film Kritike POP COOLTURA

Free Fire: Tko preživi, pričati će

Dok se vani asfalt pomalo žari, a cvrčci uvježbavaju svoju prodornu buku za paklene dane koje nadolaze, polako vas hvata onaj neizbježni osjećaj ‘fjake’ i ne da vam se odvući dupe niti do frižidera, a kamoli do kinodvorane. Što onda? Lagana pivica, grickalice i blagi horizontalni položaj. Čemu mučenje kad je ‘mreža’ puna blaga? No, da se ne bi niti tu osobito mučili, ovom prilikom sam za vas upecao posljednji film sad već kultnog britanskog redatelja Bena Wheatleya (”Kill List”, ”Sightseers”, ”A Field in England”, ”High-Rise”…).

Sama priča Wheatleya novog filma ”Free Fire” je jednostavna da jednostavnija ne može biti. Ukratko, nekolicina pripadnika IRA-e (radnja se događa 70-ih) stigla je u Boston kako bi od krijumčara oružjem kupila par sanduka automatskih pušaka, no zbog nekih prilično bizarnih razmirica primopredaja krene u krivom smjeru i iznenada započne pucačina koja se na kraju pretvori u pravi pokolj…

Premda na prvu zvuči kao još samo jedan ispodprosječni klon Tarantinovih krimi filmova (prvenstveno ”Reservoir Dogsa”), Wheatley nije od jučer. Sa skromnim budžetom od samo (!) 7 milijunčića dolara, ‘meštar’ je uspio skupiti izvanrednu glumačku postavu (Sharlto Copley, Armie Hammer, Brie Larson, Cillian Murphy, Sam Riley, Jack Reynor, Noah Taylor, Michael Smiley…) i mudro im prepustiti ‘show’. A ovi su mu vratili trostruko.

Naravno, valja naglasiti kako je film osmišljen i realiziran kao nepretenciozna zaigrana zajebancija, a upravo je i takav glumački pristup. Sve djeluje onako ležerno, zajebantski bez imalo preglumljivanja i posve je vidljivo kako ekipa gušta. Kao da gledate grupicu ‘odrasle djece’ koja se igraju lopova i policajaca. Dok meci pršte na sve strane, svi su manje-više izbušeni kao švicarski sir, al’ neke od njih više zabrinjavaju posljedice infekcije negoli obilno krvarenje. Oni koji se do sad nisu upoznali s Wheatleyevim opusom mogu biti spremni na hrpu bizarnih i eksplicitnih prizora nasilja, no ovom prilikom je čak bio i prilično umjeren.

Uz standardno školske načine primjene redateljskog zanata (npr. neizostavni ‘slow motion’), Wheatley disciplinirano drži ritam i svjesno vas vodi ka brutalnom klimaksu, a uspio je čak izbjeći i neke (ne baš sve) zamke žanrovskih klišeja. Glumci briljiraju u svojim minijaturama i nerijetko se uhvatite s onim glupavim izrazom cereka i zadovoljstva na licu. Ništa pametno, ništa ozbiljno, a opet dovoljno zabavano i opuštajuće. Taman za ubiti sat i po ljetne žege. (Ivica Perinović)

7/10

Ivica Perinovic

Ivica Perinovic

Komentari

Reklame