auto moto oktanski sindrom SVAŠTARA

Utrka ubrzanja – Brzi i Žestoki, 03-04.06.2017.

Isto mjesto kao prošle godine i event koji ne treba posebno najavljivati. Mister oktanskih sportova, g. Dario Ljubičić i ekipa AK Brzina predvode Scenu dugogodišnjim organizacijama utrke ubrzanja. Stoga je Avenija Dubrovnik i ove godine bila mjesto ‘zločina’, utočište gdje svaki ljubitelj oktana može LEGALNO juriti na Zagrebačkim ulicama – i za to primiti pehar uz novčanu nagradu. Kako to ne iskoristiti!? Sve je to naravno sasvim OK jer je pod zaštitom Zagrebačkih plavaca i još neizvjesnog Gradonačelnika. Ipak je predizborna šutnja obzirom da istog biramo u nedjelju glasanjem. No pustimo sad to, idemo juriti…

Večer prije subote – nestrpljenje. Isprobavaju se zadnje preinake, razrađuju se taktike, oni iskusniji su pile pripremili još ranije, dok se ostale može čuti kako paraju asfalt Zagrebačkih ulica u kasnim večernjim satima. „To je to, sutra je*emo majku, sotona je na cesti“ – bio je komentar jednog od natjecatelja čiji me entuzijazam stalno oduševljava. Tako treba.

Redakcija Oktanskog Sindroma je ove godine odlučila osim općenitog eventa približiti i natjecateljsku stranu priče. Tako smo se odlučili pratiti Tomislava Gašparovića i njegovu kultnu japansku jurilicu, prerađenu Hondu CRX sa visoko kompresijskim motorom, a koji prvi put nastupa na utrci ubrzanja. Alarmi su navinuti, oprema je spremna. Još tu i tamo doluta koja poruka vezana za sutra i ali san je jači.

Iduće jutro sve brže bolje spremamo u auto i krećemo na prijave koje su u 6.00h. Po dolasku zatičemo poznati prizor. Već je nekolicina automobila stigla, dio na prikolicama a dio na probnim tablicama. Vozači brišu krmelje iz očiju dok mehaničari vrište za kavom. Kako se lagano okupljamo, vodimo ugodnu konverzaciju sa svima prisutnima i iščekujemo tehnički pregled natjecateljskih vozila. Nakon pregleda sjedamo u aute i odlazimo pripremiti svoje natjecateljsko mjesto prema već dodijeljenom broju. Nas je dopalo mjesto broj 136 blizu sredine staze. Neka nam je sa srećom.

Bacam pogled na sunce što izlazi nad Avenijom Dubrovnik i padaju fotke automobila iz zemlje izlazećeg sunca. Bacamo van gume, aparat za gašenje i siceve uz misli kako su Japanci zaista imali stila… Naročito kad je oldschool u pitanju.

Par mjesta u lijevo poznata lica mlade cure i dečka koji spremaju svoje Opele za današnji nastup. Ne mogu a ne komentirati kako je lijepo vidjeti takav par koji dijeli istu strast prema ovome. Hrvoje i Dora su dokaz da se ne ‘pale’ sve cure na šminku, krpice i tatin autić. No nisu jedini. Isto tako tu su Tamara i Filip, kolege hondaši kojima ove godine nitro kola venama. Da ljudi, ima onih toliko predanih kojima ne morate skidati kapu jer je neće ni vidjeti od izlazne brzine. Ili gospodin Franjo Trulec koji je kraj svjoe Opel Astre raširio šator s klupama kao u kakvoj kleti, pa je stoga i dobio naziv ‘Konoba pri Trulcu’. No da sad ne nabrajamo ostalih stodevedesetičetiri natjecatelja poimence… Hešteg sretno svima. Dalje čekamo treninge i sportski analiziramo konkurenciju dok prolazi još jedno zagrebačko prijepodne.

 

Prizor iz zraka – spektakl. Parking kod zgrade INA-e je skoro pun, valjda nije vidio toliko posjetioca od prvih uličnih utrka koje su se tamo organizirale. Dvjesto prijavljenih automobila u boksevima, manji broj motora, pokoji dragster i karting… Vozača i mehaničara na sve strane. U paviljonu br. 5 nasuprot staze, poslastica. Auti style natjecanja i hostese na štandovima izlagača mame poglede. Dijele se rokovnici, kemijske, vezice, dogovaraju se buduća sponzorstva… I tako sat za satom, a nestrpljenja sve više i više.

Kao neku vrstu ‘highlighta’ bih mogao izdvojiti zalet i riku dragstera koji je popalio sve alarme u Novom Zagrebu. Tu je i svaki natjecatelj klase ispod 13 sekundi koje čovjek ne može a da ne promatra s određenim osmjehom na licu dok jedu asfalt. Za kraj, meni osobno jedan zanimljiv Civic EG – K20 projekt g. Ridjana čiju utrku možete pogledati na videu ispod.

 

Naravno vrućine gradskog asfalta koju su dečki iz grupe Tram 11 odlično opisali u istoimenoj pjesmi nije nedostajalo. Na opće iznenađenje moglo bi se reći da je posjećenost Brzih i žestokih ove godine bila znatno manja nego li je to bilo prošle. Zašto? Pojma nemam. Što je nekima lošije drugima je bilo bolje jer je vozačima i mehaničarima omogućavalo nesmetano kretanje po boksevima. Jedine zamjerke koje smo čuli u razgovoru sa skoro svima jesu kašnjenje u rasporedu – niz poteškoća koje su organizatori imali sa opremom, te brže vožnje pojedinaca kroz boks. No to je sport, problemi se pojave i otklone, nekad sporije a nekad brže… Barem oni tehničke prirode. Na ove ‘brzić munje’ imam samo jedno pitanje… Što je s glavom? Tako su obzirom na poteškoće kvalifikacije na žalost završile tek oko 20.00 sati, a većina utrka je prebačena za nedjelju.

 

Naš CRX je na kraju dana imao najbolje vrijeme od 15.018 sec s čime je Tomislav za prvi put zadovoljan. Obzirom mu je auto jednom prilikom ispao iz brzine a drugi put nije pogodio 3. brzinu, ne možemo reći da je loše prošao. Kako se kaže da su utrke ubrzanja za brze aute a krivudave staze za brze vozače, vidjeti ćemo njegov nastup za dva tjedna na stazi Grobnik. Držimo fige!

Summa summarum – brzi i žestoki, ili za neke bolji naziv ‘spori i frustrirani’. Mnogi su ostali razočarani vremenima svojih reakcija, kvalitetom prerada, odabirom guma, taktika pristupa i sl. Klasika kako to obično biva. No uvijek se nekako zaboravi onaj pravi razlog svega – druženje. Tu smo da se zabavimo, podružimo, sportski natječemo, malo promoviramo sponzore i ne dozvolimo frustracijama da nas unište. Iduće natjecanje će svima proći bolje, ili kako kaže Đibo “ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije”.

Čestitke pobjednicima i svima koji se tako osjećaju. Vidimo se opet uskoro! 🙂

Autor: Ivor Varošanec
Fotografije: Matej Robić, Ivor Varošanec

Oktanski Sindrom

Oktanski Sindrom

Komentari

Reklame