takav, i neće ga promijeniti nikakva kurikularna reforma, jer ona ne dotiče onaj dublji, tajni kurikul. Onaj po kojem privilegirani polažu po ‘posebnom kurikulu’, a za njih se rade i posebni zakoni, kao što je i ovaj najnoviji o ‘izvanrednoj upravi u sistemski važnim tvrtkama’.

Ivici Todoriću nije bitno što on nije u srednjoj školi baš dobro svladao matematiku ili što je na fakultetu vukao carsku ocjenu trojku. Nije to bilo važno ni Kerumu, koji nema fakultet, ali je zato prošao po posebnom kurikulu matematike u Caritasu, pa računa vijećnike na prste bolje nego fizičar Ivica Puljak i žena mu, informatičarka, Marijana Puljak, Andro Krstulović Opara, Đikić, Radman i drugi kojima bi STEM trebao biti nadimak ili drugo ime.

I zato, ostavite se ćorava posla i Barišićevih tajnica s doktoratima obranjenim u istom sistemu u kojem je diplomirao i Brkić, a u kojem je Đikić dobio pedalu, pustite akademika Paara da na miru razmišlja o ledenim dobima koja se redovito i periodično svako malo navraćaju kao i neprovedive reforme obrazovanja u nas: dajte dite Kerumu i neka on bude šef za reformu kurikula u STEM području. Jer je matematičar. I jer je diplomirao kod Caritasa. On ima sva znanja i vještine koja mu u ovom sustavu trebaju, od A1 pa sve do C2, a koja uspješno proizvode dugove dobavljačima od bar milijardu kuna.

Njemu bi kao i Sir Oliveru iz Alana Forda neki lik rekao “Maestro, kakva majstorija”, umjesto da ga pita gdje je obranio završni rad i dobio diplomu. Ako vas to ne smeta ili pak vjerujete da bi vaša djeca jednom mogla postati uspješni emigranti i poslati vam iz inozemstva koju crkavicu da ne krepate, jer od mirovine investirane u Agrokor se nećete najesti kruha, onda izađite na proteste za kurikularnu reformu.

Ako pak mislite da se vrijedi izboriti i za promjenu cijelog sistema, a ne samo jedne zanoktice u tom sistemu, onda tražite prvo promjenu te pizdarije, ali odmah zatim i promjenu cijelog sistema. Sistem, naime, sadašnjim potezima pokazuje tendenciju da se trajno cementira u formi piramide trajnije od mjedi, a kad se radi baš o Katoličkoj crkvi kao inspiraciji, imaju i oni čak 2000 godina iskustva ponavljanja jednog te istog u školi za pačiće male. A to je, reklo bi se, previše ne samo za jedan blesavi ljudski život, nego čak i za neku državu.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame