Interview KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM PRIRODA & DRUŠTVO

Feljton, vol. 4: Mladi iseljenici: Ana J. K. (Kambodža)

Početak ovog serijala možete pročitati ovdje.

Nakon sjeverne Europe idemo u jugoistočnu Aziju. Kambodža je smještena između Tajlanda, Laosa i Vijetnama. Odmah najzanimljivije u glavu: Kambodža je jedina zemlja na svijetu bez nezaposlenosti! Barem službeno. Još jedna jedinstvenost: jedina je zemlja s građevinom na zastavi. Tijekom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća imali su brutalan dvadesetogodišnji građanski rat između lijevih i desnih opcija, koji je znatno unazadio život i iselio veliku količinu stanovništva. Danas su glavne grane industrije turizam, poljoprivreda i proizvodnja obuće i odjeće.

Kambodžana ima oko 16 milijuna. Dominantna religija je Budizam, u obliku Theravada. Spomenut ću samo da su pri promjenama vlasti obavljani genocidi nad stanovništvom, ne želim o tome puno pisati. Kao i svaki rat, Kambodžu su njihovi ratovi i kolonizacija skupo koštali. Posljedice su očite, poput današnjeg visokog postotka siromaštva, gladi, visoke doze korupcije, nedostatka sloboda i ljudskih prava pod krinkom demokracije. Unatoč tomu, imaju jednu od najbrže rastućih ekonomija Azije. Nažalost, to opet uzima danak u ekologiji: velik je problem deforestacija šuma, uključujući uništavanje nacionalnih parkova i rezervata za divlje životinje. Osim sječe šuma, krivolov i zagađenje također uništavaju kambodžansku ekologiju. Slab je nadzor nad ubijanjem endemskih i zaštićenih vrsta.

Bilo kako bilo, Kambodža ipak napreduje i čini se da zacijeljuje od svoje burne i krvave prošlosti. Kako se u toj egzotičnoj zemlji snašla Hrvatica Ana, pročitajte u ovom zanimljivom tekstu koji sam dobio u obliku tijeka misli. Kambodža je prva zemlja iz ovog feljtona koja je slabije razvijena od Hrvatske, tim je zanimljivije vidjeti je li preseljenje bila pogrešna odluka.

Svih 20 pitanja koja svima postavljam je odgovoreno, ali na nešto drugačiji način, ne u formi pitanje – odgovor.

Dolazim iz Zagreba, imam 28 godina i zadnjih 10 mjeseci živim u Kambodži. Po struci sam magistra edukacije kroatologije sa Hrvatskih studija. Diplomirala sam 2014. godine, nakon čega nisam uspjela naći stručno osposobljavanje. Bila sam nezaposlena šest mjeseci, nakon toga radila kao administrator u jednom zagrebačkom uredu. U lipnju 2015. godine preselila sam u Dublin. Radila sam tamo godinu dana, ne u struci, i na ljeto 2016. otišla u Aziju. Živjela sam mjesec dana na farmi koja se bavi organskim uzgojem voća, povrća, grade rukama, farbaju rukama, žive jednostavan život. U rujnu 2016. sam otišla autobusom u Kambodžu i nakon samo tri dana dobila posao u privatnoj američkoj školi. Moja plaća u kambodžanskoj školi je tri puta veća od prosječne kambodžanske plaće. Naravno da sam zadovoljna, radim u svojoj struci, bez stresa, pritiska i sa mnogo slobode da budem profesor kakav god želim. U Hrvatsku se ne planiram vratiti u skoroj budućnosti, ali dugoročno da, kada se neke stvari promijene.

Situaciju o Hrvatskoj i priče iz Hrvatske saznajem od svoje obitelji i prijatelja, sama ne istražujem.

Moja sila i očaj za odlaskom su nešto najbolje što mi se ikada dogodilo. Hrvatska ima potencijala za velike i značajne stvari, samo treba netko nevin i glasan da rikne i otjera sve što je zapelo i ostalo ispod tepiha prije 20 godina.

Glavna prednost nove zemlje je prije svega posao na svakome uglu, zasluženo poštovanje i prilike za napretkom. Glavni nedostatak Kambodže je nerazvijenost, nazadni sustav, nema ekološke svijesti, siromaštvo i..prije svega..Hrvatska je bila i biti će moj jedini dom, i tamo je moja obitelj.

Iskreno, nije mi niti palo na pamet provjeriti ima li koji Hrvat u Kambodži. Za 10 godina se vidim u Europi, bliže Hrvatskoj.

Politika nikada nije bila niti će biti moj interes. Kambodža ima kralja. Kambodža nema srednji sloj, ima ekstremno sirmašno i ekstremno bogato stanovništvo, što dovodi do zaključka da obje kategorije nemaju vremena za politiku. Na hrvatskim izborima nisam glasala u zadnjih par godina a čak i da želim, Kambodža nema hrvatsku ambasadu.

Ne želim status stranog državljana, bila sam i bit ću ponosna Hrvatica.

Mladim Hrvatima poručujem da razmišljaju izvan kutija. Nadam se da nikada neće imati potrebu napustiti Hrvatsku, ali isto tako, svijet je velik, mi smo mali. Vidjeti svijet nikome nije škodilo. Nekada je dobro osjetiti i vidjeti kako loše ili dobro se može živjeti. Perspektiva je ključ svakog napretka.

Hrvatska je daleko naprednija, ljepša, čišća, zdravija, finija, itd. Hrvatska je san svakog prosječnog čovjeka. ALI, Hrvatska radi protiv Hrvata. Otkako sam otišla iz Hrvatske, nikada ne znam koja je moja iduća destinacija, koji posao, kakav stan, lokacija, ali niti jednom nisam brinula. Ne živim na kredit, putujem, i k tome štedim novce. Samo i samo kada Hrvatska pruži plaću od koje me neće boliti trbuh kad platim stan i režije, vratit ću se iste sekunde.

Obitelj i prijatelji mi fale, svakako. Ali život nas tjera da mislimo i na sebe. Ja vjerujem da moja obitelj zna da sam sretna i da imam bolji život i to svima donosi utjehu. Lijepo je doći u svoju domovinu i trošiti novce zarađene u inozemstvu. To je moj način podržavanja hrvatskog gospodarstva.

Za kraj želim nadodati da nije istina da se u Hrvatskoj ne može dobiti posao. Posla uvijek ima i biti će. Nažalost, izvan Hrvatske, ja se osjećam cijenjeno. Ljudi me poštuju, dive se mojim diplomama, stalno dobivam ponude za posao, i na kraju krajeva počela sam i sama vjerovati da sam ja izuzetno pametna i talentirana osoba i da u životu mogu postići što god želim. Zdravo je sanjati, još zdravije to ostvariti. Moj mali hrvatski mozgić u to nije vjerovao, jer me hrvatsko društvo učinilo malim pijunom u partiji čovječe ne ljuti se kad te veći pijun pogazi.

Dino Tremens

Glumac, reper, slam poeta, turistički pratitelj, stipendirani student, ljubitelj neobičnih sportova i aktivnosti (snowboard, biciklizam, kečeri, MMA), vozač, avanturist, ljubitelj hrane... Rođen i živi u Zagrebu, bla, bla... Život je lijep ako se tako postaviš prema njemu. To je sve što zna o sebi.

Komentari

Reklame